Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-657/2024-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TŽA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku iz Karlovca, protiv tužene Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 12. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Damira Karajića, odvjetnika iz ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca, te u nenazočnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi 24. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006 1031262160 / 51400607 5103437939 od 26.02.2007. sklopljenog između tužitelja TŽA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste &Steiermaerkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski t rg 3a, OIB: 23057039320 u dijelu koji glasi:
" Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,0 0 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. "
II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.204,65 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 26.02.2007. godine sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5103437939. Radi se o stambenom kreditu koji mu je kreditor odobrio, s time da je kako iznosi u točki 10. id. Ugovora ugovorena ulazna naknada koja glasi:
"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK,
obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana". Nastavno tužitelj ističe kako nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, a niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. No, uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi"., pa ovom tužbom tužitelj predlaže utvrditi ništetnost id. ugovorne odredbe o naknadi. U tom smislu obrazlaže da je člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je dakle definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate, pa je po tužitelju razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od njega kao tužitelja naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. To ujedno po tužitelju znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, te smatra da je zbog toga navedena odredba ništetna. Ulazna naknada, kako dalje iznosi, opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Iznosi da su opći uvjeti ugovora prema članku 295. ZOO ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, te opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Nadalje navodi kako odredba članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03: dalje ZZP) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. članka istog članka propisano je da je činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Najzad ističe da je temeljem članka 87. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba, ništava i poziva se na Presudu Suda EU u spojenim predmetima u spojenim predmetima C-224/19 i CC-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama nastalim troškovima. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je, kako navodi, u čl. 16. Ugovora o kreditu br. 5103437939 od dana 26. veljače 2007. godine ugovorena u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Iznosi da su time ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 dalje u tekstu: ZPP). Stoga, kako su sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom istovjetni, ukazuje da je za suđenje u ovoj stvari "nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci". Sukladno tome predlaže da ovaj sud donese rješenje kojim će staviti izvan snage ovosudni poziv na davanje odgovora na tužbu, te da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, potom da dostavi spis Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.
2.1. Podredno i opreza radi daje odgovor na tužbu, te u cijelosti spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja s više osnova kako već u nastavku iznosi. Vezano uz status tužitelja kao potrošača ističe kako je odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema tome za status potrošača, kako dalje ističe, moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ista sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već je u osobne nekomercijalne svrhe. Dakle, status potrošača se ne presumira pa je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza takve činjenice na tužitelju. Pri tom se u svrhu prethodnog navoda (da je potrebno u svakom pojedinačnom predmetu utvrditi i dokazati status potrošača) poziva na sudsku praksu drugostupanjskih sudova, i to na rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. Slijedom navedenog, u svakom slučaju smatra da je tužitelj dužan u ovom postupku dokazati svoj status potrošača i predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.
2.2. U odnosu na naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,000% (od iznosa kredita) tuženik ne osporava posebno visinu, ali osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Obrazlaže da je ugovorna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a u uvjetima kada su odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive nije dopušteno prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni. U smislu prethodno navedenog, između ostalog iznosi da je tužitelju na temelju jasne i određene odredbe ugovora moglo biti poznato koliko će iznositi takva naknada te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Isto tako, postupanje tuženika prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo je transparentno, kako tvrdi, a time savjesno i pošteno pa nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, a niti je jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Nadalje, po tuženiku je korisnik kredita o naplati naknade za obradu kredita bio upoznat tijekom pregovora za sklapanje ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na način da je kako tvrdi službenik tuženika, koji je ugovarao kredit s tužiteljem, korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kredita. Nastavno, osim što je tuženik ukazao korisniku kredita na tu odredbu u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali korisniku kredita prije nego je došlo do sklapanja kredita. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,000 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik stoga osporava navode tužitelja da ne bi imao nikakav trošak prilikom obrade kredita i obrazlaže da se naknadom za obradu kredita pokrivaju sljedeći operativni i materijalni troškovi:
- operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.);
- materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podatka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.);
- troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine);
- povezani regulatorni troškovi
2.3. Naime, kako navodi, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita; kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Pored toga a u smislu da su tužitelju bili poznati podaci o naknadi iznosi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu korisniku kredita bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, s time da se naknada naplaćuje prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. U navedenom izvatku bilo je vidljivo da je naknada za obradu kredita za istu vrstu kredita određena u visini 1,000%.
2.4. U smislu i zbog činjenice da je korisnik kredita bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade, te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine, kojom je preinačena prvostupanjska presuda (koja usvaja tužbeni zahtjev) te je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti s obrazloženjem:
„8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "Iskoristite još povoljnije uvjete Erste kredita-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje TŽ prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak 81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“
2.5. Stoga je slijedom navedenog, kako navodi, bespredmetno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe i u tom smislu ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (MŽ Kiss protiv CIB Bank Zrt.). Navodi da se u tom predmetu razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti / ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, koje su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:
“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”
2.6. Odgovarajući na postavljeno pitanje, Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena i „NE nalaže“, kako ističe da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2.7. Po tumačenju tuženika id. sud svoju odluku temelji na razmišljanju da su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Napose ističe da je Sud EU također stajališta kako je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.
2.8. Nadalje, ukazuje da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano kako je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe, te neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Sve i da je ovom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se kako ističe očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu (C-621/17 (MŽ protiv CIB Bank Zrt.) s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”
2.9. Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da: «Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.» Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača.
2.10. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je naknada za obradu kredita bila utvrđena u točno određenom i razumljivom iznosu koji je tužitelju bio poznat te lako uočljiv, te je službenik prezentirao tužitelju kao korisniku kredita naknadu za obradu kredita i troškove koje obuhvaća, a postojala je i ponuda koja je predana tužitelju i korisnik kredita je također upozoren na obvezu plaćanje naknade, pa nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko korisnik kredita nije pristajao na navedenu naknadu, korisnik nije bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. No, isti je pristao što je dakle dovelo do obvezno pravnog odnosa zbog kojeg po tuženiku nije opravdano podnositi tužbu i tužbeni zahtjev kao u predmetu ovog postupka.
2.11. Tuženik nadalje navodi kako tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute, te neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. U tom smislu iznosi da Zakon o zaštiti potrošača nije zabranjivao i ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Kasniji Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, kako dalje iznosi, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti Zakon o bankama (NN84/02 i 12/06) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK). Upravo je kroz ZOKI i ZPK, zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade za obradu kredita i na taj način priznao opravdanim naplatu takve naknade kao posebne usluge.
2.12. Dodatno ističe i da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14), kojim je među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kako navodi. Stoga je na ovakav način "naknadi priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale", te id. naknada nije nikada imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to po tuženiku "potpuno promašeno sugerira tužitelj". Stoga je slijedom navedenog, po tuženiku jasno da naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja ni naknadu štete a niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa.
2.13. Zaključno iznosi da ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište u hrvatskom zakonodavstvu, kao i u pravu Europske unije, što dovodi do neosnovanosti svake tvrdnje o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog njezinog sadržaja ili zbog načina ugovaranja. U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka i obje su ugovorne strane pristale na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu te ga potpisale, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima, pa je tužba neutemeljena te se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO- a. Nasuprot tome, tuženik je kako iznosi postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, pa slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana.
3. U dokaznom postupku a radi utvrđenja činjenica i pravilne ocjene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5103437939. na listu 5-11 spisa, u Izvadak iz Knige položenih ugovora Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Karlovcu na listu 12 spisa, u Potvrdu javnog bilježnika Blanke Žaje br. Ov-1557 na listu 13 spisa, u dokaz o uplati sudske pristojbe na listu 15 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s odlukama iz sudske prakse i drugim prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 09.01.2025. s prilozima u privitku, podnesak tuženika od 30.01.2026. s Troškovnikom u privitku, podnesak tužitelja od 02.02.2028., podnesak tuženika od 10.02.2026. s Troškovnikom u privitku i iskaz tužiteljice osobno dan na glavnoj raspravi održanoj dana 12.02.2026. godine.
4. Među strankama nije sporno da su dana 26. veljače 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-510437939, kojim je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 99.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, ali je među strankama sporna pravna valjanost odnosno ništetnost odredbe članka 10. id. Ugovora o kreditu koji je sklopljen dana 26. veljače 2007. godine između tužitelja i tužene Erste & Steiermarkische banke d.d., a koja odredba se odnosi na predmetnu naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja koju plaća korisnik kredita u visini od 1,000% od iznosa kredita, prilikom isplate plasmana kako se navodi u id. članku Ugovora o kreditu. Pri tom tužitelj smatra da je predmetna odredba ništetna jer stranke nisu o njoj pojedinačno pregovarale te nije jasno niti vidljivo na koje se troškove odnosi id. naknada koju je tužitelj bio dužan platiti. Sve te navode tužena banka osporava kao neosnovane i smatra da ne postoji ništetnost id. odredbe kao ni obveza isplate koju tužitelj potražuje ovom tužbom.
5. Stoga je za istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi i u primjeni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007. – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 81. stavkom 1. ZZP-a propisao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", a stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", dok je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a stavkom 2 određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe.
6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da je tužitelj prethodno zaključenju id. ugovora o kreditu bio u cijelosti informiran o svojoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, odnosno da je o istoj naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na način da mu je službenik Banke koji je s njim ugovarao ovaj kredit, jasno iskomunicirao t.j. jasno ga izvijestio da postoji obveza plaćanja takve naknade za obradu kredita, a saznanja o tome je imao i iz svih drugih izvora kako već tuženik pobliže navodi u odgovoru na tužbu.
7. Samu takvu okolnost tužitelj ne spori već štoviše priznaje da mu je obveza plaćanja id. naknade za obradu kreditu bila poznata od ranije, no sama takva okolnost je li korisnik kredita prije zaključenja ugovora znao ili nije znao o obvezi plaćanja naknade ne utječe na zakonitost ugovaranja iste, obzirom je za rješavanje odnosa među strankama od bitnog značaja utvrditi je li tužitelj mogao i na koji je način mogao utjecati na visinu naknade koju mu je tužena banka odredila. Pri tom tužena banka ni ne tvrdi da je tužitelj mogao utjecati na samo naknadu i individualno pregovarati o visini iste naknade. Sukladno se o tome očitavao i tužitelj u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 12.veljače 2026. godine.
8. Naime, tužiteljica je rekla kako je pročitala ugovor koji joj je predočen i vidjela da se treba plaćati naknada, ali ju nitko nije posebno upozoravao na takvu odredbu a niti je sama mogla utjecati na tu odredbu, tim više što je takvu odredbu shvatila kao nužan element sklapanja ugovora. Naime, pobliže iznosi da su njen suprug i ona u veljački 2007.g. htjeli riješiti stambeno pitanje pa su se obratili u banci u kojoj su imali otvoren račun. Ponuđen im je kredit u iznosu od 100.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, te su sklopili ugovor za taj kredit t.j. isti je sklopila ona sama s id. bankom. Pri tom ističe je im je jedino ponuđeno da mogu „utjecati na rok otplate kredita te su u tom dijelu izrazili u kojem roku će moći kredit vratiti“ i taj je rok i upisan u ugovor. Međutim, vezanu uz odredu o naknadi nije čula da bi itko ikada mogao utjecati na samu obvezu plaćanja naknade i odredbu dakle o visini naknade, koju je sama banka predvidjela u ugovoru. To tim više što je banka, kako dalje iznosi, sastavila taj ugovor i ponudila im takav ugovor na potpis pa nisu ni imali mogućnost preispitivati odredbe iz ugovora. Na upit svojeg punomoćnika tužiteljica očitovala kako su se tijekom otplate rate kredita povećavale, te je doslovno navodi „bilo prilično teško i grdo jer je naknada koju je trebala platiti za obradu kredita bila skoro u visini njene mjesečne plaće u to vrijeme“.
9. U odnosu na takvo iskazivanje tužiteljice, a sukladno opće poznatom da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a niti se o spornoj odredbi evidentno pojedinačno pregovaralo. Također je razvidno da je tužiteljica zaključila predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom kao fizička osoba, što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Također iz iskaza tužiteljice, ali i ostalih provedenih dokaza u spisu, proizlazi da tužiteljica nije dakle s tuženikom pojedinačno pregovarala o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj je dana od strane tuženika u formi ugovora, a isti je ugovor evidentno bio unaprijed sastavljen od strane tuženika. Također je evidentno je da se radilo o tipskom ugovoru, koji se i ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani u to vrijeme s drugim korisnicima kredita, a takav tipski ugovor je nadalje evidentno sastavljen po pravnoj službi tuženika i kao takav nije ni podložan promjenama ili pregovorima s klijentom. Tužiteljica je nasuprot tome prihvatila id. ugovor i poštivala navedenu ugovornu odredbu, koja je dakle bila unaprijed sročena i određena od strane banke. Pri tom se opetuje da čak ni okolnost je li tužiteljica znala i mogla pročitati spornu odredbu ugovora nije od presudnog značaja obzirom je od presudnog značaja okolnost je li o istoj odredbi mogla pregovarati, te je li takva odredba uzrokovala neravnotežu u pravnim odnosima stranaka, a odgovor na to pitanje može biti biti samo odričan odnosno negativan.
10. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je pak da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
11. Isto tako je nesporno da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita, te u tom smislu ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova. No, sve troškove vezano uz sklapanje, a onda i ovjeru ugovora o kreditu (kao što je solemnizacija) evidentno je snosila sama stranka, te uz to iz predmetne ugovorne odredbe zapravo i nije jasno koji su to bili posebni troškovi koji su nastali zbog sklapanja predmetnog ugovora s tuženikom. Stoga tužitelj t.j. tužiteljica osnovano ističe kako je nejasno na što se odnosi plaćena naknada, obzirom u samom ugovoru nije navedeno na što se odnosi id. naknada za izvršenu uslugu kreditiranja koju plaća Korisnik kredita u visini od 1,000% od iznosa odobrenog kredita, "prilikom isplate plasmana" odnosno kredita.
12. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati banci ugovorene kamate, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je sadržano u ugovoru o kreditu. Spomenutom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to su glavnica i ugovorene kamate. Iz toga onda proizlazi da tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti od tužitelja ikakvu naknadu za obradu kredita t.j. ikakvu naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja, a što ujedno dovodi do utvrđenja da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, zbog čega je navedena odredba ništetna i imajući u vidu primjenu odredaba ZOO-a.
13. Uz to valja reći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio kako je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni i koji su konačno neproporcionalni.
14. Dakle, tuženik nije dokazao da se u smislu odredbe članka 87. stavka 4. ZZP-a pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno da tužitelj nije mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, pa je za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP, a što također za posljedicu ima ništetnost id. odredbe sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a. Stoga je najzad slijedom navedenoga prihvaćen kao osnovan zahtjev tužitelja o ništetnosti sporne odredbe i donesena je odluka kao u točki I izreke ove presude.
15. Pri tom se napominje da nije prihvaćen kao osnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kojeg je tuženik iznio u odgovoru na tužbu, a to imajući u vidu zakonske odredbe i stavove izražene u brojnim odlukama iz sudske prakse, počev od rješenja Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1108/19-2 od 27.kolovoza 2019., kojim je ukinuto već ranije doneseno rješenje o mjesnoj nenadležnosti, ali i obzirom na stavove iznesene u brojnim drugim odlukama viših sudova u kojima je potvrđen takav stav odnosno ukinute odluke nižih sudova kojima je prihvaćen navedeni prigovor. Naime, odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se potrošača obvezuje na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, dok odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Također je presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98), utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što se utvrđuje i u ovom postupku. Nadalje, prethodno spomenutom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja, jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva, ocijeni odredbu ugovora koju razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prolongirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. U smislu prethodno navedenog istaknuti prigovor nije prihvaćen temeljen u daljnjem dijelu obrazloženja.
16. Obzirom je tužiteljica uspjela u postupka dosuđen joj je trošak postupka te se odluka o trošku temelji na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25). Sam trošak odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 i 107/25– u nastavku teksta: Tarifa) u visini od po100 bodova koliko je tužitelj potraživao (prema vrijednosti predmeta spora 1.327,02 eur). Tužitelju t.j. tužiteljici je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 200,00 eur za sastav tužbe i za sastav podneska od 20.01. 2025., te za zastupanje na ročištu od 20.01.2025. i 12.02.2026., dok mu je za zastupanje na ročištu objave odluke priznata 50%-na naknada u iznosu od 100,00 eur,. Ukupno je za naprijed navedene radnje tužiteljici priznat trošak postupka u iznosu od 900,00 eura odnosno trošak u iznosu od 1.125,00 eur uključujući pdv. Tom trošku je pridodan zatraženi trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od 79,65 eura, pa je u točki II izreke tužiteljici ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.204,65 eura, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu kao u točki II izreke ove odluke.
U Karlovcu 24. ožujka 2026.
Sudac:
Vesna Gračan
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.
Dna:
1. Tužitelju po pun. Damiru Karajiću, odvjetniku u Karlovcu.
2. Tuženiku po pun. iz OD Hanžeković & partneri d.o.o. iz Zagreba.
