Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2475/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mirela Miculinić, odvjetnica iz Čavli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Jakov Delipetar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 10. veljače 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz čl.4. točka 4.1 Ugovora o kreditu broj ugovora 9011245926 od dana 3. svibnja 2006.g. potvrđen od strane javnog bilježnika Miroslav Banić iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-553/06 dana 22. svibnja 2006.g., sklopljenog između tužitelja IA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, OIB 02535697732 , u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koji glasi:

-čl. 4 toč. 4.1. Kamata na kredit:„ Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,30%(slovima: četiri cijelih trideset posto) godišnje“.

II Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz čl.4. točka 4.2 Ugovora o kreditu broj ugovora 9011245926 od dana 3. svibnja 2006.g. potvrđen od strane javnog bilježnika Miroslav Banić iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-553/06 dana 22. svibnja 2006.g., sklopljenog između tužitelja IA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, OIB 02535697732 , u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koji glasi:

-čl. 4 toč. 4.2. „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01.(slovima: prvisiječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvi siječnja) do 30.06. (tridesetoglipnja) tekuće godine i to na dan 01.07.(prvosrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07.(prvogsrpnja) do 31.12.(tridesetprvogprosinca) tekuće godine s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.“

III Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe iz čl.7. točka 7.2 Ugovora o kreditu broj ugovora 9011245926 od dana 3. svibnja 2006.g. potvrđen od strane javnog bilježnika Miroslav Banić iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-553/06 dana 22. svibnja 2006.g., sklopljenog između tužitelja IA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, OIB 02535697732 , u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, a koji glasi:

-čl. 7. točka 7.2. “ U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“.

IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos u visini od 4.311,25 zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake pojedine isplate tuženiku pa do isplate ukupnog iznosa po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. 12. 2007., a od 1. 1.2008. do 31. 7. 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. 8. 2015. do 31. 12.2022.g. po kamatnoj stopi sukladno čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 1.1. 2023.g. sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024.pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , kako slijedi: na iznos od 43,38 € od 1.9.2007 do isplate,

na iznos od 42,45 € od 1.10.2007 do isplate,

na iznos od 42,21 € od 1.11.2007 do isplate,

na iznos od 42,61 € od 1.12.2007 do isplate,

na iznos od 42,12 € od 1.1.2008 do isplate,

na iznos od 42,65 € od 1.2.2008 do isplate,

na iznos od 75,03 € od 1.3.2008 do isplate,

na iznos od 75,99 € od 1.4.2008 do isplate,

na iznos od 73,51 € od 15.5.2008 do isplate,

na iznos od 72,74 € od 1.6.2008 do isplate,

na iznos od 73,09 € od 1.7.2008 do isplate,

na iznos od 71,40 € od 1.8.2008 do isplate,

na iznos od 71,14 € od 1.9.2008 do isplate,

na iznos od 71,59 € od 3.10.2008 do isplate,

na iznos od 77,84 € od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 73,03 € od 1.12.2008 do isplate,

na iznos od 77,37 € od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 75,51 € od 1.2.2009 do isplate,

na iznos od 75,43 € od 1.3.2009 do isplate,

na iznos od 74,08 € od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 73,84 € od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 72,23 € od 1.6.2009 do isplate,

na iznos od 70,79 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 68,61 € od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 68,80 € od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 68,34 € od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 67,40 € od 1.11.2009 do isplate,

na iznos od 68,00 € od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 68,32 € od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 71,08 € od 19.2.2010 do isplate,

na iznos od 70,33 € od 1.3.2010 do isplate,

na iznos od 71,42 € od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 70,63 € od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 70,86 € od 1.6.2010 do isplate,

na iznos od 74,89 € od 16.7.2010 do isplate,

na iznos od 73,47 € od 1.8.2010 do isplate,

na iznos od 75,56 € od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 74,21 € od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 71,95 € od 1.11.2010 do isplate,

na iznos od 60,17 € od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 63,04 € od 1.1.2011 do isplate,

na iznos od 62,38 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 62,75 € od 1.3.2011 do isplate,

na iznos od 61,14 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 60,82 € od 1.5.2011 do isplate,

na iznos od 54,00 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 53,79 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 56,45 € od 1.8.2011 do isplate,

na iznos od 43,67 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 41,98 € od 1.10.2011 do isplate,

na iznos od 41,44 € od 1.11.2011 do isplate,

na iznos od 40,95 € od 1.12.2011 do isplate,

na iznos od 41,13 € od 1.1.2012 do isplate,

na iznos od 41,33 € od 1.2.2012 do isplate,

na iznos od 40,97 € od 1.3.2012 do isplate,

na iznos od 40,18 € od 1.4.2012 do isplate,

na iznos od 39,61 € od 5.5.2012 do isplate,

na iznos od 39,75 € od 1.6.2012 do isplate,

na iznos od 39,05 € od 1.7.2012 do isplate,

na iznos od 38,75 € od 1.8.2012 do isplate,

na iznos od 38,18 € od 1.9.2012 do isplate,

na iznos od 37,37 € od 1.10.2012 do isplate,

na iznos od 37,36 € od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 37,15 € od 1.12.2012 do isplate,

na iznos od 36,64 € od 1.1.2013 do isplate,

na iznos od 35,39 € od 1.2.2013 do isplate,

na iznos od 35,67 € od 1.3.2013 do isplate,

na iznos od 35,26 € od 1.4.2013 do isplate,

na iznos od 34,54 € od 1.5.2013 do isplate,

na iznos od 33,35 € od 1.6.2013 do isplate,

na iznos od 32,89 € od 1.7.2013 do isplate,

na iznos od 32,61 € od 1.8.2013 do isplate,

na iznos od 32,46 € od 1.9.2013 do isplate,

na iznos od 32,45 € od 1.10.2013 do isplate,

na iznos od 31,77 € od 1.11.2013 do isplate,

na iznos od 31,44 € od 1.12.2013 do isplate,

na iznos od 31,11 € od 1.1.2014 do isplate,

na iznos od 3,35 € od 1.2.2014 do isplate,

na iznos od 3,31 € od 1.3.2014 do isplate,

na iznos od 3,24 € od 1.4.2014 do isplate,

na iznos od 3,15 € od 3.5.2014 do isplate,

na iznos od 3,10 € od 1.6.2014 do isplate,

na iznos od 3,04 € od 1.7.2014 do isplate,

na iznos od 3,00 € od 1.8.2014 do isplate,

na iznos od 2,96 € od 1.9.2014 do isplate,

na iznos od 2,90 € od 1.10.2014 do isplate,

na iznos od 2,86 € od 1.11.2014 do isplate,

na iznos od 2,80 € od 1.12.2014 do isplate,

na iznos od 2,74 € od 1.1.2015 do isplate,

na iznos od 2,69 € od 1.2.2015 do isplate,

na iznos od 2,62 € od 1.3.2015 do isplate,

na iznos od 2,56 € od 1.4.2015 do isplate,

na iznos od 2,50 € od 1.5.2015 do isplate,

na iznos od 2,43 € od 1.6.2015 do isplate,

na iznos od 2,37 € od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 2,31 € od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 2,25 € od 1.9.2015 do isplate,

na iznos od 2,18 € od 1.10.2015 do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe Ugovora o kreditu broj ugovora 9011245926 od dana 3. svibnja 2006.g. potvrđen od strane javnog bilježnika Miroslav Banić iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-553/06 dana 22. svibnja 2006.g., sklopljenog između tužitelja IA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, OIB 02535697732, u dijelu u kojem je ugovoreno da su glavnica i povrat obveza iz kredita vezani uz valutu CHF (švicarski franak) i to:

čl. 4. KAMATA NA KREDIT

4.2

st.2 Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

čl. 5. INTERKALARNA KAMATA

ST.2

Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

čl. 6 KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA

ST.2

Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. čl. 7. OTPLATA KREDITA

7.2 Kredit u iznosu od 95.000,00 CHF(slovima:devedesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 144 (slovima:stočetrdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

VI Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, novčani iznos u visini od 11.033,89 € zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake pojedine isplate tuženiku pa do isplate ukupnog iznosa po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. 12. 2007., a od 1. 1. 2008. do 31. 7. 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. 8. 2015. do 31. 12.2022.g. po kamatnoj stopi sukladno čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 1.1. 2023.g. sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , kako slijedi: na iznos od 23,19 € od 1.11.2008 do isplate,

-na iznos od 25,23 € od 1.1.2009 do isplate,

-na iznos od 30,17 € od 1.2.2009 do isplate,

-na iznos od 32,33 € od 1.3.2009 do isplate,

-na iznos od 25,63 € od 1.4.2009 do isplate,

-na iznos od 26,72 € od 1.5.2009 do isplate,

-na iznos od 17,96 € od 1.6.2009 do isplate,

-na iznos od 10,47 € od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 12,18 € od 1.8.2009 do isplate,

-na iznos od 16,53 € od 1.9.2009 do isplate,

-na iznos od 16,05 € od 1.10.2009 do isplate,

-na iznos od 11,92 € od 1.11.2009 do isplate,

-na iznos od 19,69 € od 1.12.2009 do isplate,

-na iznos od 25,36 € od 1.1.2010 do isplate,

-na iznos od 34,43 € od 19.2.2010 do isplate,

-na iznos od 32,10 € od 1.3.2010 do isplate,

-na iznos od 43,89 € od 1.4.2010 do isplate,

-na iznos od 41,35 € od 1.5.2010 do isplate,

-na iznos od 46,77 € od 1.6.2010 do isplate,

-na iznos od 82,20 € od 16.7.2010 do isplate,

-na iznos od 74,95 € od 1.8.2010 do isplate,

-na iznos od 95,64 € od 1.9.2010 do isplate,

-na iznos od 89,08 € od 1.10.2010 do isplate,

-na iznos od 75,10 € od 1.11.2010 do isplate,

na iznos od 103,42 € od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 137,75 € od 1.1.2011 do isplate,

na iznos od 114,06 € od 1.2.2011 do isplate,

na iznos od 122,72 € od 1.3.2011 do isplate,

na iznos od 111,29 € od 1.4.2011 do isplate,

na iznos od 113,11 € od 1.5.2011 do isplate,

na iznos od 160,18 € od 1.6.2011 do isplate,

na iznos od 163,40 € od 1.7.2011 do isplate,

na iznos od 203,44 € od 1.8.2011 do isplate,

na iznos od 185,43 € od 1.9.2011 do isplate,

na iznos od 164,01 € od 1.10.2011 do isplate,

na iznos od 161,42 € od 1.11.2011 do isplate,

na iznos od 159,59 € od 1.12.2011 do isplate,

na iznos od 169,15 € od 1.1.2012 do isplate,

na iznos od 179,21 € od 1.2.2012 do isplate,

na iznos od 180,07 € od 1.3.2012 do isplate,

na iznos od 173,48 € od 1.4.2012 do isplate,

na iznos od 170,42 € od 5.5.2012 do isplate,

na iznos od 180,12 € od 1.6.2012 do isplate,

na iznos od 175,26 € od 1.7.2012 do isplate,

na iznos od 177,03 € od 1.8.2012 do isplate,

na iznos od 174,33 € od 1.9.2012 do isplate,

na iznos od 167,30 € od 1.10.2012 do isplate,

na iznos od 174,94 € od 1.11.2012 do isplate,

na iznos od 179,20 € od 1.12.2012 do isplate,

na iznos od 177,86 € od 1.1.2013 do isplate,

na iznos od 161,80 € od 1.2.2013 do isplate,

na iznos od 175,68 € od 1.3.2013 do isplate,

na iznos od 176,45 € od 1.4.2013 do isplate,

na iznos od 170,76 € od 1.5.2013 do isplate,

na iznos od 155,41 € od 1.6.2013 do isplate,

na iznos od 155,10 € od 1.7.2013 do isplate,

na iznos od 158,54 € od 1.8.2013 do isplate,

na iznos od 164,90 € od 1.9.2013 do isplate,

na iznos od 174,59 € od 1.10.2013 do isplate,

na iznos od 169,76 € od 1.11.2013 do isplate,

na iznos od 172,71 € od 1.12.2013 do isplate,

na iznos od 176,08 € od 1.1.2014 do isplate,

na iznos od 178,33 € od 1.2.2014 do isplate,

na iznos od 182,64 € od 1.3.2014 do isplate,

na iznos od 181,35 € od 1.4.2014 do isplate,

na iznos od 176,25 € od 3.5.2014 do isplate,

na iznos od 174,29 € od 1.6.2014 do isplate,

na iznos od 174,85 € od 1.7.2014 do isplate,

na iznos od 181,38 € od 1.8.2014 do isplate,

na iznos od 186,13 € od 1.9.2014 do isplate,

na iznos od 185,07 € od 1.10.2014 do isplate,

na iznos od 189,61 € od 1.11.2014 do isplate,

na iznos od 192,80 € od 1.12.2014 do isplate,

na iznos od 191,13 € od 1.1.2015 do isplate,

na iznos od 193,39 € od 1.2.2015 do isplate,

na iznos od 193,41 € od 1.3.2015 do isplate,

na iznos od 193,43 € od 1.4.2015 do isplate,

na iznos od 193,44 € od 1.5.2015 do isplate,

na iznos od 193,46 € od 1.6.2015 do isplate,

na iznos od 193,48 € od 1.7.2015 do isplate,

na iznos od 193,50 € od 1.8.2015 do isplate,

na iznos od 193,51 € od 1.9.2015 do isplate,

na iznos od 193,53 € od 1.10.2015 do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VII Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja u dijelu koji glase:

„Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe Ugovora o kreditu broj ugovora 9011245926 od dana 3. svibnja 2006.g. potvrđen od strane javnog bilježnika Miroslav Banić iz Rijeke, pod brojem ovjere OU-553/06 dana 22. svibnja 2006.g., sklopljenog između tužitelja IA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, OIB 02535697732, u dijelu u kojem je ugovoreno da su glavnica i povrat obveza iz kredita vezani uz valutu CHF (švicarski franak) i to: članak 1. IZNOS KREDITA

Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 95.000,00 CHF(slovima:devedesetpettisućaCHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenje kredita. „

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos u visini od 1.461,88 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. 9. 2015. do 31. 12.2022.g. po kamatnoj stopi sukladno čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 1.1. 2023.g. pa do isplate sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

VIII Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja presude, tj. od 24.ožujka 2026. do dana isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor prijeboja tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u ukupnom iznosu od 556,11 EUR.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da je 3. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011245926 temeljem kojeg je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.000,00 CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a tužitelj da se obvezao isti vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u roku od 144 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Kamatna stopa da je u čl. 4 Ugovora ugovorena kao promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosila 4,30% godišnje. Stranke da su tijekom 2016. zaključile aneks ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a u svrhu ispunjenja zakonskih obveza tuženika kao banke propisanih navedenim Zakonom. Tužitelj da je kredit otplatio tijekom 2018. Smatra da su ništetne odredbe Ugovora o promjenjivosti redovne kamatne stope i to dio čl. 4 Kamata na kredit: točka 4.1, 4.2, dio odredbe čl. 7 točka 7.2, poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1410/12 od 4. srpnja 2013., presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Napominje da su donesene u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa da je prvostupanjski sud vezan utvrđenjima iz te parnice. Napominje da je tuženik kamatnu stopu više puta izmijenio na više, zbog čega su bili veći anuiteti koje je tužitelj plaćao. Napominje da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nedopuštena ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu. O odredbama Ugovora da se nije pojedinačno pregovaralo pa se poziva na čl. 81 ZZP/03. Osim toga da je odredba o promjeni kamatne stope nerazumljiva jer nije postojao bilo kakav kriterij ili parametar gdje bi se mogao utvrđivati način promjene kamatne stope. Stoga da zbog ništavosti ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u kojima je tužena ništetnu odredbu koristila. Pridržava prava da naknadno odredi tužbeni zahtjev, obzirom da do dana podnošenja tužbe nije zaprimio od tužene traženu dokumentaciju na temelju koje bi mogao postaviti određeni zahtjev za isplatu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužitelj temelji zahtjev na citiranim presudama Visokog trgovačkog suda i presudi Vrhovnog suda RH br. Revt -249/14. Smatra da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija da je izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što da uključuje i kamate. Ugovor o kreditu u cijelosti je prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu. Stoga da tužitelj na temelju tog ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika, a ni tuženik od tužitelja uključujući ono što je možebitno stečenog bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.

2.1. Tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenih kamata po kreditu u CHF neosnovan je u cijelosti, jer niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju, niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Sklapanje Dodatka ugovora o kreditima je za tuženika državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere kao što je to potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju o prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi Zakona, te se ne radi o ispunjenju i /ili o priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Iz Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno da proizlazi da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR što naravno da uključuje i kamate. Što se tiče same pretplate pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao pretplata. Pretplata da se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava, sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate. Nakon izvršene konverzije usvajanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj da zapravo znači dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate – pretplatu, a na temelju ovako donijete presude tužitelj bi ponovo naplatio taj isti iznos s osnove kamate).

2.2. Nadalje tuženik osporava tvrdnje tužitelja da bi bile ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli a obzirom da isto nije protivno prisilnim propisima Republike Hrvatske. Da nije točno da se nije pregovaralo pojedinačno o tome da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutu CHF, da mu nije predočen eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu. Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito da dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu. Jasno da je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatske štediše, potrošači najviše dio štednje drže u stranoj valuti.

2.3. U odnosu na navode iz tužbe i tužbeni zahtjev, tuženik ističe kako je nedvojbeno da je u ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno navedena kao i ostale odredbe ugovora, ona da je lako uočljiva. U ovom postupku tužitelj da smatra da se ugovorena promjenjiva kamatna stopa po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna. Stranke da su potpisom ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope, dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način kao da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono na što ugovaratelji imaju pravo da je da se pravna praznina popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev na tužitelju da je teret dokaza da preciznim parametrima (npr. Libor za CHF, CDS za Republiku Hrvatsku i slično) dopuni ugovornu odredbu o kamatnoj stopi, čime bi se tek stvorile pretpostavke za odlučivanje o tome je li se i za koji iznos tuženik zaista neosnovano obogatio obračunavajući kamatnu stopu tijekom ugovornog razdoblja, a kako to tužitelj navodi. Tuženik navodi da je ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Slijedom navedenog sklapanje ugovora da je odraz stvarne volje ugovornih strana, pa da je zbog toga zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora neosnovan. Tuženik ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Može da se zaključiti da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe, te prava i obveze. Iluzorno da je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, to da nije moguće, tužitelj da svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope ista da se može smatrati nezakonitom. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da je nije samo po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako da nije viša od zakonom dozvoljene. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovlasti na strani banke, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti nije neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je izričito dopuštena. Tuženik ukazuje na Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., koji da su uređivali poslovanje banaka, sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama.

2.4. Zakon o kreditnim institucijama (dalje: ZOKI) da propisuje da je tuženik dužan opće uvjete poslovanja, koji sadržavaju informacije o uvjetima pružanja usluga, učiniti dostupnima potrošačima, na hrvatskom jeziku i na pogodnom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge potrošačima.

2.5. Zaključno, tuženik ističe kako:

- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna;

- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;

- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom;

- valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula,

- sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu, budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelj predmetni ukupni iznos pretplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije, pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja Ugovora, a niti kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope, ističe i prigovor zastare, smatra da pokretanjem ili vođenjem postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zašite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Smatra da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može ni izazvati prekid zastare tog prava. Niti tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine odredbe da ne prekida zastaru u smislu čl. 241 ZOO-a. Zahtjev podnositelja kolektivne tužbe da nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora pa da nije moglo doći do prekida zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu parničnog troška.

3. Tuženik u podnesku od 8. studenog 2019. ponovno obrazlaže svoj prigovor zastare i neosnovanost tužbenog zahtjeva obzirom da je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu. U podnesku od 27. ožujka 2020. tuženik se poziva na rješenje VSRH br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., te i nadalje obrazlaže svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. U podnesku od 19. listopada 2020. se očituje o dosadašnjoj relevantnoj praski VSRH kao i Suda Europske unije po pitanju konverzije i ugovora o kreditima koji su konvertirali temeljem posebnog zakona, poziva se na presudu suda EU C-81/19 od 19. srpnja 2020.

4. U podnesku od 13. lipnja 2023. tužitelj navodi da proširuje tužbu na način da ističe da su i odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne i to smatra da su ništene odredbe i dijelovi odredbi čl. 1, čl. 5 st. 2, čl. 6 st. 2, poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. broj Pž - 6632/17, kojom je u potrošačkim ugovorima sklopljenim s tuženikom pravomoćno utvrđena ništetnog valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz CHF. Ističe da prilikom izrade prijedloga konverzije opisana činjenica nije uzeta u obzir. Smatra da je utvrđenjima iz gore navedene odluke vezan sud prvog stupnja. Ističe da je s osnova razlike nastale zbog valutne klauzule više uplatio tuženiku iznos od 11.055,91 EUR u odnosu na tečaj CHF koji je bio važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Ističe da je tuženik pogrešno preračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije jer je primijenio tečaj na dan konverzije, da je trebao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita, pa s te osnove tužitelj potražuje iznos od 1.449,28 EUR. Ustraje kod financijskog vještačenja. Ponovno ističe da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa smatra da su nepoštene. Tužitelju da nisu bili dani jasni, razumljivi kriteriji u vrijeme sklapanja ugovora na temelju kojih je mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze za njega iz ugovora. Posljedica predmetne valutne klauzule da je nepravična zarada tuženika, a zbog čega je na strani tužitelja došlo do enormnog povećanja anuiteta iz kredita iskazanih u kunama. Poziva se ponovno na odredbe ZZP/03 i čl. 87 st. 1 ZZP. Precizira tužbeni zahtjev u ovom podnesku.

5. U podnesku od 6. veljače 2024. tuženik se očituje na dosadašnji tijek postupka, poziva se na novu sudsku praksu i ponovno obrazlaže zbog čega smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan. U podnesku od 18. ožujka 2025. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Smatra da je nalaz bespredmetan obzirom je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, smatra da suprotno Zakonu o potrošačkom kreditiranju vještak izračunava efekt konverzije, ali potom isti oduzima od zateznih kamata obračunatih na razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajne razlike, a ne od samih razlika plaćenih kamata i tečajnih razlika u odnosu na početni plan. Smatra i da je vještačenje bilo nepotrebno i da je suprotnu stavu VSRH i kogentnim odredbama ZPK. Tužitelj u podnesku od 20. ožujka 2025. navodi da je suglasan s nalazom i mišljenjem vještaku. U podnesku od 21. kolovoza 2025. precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. U podnesku od 16. rujna 2025. tuženik navodi da se protivi specifikaciji tužbenog zahtjeva, u odnosu na razliku iznosa neotplaćene glavnice kredita na dan konverzije i neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu ističe da je iznos glavnice utvrđen čl. 6 Dodatkom ugovora o kreditu koji je tužitelj prihvatio i nije tvrdio da je Dodatak ugovora bio ništetan. Smatra da se neosnovano potražuje zakonska zatezna kamata na već obračunatu kamatu. U podnesku od 15. siječnja 2026. tužitelj se očituje na tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje i daljnja očitovanja, te osporava iste.

5.1.Na ročištu održanom 10. veljače 2026. tuženik ističe prigovor radi prijeboja a obzirom je vještačenjem utvrđena negativna razlika u tečaju, pa se stavlja u prijeboj iznos od 556,11 EUR, te predlaže da se tražbina umanji za navedeni iznos koji obuhvaća negativne razlike. Tužitelj osporava prigovor prijeboja i ističe prigovor zastare u odnosu na isti, smatra da nije ništa stekao bez osnove obzirom ne tuženik institucija koja je znala za mogućnost promjene tečaja, pa je to bio njegov rizik poslovanja, a presudom u kolektivnom sporu da je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli. Stranke nisu predlagale da se vještak pozove na sudski raspravu, a niti su imale daljnjih pitanja za vještaka.

6. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem zahtjeva za dostavu dokumentacije o predmetnom ugovoru o kreditu, Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika 3. svibnja 2006. broj 9011245926, izvatka računa po kreditu za 2006., planova otplate predmetnog kredita, obavijesti o iskorištenju pretplate po kreditu, obavijesti o otplati kredita, obavijesti o promjeni kamatnih stopa, potvrde o plaćenim kamatama u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2006., obavijesti o stanju kredita na dan 31. prosinca 2016., Dodatka ugovora o kreditu broj 9011245926 od 1. prosinca 2015., izračuna tražbine tužitelja, planova otplate kredita, pregleda uplata po kreditu na dan 12. srpnja 2019., saslušan je tužitelj IA, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec., pročitan je nalaz i mišljenje vještaka od 3. ožujka 2025., očitovanje vještaka od 6. kolovoza 2025. na podnesak tuženika.

7. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 3. svibnja 2006. za iznos od 95.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (čl.1), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 4). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,30%. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 4,5,6,7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama (ZIDZPK), na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

8. Sporna je tvrdnja tužitelja da li su u dijelovima odredbe čl. 1, 4., 5., 6. i 7. Ugovora ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari, da li je osnovan prigovor radi prebijanja tuženika. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.

9. Osnovan je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

10.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

10.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

10.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

10.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

10.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

10.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

10.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznos po osnovi dijela ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.

12. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda tvrdnje tužitelja u dijelu koji se odnose na ništetnu valutnu klauzulu i na promjene kamatne stope su osnovani.

13. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

13.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope, objavio Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1.11.2004. -14.7.2009. i kasnije učinio dostupnim Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

13.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita, tj. vraćanje iste veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutjela dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.

14. Slijedom navedenog valjalo je zaključiti kao su djelomično ništetne odredbe predmetnog ugovora u čl. 4,5,6 i 7, gdje se vezuje glavnica i povrat obveza (kamate) uz valutu švicarski franak na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnima anuitetima plativo po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja, gdje je ugovoreno da će se i mijenjati kamatne stope odlukama banke. Stoga je odlučeno kao u točkama I, II, III i V izreke. Nije ništetna odredba čl.1 predmetnog ugovora, jer je tužitelj dobio točno određeni novčani iznos prema tečaju koji je bio važeći na dan korištenja kredita, imao je saznanja koliki je iznos dobio. Kada bi bila ništetna ova odredba, bio bi ništetan cijeli ugovor, a nije. Stoga je sa dijelom tužbenog zahtjeva iz točke V valjalo odbiti tužitelja, a o istome je odlučeno u točki VII izreke.

15. Tužitelj IA u svom iskazu navodi da njemu novac trebao za adaptaciju stana, odlučio se za kredit kod tuženika jer je Zagrebačka banka u to vrijeme nije imala kredit za adaptaciju stana. U banci mu je savjetovano da zaključi ovaj ugovor koji je bio povoljniji u odnosu na ugovor koji se vezuje za valutu EUR. U ovom ugovoru je bila znatno niža kamatna stopa i gledala se visina anuiteta koju će morati plaćati i nije mu ništa bilo objašnjeno o tome kako će se mijenjati kamatna stopa, a niti je bilo ikakve naznake da bi banka mogla dizati značajno kamatne stope. Isto tako ništa nije bilo govora o ovoj valuti CHF. U odnosu na početne anuiteta kasnije su mu anuiteti narasli skoro duplo i bilo mu je to jedno teško razdoblje što se tiče financija. Ugovor je bio zaključen na rok od 12 godina i redovno je otplaćivan. U međuvremenu ga je i otplatio. Pristao je na konverziju da mu barem zadnje rate budu manje, imao je i nešto preplate u konverziji. Ovaj ugovor koji je potpisao je bio tipski ugovor i moga je samo prihvatiti uvjete banke ili ne sklopiti ugovor. On je otplaćivao kredit. Zna što znači promjenjiva kamatna stopa. Pročitao je ugovor i mislio je da mu je sve jasno, sve je to teklo brzo i nije tu bilo puno govora. Pročitao je ugovor i misli da banka nije trebala dizati kamatne stope ako je u međuvremenu i rastao značajno tečaj CHF. Njega banka nije informirala o posljedicama i rizicima ovog kredita, vjeruje da je dobio Opće uvjete. Zna što je valutna klauzula. Ranije nije imao kredit koji je bio vezan za valutnu klauzulu. Misli da je do promjene visine anuiteta došlo i zbog nekakvog indeksa kojem ne zna točno naziv. Nije mu nitko rekao da se tečaj neće mijenjati tijekom otplate kredita. Inače se susretao sa posljedicama promjene tečaja. Zna gdje se može provjeriti promjena tečaja u odnosu na kunu.

15.1. Sud je iskaz tužitelja cijenio kao životan i uvjerljiv, i iz njega proizlazi da nije bio u poziciji da pregovara o bilo kojoj odredbi kredita, te da mu tuženik nije dao dovoljno informacija o promjeni kamatne stope, o valutnoj klauzuli, odnosno mogućim posljedicama i rizicima stoga.

16. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao da bi tužitelj bio potrošač.

17. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

18. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž - 6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 11. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

19. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl.oec. Tomislav Prpić. Zadaća vještaka je bila:

- da izračuna preplatu s osnova promjene kamatnih stopa i s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir tečaj CHF -a na dan isplate kredita te da vještak sačini izračun preplate po svakom anuitetu izraženo u kunama/EUR,

- vještak je u svom nalazu dužan iskazati preplatu koja predstavlja razliku koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorne kamate (vidljivu u ugovornom otplatnom planu) te daljnju preplatu plaćene kamate od 01.01.2014 godine do 30.09.2015, primjenom zakonske kamate,

- navedenu razliku treba iskazati primjenom tečaja primijenjenog na dan dospjele obveze(ili plaćanja),

- potom treba izračunati razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita, do 31.12.2013, odnosno primjenom zakonske kamate 3,23% od 01.01.2014 godine do 30.09.2015. Navedenu razliku potrebno je umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća/plaćanja,

- da utvrdi razliku između EUR glavnice definirane od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015 prema srednjem tečaju HNB-a i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati, na dan 30.09.2015, a prema CHF/HRK tečaju isplate kredita

- da se očituje da li je provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate),

- da utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.09.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015, i stanja neotplaćene glavnice u CHF , stvarno zatečene na dan 30.09.2015.g. obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita,

- da utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30.09.2015 i u kojem iznosu,

- te da napravi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30.09.2015 na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka sukladno ZOO čl.171. Red uračunavanja, i čl. 172. Uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30.09.2015.g obračunata i zakonska zatezna kamata,

- da vještak umanji tražbinu za priznati iznos konverzije i da se očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonu.

20. Vještak Tomislav Prpić dipl.oec. u nalazu i mišljenju od 4. ožujka 2025. navodi da nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe daje sljedeće mišljenje:

1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, a od 01.01.2014. zakonska kamatna stopa u visini od 3,23%, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 4.311,25 €.

2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatio 11.033,89 € .

3. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 1.461,88 €. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije u odnosu na zatečenu glavnicu po početnom tečaju.

4. Tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 7.395,45 € na dan 30.09.2015.

5. REKAPITULACIJA - Nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 2 u obračun, obračuna zateznih kamata na iznose iz točke 1 i 2 do konverzije, te efekata konverzije (priznate preplate i razlike glavnice) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 15.567,52 € i to:

- 15.567,52 € preplate po kamati, valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate.

6. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1,2 i 3, odnosno sukladno rekapitulaciji .

20.1. Vještak u svom očitovanju od 7. kolovoza 2025. navodi da je tuženik je dostavio podnesak 18.03.2025.godine. Obzirom na navedeno, vještak se očituje kako slijedi:

Tuženik prigovora nalazu i mišljenju te iznosi prigovore pravne prirode, budući da je zadatak jasno određen, te je zapravo prigovor tuženika prigovor takvoj zadaći, a u koji ne može ulaziti. Slijedom navedenoga ostaje pri svome nalazu i mišljenju u cijelosti, te ne ulazi u dijelove koji su pravne prirode, a ukoliko sud smatra da je potrebno još nešto iskazati ili izračunati, isto će učiniti u eventualnoj nadopuni.

21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu.

22. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa je odlučeno kao u točkama IV i VI izreke.

23. Tužitelju ne pripada razlika nedospjele glavnice koju je vještak izračunao na dan konverzije prema predloženoj i određenoj zadaći po tužitelju. Predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka, on se temelji na Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama (ZIDZPK), nije utvrđeno da ne bi konverzija tužitelju bila sačinjena u skladu Zakonu. Stoga tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice, kada bi mu se i to dosudilo, radilo bi se o dvostrukom obeštećenju. Stoga je odlučeno kao u točki VII izreke.

24. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od slijedećeg dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

25. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

26. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatke ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog Zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Dodatcima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

27. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 I protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

28. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.

29. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari djelomično uspio, ali s vrlo malim postotkom neuspjeha pa sud smatra da mu tuženi temeljem odredbe čl. 154 st. 5 ZPP -a treba nadoknaditi cjelokupni osnovani parnični trošak. Tužitelj je uspio glede osnova gotovo 100,00 %, zbog dijela u visini zahtjeva s kojim nije uspio nije nastao bilo kakav trošak, a tuženik nije uspio ni sa prigovorom prijeboja. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 500,00 Eur (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na tri ročišta ukupno 1.500,00 Eur (17.10.2024. -500,00 Eur, 21.11.2024.-500,00 Eur, 10.02.20264.-500,00 Eur,-Tbr. 9 toč. 1), na sastav četiri podneska (5. 6. 2023. - 500,00 Eur, 20.3.2025-500,00 Eur, 31.7.2025. -500,00 Eur, 14.01.2026. -500,00 Eur,- Tbr. 8 toč.1) u ukupnom iznosu od 2.000,00 Eur, sve uvećano za PDV od 1.000,00 Eur. Tužitelj je imao trošak vještačenja u iznosu od 500,00 Eur, pa je tako ukupan osnovani trošak 5.500,00 Eur. Trošak za sastav podneska od 26.11.2024. nije bio nužan, jer o uplati sudac dobije dokaz iz računovodstva suda. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a. Tužitelj nema trošak plaćanja sudske pristojbe na presudu.

U Opatiji 24. ožujka 2026.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti sudske pristojbe na odgovor na tužbu i presudu