REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, Zadar

Poslovni broj P-1467/2019-42

U I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

R J EŠE N J E

Općinski sud u Zadru, po sucu tog suda Marku Baraki, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Mateja Zurka, u pravnoj stvari tužitelja ŠT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po OD Gluić Ninčević, iz Zadra, OIB: 75663620109, protiv tuženika OTP banka d.d., iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u OD "Marinović i partneri" j.t.d. iz Zadra, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Branimira Zubčića i zamjenice punomoćnika tuženika KT, odvjetničke vježbenice u OD Marinović i partneri u Zadru, na ročištu za objavu presude 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o je

I. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 4.328,47 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 107,17 EUR tekućom od 07.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 132,23 EUR tekućom od 06.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 148,63 EUR tekućom od 07.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 148,28 EUR tekućom od 06.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 135,98 EUR tekućom od 06.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 135,32 EUR tekućom od 06.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 133,72 EUR tekućom od 06.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 136,39 EUR tekućom od 07.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 138,63 EUR tekućom od 06.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 138,30 EUR tekućom od 06.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,17 EUR tekućom od 06.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,62 EUR tekućom od 06.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 138,60 EUR tekućom od 06.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,59 EUR tekućom od 06.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,98 EUR tekućom od 07.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 136,98 EUR tekućom od 06.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 135,57 EUR tekućom od 06.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,59 EUR tekućom od 06.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,07 EUR tekućom od 06.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,77 EUR tekućom od 06.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 135,47 EUR tekućom od 06.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 136,40 EUR tekućom od 06.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 137,82 EUR tekućom od 06.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 136,55 EUR tekućom od 07.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 134,16 EUR tekućom od 06.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 133,39 EUR tekućom od 06.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 133,61 EUR tekućom od 07.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 135,25 EUR tekućom od 06.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 136,98 EUR tekućom od 06.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 136,25 EUR tekućom od 06.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 136,93 EUR tekućom od 06.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 98,22 EUR tekućom od 08.01.2014. godine do isplate,

sve po stopi koja se od dana 06.02.2008. godine pa do dana 30.06.2011. godine obračunava po stopi od 14%, od dana 01.07.2011. godine pa do dana 31.07.2015. godine po stopi od 12%, od dana 01.08.2015. godine pa do dana 31.12.2015. godine po stopi od 8,14%, od dana 01.01.2016. godine pa do dana 30.06.2016. godine po stopi od 8,05%, od dana 01.07.2016. godine pa do dana 31.12.2016. godine po stopi od 7,88%, od dana 01.01.2017. godine pa do dana 30.06.2017. godine po stopi od 7,68%, od dana 01.07.2017. godine pa do dana 31.12.2017. godine po stopi od 7,41%, od dana 01.01.2018. godine pa do dana 30.06.2018. godine po stopi od 7,09%, od dana 01.07.2018. godine pa do dana 31.12.2018. godine po stopi od 6,82%, od dana 01.01.2019. godine pa do dana 30.06.2019. godine po stopi od 6,54%, od dana 01.07.2019. godine pa do dana 31.12.2019. godine po stopi od 6,3%, od dana 01.01.2020. godine pa do dana 30.06.2020. godine po stopi od 6,11%, od dana 01.07.2020. godine do dana 31.12.2020. po stopi od 5,89%, od dana 01.01.2021. godine pa do dana 30.06.2021. godine po stopi od 5,75%, od dana 01.07.2021. godine pa do dana 31.12.2021. godine po stopi od 5,61%,od dana 01.01.2022. godine pa do dana 30.06.2022. godine po stopi od 5,49%, od dana 01.07.2022. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31%, a od dana 01. siječnja 2023. do dana 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50%, od dana 01. srpnja 2023. pa do dana 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00%, a od dana 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog do zatraženog iznosa od 8.160,26 EUR odbija tužbeni zahtjev tužitelja s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

i

r ije š i o je

I. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prijeboja.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.198,88 EUR sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog iznosa odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŠT u tužbi podnesenoj 4. lipnja 2019. navodi da su tužitelj i tuženica dana 28. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu pod brojem 060228214037- SM koji ugovor je solemniziran od strane javne bilježnice Alkice Kolege Zubčić pod brojem OU-203/06-1, temeljem kojeg Ugovora je odobren stambeni kredit tužitelju kao korisniku kredita u iznosu od 172.893,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Navedeni Ugovor da se odobrava na rok od 30 (trideset), godina, te da će se otplata vršiti u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, uz to da je ugovorena kamatna stopa od 4,39 % godišnje, što bi izračunom značilo da bi mjesečni anuiteti trebali iznositi 632,50 CHF sukladno planu otplate. Tijekom otplate da je tuženica jednostrano povisivala stopu promjenjive kamate i mjesečne anuitete. Iz naprijed navedenog da je vidljivo kako je tuženica jednostrano povisivala redovnu kamatnu stopu na koji način je obveza tužitelja bila određena u višem iznosu od iznosa od 632,50 CHF po anuitetu kako je to određeno Ugovorom o stambenom kreditu. Odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika da je ništetna i nepoštena odredba. Tuženik prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu da nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate. Nadalje da je navedeno postupanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorn ih strana koja se ogleda u jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu tužitelja te da je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te zakona o obveznim odnosima. Nadalje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštena, odnosno ništetna, u odnosu na koju presudu je Vrhovni sud RH u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika, od kojih je jedan od tuženika bila i ovdje u tužbi označena banka, gdje je utvrđeno kako je svaka promjena kamate bila nedopuštena. Odredbom zakona o zaštiti potrošača citirana presuda u smislu povrede zaštite potrošača da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle da u ovom postupku obvezuje i Naslovni sud. Slijedom iznesenog da je banka dužna vratiti tužitelju sve ono što je primila uslijed jednostranog povećanja kamatne stope. Stoga predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na snašanje troškova postupka.

2. Tuženik OTP banka d.d. se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, istaknuo prigovor zastare, te je predložio da se tužbeni zahtjevi u ovoj pravnoj stvari u cijelosti odbace odnosno odbiju kao neosnovani uz dosudu na teret tužitelja nadoknade svih prouzročenih troškova ovog postupka u korist tuženika, a za slučaj da sud nađe da je bilo koji od postavljenih tužbenih zahtjeva ( kao i eventualno naknadno postavljenih i preciziranih) iz bilo kojeg razloga osnovan a što se ovdje kategorično osporava ističe se ovdje odmah i prigovor tuženika radi prebijanja njegove tražbine prema tužitelju sa utuženom tražbinom tužitelja. Ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru te njegove Stalne službe u Pagu, uz navode da tuženik ima sjedište u [adresa]. Nadalje navodi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, jer tužitelj više nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertiran u eurski kredit, po dokumentaciji koju posjeduje ovaj tuženik koju je naslijedio od svojeg pravnog prednika slijedom čega su stranke predmetnog ugovora nedvojbeno i to suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Također posebno ističe da tužitelj niti po zauzetom pravnom stavu - mišljenju većine sudaca VSRH od dana 20. prosinca 2022., u ovim istovrsnim – konvertiranim CHF pravnim predmetima a prema kojem stavu po ovdje utuženim osnovama tužitelj doista nema pravnu osnovu za isplatom radi čega se tužbeni zahtjev po zatraženim osnovama radi isplate utuženih iznosa treba odmah odbiti tj podredno odbaciti. Na okolnost postojanja pravnog interesa i tužiteljevog pozivanja na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18, Vrhovni sud je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, ali također predlaže i odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema više pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, ali i iz razloga jer je ugovorni odnos između stranaka već prestao ispunjenjem stoga pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u ranijoj odluci pod posl.br: Rev-2868/18 od dana 12. veljače 2019., je stoga potpuno irelevantno pa i bespredmetno u ovoj pravnoj stvari. Prednik tuženika nije mimo zakona a niti mimo odredbi ugovora o kreditu nikada neosnovano ili pak protupravno povisivao stopu redovne kamate ali niti mjesečne anuitete! Tužitelj u podnesenoj tužbi neosnovano tvrdi da su tobože ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, kao i ostale ugovorne odredbe, što je dakle potpuno pogrešno i neosnovano, a pri tome zanemarujući i potpuno ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao svoj CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav ugovorni odnos bio od samog početka. Također se ističe da je i takav ugovorni odnos prestao kasnije ispunjenjem pa kako tužitelj nikada a za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije prigovarao tuženiku ili pak njegovom pravnom predniku u odnosu na bilo koju ugovornu odredbu pa tako niti u odnosu na utužene tužbu i postavljene tužbene zahtjeve tužitelja stoga treba u cijelosti odbaciti tj odbiti kao neosnovane. Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog tužitelj stoga nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su parnične stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snaz i i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Ubrzo nakon izvršene konverzije tužitelj je 3. ožujka 2016., podmirio kredit prema predniku tuženika time je ugovorni odnos prestao ispunjenjem pa i iz ovog razloga tužitelj pogotovo više nema pravnu osnovu niti utemeljenje za utuženim potraživanjem na teret ovog tuženika a niti njegovog pravnog prednika! Sklapanjem Dodatka 2. je utvrđena preplata, a koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i Sporazumom o korištenju preplate dijelom iskorištena za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije a dio je isplaćen tužitelju te je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. Na posljetku, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i iskorištene ukupne preplate uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na taj iznos (koji će se točno precizirati nakon utvrđenja vještačenjem) teče od dana utvrđene i iskorištene preplate pa do konačne isplate.

2. 1. Rješenjem naslovnog suda poslovni broj 17 P-1467/2019-10 od 19. siječnja 2023. odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, a isto rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Zadru pod poslovnim brojem 6 Gž-200/2023-2 od 8. ožujka 2023.

3. Tužitelj je u podnesku od 5. prosinca 2024. konačno precizirala tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju (l.s. 209-215).

4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu (l.s. 38-42), solemnizacija privatne isprave (l.s. 43), punomoć (l.s. 44-45),zk izvadak za kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (l.s. 46), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (l.s. 48-51), promet po računu (l.s. 52-60), promet po računu (l.s. 61-63), obavijest o izmjeni kamatne stope (l.s. 65), prikaz prometa po računu (l.s. 109-118), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (l.s.119 -123), pregled uplata po kreditu (l.s. 124-129), te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Sandri Došen, dipl. oec. te pročitao nalaz i mišljenje vještaka (l.s. 185-195), očitovanje vještaka na podneske tužitelja i tuženika (l.s. 209 -215), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke (l.s. 235).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

6. Predmet tužbenog zahtjeva se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa kredita sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Uvidom u sadržaj pobijanog ugovora je utvrđeno da su tuženik kao kreditor i tužitelj ŠT, kao korisnik kredita, zaključili su Ugovor o kreditu broj: 060228214037-SM od 28. veljače 2006. u Zadru sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. Br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kojim je tuženik odobrio stambeni kredit za mlade, za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita u iznosu od 172.893,00 CHF, u protuvrijednosti kuna, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, po uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim predmetnim ugovorom. Ugovorena kamatna stopa na dan zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 4,39 % godišnje. Kredit je odobren na rok od 30 godina te je ugovoreno da se otplata kredita ima vršiti u 360 mjesečnih anuiteta čiju visinu je utvrdila Banka planom otplate.

7.1. Uvidom u pregleda uplata po kreditu (l.s. 124-129), sud je utvrdio da su stranke izvršile konverziju predmetnog ugovora o kreditu sklapanjem novog ugovora za valutu EUR s podbrojem 151109069834 kojim je provedena konverzija, na način da zbroj budućih obroka po simulacijskom otplatnom planu iznosi 159.678,00 EUR , i iznosom preplate od 28.870,62 kuna / 3.831,79 EUR.

7.2. Na temelju nalaza vještaka financijske struke Sandre Došen proizlazi da je vještak izračunom ustanovio da je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 4,39 % više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 70.432,39 kuna / 9.347,99 EUR (ne uključujući i tzv. "negativne razlike"), od početka otplate pa do konverzije kredita, s time da je izradila i izračun koji uključuje i tzv. "negativne razlike" kada je kamatna stopa bila niža od ugovorene, iz kojeg proizlazi razlika između anuiteta koje je tužitelj platio i početno ugovorenih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a koja je nastala uslijed promjene kamatne stope od strane tuženice u iznosu od 61.483,46 kn / 8,160,26 EUR.

7.3. Tužitelj ŠT, u svom iskazu naveo je da je Ugovor o kreditu sklopio još 2006., u svrhu rješavanja stambenog pitanja sebe i svoje obitelji. Budući je oduvijek bio klijent OTP banke da nije imao razlog tražiti ponude u drugim bankama. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu službenik banke da mu je preporučio sklapanje ugovora u švicarskim francima, obzirom da je to stabilna valuta, a prilikom samog pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu da su pojedinačno prošli sve odredbe istog ugovora, ali budući je on agronomske, a ne ekonomske struke pojedine odredbe ugovora mu nisu bile jasne međutim da o tome nije pitao bankara. Napominje kako je u nekoliko navrata od strane banke, a uslijed promjene kamatne stope bio obaviješten o promjeni anuiteta otplate kredita, a što mu je bilo jako tegotno, međutim da o tome nisam tražio objašnjenja u banci. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je isti odobren korisniku kredita kao stambeni kredit za mlade, za adaptaciju kuće i zatvaranja kredita.

8. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena presuda, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive n i jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

8.1. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijene su revizije, među kojima i revizija tuženika.

8.2. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15- dalje: ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.4. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.5. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

8.6. Stoga, imajući u vidu sadržaj izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno kako je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, sud utvrđuje kako navedeno utvrđenje u pravomoćnoj sudskoj odluci ima direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

8.7. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe čl. 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava.

8.8. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

8.9. Stoga neosnovano tuženik navodi da se navedene presude iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u konkretnom predmetu.

8.10. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru.

8.11. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

8.12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. naveo je da je postupanje banaka, kao tuženika, od samog početka ugovornog odnosa bilo suprotno načelima obveznog prava, da je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj, da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnicima kredita nije na valjan i njima razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zaključuje da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

8.13. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci iznio je zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

8.14. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što znači, da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

8.15. Nadalje, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.

8.16. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz visok porast anuiteta.

8.17. Iz sadržaja ugovora o kreditu, posebice u točki 3. ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke je razvidno da u ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji, svi potrebni parametri, te svi čimbenici koji utječu na postupak formiranja kamatne stope tijekom trajanja ugovora.

8.18. Iz provedenih dokaza proizlazi da se o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, da je kamatna stopa mijenjana jednostranim odlukama banke i da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke unesena u ugovor bez prethodnog pregovaranja, kao dio tipskog unaprijed formuliranog obrasca ugovora.

8.19. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je odredba o promjeni kamatne stope ovisna isključivo u konkretnom slučaju o odluci jednog ugovaratelja - banke bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa (osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je dovelo do toga da banka jednostrano određuje obvezu korisnika kredita, koji promjenu time ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer za to nema nikakvih valjanih i u ugovoru razvidnih kriterija, uz ugovorenu valutnu klauzulu uslijed čijeg kumulativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu tužitelja znatno rastao, to je tuženik rizik potpuno prebacio na tužitelja kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja.

8.20. U tome se ogleda znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja.

8.21. Takvim ugovornim odredbama tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, a kamate su sastavni dio cijene, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje ZOO).

8.22. Kamata je cijena, a cijena i valuta obveze je bitan sastojak ugovora o kreditu. Odredba ugovora na temelju koje se cijena određuje prema jednostranoj odluci tuženika, bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

8.23. Unošenje navedene odredbe u ugovor o kreditu suprotno je načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita u odnosu na tuženika kao banku doveden u neravnopravan položaj. O odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nije se pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe, kojom mu je nametnuta obveza koju tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, pa stoga takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na banku kao kreditora.

8.24. Stoga se tuženik neosnovano poziva na parametre temeljem kojih se kamatne stope mijenjaju kao i da je do promjene kamatne stope došlo zbog objektivnih promjena tržišnih vrijednosti koje su kao opravdani razlog za promjenu kamatne stope bile predviđene općim aktima pravnog prednika tuženika.

8.25. Opći uvjeti ugovora u smislu čl. 295. st. 1. ZOO su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

8.26. Člankom 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/07, koji je bio na snazi u spornom razdoblju propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. U st. 4. navodi se da je trgovac dužan dokazati ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

8.27. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa.

8.28. Posljedica nepoštene odredbe ugovora o kreditu kojim je određeno da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita u skladu s odlukama banke bez bitnih parametara i rizika promjene je ništetnost takve odredbe (čl. 322. st. 1. ZOO). Međutim, bez obzira na ništetnost navedene odredbe, to ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor može opstati i nakon izuzimanja primjene te odredbe obzirom da ugovor sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne vezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora na temelju zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

8.29. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom o promjenama kamatne stope, na koju ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO), to se na ugovorni odnos primjenjuje kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZOO.

8.30. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

9. Imajući u vidu posljedice ništetnosti, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, na koju ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti, a na koju se poziva tužitelj u tužbi i nije nužno, niti je procesna pretpostavka zahtjeva za isplatu da tužbeni zahtjev bude usmjeren na utvrđenje ništetnosti ugovora, odnosno odredbi ugovora, to tužitelj ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

9.1. Na koncu, neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo potrošača i primjenu odluka donesenih u kolektivnom sporu. To stoga što se presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno, te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor, te se smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru je i sklopljen pod uvjetima navedenim u tom ugovoru. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a iz iskaza tužitelja, koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, te mu vjeruje, proizlazi da je kredit koristio u, svrhu rješavanja stambenog pitanja sebe i svoje obitelji, dok tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.

10. Na osnovu nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je kako je tužitelj od početka uplate kredita radi promjenjive kamatne stope preplatio iznos od ukupno 9.347,99 EUR (70.432,39 kn), odnosno iznos od 8,160,26 EUR / 61.483,46 kn ukoliko se u obzir uzmu i tzv. "negativne razlike", a na koji iznos je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev.

10.1. Sud je nalaz vještaka Sandre Došen prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, te imajući u vidu da stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

11. Na kraju je navesti da je neosnovan prigovor zastare koji ističe tuženik. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tražbinu tužitelja s naslova preplaćene kamate, zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13. Kako je predmetna tužba podnesena 4. lipnja 2019., proizlazi da je tužba podnesena prije nastupa zastare i u odnosu na nepošteno ugovaranje valutne klauzule, kao i u odnosu na preplaćenu kamatu radi nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmijeni kamatne stope budući da nije protekao zastarni rok od pet godina do dana podnošenja tužbe.

12. U odnosu na ove navode tuženika o tome da treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike na način da se od pozitivnih razlika umanji negativna razlika kad je tužitelj plaćao manje jer je kamata bila niža od početne, treba navesti da tuženik nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja vještakinje u kojem je ta razlika izračunata nije uopće postavio prigovor prijeboja u odnosu na zatraženo potraživanje tužitelja s eventualnim potraživanjem tuženika ili protutužbeni zahtjev. Što se tiče stajališta Vrhovnog suda RH izraženog u odlukama broj Revd 4393/21 od 13. listopada 2021. g. i Rev 1277/22 od 8. ožujka 2023. g. radi se slijedećem: Vrhovni sud iznio je stav da tuženik svoje pravo može ostvariti ne samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu već i putem materijalno-pravnog prigovora koji se odnosi na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima, da materijalno -pravnim prigovorom tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini potraživanja ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kn bio niži (odnosno povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključenja Ugovora, a prema kojem je utvrđena visina obveze tuženika odnosno da tuženik smatra da iznose na ime razlike kamatne stope u periodu kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene nije niti primio pa da nije niti u obvezi vratiti ih kao posljedicu ništetnosti. Prema ocjeni ovog suda tuženik svoj prigovor temelji na iznosima koje je tužitelj manje plaćao za mjesece koji nisu podudarni s mjesecima u kojima je tužitelj plaćao više radi više kamatne stope u vrijeme zaključenja Ugovora, a ti mjeseci ne predstavljaju uopće predmet postupka da bi se o tom prigovoru moglo raspravljati bez istaknutog zahtjeva tuženika. Međutim tužitelj je umjesto iznosa koji mu po ocjeni suda pripada 9.347,99 EUR (70.432,39 kn), a koji bi trebalo umanjiti za iznos preplate po provedenoj konverziji, zatražio isplatu iznosa od 8.160,26 EUR (61.483,46 EUR), koji uključuje i tzv. negativne razlike.

13. Stoga je sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu godišnje tužitelju više obračunao iznose anuiteta u iznosu od 8.160,26 EUR (61.483,46 kn), koji uključuje i tzv. negativne razlike, a na koji iznos je tužitelj uredio tužbeni zahtjev, u slučaju da je od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR pri izračunu visine iznosa mjesečnih anuiteta trebalo primijeniti obračun kamate u visini određenoj Ugovorom o kreditu, bez jednostranih povećanja od strane banke.

14. Kada se uračuna preplata iz konverzije utvrđenom iznosu od 28.870,62 kuna, odnosno 3.831,79 EUR, kako to proizlazi iz Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita od 22. veljače 2016. (l.s. 93) pravilnim obračunom proizlazi da je prednik tužitelja više platio tuženici iznos od 4.328,47 EUR (8.160,26 EUR - 3.831,79 EUR), a koji iznos nije obuhvaćen obračunom konverzije, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat ništetnih odredbi, kao u izreci presude.

15. U odnosu na prigovor radi prijeboja, tzv. sudski prijeboj (compensatia per iudicem), radi se o procesnopravnom zahtjevu kojim tuženik traži da sud izvrši prijeboj tuženikova potraživanja s potraživanjima tužitelja u odnosu na iznos priznat konverzijom ugovora o kreditu. Sud je takav zahtjev našao neosnovanim obzirom da o sudskom prijeboju sud odlučuje samo ukoliko nađe osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na konverziju, pa kako sud u tom dijelu nije našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, nema procesne osnove za odlučivanje o postojanju tražbine tuženika.

16. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja valja napomenuti da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je tužitelj korisnik kredita i obveznik otplate kredita, te su sve uplate na ime otplate kredita izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a i tuženik je uredno sve izvršene uplate evidentirao na ime otplate predmetnog kredita i tijekom postupka nije osporavao da su sve uplate izvršene po nalogu tužitelja te u ime i za račun tužitelja. Stoga je sud prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ocijenio neosnovanim.

17. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo prihvatiti za iznos od 4.328,47 EUR, dok je preko dosuđenog do zatraženog iznosa od 8.160,26 EUR odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP -a , obzirom da je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva uspjeh tužitelja u sporu iznosi 76,5 % (tužitelj je u odnosu na osnov uspio sa 100 %, a u odnosu na visinu sa 53 % - dosuđeni iznos prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, a što daje ukupan uspjeh od 76,5 %). Tuženik je uspio u sporu sa 23,5 %. Kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika dobiva se konačan uspjeh tužitelja u sporu od 53 %.

18.1. S obzirom na konačan uspjeh tužitelja u sporu od 53 % u kojem postotku je odmjeren trošak tužitelj prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., dalje Tarifa), i VPS-a od 8.160,26 EUR, te je je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), sastav podnesaka od 13. rujna 2024. i 7. listopada 2025. po 100 bodova (Tbr. 8. toč 1.), te za zastupanje na ročištima od 16. siječnja 2023., 12. ožujka 2024., 7. listopada 2025. i 9. veljače 2025. po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1.), ukupno 700 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54.) iznosi 1.400,00 EUR, što uz pripadajući PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 1.750,00 EUR, te troškove vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 112,02 EUR sveukupno iznosi iznosi 2.262,03 EUR, a od čega 53 % priznatih troškova tužitelja prema uspjehu u postupku iznosi 1.198,88 EUR.

18.2. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi po odluci suda budući nije specificirao na koje pristojbe se odnosi njegov zahtjev niti trošak sastava podneska od 5. prosinca 2024., obzirom da je podneskom od 7. listopada 2025. uredio tužbeni zahtjev uz napomenu da je podneskom 5. prosinca 2024. precizirao tužbeni zahtjev ali da je omaškom izostavio tijek zateznih kamata, dakle isto je mogao učinit jednim podneskom, slijedom čega je tužiteljev zahtjev za naknadu troška preko dosuđenog iznosa odbijen kao nesnovan.

U Zadru, 24. ožujka 2026. godine

Sudski savjetnik

Sudac

Matej Zurak

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- Tužitelju po pun.,

- Tuženiku po pun.