Poslovni broj: P-431/2021-28

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Vedranu Bikiću, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (pravni sljednik Splitske banke d.d. Split) zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Vedrana Bikića i punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice SČ, **.**.2026. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 76783/05 o valutnoj klauzuli, isplati – vrati preplaćeni iznos od 1.110,23 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos kako slijedi:

- na iznos od 0,71 eura tekućim od 11. svibanj 2005.g.

- na iznos od 3,52 eura tekućim od 11. lipanj 2005.g

- na iznos od 0,49 eura tekućim od 09. srpanj 2005.g.

- na iznos od 0,89 eura tekućim od 11. kolovoz 2005.g.

- na iznos od 5,12 eura tekućim od 10. rujan 2005.g.

- na iznos od 3,25 eura tekućim od 11. listopad 2005.g.

- na iznos od 3,29 eura tekućim od 11. studeni 2005.g.

- na iznos od 5,55 eura tekućim od 13. prosinac 2005.g.

- na iznos od 2,28 eura tekućim od 11. siječanj 2006.g.

- na iznos od 0,92 eura tekućim od 11. veljače 2006.g

- na iznos od 0,99 eura tekućim od 11. prosinac 2008.g.

- na iznos od 1,65 eura tekućim od 13. siječanj 2009.g.

- na iznos od 17,51 eura tekućim od 11. veljače 2009.g.

- na iznos od 8,94 eura tekućim od 11. ožujak 2009.g.

- na iznos od 10,14 eura tekućim od 11. travanj 2009.g.

- na iznos od 4,74 eura tekućim od 11. svibanj 2009.g.

- na iznos od 1,68 eura tekućim od 11. lipanj 2009.g.

- na iznos od 3,32 eura tekućim od 11. srpanj 2009.g.

- na iznos od 3,68 eura tekućim od 11. kolovoz 2009.g.

- na iznos od 1,75 eura tekućim od 11. rujan 2009.g.

- na iznos od 1,76 eura tekućim od 11. listopad 2009.g.

- na iznos od 4,85 eura tekućim od 11. studeni 2009.g.

- na iznos od 6,36 eura tekućim od 11. prosinac 2009.g.

- na iznos od 10,94 eura tekućim od 11. siječanj 2010.g.

- na iznos od 12,15 eura tekućim od 11. veljača 2010.g.

- na iznos od 18,43 eura tekućim od 11. ožujak 2010.g.

- na iznos od 18,15 eura tekućim od 11. travanj 2010.g.

- na iznos od 19,78 eura tekućim od 11. svibanj 2010.g.

- na iznos od 25,14 eura tekućim od 11. lipanj 2010.g.

- na iznos od 36,07 eura tekućim od 11. srpanj 2010.g.

- na iznos od 41,33 eura tekućim od 11. kolovoz 2010.g.

- na iznos od 42,03 eura tekućim od 11. rujan 2010.g.

- na iznos od 40,43 eura tekućim od 11. listopad 2010.g.

- na iznos od 752,41 eura tekućim od 20. listopad 2010.g.

od 11.05.2005. god. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata ( NN 72/02, 153/04), od 01.01.2008. god. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime povrata iznosa naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 173,43 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.10.2010. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi ništetnosti i isplate. Navodi da je dana 12. travnja 2005. godine s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu u iznosu od 22.700,00 CHF u protuvrijednosti HRK na rok otplate od 84 mjeseca, da je kredit trebao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima od 330,16 CHF odnosno 1.580,00 kuna, a da je radi rasta kamatne stope i tečaja CHF mjesečni anuitet dosegao iznos od 2.000,00 kuna. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženih povrijedio kolektivne interese potrošača na način da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta vezana za švicarski franak te da je kao takva ništetna. Stoga tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže da sud naloži tuženiku da mu zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli isplati preplaćeni iznos 1.110,23 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate. Tužitelj također predlaže da sud naloži tuženiku da mu na ime povrata naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 183,43 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenog zahtjevu u cijelosti. Ističe da nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni ugovor o kreditu ali da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja kao i da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice. Tuženik smatra da nije ispunjena pretpostavka postojanja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja u ovom postupku. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. U podnesku od 24. rujna 2025. godine tuženik navodi da je sud prilikom donošenja odluke dužan voditi računa o negativnim razlikama ukoliko se utvrdi da su postojale kao razlika između onoga što je klijent platio i koliko je trebao uplatiti da nije bilo nikakvih promjena po kreditu.

3. U dokaznom postupku je izvršen uvid u ugovor o kreditu, otplatne tablice, dodatak ugovora o kreditu, knjigovodstvene kartice, plan otplate, izveden je dokaz financijsko - knjigovodstvenog vještačenjem i kao i dopuna istoga te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23

- dalje ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Među strankama je sporno:

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva

- zastara potraživanja

- primjenjivost kolektivne presude u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12

- informiranost tužitelja o sadržaju ugovora o kreditu

6. Među strankama je nesporno:

- da je tužitelj s tuženikom dana 12. travnja 2005. godine zaključio ugovor o kreditu broj: 76783/05 kojim ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 22.700,00 CHF u protuvrijednosti kuna

- da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF

- visina zahtjeva za povrat iznosa naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih tuženika presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj : Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. godine utvrđeno je pod točkom 6. da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijest, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – ZZP/03 čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 1. rujna 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. godine nadalje protivno čl. 96. i 97. ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3 i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlačeći ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u ugovoru su neodređene i nepoštene, a o njima se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja u samom financijsko – bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu. Dakle tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka stranka nije mogao predvidjeti da će doći do značajne promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti budući je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF- u, onako kako to čini prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći pa je sklapanjem predmetnog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj. Dakle, tužitelj nije prilikom ugovaranja kredita adekvatno informiran o potencijalnom rastu tečaja CHF čime je doveden u neravnopravni položaj, što ugovornu odredbu čini nepoštenim, a nepoštene odredbe su ništetene sukladno čl. 3., 4. i 6. ZOO-a i sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

10. Odredbom čl. 332. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje ZOO-a) je propisano kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuj što drugo.

11. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnji da sporna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije nepoštena, a time i ništetna , sud ne nalazi potrebnim analizirati te navode iz razloga što se sukladno čl. 502. toč. C ZPP-a stranke u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. toč. 2 st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava te je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici.

12. Na ročištu održanom dana 9. listopada 2025. godine sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice. Tužiteljica je u svom iskazu izjavila da je Ugovor zaključila s prednikom tuženika Splitskom bankom 12.4.2005. i to za potrebe kupnje osobnog automobila te da je inače klijent Privredne banke i da je htjela podići kredit za automobil u svojoj matičnoj banci ali kada je došla u auto kuću oni su joj preporučili Splitsku banku jer ima najbolje uvjete. Tužiteljica je izjavila da je na šalteru u banci dobila obrazac ugovora te da ga je pročitala. Također je izjavila da je znala što to znači zaštitna valutna klauzula u CHF ali da je nitko nije upozorio niti je očekivala da će tečaj tako znatno porasti. Navodi da je nitko nije upozorio da mogu utjecati na sadržaj ugovora nego je dobila obrazac ugovora, te da isti odnese kod javnog bilježnika i ovjeri ugovor. Nadalje, tužiteljica je izjavila da joj je početna mjesečna rata iznosila oko 1.400,00 kuna te da bi u jednom trenutku porasla do 2.000,00 kuna. Nadalje je izjavila da je znala da će joj toliko porasti mjesečna rata, da se ne bi odlučila za podizanje kredita. Također je izjavila da kada joj je počela rasti mjesečna rata, da se odlučila zatvoriti kredit na način da je u Privrednoj banci podigla kredit i zatvorila predmetni kredit. Tužiteljica je izjavila da je morala platiti naknadu za prijevremenu otplatu. Nadalje je izjavila da se nije raspitivala može li zatvoriti kredit i bez naknade. Navodi da je znala da se mora platiti naknada za prijevremenu otplatu ali nije znala niti je bila informirana što čini sadržaj te naknade, odnosno koji troškovi konkretno. Na poseban upit punomoćnika tuženika što je po zanimanju, tužiteljica je odgovorila da je inženjer šumarstva te da u vrijeme sklapanja ugovora nije bila član nekog trgovačkog društva ili vlasnik obrta. Tužiteljica je u svom iskazu izjavila da je otprilike mjesec dana razmatrala ponude o kreditima. Navodi da je razumjela odredbe predmetnog ugovora te da je vjerojatno pročitala da mora platiti naknadu u slučaju prijevremene otplate i razumjela tu odredbu. Nadalje je izjavila da je kredit otplaćivala na način da je svaki mjesec rate plaćala na šalteru Splitske banke te da se točno ne sjećam da li je primala obavijesti o povećanju tečajne razlike s obzirom da je bilo puno informacija o događajima vezanih uz tečaj CHF-a u odnosu na kunu, izjavljuje da nije imala potrebu raspitivati se u banci zašto je do toga došlo.

13. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim jer je iskazivala logično i u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik njen iskaz nije osporio. Iz iskaza tužiteljice proistječe da je kredit podigla za kupnju automobila i da su joj u banci preporučili kredit u CHF, da je dobila obrazac ugovora te da je u banci nisu upoznali ni upozorili na eventualne razlike u CHF. Nadalje iz njezina iskaza je utvrđeno da je tužiteljica morala platiti naknadu za prijevremenu otplatu i da prilikom plaćanja te naknade nije znala niti je bila informirana što čini sadržaj te naknade odnosno koji su to konkretno troškovi.

14. Obzirom na zakonske učinke presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na tuženiku je bio teret dokaza da konkretni ugovor o kreditu odstupa od razmatranih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15. Provedenim dokazima nisu utvrđene bitno drugačije činjenice koje bi imale za posljedicu da se na konkretni pravni odnos tužiteljice i tuženika ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz citiranih pravomoćnih presuda već upravo suprotno sud je na temelju iskaza tužiteljice samo potvrdio da se na konkretni pravni odnos imaju primijeniti utvrđenja iz pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora.

16. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno kada je ugovorna odredba ništetna.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem stalnog sudskog vještaka Ane Šarić.

18. Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane banke iznosi 8.365,06 kuna, odnosno 1.110,023 eura prema tečaju konverzije 1EUR = 7,53450 HRK. Nadalje proistječe da je tužitelj na ime izlazne naknade tj. naknade za prijevremenu otplatu kredita dana 19. listopada 2010, godine platio iznos od 1.306,70 kuna. Vještak je utvrdio da je u periodu od 10. 3.2006. zaključno s 10.10.2008. važeći srednji tečaj Banke za CHF bio niži od tečaja važećeg na dan isplate kredita, pa je u istom periodu zbog promjene tečaja naplaćeno 2.268,23 kuna, odnosno 301,05 eura (prema tečaju konverzije 1EUR = 7,53450) manje nego da je u primjeni bio početni tečaj.

19. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik istaknuo primjedbu smatrajući da je vještak koristio pogrešnu metodologiju izračuna koristeći krivi prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

20. Sud je pozvao vještaka da dopuni nalaz i mišljenje na način da se očituje o istaknutoj primjedbi od strane tuženika. U dopuni nalaza i mišljenja vještak osporava tvrdnju tuženika da je koristio pogrešan tečaj jer je koristio onaj tečaj koji je primijenila Banka na dan isplate kredita te da je u nalazu postupio sukladno uputi suda i iskazao tzv. negativne razlike kvalificirao po mjesecima u iskazanim tablicama.

21. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunu istoga budući je sačinjen stručno i objektivno sukladno nalogu suda, a na koji ni stranke nisu imale značajnih primjedbi te je stoga tužiteljica sukladno nalazu i mišljenju precizirala tužbeni zahtjev u podnesku od 21. kolovoza 2025. godine kojim potražuje zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli iznos od 1.110,23 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te zbog ništetne odredbe ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 173,43 eura.

22. Tuženik se u podnesku od 1. listopada 2025. protivio preinaci tužbe uvećanjem kondemnatornog zahtjeva u odnosu na prvo postavljeni.

23. Raspravnim rješenjem od 9. listopada2025. sud je dopustio preinaku tužbe učinjenu podneskom tuženika od 21. kolovoza 2025. godine imajući u vidu pravno shvaćanje iz zaključka sastanaka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. godine prema kojem tužitelj može preinačiti tužbu u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a ako do zaključenja glavne rasprave nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, sud može dopustit preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenja odnosa među strankama. U konkretnom slučaju sud je unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe ocijenivši da je tužiteljica mogla egzaktno odrediti tužbeni zahtjev tek po provedenom dokazu financijskim vještačenjem.

24. Tuženik je istaknuo prigovor zatare potraživanja. Odredbom čl. 214. st. 1., 2. i 3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati i ispunjenje obveze, da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je tužiteljica kao i ostali korisnici kredita došla u situaciju da zahtjeva povrat onoga što je preplatila temeljem ništetne odredbe ugovora, dakle, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda kojom je utvrđena ništetna odredba ugovora kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, čime su korisnici od 14. lipnja 2018. godine pa nadalje stekli mogućnost tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate. Budući je tužiteljica podnijela tužbu 28. rujna 2021. godine proistječe da od dana donošenja prethodno citiranih odluka do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina.

25. Slijedom navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos 1.110,23 eura, a kako je to navedeno točci I. izreke.

26. Prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa u visini naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita uvećanu za kamatu od dana kada je ista naplaćena sud je imao u vidu mišljenje koje proistječe iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13.2.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (što se odnosi i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita), uzrokovala suprotno načelu savijenosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koju predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve u smislu čl. 81. st.1 ZZP-a u svezi s odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a.

27. S obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proistječe da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora koja se odnosi na obvezu naknadu za prijevremenu otplatu kredita te da tuženik tužiteljici nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni niti su ti troškovi ičime dokazani, to sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini nesporno naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kad je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a. stoga je i u tom dijelu sud prihvati precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te mu dosudio iznos od 173,43 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. listopada 2010. godine do isplate te je stoga sud donio odluku kao u točci II. izreke.

28. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare , obzirom da se o ovom pitanju naknade za prijevremenu otplatu kredita nije odlučivalo u kolektivnom sporu te se presude ne odnose na ovo pravno-činjenično pitanje što znači da se početak zastare treba cijeniti sukladno gore citiranoj zakonskoj odredbi iz čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima te sukladno naprijed iznesenom pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja ni u tom dijelu nije u zastari.

29. Tužiteljici su priznate i zakonske zatezne kamate na preplaćeni iznos od plaćanja mjesečnih pojedinačnih iznosa sukladno utvrđenju iz nalaza i mišljenja vještaka, a temeljem čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a.

30. Navoda tuženika da sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjeva treba uzeti u obzir i negativne tečajne razlike na način da za iznos spomenutih negativnih razlika umanji tužbeni zahtjev tužiteljice, sud ocjenjuje neosnovanim.

31. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine odlučeno je da u slučaju izostanka radi prebijanja ili materijalno – pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelju potražuju isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je HRK u odnosu na CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita.

32. Kako tuženik nije stavio prigovor radi prijeboja niti protutužbeni zahtjev to su neosnovani njegovi navodi o tome da je sud dužan uzeti u obzir negativne tečajne razlike.

33. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 . i čl. 155. Zakona o parničnom postupku i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika (NN broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje OT) Tako je sud priznao tužitelju traženi trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova, trošak za dva obrazložena podneska svaki po 75 bodova, trošak pristupa na ročišta održana dana 20. ožujka 2025., 9. listopada 2025 i 24. veljače 2026. godine svako po 75 bodova, te trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 37,50 bodova, a što sve ukupno iznosi 450 bodova, odnosno 900,00 eura, a s uračunatim PDV-om iznosi 1.125,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura tako da ukupni troškovi iznose 1.300,00 eura uz pripadajuće zatezne kamate primjenom članka 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku po stopi određenoj člankom 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj: 33/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Vinkovcima, 24. ožujka 2026.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST:

1. Odvjetnik Vedran Bikić iz Vinkovaca – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetnik Belizar Tomaić iz Osijeka – punomoćnik tuženika