REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-655/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ, državljanin Republike Slovenije, broj osobne iskaznice: [broj osobne iskaznice], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nada Milić, odvjetnica iz Zagreba, Praška ulica br. 6/II, protiv tuženika CROATIA AIRLINES hrvatska zrakoplovna tvrtka d.d., OIB 24640993045, Buzin, Bani 75 B, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice po zaposlenju tuženika ĆZJ, s danom objave 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku CROATIA AIRLINES hrvatska zrakoplovna tvrtka d.d., OIB 24640993045, Buzin, Bani 75 B, isplatiti tužitelju ĆZ, državljanin Republike Slovenije, broj osobne iskaznice: [broj osobne iskaznice], iz [adresa], iznos od 250,00 EUR, zajedno sa zateznim kamatama po stopi propisanoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od dana 16. listopada 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 339,04 EUR sa zateznom kamatom od 24. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je imao zakazan let oznake OU 410, pod brojem rezervacije VW3JEW za dan 15. listopada 2024. kojim letom je upravljao prijevoznik Croatia Airlines d.d. s planiranim polaskom iz Međunarodne zračne luke Zagreb predviđenim u 07:40 i planiranim dolaskom u Međunarodnu zračnu luku Frankfurt predviđenim u 09:15. Osim toga, tužitelj je temeljem iste rezervacije imao zakazan i povezani let oznake LH890, istog dana, s planiranim polaskom iz Frankfurta predviđenim u 10:05 i planiranim dolaskom u Međunarodnu zračnu luku Riga predviđenim u 13:10. Međutim, predmetni let je kasnio u polasku iz Zagreba zbog čega je tužitelj u Frankfurt stigao tek u 09:58, što znači da nije ispoštovan minimum connection time između dva povezana leta, odnosno minimalni vremenski interval (određen od strane zračne luke) potreban za transfer putnika i njihove prtljage s jednog leta na povezani let (u ovom slučaju 45 minuta) i što je rezultiralo propuštanjem povezanog leta za Rigu. Tužitelju su u konačnici ponuđeni alternativni letovi do finalnog odredišta Rige istog dana i to let na relaciji FRA-WAW i let na relaciji WAW-RIX, pri čemu iz polazak iz WAW bio zakazan u 14:55 i dolazak u RIX u 16:25, što je rezultiralo ukupnim kašnjenjem na finalno odredište duljim od 3 sata. Tužitelj je posredstvom punomoćnika 12. ožujka 2025. tuženiku podnio zahtjev za isplatu odštete, popunjavanjem formulara na web stranici tuženika te je tuženik mailom od 17. ožujka 2025. odgovorio na predmetni zahtjev u bitnome navodeći da je kašnjenje predmetnog leta uzrokovano izvanrednim okolnostima, odnosno razlozima na koje prijevoznik nema utjecaja te je isti odbio zahtjev za isplatu odštete. Prema čl. 3. st. 1. t. b. Uredbe 261 (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91 propisano je da se Uredba primjenjuje na putnike koji putuju iz zračne luke smještene na državnom području države članice na koju se Ugovor primjenjuje. Nadalje, u slučaju kašnjenja duljeg od 3 sata („dugo kašnjenje”), Sud Europske unije (CJEU) u predmetu Tui & drugi protiv CAA potvrdio je pravo na odštetu prema članku 7. Uredbe 261/2004, kako je utvrđeno u predmetu Ć. Naime, Sud je zaključio da putnici koji na krajnje odredište stignu s kašnjenjem od 3 sata ili više imaju pravo na odštetu, pri čemu se takva kašnjenja za potrebe odštete izjednačuju s otkazivanjem leta. Nadalje, u predmetu Air France SA protiv Folkertsa, Sud je dodatno pojasnio da se pravo na odštetu odnosi i na putnike s povezanim letovima, čak i ako početno kašnjenje pri polasku nije bilo dulje od 3 sata, pod uvjetom da kašnjenje na krajnjem odredištu jest, pri čemu pravo na odštetu nije uvjetovano ispunjenjem vremenskih ograničenja pri polasku iz članka 6. Osim toga, a kako je razjašnjeno u predmetu Ć, putnici nemaju pravo na odštetu ako prijevoznik dokaže da je dugo kašnjenje uzrokovano izvanrednim okolnostima koje nije bilo moguće izbjeći, čak ni poduzimanjem svih razumnih mjera. Međutim, kašnjenje predmetnog leta nije bilo uzrokovano izvanrednim okolnostima, a što jasno potvrđuju činjenice da su svi drugi letovi u istom razdoblju (+/-2h) u obje zračne luke bili izvršeni na vrijeme ili s minimalnim zakašnjenjem te da su vremenski uvjeti u obje zračne luke bili povoljni za letenje. U odnosu na prethodno tužitelj navodi da je sukladno Uredbi 261 teret dokazivanja izvanrednih okolnosti na prijevozniku, dok je stav Suda Europske unije iznesen u predmetu C-294/10 (ŠZ i GZ v. Š Republikas Ekonomikas ministrija) kako: „Članak 5. stavak 3. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. kojom se utvrđuju zajednička pravila o naknadi i pomoći putnicima u slučaju odbijanja ukrcaja, otkazivanja leta ili dugog kašnjenja letova, a kojom se stavlja izvan snage Uredba (EEZ) br. 295/91, mora se tumačiti na način da je zračni prijevoznik, budući da je obvezan poduzeti sve razumne mjere kako bi izbjegao izvanredne okolnosti, dužan razumno, već u fazi organizacije leta, uzeti u obzir rizik kašnjenja povezan s mogućim nastankom takvih okolnosti. Posljedično, mora predvidjeti određeno rezervno vrijeme koje bi mu omogućilo, ako je to moguće, izvršenje leta u cijelosti nakon što izvanredne okolnosti prestanu.“ Odredbom čl. 7. Uredbe 261/2004 propisano je: „…putnici ostvaruju pravo na odštetu u iznosu od: (a) 250 EUR za sve letove dužine 1 500 km ili kraće; (b) 400 EUR za sve letove unutar Zajednice, duže od 1 500 km i za sve druge letove dužine između 1 500 km i 3 500 km; (c) 600 EUR za sve letove koji ne spadaju pod točke (a) ili (b).“Točkom 4.4.10. Obavijesti Komisije i Smjernica za tumačenje Uredbe 261 (2016/C 214/04) u kojoj je pojašnjeno: „U skladu s čl. 7. st. 4. Uredbe udaljenost na temelju koje se određuje odšteta koja se mora isplatiti u slučaju dužeg kašnjenja na konačno odredište mora se temeljiti na udaljenosti „rute preko velikog kruga ortodrome” između mjesta polaska i konačnog odredišta, tj. na „putovanju”, a ne zbrajajući udaljenosti „ruta preko velikog kruga ortodrome” između niza predmetnih povezanih letova koji čine „putovanje”.“ U ovom slučaju, udaljenost leta od SPU do RIX iznosi približno 1358 km te stoga da tužitelj ima pravo na odštetu u iznosu od 250,00 EUR. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućima od 16. listopada 2024. do isplate uz naknadu troškova postupka sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da sukladno članku 87. Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu („Narodne novine“ broj 132/98, 63/08, 134/09, 94/13) u slučaju uskraćivanja ukrcaja, otkaza ili dužeg kašnjenja leta, putnik ostvaruje svoja prava podnošenjem reklamacije prijevozniku u pisanom obliku te ukoliko prijevoznik u roku od 30 dana od dana dostave reklamacije ne udovolji zahtjevu, putnik se ima pravo obratiti Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo u cilju mirnog rješenja spora. Tek nakon tako provedenog postupka, sukladno stavku 3. istog članka, nezadovoljna strana ima pravo pokretanja postupka pred nadležnim sudom. Stoga predlaže da sud odbaci tužbu kao preuranjenu. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva iz sljedećih razloga. Tuženik ovom odgovoru prilaže dio izvatka iz aeronautičkog sustava tuženika, iz kojeg je razvidno da je let kasnio u dolasku u Frankfurt 43 minute radi razloga koji su bili izvan kontrole prijevoznika. Naime, kao što je vidljivo niže iz izvatka iz sustava tuženika (Croatia Airlines Aeronautical Information System, AIS) navedenog je dana predmetni let imao predviđeno vrijeme polaska i dolaska (označeno u AIS-u pod poljem „Sched DEP“ i „Sched ARR“) kako je gore navedeno, uz napomenu da su sva vremena prikazana u sustavu su UTC (eng. Coordinated Universal Time, usklađeno centralno vrijeme). No, pod kategorijom „ETD“ (eng. Estimated Time of Departure) i „ETA“ (eng. Estimated Time of Arrival) vidljivo je stvarno vrijeme polaska i dolaska predmetnog zrakoplova, pa tako se radi o 08:20 CET i 10:11 CET (eng. Central European Time, srednjoeuropsko vrijeme, CET u vrijeme ljetnog računanja vremena, od 25./26. ožujka pa do posljednjeg vikenda u listopadu je UTC+2). Iz istog izvješća vidljivi su kodovi kašnjenja („delay codes“), a radi se o standardiziranom sustavu kodova koje je propisala IATA (eng. International Air Transport Association, Međunarodna udruga zrakoplovnih prijevoznika), koji predstavljaju oznake razloga kašnjenja. Sukladno IATA-inom Airport Handling Manualu (730 & 731) kod 83 predstavlja ATFM (eng. Air Traffic Flow Management) ograničenje, odnosno ograničenje dodijeljeno od strane kontrole zračne plovidbe zbog restrikcija na zračnoj luci destinacije i to u slučaju da je zračna luka i/ili pista zatvorena zbog opstrukcije, industrijske akcije, nedostatka osoblja, političkih nemira, smanjenja buke, noćnog policijskog sata, posebnih letova. U konkretnom se slučaju radilo o ograničenju kontrole zračne plovidbe zbog kvara radara na aerodromu u Frankfurtu te je isto utjecalo na kašnjenje od 40 minuta (drugi dio koda „/0040“ koji predstavlja trajanje kašnjenja) u polijetanju. Navedeno kašnjenje u skladu je sa vremenom navedenim pod ETD-om – 08:20. Razlog kašnjenja vidljiv je i iz iz Operations Control Logova (dalje: Log) Operativnog centra tuženika, a u koji operativni kontrolori leta tuženika upisuju sve informacije relevantne za sve letove pojedinog dana. Tako je vidljivo pod rubrikom „SIGNIFICANT DELAYED FLIGHTS (DELAY CODES OTHER THAN 93)“ da je let OU4108 bio u kašnjenu zbog kvara na radaru u Frankfurtu („DLA DUE TO RADAR FAILURE IN FRA“), kao i pod rubrikom „ATC“ (eng. Air Traffic Control, kontrola zračne plovidbe). Tuženik osporava i uzročno posljedičnu vezu između kašnjenja i štete budući da niti jednim pozitivnim propisom Republike Hrvatske nije propisano pravo putnika na naknadu štete u slučaju kašnjenja prijevoznika u trajanju od nekoliko minuta pa je jasno da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan. Posebno treba spomenuti i da su u Službenom listu Europske unije objavljene Smjernice za tumačenje Uredbe (EZ) br. 261/2004 te se u nastavku teksta dostavlja poveznica: https://eur-lex.europa.eu/eli/C/2024/5687/oj. U točci 4.4.2. spomenutih Smjernica eksplicitno je navedeno da ako putnici imaju dvije zasebne karte za dva uzastopna leta i kašnjenje prvog leta dovede do toga da se oni ne mogu na vrijeme prijaviti za sljedeći let; tada zračni prijevoznici nisu obvezni platiti odštetu. Međutim, ako prvi let kasni više od tri sata, putnik može imati pravo na odštetu od zračnog prijevoznika koji ga je prevozio na tom prvom letu. U istim Smjernicama, točka 4.4.7., (pozivajući se na praksu Europskog suda, Spojeni predmeti C-402/07 i C-432/07, Sturgeon i dr., ECLI:EU:C:2009:716, točka 54.) navedeno je sljedeće: „ pravom na odštetu iz članka 7. Uredbe (EZ) br. 261/2004 nastoji se obeštetiti gubitak vremena od najmanje tri sata“. Kako je dakle, u ovopredmetnom postupku riječ o kašnjenju leta tuženika u trajanju od 43 minute tužitelj ni u smislu Uredbe (EZ) br. 261/2004 nema pravo na naknadu štete. Za istaknuti je i da je sam tužitelji uz tužbu priložio izvadak sa dolascima zrakoplova na zračnu luku iz kojeg izvatka je vidljivo da su kašnjenja uobičajena te da zrakoplovi nisu programirane letjelice koje dolaze na odredište bez minute odstupanja onako kako je planirano. Naime, iz izvatka je vidljivo da su i ostali prijevoznici na odredište došli s odstupanjima od planiranih vremena slijetanja. Iako ranije istaknuto za ponoviti je da je svaki let podložan promjenama uslijed situacija do kojih dolazi tijekom leta (vremenski uvjeti, promjena smjera i visine kretanja i sl.). Glede kašnjenja tužitelja na konačno odredište od 3 sata i 15 minuta za istaknuti je da je na drugom letu (Frankfurt-Riga) prijevoznik tužitelja bio Lufthansa Deutschland, a ne tuženik, pa i u tom smislu tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Isto je vidljivo iz dokaza priloženih uz tužbu, ali i same tužbe gdje tužitelj navodi da je povezani let nosio oznaku LH 890 pa na okolnost da se spomenuta kratica odnosi na drugog prijevoznika, odnosno Lufthansa Deutschland tuženik u prilogu dostavlja izvadak sa web stranice IATA-e. Slijedom navedenog, predlaže se da Naslov odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan te obveže tužitelje na naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj je podneskom od 11. srpnja 2025. ostao kod tužbenog zahtjeva navodeći da je odredbom čl. 87. Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu („Narodne novine“ broj 132/98, 63/08, 134/09, 94/13) propisano pravo, a ne obveza tužitelja na obraćanje Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo, zbog čega nisu ispunjene pretpostavke za odbacivanje tužbe, tuženik da se paušalno poziva na izvanredne okolnosti na koje nije priložio ni jedan vjerodostojan dokaz te da je tuženik dužan dokazati kako bi se oslobodio isplate odštete putnicima u slučaju otkazivanja leta kao i u slučaju kada let stigne na konačno odredište s kašnjenjem duljim od tri sata da je do otkazivanja došlo zbog izvanrednih okolnosti te da su bile poduzete sve razumne mjere da bi se izbjeglo otkazivanje.

4. Ovaj sud u odnosu na prigovor tuženika o preuranjenosti tužbe ocjenjuje kako odredbom čl. 87. Zakona o obveznim i stvarnopravnim odnosima u zračnom prometu („Narodne novine“ broj 132/98., 63/08., 134/09. i 94/13.; dalje: ZOSOZP) nije propisana posljedica za slučaj da se putnik prethodno ne obrati Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo. Stoga okolnost da tužitelj nije nakon podnesene reklamacije tuženiku podnio prigovor tom tijelu ne utječe na dopuštenost tužbe.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao presliku osobne iskaznice Republike Slovenije tužitelja ĆZ (str. 8 – 11 spisa), Boarding Pass (str. 12 i 13 spisa), skenirane avionske karte (str. 14 spisa), e-mail prepisku (str. 15 – 18 spisa), dokumentaciju o vremenima letova (str. 19 – 29 spisa), e-mail prepisku (str. 30 – 32 spisa), sudsku praksu suda Europske unije (str. 33 – 110 spisa), izvadak iz baze Lufhanse (str. 124 spisa), Operation Control Log (str. 126 – 128 spisa), e-mail prepisku (str. 141 i 142 spisa), dokumentaciju o letovima (str. 143 – 149 spisa), dokumentaciju (str. 150 – 163 spisa), sudsku praksu suda Europske unije (str. 164 – 231 spisa), sudsku praksu (str. 237 – 247 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka RZ (str. 258 i 259 spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev odštetni zahtjev zbog kašnjenja leta na relaciji Zagreb-Frankfurt-Riga.

8. Između stranaka nije sporno da je tužitelj od tuženika kupio aviokartu za let Zagreb-Frankfurt-Riga za 15. listopada 2024. broj OU 410 te da se radilo o letu marketinškog prijevoznika Lufthanse LH 6007 izveden od stvarnog prijevoznika tuženika na relaciji Zagreb-Frankfurt, da je predmetni let bio s planiranim odlaskom iz Zagreba u 7,40 sati te dolaskom u Frankfurt u 09,15 sati. Također nije sporno niti da je tužitelj temeljem iste rezervacije imao i zakazan povezani let oznake LH 890 istog dana s planiranim polaskom iz Frankfurta predviđenim u 10,05 sati i planiranim dolaskom u Rigu u 13,10. Nije sporno niti da je let iz Zagreba kasnio u polasku te je stigao u Frankfurt u 9,58 sati kao i da je tužitelj zbog kašnjenja propustio povezani let do Rige te da je tužitelju ponuđen alternativni let do finalnog odredišta Rige i to na relaciji WAW-RIX pri čemu je polazak iz WAW bio zakazan u 14,55 i dolazak u RIX u 16,25 sati.

9. Sporna je pasivna legitimacija tuženika, osnova i visina zahtjeva odnosno sporno je li tuženik u obvezi platiti tužitelju odštetu temeljem Uredbe (EZ) broj 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova na relaciji Zagreb-Frankfurt obzirom na to da je navedeni let kasnio u dolasku zbog čega je tužitelj propustio povezani let za Rigu s polaskom iz Frankfurta u 10,05 sati i dolaskom u Rigu u 13,10 sati. Konačno, sporno je tužitelj stigao na odredište sa zakašnjenjem od 2 sata koje prema čl.7. st.1.a) opravdava dosuđivanje odštete od 250,00 EUR.

10. Prava putnika u međunarodnom zračnom prijevozu na području Europske unije su regulirana Konvencijom o ujednačavanju određenih pravila u međunarodnom zračnom prometu (tzv. Montrealskom konvencijom) koja je usvojena na Međunarodnoj diplomatskoj konferenciji o zračnom pravu koja se je održavala u Montrealu u svibnju 1999., a koja je ratificirana od strane Europske zajednice, danas Europske unije.

11. Prema odredbi čl. 19. Montrealske konvencije prijevoznik je odgovoran za štetu uzrokovanu kašnjenjem zračnog prijevoza putnika, prtljage i tereta, osim ako dokaže da su on i njegovi službenici i agenti poduzeli sve mjere koje su se razumno mogle zatražiti da izbjegnu štetu ili ako nije bilo moguće poduzeti takve mjere, dakle, ako se dokaže postojanje određene izvanredne okolnosti koju prijevoznik nije mogao spriječiti niti otkloniti.

12. U točki 14. preambule Uredbe 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova se navodi da bi, u skladu s Montrealskom konvencijom, obveze stvarnih zračnih prijevoznika trebale biti ograničene ili u potpunosti isključene u slučajevima kada je događaj uzrokovan izvanrednim okolnostima koje se nisu mogle izbjeći niti poduzimanjem svih odgovarajućih mjera. Takve okolnosti da se mogu pojaviti u slučajevima političke nestabilnosti, meteoroloških uvjeta koji onemogućuju izvođenje predmetnog leta, sigurnosnih rizika, neočekivanih nedostataka po pitanju sigurnosti leta i štrajkova koji utječu na operacije stvarnih zračnih prijevoznika.

13. Također, prema točki 15. preambule Uredbe 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova, smatrat će se da postoje izvanredne okolnosti onda kad je utjecaj odluke, koju je donijela uprava zračnog prometa, u vezi s određenim zrakoplovom određenog dana dovela do dugog kašnjenja leta, kašnjenja leta preko noći, ili do otkazivanja jednog ili više letova tim zrakoplovom, iako su sve odgovarajuće mjere poduzete od strane dotičnog zračnog prijevoznika kako bi se izbjeglo kašnjenje ili otkazivanje letova.

14. Inače, Uredba 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova izričito propisuje pravo putnika u zračnom prijevozu na naknadu štete samo u slučaju uskraćivanja ukrcaja na let (čl. 4. st. 3. Uredbe 261/2004) i u slučaju otkazivanja leta (čl. 5. st. 1.c Uredbe 261/2004), s time da stvarni zračni prijevoznik nije dužan platiti odštetu u skladu s čl. 7. Uredbe 261/2004 ako dokaže da je do otkazivanja leta došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nije moglo izbjeći čak ni ako su poduzete sve razumne mjere (čl. 5. st. 3. Uredbe 261/2004).

15. Kod kašnjenja leta (za dva sata i više za letove od 1500 km ili kraće ili za tri sata ili više za sve letove unutar EU duže od 1500 km i za sve ostale letove između 1500 i 3500 km te za četiri sata ili više u slučaju svih ostalih letova), Uredba 261/2004 izričito propisuje da je zračni prijevoznik dužan putnicima pružiti pomoć u vidu besplatnih obroka i osvježavajućih napitaka, smještaja u hotelima u određenim slučajevima te prijevoza od zračne luke do mjesta hotela te besplatnih telefonskih poziva, ali ne i pravo na naknadu štete (čl. 6. Uredbe 261/2004).

16. Međutim, Sud Europske unije je protumačio navedenu Uredbu 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila o odšteti i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja letova na način da bi pravo naknade štete trebalo pružiti i u slučaju kašnjenja leta, ali samo ako se radi o dugom kašnjenju leta, u smislu točke 15. preambule Uredbe 261/2004, a o dugom kašnjenju leta da se radi ako putnik na svoje konačno odredište stigne tri ili više sati nakon vremena dolaska koje je zračni prijevoznik prvotno planirao (presuda Suda EU, u spojenim predmetima C-402/07 i C-432/07 D i ostali protiv Condora i Air Francea).

17. Na predmetni slučaj se primjenjuju mjerodavne odredbe Uredbe (EZ broj 261/2004) Europskog Parlamenta i Vijeća od 11. travnja 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta u polasku te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91:

Čl. 1. koji propisuje predmet Uredbe navodeći da se istom utvrđuju minimalna prava koja putnici imaju u zračnom prijevozu pa tako, između ostalog, u slučaju kašnjenja leta.

Čl. 2. su propisane definicije pojedinih pojmova pa je tako dana definicija stvarnog zračnog prijevoznika kao onog koji izvodi ili namjerava izvesti let ugovoren s putnicima ili u ime neke druge osobe, pravne ili fizičke, koja ima ugovor s tim putnikom (b), konačno odredište je definirano kao destinacija na karti predstavljena na šalteru za registraciju putnika ili u slučaju izravno povezanih letova, odredište zadnjeg leta (toč. h).

Čl. 6. je propisano da kad stvarni prijevoznik razumno očekuje kašnjenje leta u polasku izvan vremena predviđenog redom letenja: (a) za dva sata i više za letove od 1 500 km ili kraće; ili (b) za tri sata ili više za sve letove unutar Zajednice duže od 1 500 km i za sve ostale letove između 1 500 km i 3 500 km; ili (c)za četiri sata ili više, u slučaju svih letova koji ne spadaju pod točke (a) ili (b), zračni prijevoznik dužan je putnicima pružiti: I. pomoć propisanu u članku 9. stavku 1. točki (a) i članku 9. stavku 2.; i II. kada je razumno očekivano vrijeme polaska najmanje dan nakon prethodno najavljenog vremena polaska, pomoć propisanu u članku 9. stavku 1. točki (b) i članku 9. stavku 1. točki (c); i III. kada je kašnjenje leta najmanje pet sati, pomoć propisanu člankom 8. stavkom 1. točkom (a). U svakom slučaju, pomoć će se pružiti unutar gore propisanih vremenskih rokova, a s obzirom na svaku pojedinu kategoriju udaljenosti.

Čl. 7. je propisano da putnici imaju pravo na odštetu od: (a) 250 EUR za sve letove dužine 1 500 km ili kraće; (b) 400 EUR za sve letove unutar Zajednice, duže od 1 500 km i za sve druge letove dužine između 1 500 km i 3 500 km; (c) 600 EUR za sve letove koji ne spadaju pod točke (a) ili (b).

U određivanju udaljenosti, kao baza se uzima mjesto odredišta na koje će, zbog uskraćivanja ukrcaja ili otkazivanja leta, putnici stići s određenim vremenskim zakašnjenjem u odnosu na vrijeme dolaska predviđenim redom letenja.

18. Uredbu treba tumačiti u skladu s njezinom Preambulom koja utvrđuje da je aktivnost Zajednice u području zračnog prijevoznika usmjerena na osiguravanje visoke razine zaštite putnika, dok uz to bi u potpunosti trebalo voditi računa o obvezama zaštite potrošača općenito, da je svrha donošenja ove Uredbe povećanje zaštite putnika u zračnoj prijevozu i povećanje standarda te zaštite, a s ciljem ojačanja prava putnika i osiguranje djelovanja zračnog prijevoznika sukladno ujednačenim uvjetima za liberaliziranom tržištu, da bi u svrhu osiguranja djelotvorne primjene Uredbe obveznici iz Uredbe trebali biti isključivo stvarni zračni prijevoznici.

19. Najprije, valja istaknuti da se Uredba (EZ) broj 261/2004 izravno primjenjuje te da je ista po pravnoj snazi iznad nacionalnog zakonodavstva, kao i da nacionalno zakonodavstvo mora s njom biti usklađeno. Također, sud nije dužan primijeniti odredbu zakona koja je suprotna odredbi iz Uredbe ili ako se njezinom primjenom oduzima Uredbi njena učinkovitost. Također, interpretativne presude Suda EU djeluju erga omnes što znači da su one pravno obvezujuće, kako za sud pred kojim se vodi postupak u kojemu je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima.

20. U predmetnom slučaju je pravno pitanje da li u okviru izravno povezanog leta, koji se sastoji od dvaju letova te koji je realiziran na temelju jedinstvene rezervacije, s polazištem i odredištem u zračnim lukama smještenim na državnom području država članica, putnik koji je pretrpio kašnjenje na svoje konačno odredište od dva ili više sati, do kojeg je došlo tijekom prvog leta koji je izvršio prijevoznik različit od prijevoznika s kojim je putnik sklopio ugovor o prijevozu, može uputiti svoj odštetni zahtjev na temelju Uredbe (EZ) broj 261/2004 protiv zračnog prijevoznika koji je izveo drugi let i s kojim je sklopljen Ugovor o prijevozu. Odluku o tom pravnom pitanju je već dao Sud EU u odluci C-604/2019 od 11. srpnja 2019. U toj odluci Sud je na prvom mjestu ponovio svoj stav koji je već iznesen u praksi tog suda da izravno povezane letove koji se sastoje od dvaju ili više letova te koji su realizirani na temelju jedinstvene rezervacije valja razumjeti kao cjelinu, što podrazumijeva to da se u slučaju takvih letova stvarni zračni prijevoznik koji je izveo prvi let ne može opravdavati neprikladnom izvedbom kasnijeg leta koji je izvršio drugi zračni prijevoznik. Sud je u toj odluci naveo da se pod dužnikom plaćanja odštete u slučaju dužeg kašnjenja u dolasku izravno povezanog leta iz članka 5. stavka 1. točke (c) i članka 5. stavka 3. Uredbe br. 261/2004 može raditi samo o „stvarnom zračnom prijevozniku”, u smislu članka 2. točke (b) te uredbe. Nadalje sud je istumačio i članak 2. točke (b) Uredbe br. 261/2004, koja daje definiciju „stvarnog zračnog prijevoznika navodeći da ista podrazumijeva ispunjenje dvije kumulativne pretpostavke kako bi se zračnog prijevoznika moglo smatrati „stvarnim zračnim prijevoznikom”, a koje se odnose, s jedne strane, na izvođenje predmetnog leta i, s druge strane, na postojanje ugovora sklopljenog s putnikom.

21. Dakle, u situaciji koja je bila u tom predmetu u kojoj se radilo o izravno povezanom letu koji se sastoji od dva leta realiziranih na temelju jedinstvene rezervacije, dok je drugi let na temelju ugovora o letovima sa skupnom oznakom izveo stvarni zračni prijevoznik različit od stvarnog zračnog prijevoznika koji je sklopio ugovor o prijevozu s predmetnim putnicima i koji je izveo prvi let, potonji prijevoznik i dalje je u ugovornoj vezi s putnicima, čak i u okviru izvođenja drugog leta.

22. Primjenjujući pravni stav iz navedene presude na konkretno činjenično stanje proizlazi da se tuženik ne može osloboditi odgovornosti za odštetu samo pozivom na činjenicu da je jedan od dva leta izveo drugi zračni prijevoznik, različit od tuženika kad je tuženik ujedno i zračni prijevoznik s kojim je tužitelj sklopio ugovor o prijevozu. Stoga se u tom pravcu ukazuje neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije koji je istaknuo tuženik.

23. Tuženik tvrdi da je do kašnjenja leta, uslijed kojeg je tužitelj propustio povezani let do krajnjeg odredišta, došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći odnosno o okolnostima koje su izvan stvarne kontrole zračnog prijevoznika. Tuženik je u prilog svojim navodima dostavio standardizirani sustav kodova (str. 126-128 spisa) iz kojeg proizlazi da je let tuženika OU 4108 kasnio zbog kvara na radaru u Frankfurtu te je prema navodima tuženika riječ o okolnosti koja je bila izvan svake kontrole tuženika i na koju isti nije mogao utjecati. Međutim, prema ocjeni ovog suda samo pozivanje tuženika na navedene okolnosti nije dovoljno da bi tuženik od sebe otklonio odgovornost, već bi tuženik trebao dokazati da je zbog kašnjenja došlo zbog izvanrednih okolnosti i da su bile poduzete razumne mjere kako bi se izbjeglo otkazivanje. Dakle, tuženik treba dokazati da je u slučaju izvanrednih okolnosti poduzeo sve mjere koje odgovaraju situaciji upotrijebivši sve svoje osoblje i sva materijalna i financijska sredstva kojima raspolaže kako bi izbjegao da ona dovede do otkazivanja ili duljeg kašnjenja leta.

24. Na te okolnosti tuženik je predložio izvođenje dokaza saslušanjem svog zaposlenika RZ te je ovaj sud prihvatio taj dokazni prijedlog tuženika.

25. Na ročištu za glavnu raspravu 9. veljače 2026. izveden je dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika RZ. Svjedok je u bitnome iskazao da on radi kod tuženika na radnom mjestu operativnog kontrolora zračnog prometa i voditelj je smjene. 30 minuta prije polijetanja leta OU 410 za Frankfurt došla im je regulacija, službeno se to zove Slot, dilej kod odnosio se na tehničke probleme na infrastrukturi aerodroma u Frankfurtu. Analizom se utvrdilo kako je problem u primarnom radaru. Nakon toga je utvrđeno da se odvija promet u zračnoj luci u Frankfurtu, nije bilo bojazni da je promet stao i onda je let krenuo prema Frankfurtu sa određenim kašnjenjem, mislim da se radilo o 42 minute. Let je imao standardnu putanju i nije bilo nikakvih drugih problema u zračnoj luci u Frankfurtu. Sletio je sa sličnim kašnjenjem sa kojim je poletio i to kašnjenje nastavilo se kroz dan. Na poseban upit punomoćnice tuženika što znači da se pokvario primarni radar i kako je to utjecalo na promet, svjedok je odgovario kako je normalna separacija kada rade oba radara 6 nautičkih milja. Prilikom kvara primarnog ili sekundarnog radara ta se separacija povećava. U takvoj situaciji prioritet imaju zrakoplovi koji su već poletili prema Frankfurtu, a onda se nastavak regulira po slotovima, odnosno po kašnjenju. Na poseban upit punomoćnice tuženika tko odlučuje da zrakoplovi čekaju, svjedok je odgovario Euro Control, a slot znači blok u vremenu u kojem zrakoplov mora poletjeti. Na poseban upit punomoćnice tuženika je li prijevoznik ikako mogao spriječiti kašnjenje u ovakvoj situaciji, svjedok odgovara kako nije bilo moguće spriječiti kašnjenje, moglo se eventualno sletiti na neki drugi aerodrom, ali onda bi taj postupka trajao dulje od predmetnog kašnjenja.

Na poseban upit punomoćnice tužitelja je li on osobno bio uključen u postupak oko predmetnog leta, svjedok je odgovorio da nije. Na poseban upit punomoćnice tužitelja od kud mu onda spoznaje, svjedok je odgovario kako je izvršio uvid u interni sustav tuženika. Na poseban upit punomoćnice tužitelja može li predočiti neki pisani dokument u prilog onome što je naveo, svjedok odgovara kako za interni sustav ne zna, ali postoji svakako poruka od Euro Controla. U istoj postoji detaljnije objašnjenje, a u poruci kojom se obavještava o kašnjenju postoji samo kod. Ne znam je li taj kod dostavljen u predmetni spis. Dilej kodovi pokrivaju veći spektar toga, ali se detaljniju informaciju može dobiti od Euro Controla. Ne zna tko je kod njih taj dan radio. Na poseban upit punomoćnice tužitelja da li je osoba koja je radila taj dan operativno na predmetnom letu imala ovlaštenje Euro Controla ili Europske agencije za zrakoplovnu sigurnost za procjenu tehničkog kvara te donošenje odluke o odvijanju leta, svjedok je odgovario kako to ovlaštenje nema niti jedna zrakoplovna kompanija, oni dobivaju samo ono što je zračna luka rekla Euro Controlu o tome koliko zrakoplova može primiti. Oni moraju postupati po slotu. Slot je zakonski okvir u kojem oni mogu postupati. Na poseban upit punomoćnice tužitelja kako su onda zrakoplovi drugih kompanija i to čak 10 došli na vrijeme ili čak prije planiranog termina slijetanja u zračnu luku u Frankfurtu, svjedok je odgovario kako zračna luka u Frankfurtu ima 4 piste s time da je jedna za polijetanje. Sve te 4 piste koriste jedan radarski sustav. U predmetnom slučaju nije se radilo o tome da je odbijeno bilo kakvo slijetanje već je samo udaljenost između dva zrakoplova bila povećana radi kvara na radaru. Svi zrakoplovi koji su već bili u zraku imali su u toj situaciji prednost. Nakon što je svjedoku predočen popis 10 letova od istog dana pobrojanih u podnesku tužitelja od 11. srpnja 2025. sa dokumentacijom u prilogu, svjedok je odgovario da su ti letovi već bili u zraku ili u postupku polijetanja kada je stigao predmetni slot. Nema uvid u predmetni let i nije radio tog dana tako da ne zna kada je točno došao taj slot. Na poseban upit punomoćnice tužitelja je li trenutak dolaska slota odlučan za operativno upravljanje, svjedok je odgovario kako je predmetni slot trajao 40-tak minuta. Na poseban upit punomoćnice tužitelja što je točno poduzeto za sprječavanje kašnjenja, odnosno koje konkretne mjere, svjedok je odgovario kako se radi o slotu koji se odnosi na zračnu luku i to se ne može zaobići osim da se leti na drugu zračnu luku. S time da bi papirnata procedura trajala dulje od predmetnog kašnjenja. Euro Controlu se mora obratiti za dobivanje podataka da li je tražen alternativni slot. Nije razmatrano da se leti u drugu zračnu luku jer bi ta procedura trajala dulje od kašnjenja, a pored toga zračna luka Frankfurt nije bila zatvorena.

Na poseban upit punomoćnice tuženika, a nakon što mu je predočen AIS iz odgovora na tužbu i OPS LOG u prilogu odgovora na tužbu, svjedok je odgovorio kako se radi o uobičajenoj dokumentaciji koja se dostavlja i taj OPS LOG se unose svi poremećaji od tog dana, jedino što se unose samo stručne oznake jer bi inače dokument bio prevelik. Nitko od djelatnika tuženika nije mogao proizvoljno unositi podatke već bi eventualno mogao unijeti neka svoja zapažanja.

Na poseban upit punomoćnice tužitelja postoji li neko tijelo ili agencija koja vodi evidenciju o tim podacima, svjedok je odgovorio kako Agencija za civilno zrakoplovstvo može zatražiti uvid u tu dokumentaciju tuženika, ali ne vodi takvu bazu podataka.

26. Ovaj sud ocjenjuje kako iskaz svjedoka RZ, zaposlenika tuženika nije podoban dokaz da bi se njime mogle utvrditi relevantne okolnosti u ovoj pravnoj stvari. Naime, svjedok nema neposrednih saznanja, budući da isti nije osobno bio uključen u nikakve aktivnosti oko predmetnog leta, već svoja saznanja crpi isključivo iz interne dokumentacije tuženika. Naime, iskazima svjedoka utvrđuju se relevantne činjenice, a u predmetnom slučaju svjedok RZ prema vlastitom navodu nema osobnih saznanja o relevantnim okolnostima, budući da osobno nije bio uključen u aktivnosti oko predmetnog leta.

27. Dakle, svjedok RZ nastupa u predmetnom slučaju kao tzv. stručni svjedok, međutim, ZPP ne poznaje pojam stručnog svjedoka, već se u parničnom postupku stručne okolnosti iz područja za koja sud ne raspolaže stručnim znanjem mogu utvrđivati isključivo vještačenjem, a tuženik nije predložio da se u ovoj pravnoj stvari izvede dokaz vještačenjem.

28. Potrebno je istaknuti da se tužitelj protivio da se uopće izvodi dokaz saslušanjem svjedoka RZ. Međutim, takvo protivljenje tužitelja bilo je neosnovano, budući da se strankama mora omogućiti dokazivanje u parničnom postupku, a sud je tek nakon što je saslušan predloženi svjedok mogao utvrditi kako isti ne raspolaže relevantnim neposrednim saznanjima o predmetu spora.

29. Ovaj sud ocjenjuje, kako tuženik u provedenom postupku nije dokazao da je uslijed izvanrednih okolnosti poduzeo sve mjere koje odgovaraju situaciji upotrijebivši sve svoje osoblje i sva materijalna i financijska sredstva kojima raspolaže kako bi izbjegao da ona dovede do otkazivanja ili duljeg kašnjenja predmetnog leta. Po ocjeni ovog suda tuženik nije nepobitno dokazao niti da su postojale izvanredne okolnosti, a pogotovo nije dokazao da je poduzeo sve mjere koje odgovaraju situaciji upotrijebivši sve svoje osoblje i sva materijalna i financijska sredstva kojima raspolaže kako bi izbjegao da ona dovede do otkazivanja ili duljeg kašnjenja predmetnog leta.

29. Naime, činjenica je kako je tužitelj na svoje krajnje odredište stigao sa više od tri sata zakašnjenja i na tuženiku je bio teret dokaza da nepobitno dokaže postojanje izvanrednih okolnosti i da je poduzeo sve mjere koje odgovaraju situaciji upotrijebivši sve svoje osoblje i sva materijalna i financijska sredstva kojima raspolaže kako bi izbjegao da ona dovede do otkazivanja ili duljeg kašnjenja predmetnog leta.

30. Slijedom navedenih utvrđenja, kako je tužitelj na svoje krajnje odredište uslijed duljeg kašnjenja leta stigao s više od tri sata zakašnjenja, to je tuženik dužan tužitelju platiti naknadu štete uzrokovanu povredom ugovorne obveze (ugovora o zračnom prijevozu), u iznosu od 250,00 EUR sukladno odredbi čl. 7. st. 1. a) Uredbe 261/2004 (let unutar EU duljine 1500 km ili kraće).

31. Tužitelju su zatezne kamate na glavnicu dosuđene idućeg dana od dana kada je obavljen let sa zakašnjenjem u smislu odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) tekuće od 16. listopada 2024. jer sud smatra da je tada nastala obveza tuženika za naknadu štete tužitelju zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

32. Slijedom navedenoga prihvaćen je predmetni odštetni zahtjev (točka I. izreke presude).

33. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova sastava tužbe od 22. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/23., dalje: OT), sastava obrazloženog podneska od 11. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanja na pripremnom ročištu 30. listopada 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), sastava obrazloženog podneska od 7. studenoga 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) i zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 9. veljače 2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a). Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 250,00 EUR pa kada se tome doda PDV po stopi od 25% tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 312,50 EUR. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i na prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 339,04 EUR (točka II. izreke presude).

34. Tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a ima pravo i zatezne kamate na dosuđene troškove parničnog postupka i to od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

U Sesvetama 24. ožujka 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po odvjetnici Nadi Milić uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 13,27 EUR

- tuženiku