Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1657/2019-28

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Renati Slavić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivoni Rus, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vizentin Brnabić&Rus j.t.d., u Rijeci protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović&Partneri j.t.d., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane 28. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnika stranaka, temeljem objave od 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I-Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 306-23/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 12. siječnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi :

"…….. u kunskoj protivrijednosti iznosa od 67.760,00 CHF (šezdesetsedamtisućasedamstošezdeset švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…."

"…… u kunskoj protuvrijednosti 410,26 CHF (četristodeset švicarskih franaka i 26/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-

Bank d.d na dan plaćanja."

II- Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.890,27 € preplaćen s snova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 7,75 € od 4.11.2008 do isplate,

na iznos od 7,85 € od 14.1.2009 do isplate,

na iznos od 12,00 € od 4.2.2009 do isplate,

na iznos od 13,49 € od 10.4.2009 do isplate,

na iznos od 8,16 € od 10.4.2009 do isplate,

na iznos od 8,11 € od 7.5.2009 do isplate,

na iznos od 4,98 € od 11.6.2009 do isplate,

na iznos od 3,87 € od 14.7.2009 do isplate,

na iznos od 3,87 € od 8.8.2009 do isplate,

na iznos od 5,23 € od 10.9.2009 do isplate,

na iznos od 3,68 € od 5.11.2009 do isplate,

na iznos od 3,30 € od 5.11.2009 do isplate,

na iznos od 6,31 € od 3.12.2009 do isplate,

na iznos od 10,05 € od 19.1.2010 do isplate,

na iznos od 12,29 € od 18.2.2010 do isplate,

na iznos od 11,57 € od 5.3.2010 do isplate,

na iznos od 16,15 € od 20.4.2010 do isplate,

na iznos od 21,95 € od 15.5.2010 do isplate,

na iznos od 19,22 € od 3.6.2010 do isplate,

na iznos od 33,01 € od 7.7.2010 do isplate,

na iznos od 26,45 € od 5.8.2010 do isplate,

na iznos od 41,24 € od 8.9.2010 do isplate,

na iznos od 37,13 € od 17.11.2010 do isplate,

na iznos od 38,57 € od 17.11.2010 do isplate,

na iznos od 46,47 € od 8.12.2010 do isplate,

na iznos od 60,36 € od 16.2.2011 do isplate,

na iznos od 46,46 € od 16.2.2011 do isplate,

na iznos od 52,85 € od 15.6.2011 do isplate,

na iznos od 56,88 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 61,38 € od 8.7.2011 do isplate,

na iznos od 70,19 € od 8.7.2011 do isplate,

na iznos od 70,84 € od 8.7.2011 do isplate,

na iznos od 115,52 € od 11.8.2011 do isplate,

na iznos od 72,05 € od 13.9.2011 do isplate,

na iznos od 65,63 € od 16.10.2011 do isplate,

na iznos od 65,48 € od 17.11.2011 do isplate,

na iznos od 68,49 € od 5.1.2012 do isplate,

na iznos od 74,20 € od 5.1.2012 do isplate,

na iznos od 78,18 € od 9.2.2012 do isplate,

na iznos od 78,89 € od 3.3.2012 do isplate,

na iznos od 75,69 € od 11.4.2012 do isplate,

na iznos od 76,92 € od 17.5.2012 do isplate,

na iznos od 79,20 € od 7.6.2012 do isplate,

na iznos od 76,25 € od 18.7.2012 do isplate,

na iznos od 76,99 € od 11.8.2012 do isplate,

na iznos od 70,72 € od 15.9.2012 do isplate,

na iznos od 75,77 € od 12.10.2012 do isplate,

na iznos od 79,98 € od 16.11.2012 do isplate,

na iznos od 78,40 € od 11.12.2012 do isplate,

na iznos od 80,39 € od 11.1.2013 do isplate,

na iznos od 75,19 € od 16.2.2013 do isplate,

na iznos od 78,04 € od 27.3.2013 do isplate,

na iznos od 80,40 € od 9.4.2013 do isplate,

na iznos od 74,32 € od 10.5.2013 do isplate,

na iznos od 72,05 € od 13.6.2013 do isplate,

na iznos od 68,06 € od 11.7.2013 do isplate,

na iznos od 71,71 € od 14.8.2013 do isplate,

na iznos od 74,23 € od 11.9.2013 do isplate,

na iznos od 77,38 € od 11.10.2013 do isplate,

na iznos od 77,70 € od 12.11.2013 do isplate,

na iznos od 79,32 € od 7.12.2013 do isplate,

na iznos od 78,01 € od 8.1.2014 do isplate,

na iznos od 84,41 € od 11.2.2014 do isplate,

na iznos od 86,04 € od 13.3.2014 do isplate,

na iznos od 84,54 € od 10.4.2014 do isplate,

na iznos od 82,85 € od 10.5.2014 do isplate,

na iznos od 82,00 € od 4.6.2014 do isplate,

na iznos od 85,03 € od 16.7.2014 do isplate,

na iznos od 86,91 € od 16.9.2014 do isplate,

na iznos od 87,07 € od 14.10.2014 do isplate,

na iznos od 88,04 € od 14.10.2014 do isplate,

na iznos od 90,99 € od 13.11.2014 do isplate,

na iznos od 90,91 € od 4.12.2014 do isplate,

na iznos od 92,14 € od 16.1.2015 do isplate,

na iznos od 91,57 € od 18.2.2015 do isplate,

na iznos od 91,56 € od 14.3.2015 do isplate,

na iznos od 91,57 € od 14.4.2015 do isplate,

na iznos od 91,56 € od 13.5.2015 do isplate,

na iznos od 91,56 € od 11.6.2015 do isplate,

na iznos od 91,57 € od 14.7.2015 do isplate,

na iznos od 91,56 € od 13.8.2015 do isplate,

na iznos od 91,57 € od 11.9.2015 do isplate,

po stopi koja za period do 31.12.2007. godine iznosi 15%, za period od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine iznosi 14%, od 01.07.2011. nadalje iznosi 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III- Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 306-23/2006 od 12. siječnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, odnoseće ma redovnu kamatu koja glasi :

"…….sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke…Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te noci otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

IV-Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.600,49 € preplaćen s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

na iznos od 20,77 € od 1.11.2006 do isplate,

na iznos od 20,58 € od 14.12.2006 do isplate,

na iznos od 20,41 € od 6.2.2007 do isplate,

na iznos od 20,22 € od 6.2.2007 do isplate,

na iznos od 20,22 € od 13.3.2007 do isplate,

na iznos od 20,08 € od 11.4.2007 do isplate,

na iznos od 19,84 € od 3.5.2007 do isplate,

na iznos od 19,67 € od 1.6.2007 do isplate,

na iznos od 19,50 € od 3.7.2007 do isplate,

na iznos od 40,03 € od 7.8.2007 do isplate,

na iznos od 40,39 € od 1.9.2007 do isplate,

na iznos od 47,27 € od 12.10.2007 do isplate,

na iznos od 47,41 € od 6.11.2007 do isplate,

na iznos od 47,58 € od 11.12.2007 do isplate,

na iznos od 48,41 € od 2.2.2008 do isplate,

na iznos od 48,48 € od 29.2.2008 do isplate,

na iznos od 48,75 € od 1.3.2008 do isplate,

na iznos od 71,96 € od 3.4.2008 do isplate,

na iznos od 69,28 € od 9.5.2008 do isplate,

na iznos od 69,78 € od 4.6.2008 do isplate,

na iznos od 69,60 € od 9.7.2008 do isplate,

na iznos od 68,81 € od 12.8.2008 do isplate,

na iznos od 68,88 € od 10.9.2008 do isplate,

na iznos od 70,12 € od 7.10.2008 do isplate,

na iznos od 94,06 € od 4.11.2008 do isplate,

na iznos od 89,71 € od 9.12.2008 do isplate,

na iznos od 93,82 € od 14.1.2009 do isplate,

na iznos od 95,32 € od 4.2.2009 do isplate,

na iznos od 95,78 € od 10.4.2009 do isplate,

na iznos od 93,52 € od 10.4.2009 do isplate,

na iznos od 93,36 € od 7.5.2009 do isplate,

na iznos od 91,98 € od 11.6.2009 do isplate,

na iznos od 91,39 € od 14.7.2009 do isplate,

na iznos od 91,25 € od 8.8.2009 do isplate,

na iznos od 91,64 € od 10.9.2009 do isplate,

na iznos od 90,88 € od 5.11.2009 do isplate,

na iznos od 90,58 € od 5.11.2009 do isplate,

na iznos od 91,59 € od 3.12.2009 do isplate,

na iznos od 92,88 € od 19.1.2010 do isplate,

na iznos od 93,59 € od 18.2.2010 do isplate,

na iznos od 93,15 € od 5.3.2010 do isplate,

na iznos od 94,74 € od 20.4.2010 do isplate,

na iznos od 96,79 € od 15.5.2010 do isplate,

na iznos od 95,56 € od 3.6.2010 do isplate,

na iznos od 100,65 € od 7.7.2010 do isplate,

na iznos od 97,95 € od 5.8.2010 do isplate,

na iznos od 103,38 € od 8.9.2010 do isplate,

na iznos od 101,61 € od 17.11.2010 do isplate,

na iznos od 101,94 € od 17.11.2010 do isplate,

na iznos od 104,70 € od 8.12.2010 do isplate,

na iznos od 99,96 € od 16.2.2011 do isplate,

na iznos od 95,03 € od 16.2.2011 do isplate,

na iznos od 96,97 € od 15.6.2011 do isplate,

na iznos od 98,11 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 99,39 € od 8.7.2011 do isplate,

na iznos od 102,09 € od 8.7.2011 do isplate,

na iznos od 102,07 € od 8.7.2011 do isplate,

na iznos od 116,68 € od 11.8.2011 do isplate,

na iznos od 101,96 € od 13.9.2011 do isplate,

na iznos od 99,59 € od 16.10.2011 do isplate,

na iznos od 91,65 € od 17.11.2011 do isplate,

na iznos od 92,32 € od 5.1.2012 do isplate,

na iznos od 93,79 € od 5.1.2012 do isplate,

na iznos od 94,72 € od 9.2.2012 do isplate,

na iznos od 94,67 € od 3.3.2012 do isplate,

na iznos od 93,46 € od 11.4.2012 do isplate,

na iznos od 93,57 € od 17.5.2012 do isplate,

na iznos od 93,96 € od 7.6.2012 do isplate,

na iznos od 92,83 € od 18.7.2012 do isplate,

na iznos od 92,77 € od 11.8.2012 do isplate,

na iznos od 90,67 € od 15.9.2012 do isplate,

na iznos od 67,47 € od 12.10.2012 do isplate,

na iznos od 68,13 € od 16.11.2012 do isplate,

na iznos od 67,59 € od 11.12.2012 do isplate,

na iznos od 67,77 € od 11.1.2013 do isplate,

na iznos od 66,48 € od 16.2.2013 do isplate,

na iznos od 66,84 € od 27.3.2013 do isplate,

na iznos od 67,10 € od 9.4.2013 do isplate,

na iznos od 65,63 € od 10.5.2013 do isplate,

na iznos od 64,94 € od 13.6.2013 do isplate,

na iznos od 63,90 € od 11.7.2013 do isplate,

na iznos od 64,41 € od 14.8.2013 do isplate,

na iznos od 64,69 € od 11.9.2013 do isplate,

na iznos od 65,08 € od 11.10.2013 do isplate,

na iznos od 64,90 € od 12.11.2013 do isplate,

na iznos od 64,97 € od 7.12.2013 do isplate,

na iznos od 64,47 € od 8.1.2014 do isplate,

po stopi koja za period do 31.12.2007. godine iznosi 15 %, za period od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine iznosi 14%, od 01.07.2011. nadalje iznosi 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V-Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.231,61 € na ime razlike glavnice utvrđene na 30.09.2015. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.09.2015. godine pa do isplate po stopi od 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VI-Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.476,52 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate.

VII-Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 387,18 eur.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi, izjavljenoj 7. lipnja 2019., navodi da je s tuženikom 12. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 306-23/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, u svojstvu korisnika kredita, u svrhu kupovine stana, uz valutnu klauzulu, u iznosu od 67.760,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita. Člankom 3. Ugovora ugovorena je kamatna stopa od 3,99% godišnje, a člankom 6. je utvrđeno da se kamata neće mijenjati do 30. rujna 2006, a nakon toga je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke.

2.Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija – opći uvjeti banke ili odluke o načinu obračuna kamatne stope.

3.Tužitelj navodi da su mu predmetnim ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača. Tuženik je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – CHF te odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa da je predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu.

4.Tužitelji se poziva na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, s kasnijim izmjenama, čl. 81.-88.).

5.Tužitelj nadalje navodi da su odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe obzirom ja prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

6.Tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz istog proistekle, a banka je sporni kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit usitinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristaje na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Tuženik je svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

7.Tužitelj navodi da zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao svim informacijana koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Poziva se i na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017.

8.Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u CHF nepoštena i nedopuštena te je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro. Također da je ništetna i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9.Stranke su sklopile ugovor na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, pa se presumira da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj. ZZP propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana. Poziva se i na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13.

10.Svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe uzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Tuženik je preplaćeni iznos stekao temeljem ništetne odredbe te je dužan tužitelju vratiti sve što je na taj način stekao.

11.Tužitelj je s tuženikom sklopio i Aneks uz Ugovor o kreditu broj 306- 23/2006 sukaldno izmjenama i dopunama ZPK, s učincima od 30. rujna 2015. Tužitelju je izmijenjena obveza iz osnovnog ugovora na način da valuta ugovora više nije CHF, već EUR. Novoutvrđena obveza tužitelj, odnosno stanje glavnice kredita na taj dan iznosila je 29.301,15 EUR, a tužitelj je imao i preplatu.

12.Konverzija nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojeedinih odredbi ugovora. Ugovorne strane ne mogu svojom voljom konvalidirati ništetne odredbe ugovora, niti obnovom niti nagodbom. Stoga i dalje postoji pravni interes tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora i prava koja iz te ništetnosti proizlaze. Tužitelj ima pravo potraživati razlike koje su mu do dana izvršene konverzije nastale uslijed primjene nezakonitih odredbi. Tužitelj konverzijom nije bio obeštećen.

13.Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno uredio nakon provedenog financijskog vještačenja, te potražuje sve na način kao što je odlučeno u izreci presude.

14.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, pri čemu se tuženik poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu Gž-3317/15-4 od 7. srpnja 2017.

15.Tužitelj u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice.

16.U prvom redu, tuženik osporava da bi navedene odredbe Osnovnog ugovora bile ništetne (o tome ne postoji niti jedan dokaz u spisu). Međutim, bez obzira na navedeno odnosno bez potrebe raspravljanja i odlučivanja o tome jesu li ili nisu ništetne navedene odredbe Osnovnog ugovora, tuženik ističe kako je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa sklopljenog među strankama ovog spora sukladno ZID ZPK.

17.Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR.

18.ZID ZPK da predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

19.Temeljem izvršene konverzije koju je tužitelj izričito prihvatio sklapanjem Aneksa da je potvrđeno da je tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom. Tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Stoga da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

20.Tuženik ističe i prigovor zastare.

21.Tužitelj je prihvatio tuženikov prijedlog konverzije osnovnog ugovora i time ke osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prvotni ugovor u CHF da je nakon konverzije u eurski kredit prestao postojati, obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc.

22.Tuženik ističe da se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora te ističe i prigovor nedostatka pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora.

23.Osporavaju se navodi tužbe o ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Predmetne odredbe da su valjane, pa da tužitelj nema i ne može imati po toj osnovi nikakve tražbine prema tuženiku. Navodi da je neosnovano pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora. U trenutku sklapanja osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, koje pravo im je omogućeno tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja osnovnog ugovora, a koji se ne primjenjuju retroaktivno.

24.Tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora, jer da su konverzijom prestala postojati prva i obveze stranaka temeljem spornih odredaba osnovnog ugovora. Nakon sklapanja Aneksa između stranaka da je dalje postojao isključivo obveznopravni odnos temeljem Aneksa.

25.Podnositelj kolektivne tužbe da ne ostvaruje povrijeđeno subjekitvno pravo potrošača. Pravna zaštita u Kolektivnom sporu da se ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite tužitelja koja se temelji na pretpostavci spornih odredaba osnovnog ugovora. Pravomoćnost presuda iz Kolektivnog spora da ne znači automatski ipso iure da su odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. Potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta. Tuženik tvrdi da rečene odredbe nisu ništetne.

26.Nadalje, Zakon o obveznim odnosima važeći u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dozvoljavao je ugovaranje valutne klauzule u članku 22. stavak 1. (NN 35/05). Stranke su dobrovoljno pristale na rizik promjenjivosti tečaja. Tuženik je istovremeno nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama i tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Nije bio prisiljen sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF.

27.Tuženik tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli valjane. Ugovaranje valutne klauzule je dozvoljeno temeljem zakona, valutnu klauzulu nije ndozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP/03 i valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP/03. Valutna klauzula da je uočljiva, jasna i razumljiva, a ugovor je sastavlejn u obliku solemnizirane privatne isprave.

28.Tuženik da je tužitelja putem svog zaposlenika prije sklapanja osnovnog ugovora detaljno upoznao s ovim kreditnim proizvodom, objasnio mu značaj valutne klauzule, njen rizik i svrhu te ekonomske posljedice evenutalnog porasta vrijednosti CHF te ga upoznao s potencijalnim rizicima promjene tečaja. O valutnoj klauzuli da se pojedinačno pregovaralo i ista da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Tužitelj je sam procijenio da mu se više isplati uzeti kredit s valutnom klauzulom u eur, dakle svjesno je preuzeo rizik, pa da sada ne može valjano zahtijevati od tuženika naknadu štete nastale kao posljedica ostvarenja rizika koje je sam prihvatio.

29.Valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, o istoj se pojedinačno pregovaralo te ista ne uzrokuje znatnu nervanotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.Tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

30. Niti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da nisu ništetne, već su uočljive, jasne i razumljive, o istima da se pojedinačno pregovaralo, tužitelj je razmotrio sve opcije i odlučio se za predmetni ugovor. Tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope, već isključivo prema tržišnim parametrima.

31.Tuženik se protivi i visini tužbenog zahtjeva. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje naknadu parničnih troškova.

32.Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj : 306-23/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 12. siječnja 2006., u otplatni plan, u popis uplata, u Aneks tom ugovoru od 5. studenog 2015., u izračun konverzije, u obavijest o provedenoj konverziji, u financijsku karticu, osobnim saslušanjem tužitelja, financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec. i uvidom u nalaz i mišljenje vještaka.

33.Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje PĐ, djelatnice banke.

34.Tuženik je uložio u spis pisanu izjavu HĐI, no ista je dana uopćeno i ne navodi ništa o konkretnom ugovornom odnosu.

35.Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužitelj HĐ, kao korisnik kredita, te VĐ i SĐ i tuženik, tada Hypo Alpe – Adria Bank d.d.) dana 12. siječnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj : 306- 23/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa slijedećim osnovnim i relevantnim odredbama :

-U članku 2. ugovoren je stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.760,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke tuženika važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine stana.

-U članku 3. ugovoreno je da se na iznos odobrenog kredita zaračunavaju kamate od 3,99 % dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno i uključene su u anuitete.

-U članku 4. ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina.

-U članku 6. ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe – Adria Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita suglasan je i prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama…

36.Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika.

37.Vještak je imao na uvidu kompletnu kreditnu dokumentaciju prilikom izrade nalaza i mišljenja, o čemu će se nastavno navesti.

38.Stranke su sklopile Aneks rečenom Ugovoru dana 5. studenog 2015., kojim na temelju pisanog prihvata konverzije od strane korisnika kredita, reguliraju konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Sukladno izračunu konverzije, stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015. iznosi 29.301,15 eur.

39.Ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 15.737,06 kn.

40.Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., sa zadaćom da vještak izračuna novčane razlike nastale između više plaćenog iznosa kamate koju jetužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope po početnom otplatnom planu, a primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze, kao i tečajnu razliku između svakog više plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, pri čemu tečajne razlike treba umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Ujedno vještak ima izračunati razliku u glavnici koja je u Eurima definirana od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015. godine prema srednjem tečaju HNB-a i stanju glavnice u CHFu prema realiziranoj otplati na dan 30.09.2015. godine, a prema tečaju CHF na dan isplate kredita i da uzme u obzir i prikaže tzv.negativne razlike.

41.Vještak je nalaz i mišljenje izradio na temelju slijedeće financijske i ostale relevantne dokumentacije: Ugovor o kreditu broj 306-23/2006 od 12.01.2006., Inicijalni otplatni plan, Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan 30.09.2015., Preliminarni izračun te je naknadno, na zahtjev vještaka dostavljena dokumentacija od strane tuženika, a koja se dostavlja i kao prilog ovom Nalazu i mišljenju, kako slijedi:

Pregled prometa za klijenta po kreditu br 306-23/2006, partija 25316660 (knjigovodstvena kartica), Pregled prometa za klijenta po kreditu br 306- 23/2006, partija 25308780 (knjigovodstvena kartica). Vještak je koristio arhivsku tečajnu listu banke, dostupnu na web stranici www.addiko.hr U nalazu i mišljenju korišten je fiksni tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR.

42.Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka utvrđeno je slijedeće :

Tužitelj je je dana 12.01.2006. godine sklopio ugovor o kreditu broj 306- 23/2006 (solemniziran 18.01.2006) sa Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.), sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita HĐ

Kreditor Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.)

Ugovor/ kreditna parija 306-23/2006, partija 25316660

Datum ugovora 12.1.2006

Iznos kredita

67.760,00 CHF

320.504,84 HRK

Jednokratna otplata sa zadnjom ratom kredita

Iznos kredita koji se vraća u anuitetima 67.760,00 CHF

Isplata kredita (odobrenje) 30.1.2006

Tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu 4,730000

Rok otplate (mjeseci) 240

Rok otplate godine 20

Kamatna stopa prilikom potpisa Ugovora 3,990%

Efektivna kamatna stopa 4,220%

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 410,26 CHF

Iznos anuiteta na dan puštanja kredita 1.940,51 HRK

Tečaj po ugovoru srednji tečaj banke na dan plaćanja

Zatvaranje kredita Konverzija u kredit sa valutnom klauzulom EUR na dan 30.09.2015

Stanje nedospjelog duga na dan otplate/konverzije 43.765,85 CHF

43.Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužitelju prilikom plasmana kredita iznosila je 3,990% godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužitelj je ugovorio iznos od 67.760,00 CHF, što na dan isplate 30.01.2006 (utvrđeno prema podatku na dokumentu izračuna konverzije ) iznosi 320.504,84 kn, prema srednjem tečaju banke na dan 4,730000 HRK za 1 CHF.

44.Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 240 mjesečnih anuiteta u visini od 410,26 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 1.940,51 kn.

45.S danom 30. rujna 2015. provedena je konverzija kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Konverzija je provedena sukladno potpisanom Dodatku ugovoru o kreditu od 20. siječnja 2016.

46.Tuženik je u periodu otplate kredita devet puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala kako slijedi:

30.01.2006 do 30.09.2006 3,99% 28.02.2006 410,26 CHF

30.09.2006 do 30.06.2007 4,60% 31.10.2006 431,71 CHF

30.06.2007 do 31.08.2007 5,25% 31.07.2007 454,48 CHF

31.08.2007 do 29.02.2008 5,50% 30.09.2007 463,34 CHF

29.02.2008 do 30.09.2008 6,20% 31.03.2008 488,08 CHF

30.09.2008 do 30.11.2010 6,75% 31.10.2008 507,48 CHF

30.11.2010 do 30.09.2011 6,50% 31.12.2010 499,49 CHF

30.09.2011 do 31.12.2013 6,30% 31.10.2011 493,44 CHF

31.12.2013 do 31.12.2013 5,65% 30.09.2012 475,07 CHF

31.12.2013 do 30.09.2015 3,23% 31.01.2014 415,60 CHF

47.Posljednja izmjena je učinjena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF.

48.Temeljem prethodno navedene dokumentacije vještak je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova kamata i tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju.

49.Vještak je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006 do 31.08.2015. godine (posljednji podmireni anuitet prije konverzije). Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana korištena je dokumentacija: Ugovor o kreditu broj 306-23/2006 od 12.01.2006., Inicijalni otplatni plan.

50.Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 28.02.2006 do 31.08.2015. godine, sa prikazom datuma na koje je dospjela obveza zatvarana u cijelosti, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije: Pregled prometa za klijenta po kreditu br 306-23/2006, partija 25316660 (knjigovodstvena kartica).

51.Prva zadaća vještaka je izračunati koliki je iznos tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope po početnom otplatnom planu, a primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze.

52.Načelno, promjena kamatne stope rezultira većim iznosom povećanja kamate u odnosu na rast anuiteta. Razlog tome je to što je anuitet zbroj dva parametra, kamate i otplate glavnice. Prilikom plaćanja pojedinog anuiteta korisnik kredita otplaćuje kamatu i vrši otplatu glavnice, tj. isplaćenog kredita. Promjenom kamatne stope mijenja se iznos kamate koju korisnik kredita plaća kreditoru (banci), iznos otplate glavnice i sumarno iznos anuiteta. Pri tome povećanje kamatne stope povećava kamatu, umanjuje otplatu glavnice i sveukupno povećava iznos anuiteta. To znači da kada se poveća kamatna stopa, plaćanjem povećanog anuiteta korisnik kredita otplaćuje i novi povećani iznos kamate, ali iznos povećanja plaćene kamate je veći od povećanja iznosa ukupnog anuiteta i to upravo onoliko koliko se istovremeno smanjila otplata glavnice od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu.

53.Kako je korisnik kredita smanjio otplatu glavnice, tj povećanjem kamate, usporio smanjivanje ukupnog duga u danom trenutku otplate, tako se može zaključiti da je razlika plaćene kamate novoga otplatnog plana i inicijalnoga otplatnog plana unutar anuiteta, zapravo ona razlika koja se traži, budući da se nedovoljno umanjeni dug ne može uzeti u obzir, jer isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita, dok razlika preplaćenoga iznosa temeljem promjene kamate nastaje upravo u vrijeme kada je korisnik uplatio.

54.Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu, i to da bi dostigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Razdoblje manje i veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutraliziraju, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku različita je od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore opisanoga.

55.U razdoblju od odobrenja kredita do konverzije kredita, kamata se mijenjala devet puta, te se kretala u rasponu od 4,60 do 6,75 postotnih bodova. U prvi obračun su uzeti pozitivni, preplaćeni iznosi, (manje uplaćeni iznosa nije ni bilo jer je kamata samo rasla u odnosu na osnovnu, osim kod primjene zakonske kamatne stope 3,23%) iskazani kao više uplaćeno na ime plaćene kamate i predstavljaju tužiteljevo potraživanje.

56.Vještak je prilikom izračuna razlika utvrdio iznose koji su više plaćeni na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita jednaka onoj navedenoj u Ugovoru o kreditu (3,99%), koristeći pri tome prosječni tečaj prema stvarnim uplatama, a kako ih je tuženik knjižio u dostavljenoj knjigovodstvenoj kartici , prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno , te ih prikazuje u tablici 5.

57.Uplate na ime zateznih kamata i troškova nisu se uzimale u obzir kao uplate za zatvaranje dospjele glavnice i redovne kamate.

58.U razdoblju otplate kredita, do konverzije, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je preplatio na ime kamate iznos od 6.600,49€ .

59.Slijedeća zadaća vještaka jest izračunati tečajnu razliku između svakog više plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, pri čemu tečajne razlike treba umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Ujedno vještak ima izračunati i prikazati tzv.negativne razlike.

60.U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita ,a u nastavku su, sukladno zadaći kojom se traže preplate, navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita.

61.Kredit je i isplaćen i otplaćivan prema srednjem tečaju banke, a potraživanje tužitelja predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,73000 HRK za 1 CHF), umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata, da bi se izbjeglo udvostručenje potraživanja, prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno.

62.U razdoblju otplate kredita do konverzije, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je tako preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 4.890,27 € , a razlike se prikazuju u tablici 6.

63.U nastavku su navedeni i iznosi za period kada je prosječni tečaj plaćenog anuiteta bio manji od tečaja prilikom isplate kredita, odnosno vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i anuiteta i negativne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,73000 HRK za 1 CHF).

64.U razdoblju otplate kredita do konverzije, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je tako manje platio na ime tečajnih razlika iznos od 387,18 € , a razlike se prikazuju u tablici 7.

65.Slijedeća zadaća vještaku je da analizira provedenu konverziju i utvrdi:

- razliku u glavnici koja je u Eurima definirana od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015. godine prema srednjem tečaju HNB-a i stanju glavnice u CHFu prema realiziranoj otplati na dan 30.09.2015. godine, a prema tečaju CHF na dan isplate kredita.

66.Vještak je analizirao provedenu konverziju temeljem slijedeće dokumentacije: Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan 30.09.2015., Pregled prometa za klijenta po kreditu br 306-23/2006, partija 25316660 (knjigovodstvena kartica).

67.Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije jest da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće:

- Početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj 320.504,84 kn, odnosno 43.606,10 €

- Ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita

- Banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite

68.S takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u Dodatku Ugovora o kreditu jest 29.301,15 €, odnosno 223.826,56 kn po primijenjenom tečaju 7,638832 za 1 EUR. Navedeni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama tužitelja, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu.

69.Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu iznosi 43.765,85 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita 207.012,47 kn.

70.Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 223.826,56 kn - 207.012,47 kn, što iznosi 16.814,09 kn / 2.231,61 € na dan 30.09.2015 i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji , odnosno tablično u Tablici 8.

71.Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 82.149,03 kn (sa 305.975,59 kn na 223.826,56 kn), no s pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 16.814,09 kn / 2.231,61 € , kao što je navedeno u tablici 9.

72.Tuženik je u obzir uzeo sve uplate tužitelja po CHF kreditu, te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedinih uplata tužitelja.

73.Vještak ovdje želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR.

74.No svakako valja istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, a čega je predmet prethodna točka zadaće vještačenja.

75.Uvidom u mišljenje vještaka utvrđeno je slijedeće :

-1.Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatio iznos od 6.600,49 €.

-2.Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 4.890,27 € .

-3.Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 387,18 € .

-4.Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 2.231,61 € . Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

-5.Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 2 i 4.

76.Osobnim saslušanjem tužitelja utvrđeno je da je on u Hypo banci ispunjavao uvjete za kredit u CHF, a nije bio dovoljno likvidan za kredit u EUR. Sve je bilo rješeno kroz dva dana, od njegovog zahtjeva pa do odobrenja kredita. Tim kreditom je rješavao stambeno pitanje. Banka je pripremila ugovor. Nije mogao utjecati na njegov sadržaj. U kupljenom stanu je živio, nije ga iznajmljivao. Supruga je imala obrt. Ne sjeća se gdje je bio prijavljen. U banci mu nisu detaljnije pojašnjavali odredbe ugovora. Bio je sretan da ga dobije. Poanta je bila da je bio kreditno sposoban za ugovor u CHF, a ne u EUR i to je bilo osnovno. Razumio je pojmove promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula no nitko mu nije pojašnjavao da mu zbog toga mogu visoko porasti iznosi rata. U početku je rata iznosila 1.900,00 kn da bi narasla do 3.500,00 kn. Da je to znao, ne bi se odlučio za taj kredit. Sklopio je Aneks ugovora za konverziju.

77.Pročitao je ugovor o kreditu i aneks. Gospođa PĐ s kojom je pregovarao nije mu pojasnila o čemu će ovisiti promjena kamatne stope koja je na početku iznosila 3,95%. Nije ga upozorila na rizik velikog rasta CHF tečaja. Odlučio se na konverziju smatrajući da će to dovesti do nekog rješenja. Bilo mu je u interesu prekinuti agoniju.

78.Ni javni bilježnik mu nije pojašnjavao odredbe ugovora, bio je kao na traci. U banci mu nisu objasnili da će visina rate ovisiti o tečaju CHF odnosno da postoji rizik od velikog rasta tečaja. On se ni ne razumije u tu materiju.

Pristupio je banci s povjerenjem.

79.Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom zaprimljenim 16. rujna 2025., a uzimajući u obzir samo pozitivne razlike, konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno istome.

80.Tuženik je u očitovanju ponovno iznosio svoja pravna stajališta u odnosu na tužbu predlažući da vještak dopuni nalaz na način da usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. No, međutim, kunski kredit tužitelju nije niti nuđen, niti ga je tužitelj mogao podignuti, a to nije ni bila volja stranaka. Tuženik nije ni ustrajao pri svom prijedlogu, suglasivši se sa zaključenjem glavne rasprave, predlažući odbijanje tužbenog zahtjeva i potražujući naknadu parničnog troška.

81.Tuženik je na pripremnom ročištu od 8. svibnja 2024. naveo kako ističe prigovor radi prijeboja zahtijevajući da vještak iskaže tzv. negativne razlike, a u očitovanju na nalaz i mišljenje tuženik navodi da u odnosu na manje plaćene iznose temeljem tečajnih razlika ističe prigovor radi prijeboja u iznosu od 387,18 eur. No, tužitelj s tog osnova nije ništa primio, da bi bio dužan vraćati tuženiku, pa sud toga nije umanjio njegovu tražbinu, odnosno odbio je prigovor radi prijeboja.

82.Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog posebno, tako i svih u cjelini, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

83.Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju ne radi se o naknadi štete već o stjecanju bez osnove – odredba članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje : ZOO) čijim stavkom 1. je određeno da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Po odredbi stavka 2. istog članka, pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Stavkom 3. je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

84.U tom slučaju se na potraživanje tužitelja ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17.

85.Tužbu je tužitelj podnio 7. lipnja 2019. dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

86.Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

87.Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

88.Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

89.Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

90.VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

91.Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

92.Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

93.Tužitelj je postavio kondemnatorni zahtjev za isplatom. Ništetnost nastupa po samom zakonu i konverzija ne može osnažiti ništetne odredbe.

94.Ovaj je sud ocijenio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i time ništetne.

95.U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (2003-NN 96/03), koji u odredbama članaka 81. do 88. određuje o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

96.Prema odredbi članka 81. stavak 1. toga Zakona, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. stavak 1. istog Zakona, nepoštena odredba ugovora je ništava, a po odredbi stavka 2. istog članka, ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

97.U konkretnom slučaju stranke su sklopile Ugovor o kreditu u unaprijed formuliranom sadržaju od strane tuženika. Tuženik je pri tom u ugovor unio nepoštene odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica kredita, CHF, te odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom je tuženiku omogućeno da ju jednostrano mijenja, a kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, odredbe su unaprijed formulirane od strane tuženika, tužitelj na iste nije imao utjecaja, a što sve te odredbe čini ništavima, odnosno ništetnima. Navedeno je utvrđeno i uvidom u ugovor te osobnim saslušanjem tužitelja.

98.Tužitelj je iskazao da je banka pripremila ugovor, da on nije imao utjecaja na njegov sadržaj, da mu je banka ponudila samo ugovor u valuti CHF za koji da je jedino kreditno sposoban, kredite u eur valuti i nisu nudili, da nije upozoren na nikakve rizike, te da mu u banci nije išta dodatno pojašnjavano. Rečeno mu je dakle da je kreditno sposoban za kredit u CHF valuti, i samo takav ugovor mu je banka ponudila. Nitko mu nije pojasnio da mu zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule može toliko narasti anuitet, da je to znao, ne bi ni sklopio ugovor. Ni javni bilježnik mu nije pojašnjavao odredbe ugovora.

99.Nadalje, u kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 donesena je pravomoćna i ovršna presuda. Utvrđeno je da je tuženik (jedna od ukupno 8 banaka) sklapao s korisnicima kredita u određenom vremenskom razdoblju ugovore koji su sadržavali nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF te nepoštene i ništetne odredbe da banka može svojom jednostranom odlukom, bez utvrđenih egzaktnih parametara i metode njihovog izračuna, mijenjati visinu kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora.

100.Odredbe o promjenjivim kamatnim stopama utvrđene su ništetnima, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, osim ukoliko bi banka dokazala da je potrošača informirala na način da je isti mogao donijeti razboritu i informiranu odluku, što tuženi nije dokazao.

101.Na konkretan slučaj odnosno predmetni ugovor sklopljen između stranaka, primjenjuje se navedena presuda u kolektivnom sporu (članak 502.c ZPP-a).

102.Vezano za promjenjivu kamatnu stopu, iz presude u kolektivnom sporu proizlazi da se radi o ništetnoj odredbi u dijelu kojom se mijenja kamatna stopa i to iz razloga jer banka nije ugovorila parametre za promjenu kamatne stope pa je predmetna odredba nepoštena. Razlozi promjene kamatnih stopa nisu bili jasni i provjerljivi.

103.Nepoštena je i ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora banka nije s potrošačem pojedinačno pregovarala i utvrdila egzaktne parametre i metode izračuna, što je dovelo za posljedicu nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu tužitelja. 104.Iz odluke Vrhovnog suda RH proizlazi da je odredba o kamatnoj stopi ništetna, osim u dijelu u kojem je utvrđena početna kamatna stopa (Revt- 249/14-2) od 9. travnja 2015. Početna kamatna stopa nije sporna, a odredba o načinu promjene kamatne stope je ništetna. Među strankama ostaje valjano dogovorena početna kamatna stopa.

105.Tuženik je u unaprijed formulirani ugovor unio nepoštenu odredbu o načinu promjene kamatne stope koju je sud proglasio ništetnom. Time što je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, povrijeđena su tužiteljeva prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu ugovornu odredbu.

106.Navedena povreda ugovornih odredbi utvrđena je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH između ostalog i tuženika. Pravomoćnost se odnosi na dio vezan uz promjenu kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

107.Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi, navedene u izreci, su nepoštene ugovorne odredbe. Tuženik je bio dužan, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, tužitelju kao potrošaču, u pisanom obliku dati sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da bi tužitelj kao potrošač donio informiranu odluku. Bio je dužan prije sklapanja ugovora pružiti tužitelju odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućio procjenu da li je predloženi ugovor prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji te mu pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja, a koja obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Tuženika na ovakvo ponašanje obvezuju i sama načela obveznog prava i to načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Tuženik provedenim dokazima nije dokazao da bi tako postupio.

108.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. To proizlazi i iz stranačkog iskaza tužitelja, a koji je prethodno citiran.

109.Zakon o zaštiti potrošača (2003.) u članku 81. stavak 1. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 82. ZZP utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su : odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

110.Zakon o obveznim odnosima u članku 270. stavak 1. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a po članku 272. činidba je odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane postavile trećoj strani da je odredi. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu. Naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru.

111.U predmetnom ugovoru visina kamatne stope nije određena niti je odrediva obzirom je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana. Odredba o promjeni ugovorne kamate ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a nisu ujedno precizno bili određeni uvjeti promjenjivosti i referentne stope za koje se veže promjena. Isto uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Banka je jednostrano odredila obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a nema niti egzaktnih kriterija kojima bi mogao provjeriti pravilnost promjene. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, na štetu potrošača. Povrijeđeno je pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju je povećavana i mijenjana nekoliko puta, a kako to i proizlazi iz dokumentacije te nalaza i mišljenja vještaka. To je rezultiralo porastom rate kredita.

112.Nadalje, tuženik je bio dužan tužitelju kao potrošaču, a sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, dati sve potrebne informacije i objašnjenja koji se tiču valute i vrste tečaja, te druge potrebne podatke, a kako bi tužitelj donio informiranu odluku.

113.Zakon o obveznim odnosima dopušta valutnu klauzulu, no sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ta konkretna odredba nije jasna i razumljiva te ne daje dovoljno informacija, a ni sam tuženik to nije učinio na drugi način koji bi bio prikladan. Odredba o riziku promjene tečaja mora biti razumljiva, odnosno potrošač mora biti uredno obaviješten, mora znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu i moći procijeniti gospodarske posljedice koje bi takva odredba moga imati za njegove financijske obveze.

114.Teret dokaza o tome da je tuženik informirao tužitelja na prikladan način o valutnom riziku jest na tuženiku koji to nije dokazao. Ovaj sud ocjenjuje da tuženik nije, sukladno svojoj obvezi, detaljno i razumljivo informirao tužitelja, a kako bi isti donio razboritu i informiranu odluku.

115.U presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH odbio je revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti.

116.Utvrđeno je da su banke propustile u fazi pregovaranja i komuniciranja s potrošačima dati im sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a priroda i specifičnost valute CHF je poznata bankama.

117.Iz rečene Presude Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 proizlazi da su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF bile za klijente nerazumljive, da nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, da su banke (među njima i ovdje tuženik) kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i da su svjesno propustile o tome informirati klijente.

118.Iz svega navedenog proizlazi i da su ugovorne odredbe u kojima se glavnica kredita vezana uz CHF, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštene, time i ništetne.

119.Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je tuženik ponudio isključivo kredit u valuti CHF, proizlazi iz iskaza da nije upozoren na rizike i ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, da je ugovor bio pripremljen i da nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

120.Temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO), posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetne odredbe. Početna visina kamatne stope je između stranka usuglašena, utvrđen je i nesporan iznos glavnice kojeg je tuženik isplatio tužitelju, te tužitelju osnovano pripadaju iznosi koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredaba odnosno koje je stekao bez osnove.

121.Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno uredio te ga postavo nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je i mogao učiniti tek po izradi nalaza i mišljenja vještaka, te se ne radi o nedopuštenoj preinaci tužbe, odnosno sud je istu dopustio, sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama.

122.Sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule i nije uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

123.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR. Rečenim zakonom određena je metodologija izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale s uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK). Tužitelj je potpisao dodatak ugovora. Time je osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.

124.U vrijeme sklapanja Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK, presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna, niti je u pojedinačnom sporu između ugovornih strana utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, aneks osnovnog ugovora sklopljen je 5. studenog 2015., dok je u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., postala pravomoćna 14. lipnja 2018., (dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH). Prethodno sklapanju aneksa primjenom ZID ZPK, tužitelj kao prosječan potrošač nije znao, niti je razumno mogao znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te shodno tome pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi.

125.Iako je sklapanjem dodataka ugovora primjenom ZID ZPK, izvršen povrat dijela preplaćenih iznosa anuiteta na način propisan odredbama članka 19.c, time nije prestalo pravo tužitelja na potpunu restituciju odnosno povrat preostalih preplaćenih iznosa u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke.

126.Cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF s korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje, a što je i propisano odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano). Cilj ZID ZPK bio je prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji, a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Primjenom tog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.

127.Konverzija dakle ima samo učinak promjene valute kredita, a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.

128.Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku broj Gos 1/2019 4. ožujka 2020. donio odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, te Rješenjem broj U-I-3685/20'15 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona. Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

129.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako ukazuje na to da presuda H ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi, a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna.

130.Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem posl. br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

131.Prema praksi Suda Europske unije u predmetu broj C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju, niti je tuženik dokazao da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

132.Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

133.Iz presude C-452/18 proizlazi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

134.Temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda Dunai i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao, a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.

135.Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. navodi da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

136.Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

137.U presudi Suda Europske unije u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

138.Iz predmeta C-452/18 od 9. srpnja 2020. slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče. Tužitelj se, kako to proizlazi i iz njegovog iskaza, sklapanjem dodatka ugovora nije odrekao tog prava niti je dao niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano. Da je i dao takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja dodatka ugovora valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

139.Potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovom postupku obzirom se niti odredbama ZID ZPK, a niti u Dodatku ugovora izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa te se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope.

140.Zakonom se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača izjednačio s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka. Njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka.

141.To što su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na to da je tužitelju vraćen iznos razlike između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

142.Ovaj sud je ocijenio, a temeljem rezultata provedenog financijskog vještačenja, da provedena konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama.

143.Prihvaćajući nalaz i mišljenje kao stručan i nepristran, ovaj je sud utvrdio da, prema Aneksu uz Ugovor o kreditu, konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama, to tužitelj ima pravo na ostvarivanje pune zaštite.

144.U ovom postupku bilo je potrebno utvrditi kakav je učinak proizvela konverzija u odnosu na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim, a što je po prijedlogu tužitelja utvrđeno financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

145.Konverzija i izračun na kojem se konverzija temelji nije polazila od nepoštenog ugovaranja naprijed navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF) konvertira, tj. denominira u jedan drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se tužitelj kao potrošač zaštitio od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF.

146.Provedenim vještačenjem utvrđeno je da konverzija nije proizvela pozitivan učinak za potrošača, jer nije izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu eur.

147.Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštene odredbe, to tužitelj, i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže pravima o obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao u konkretnom slučaju.

148.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i nepristran, sačinjen sukladno određenoj zadaći, a tužitelj je svoj tužbeni zahtjev i postavio sukladno istom. Visina tužbenog zahtjeva je dakle utvrđena financijskim vještačenjem, a kojim je utvrđeno slijedeće :

-4.Nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 2.231,61 € . Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

149.Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 2 i 4.

150.Tužitelj, slijedom svega navedenog, navedene iznose osnovano zahtijeva u tužbenom zahtjevu, sukladno tablicama sadržanim u nalazu i mišljenju vještaka, sve sa zateznom kamatom tekućom za svaki pojedinačno navedeni mjesec plaćanja, pa do isplate, sukladno članku 29. ZOO-a.

151.Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka te je tuženik dužan istom vratiti utužene iznose, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, sa zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom, jer je tuženik nesavjesni stjecatelj, obzirom je do stjecanja došlo po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi.

152.Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka utvrđeno je da je tužitelj, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 387,18 €, no u odnosu na tzv. negativne razlike, tužitelj nije ništa primio, da bi bio dužan vraćati tuženiku, pa sud toga nije umanjio njegovu tražbinu, odnosno odbio je prigovor radi prijeboja.

153.Nalazom i mišljenjem vještaka je iz činjeničnog aspekta potvrđeno da konverzijom nije učinjena nikakva restitucija tužitelju. Nema mjesta umanjenju ni dijela utužene tražbine tužitelja, jer tužitelj po osnovi Konverzije nije ostvario nikakvu korist.

154.U odnosu na činjenicu da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, pa da se razumljivost ugovora predmnijeva obzirom na obvezu javnog bilježnika da upozori stranke na nerazumljive odredbe, valja navesti da javni bilježnik ispituje da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, isti im objašnjava smisao i posljedice posla te je dužan uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik neće ovjeriti ugovor ako korisnik kredita izjavi da ugovor podnesen na solemnizaciju ne razumije. No razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

155.Tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka nisu osnovane te predstavljaju ustvari tuženikovu pravnu ocjenu ovog spora, a tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju.

156.Tužitelji je dakle u cijelosti uspio u sporu. Stoga je sud odluku o parničnom trošku temeljio na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,

2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje : ZPP).

157.Trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i troškovniku tužitelja. To su radnje sastava tužbe (tbr.7.st.1.), sastava podneska od 21. rujna 2020. (tbr.8.st.1.) te zastupanja na ročištima od 8. svibnja 2024. i 16. rujna 2024. (tbr.9.st.1.) u vrijednostima od po 100 bodova, te za sastav podneska od 16. rujna 2025. i zastupanja na ročištu od 3. veljače 2026. U vrijednostima od po 250 bodova, ukupno 900 bodova – 1.800,00 eur, uvećano za trošak vještačenja od 500,00 eur I sudske pristojbe na tužbu 176,52 eur, sveukupno 2.476,52 eur, sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe za presudu.

158.Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Opatiji, 24. ožujka 2026.

S u d a c :

Renata Slavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Pun tužitelja

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte