Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1381/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Štefici Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja RM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Željko Lubina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d., OIB:63352408515, Split, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, rješavajući žalbe tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-543/2024 od 15. travnja 2025., 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a žalba tuženika uvažava se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn -543/2024 od 15. travnja 2025.:

- potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu,

- preinačava u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjeva i naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 168,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. do isplate tako da se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 168,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

- preinačava u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke tako da se sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parnični troškova u iznosu od 135,50 EUR-a sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR-a, u roku od 15 dana.

III. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1 Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju RM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 168,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, dok se u preostalom dijelu od dosuđenog tužbeni zahtjev odbija.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 135,50 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena."

2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22, 155/23, 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se ista preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

2.1. Iako tužitelj u žalbi navodi da u cijelosti pobija navedenu presudu, iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija u dijelu točke I. izreke kojim je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.

3. Navedenu presudu u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke, pravovremenom žalbom pobija tuženik, zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP -a, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužitelju plaćanje parničnog troška tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak sastava odgovora na tužbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio njezinom donošenju , žalbene navode tužitelja i tuženika, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženika, nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5.2. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP -a jer ne postoji identitet spora u odnosu na razliku između iznosa koji je tužitelj potraživao u mirnom postupku i iznosa koji potražuje tužbom. Odredba čl. 191. st. 1. ZPP -a, koja definira preinaku tužbe, razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva od povećanja postojećeg zahtjeva iz čega proizlazi da povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegove istovjetnosti, a tužitelj je ovlašten na preinaku tužbe do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 190. st. 1. ZPP-a.

5.3. Iako je odredbom čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a određeno, između ostaloga, da kad punomoćnik stranke nema potrebno ovlaštenje za vođenje parnice , žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, tuženik neosnovano ukazuje da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a jer sud prvog stupnja vezano za nedostatak valjane punomoći za punomoćnika tužitelja nije postupio prema odredbi čl. 98. ZPP-a. To iz razloga što je sud prvog stupnja uvidom u rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj 39 Su-664/2024 od 10. travnja 2024., utvrdio da je tužitelj 27. ožujka 2024. ovlastio odvjetnike Željka Lubinu, Branka Čuturu i Jelenu Mandarić iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. da ga zastupaju u svim predmetima koji se vode pred tim sudom.

6. Kako se u ovom postupku radi o sporu male vrijednosti, prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, navedenu presudu tužitelj ne može pobijati zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 345,29 EUR-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 19. listopada 2011. do isplate. Tužitelj navedeni iznos potražuje od tuženika na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i to prava na slobodu, na ugled, čast i dostojanstvo, pravo na uživanje u obiteljskom životu sa suprugom i kćerkom, a koju je pretrpio jer je dana 18. listopada 2011. (jedan dan od ukupno 1240 dana), proveo u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru, nakon čega je presudom od 16. listopada 2018. pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva čije mu se počinjenje do tada stavljalo na teret, sve sukladno odredbama iz čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 178/04 i 115/06; u daljnjem tekstu: ZKP/97) te čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO -a.

8. Sud prvog stupnja, između ostaloga, je utvrdio:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K -13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona/97,

- da je tužitelj bio u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K -13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj I Kž - 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe,

- da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio u 3. siječnja 2020.,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske, (u daljnjem tekstu: Ministarstvo),

- da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR-a radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru. Istim dopisom tužitelj je upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos,

- da je tužitelj tužbu u predmetnom postupku podnio 30. siječnja 2024.

9. Na osnovu utvrđenih činjenica, prema odredbama čl. 476., čl. 480. st. 1. ZKP/97, čl. 19. st. 1. i 2., čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, sud prvog stupnja donio je navedenu presudu.

10. Nezadovoljne presudom stranke osporavaju visinu dosuđene naknade, a tuženik ponavlja i prigovor zastare.

11. Sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare kao neosnovan s obrazloženjem da je tužba podnesena u trogodišnjem zastarnom roku, da je 10. travnja 2020., kad je tužitelj Ministarstvu podnio zahtjev za naknadu štete došlo do zastoja zastare koji je zastoj trajao do očitovanja Ministarstva dopisom od 2. veljače 2023. Također sud prvog stupnja smatra da sadržaj dopisa Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. upućuje na to da je u tom dopisu došlo do priznanja duga, a time i do prekida zastare iz odredbe čl. 240. st. 1. ZOO-a, da od tog dana zastarni rok počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO-a) te da se vrijeme proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, što znači da je prigovor zastare i iz ovog razloga u cijelosti neosnovan budući da je tužba podnesena 30. siječnja 2024.

12. Nadalje, sud prihvaća iskaze tužitelja (u predmetima Pn-321/23 i Pn-269/23) o okolnostima od pozivanja na razgovor, zadržavanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru u kojima je proveo ukupno 1240 dana, uvjetima i okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, osobnim i obiteljskim prilikama, zdravstvenom stanju, postupanju prema njemu kao i izvještavanju medija te o okolnostima okretanja leđa od strane ljudi, kao uvjerljive i logične te zaključuje da je očito da neosnovano lišenje slobode u tim okolnostima, i uopće lišavanje slobode, donosi osobi lišenoj slobode, tek kasnije oslobođenoj optužbe presudom težak nemir, probleme, duševne i fizičke patnje. Sud utvrđuje da je tužitelj s obzirom na navedeno i okolnost da je oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, pretrpio neimovinsku štetu.

13. Konačno, sud zaključuje da tužitelju za jedan dan neosnovanog lišenja slobode za koji tužitelj u ovom predmetu zahtijeva naknadu štete (18. listopada 2011.), pripada iznos od 168,00 EUR-a, što predstavlja pravičnu novčanu naknadu za dan lišenja slobode. Za više zatraženi ukupan iznos od 177,29 EUR-a na ime naknade neimovinske štete sud odbija tužbeni zahtjev kao djelomično neosnovan.

14. Osnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je zaključio da je prigovor zastare tužiteljevog potraživanja neosnovan iz razloga što je za čitavo razdoblje od 10. travnja 2020. kada je prema odredbi čl. 477. st. 2. ZKP/97 tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pa do očitovanja Ministarstva dopisom od 2. veljače 2023. došlo do zastoja zastare, od kojeg trenutka bi zastara počela iznova teći te kada je u točki I. izreke pobijane presude prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 168,00 EUR-a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

15. U skladu s čl. 14. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25; u daljnjem tekstu: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Prema čl. 573. ZKP/08, stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti ZKP/97, osim, među ostalim, odredbe glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Prema čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

16. Sukladno odredbi iz čl. 477. st. 1. ZKP/97, pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud, od dana primitka odluke višeg suda.

16.1. Odredbom iz čl. 478. st. 1. ZKP/97 propisano je da, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva, a odredbom iz čl. 478. st. 2. ZKP/97 propisano je da, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara (Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.).

17. Zaključak suda prvog stupnja da je, nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog Ministarstva da je njegov zahtjev osnovan (dopisom Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023.), ponovno počela teći zastara, odnosno da je zastoj zastare trajao od obraćanja Ministarstvu 10. travnja 2020. kad je tužitelj podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete pa do dopisa Ministarstva od 2. veljače 2023. koji je tužitelju otpremljen 20. veljače 2023., nije osnovan.

18. Naime, pravne posljedice zastoja zastare određene su u čl. 238. st. 1. ZOO -a u kojem je propisano da, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, kao i u čl. 238. st. 2. ZOO -a u kojem je propisano da, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

18.1. Odredbama čl. 235. do 239. ZOO-a, propisani su pojedini slučajevi kad zastara ne teče, i to primjerice, između osoba koje se nalaze u određenim odnosima zbog kojih nije životno očekivati pokretanje postupaka (npr. za tražbine između bračnih drugova ili osoba zaposlenih u tuđem kućanstvu prema poslodavcu), ili kad zbog nesavladivih prepreka nije moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili pak životno očekivati, pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

19. U konkretnom slučaju, sukladno odredbama iz čl. 478. st. 1. i 2. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva Ministarstvu zastara je prestala teći, ali je taj zastoj zastare trajao svega tri mjeseca, budući da je protekom roka od tri mjeseca oštećenik bio ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je za čitavo to razdoblje trajao zastoj zastare, imajući u vidu ovlaštenje tužitelja da po proteku tri mjeseca podnese tužbu nadležnom sudu. Nadalje, po stavu ovoga suda odredba čl. 481. st. 2. ZKP/97 je kogentna norma. Vrijeme zastoja zastare stranke ne mogu skratiti, produžiti ili isključiti. Stoga nije osnovan stav suda prvog stupnja da je očitovanjem Ministarstva prolongiran tijek zastoja zastare.

20. Kako su od zaprimanja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. dana 3 siječnju 2020. pa do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (30. siječnja 2024. protekle četiri godine dvadeset šest dana), od kojeg se razdoblja oduzimaju tri mjeseca kad zastara nije tekla, odnosno kad je trajao zastoj zastare, tako je protekao trogodišnji zastarni rok koji je propisan odredbom iz čl. 477. st. 1. ZKP/97.

21. Nadalje, sud prvog stupnja podredno zaključuje da nakon što je tužitelj od strane Ministarstva obaviješten da je njegov zahtjev osnovan, zastara je ponovo počela teći. Izjavom Ministarstva od 2. veljače 2023. priznat je dug pa da bi svakako došlo do prekida zastare te bi zastara, prema čl. 245. st. 1. ZOO-a, počela teći iznova, odnosno da i zbog navedenog razloga zastara utužene tražbine nije nastupila.

22. U okolnostima predmetnog postupka, niti ovaj zaključak o priznanju duga i prekidu zastare nije osnovan.

22.1. Nije sporno da je Ministarstvo, na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, u dopisu od 2. veljače 2023., ponudilo tužitelju da mu plati iznos od 46.078,40 EUR-a radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a tužitelj na ponudu po visini nije pristao te je stoga podnio tužbu u ovom predmetu radi naknade štete.

22.2. Priznanje duga, u smislu čl. 240. ZOO-a, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

22.3. Cijeneći utvrđene činjenice u predmetnom postupku, prema stajalištu ovog suda navedeno očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga iz čl. 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz čl. 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski i to sukladno odredbama posebnog zakona, ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen.

22.4. Osnovano tuženik u žalbi navodi da činjenica da je tuženik priznao pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara. To stoga što nastupanjem zastare ne prestaje pravna osnovanost zahtjeva (koja je u ovom predmetu utemeljena na ranije citiranom čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97), nego pravo zahtijevati ispunjenje obveze neovisno o tome što je pravno osnovana. Drugim riječima, nastupanjem zastare ne prestaje samo pravo, nego zahtjev za njegovo ostvarenje. Zbog toga činjenica da je tuženik priznao pravnu osnovanost odštetnog zahtjeva nema značaj priznanja duga koji bi utjecao na tijek zastare za zahtijevanje ispunjenja obveze.

23. Slijedom navedenoga tužitelj, a suprotno stavu suda prvog stupnja, neosnovano od tuženika potražuje (dosuđeni) iznos od 168,00 EUR-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, budući da je za njegovo potraživanje nastupila zastara.

24. Kako je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi da je prigovor zastare osnovan, valjalo je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, žalbu tuženika uvažiti kao osnovanu i preinačiti presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja kao i u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke, kako je navedeno u točki I. izreke ove presude.

25. Obzirom na navedeno, tužbeni zahtjev nije osnovan niti u dijelu koji je odbijen u dijelu točke I. izreke presude suda prvog stupnja, pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužitelja i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu kako je navedeno u točki I. izreke ove presude.

26. Nadalje, osnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da, s obzirom da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, njemu pripada pravo na naknadu zatraženog troška parničnog postupka.

26.1. Imajući u vidu da je tuženik uspio u sporu, kao i da vrijednost predmeta spora iznosi 345,29 EUR-a, na temelju odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. ZPP-a, tuženik ima pravo na naknadu troška za sastav odgovora na tužbu od 5. ožujka 2024. u iznosu od 100,00 EUR-a i troška pristupa na ročište od 21. veljače 2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 100,00 EUR-a, dakle pravo na naknadu troška parničnog postupka u ukupnom iznosu od 200,00 EUR-a, odmjerenih prema odredbama iz Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine"' broj 138/23, 107/25), koje mu je dužan naknaditi tužitelj kako je navedeno u točki II. izreke ove presude.

27. Tuženik u žalbi traži trošak sastava odgovora na tužbu o kojem je odlučeno u točki II. izreke ove presude kao trošku prvostupanjskog postupka.

28. Žalba tužitelja nije osnovana, pa je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan kako je navedeno u točki III. izreke ove presude.

Osijek, 24. ožujka 2026.

Sutkinja

Štefica Bukvić