REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-90/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Meliti Geošić, u pravnoj stvari tužitelja ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, S. Radića 9/I, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kao pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, Maksimirska 25, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 10. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetničke vježbenice ŠE iz OU Željke Radoš Radičević iz Osijeka, nakon objave presude, 24. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 8. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sklopljenog dana 04. srpnja 2007.g između tužitelja ĐE i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kao pravnom sljedniku Slavonske banke d.d. Osijek, da tužitelju ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 257,37 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 24. rujna 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura sa zateznim kamatama počev od 24. ožujka 2026. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate tj. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 01. ožujka 2024. navodi kako je 04. srpnja 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007, na iznos od 22.835,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate na 7 godina sa svrhom kupovine osobnog vozila, a koji kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen 23. rujna 2011. godine.
Ukazuje kako je u članku 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed, a u tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Obzirom da je tužitelj, kao korisnik kredita, odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit, prednik tuženika mu je zaračunao naknadu u visini od 1.939,18 HRK i istu naplatio s danom 23. rujna 2011. godine. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što mu je prednik tuženika naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpio nikakvu štetu u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO/05 odnosno ni na koji način nije pojasnio tužitelju u čemu se sastoji ta šteta niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za prednika tuženika zbog takve prijevremene otplate, a niti je obračun naplate transparentan i razumljiv. Ujedno, radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca pa stoga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uz to se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno čl. 269. do 272. ZOO-a.
Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Zaključno, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor zastare pozivajući se na odredbe čl. 241. i 225. ZOO-a te je tijekom postupka ostao kod osporavanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a odustao od osporavanja visine istog. Ujedno tuženik je naveo kako tužitelj nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita moraju biti kumulativno ispunjene dvije stvari i to procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja, sukladno čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere.
Tuženik je također istakao kako je predmetna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je tužitelj u odnosu na istu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj, odnosno o tome pregovarati kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ovog ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora. Ujedno je istakao da je ugovaranje takve odredbe bilo dopušteno prema pozitivnim zakonskim odredbama u smislu čl. 1024. ZOO-a, da je ista uobičajena u kreditnom poslovanju banaka, a da prijevremeno zatvaranje bilo kojeg kredita ujedno predstavlja umanjenje imovine banke, jer ista u tom slučaju nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kod svojih zajmodavaca, kojima ujedno i nadalje nastavlja plaćati kamate.
Tuženik je ujedno osporio i zatraženi tijek kamata i to osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva obzirom da tuženik nije pao u nikakvo zakašnjenje prema tužitelju te je cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima i dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom klijentu.
Zaključno, tuženik je predložio sudu odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju i to:
Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 04. srpnja 2007. (list 7-15 spisa), potvrdu o otplati duga u cijelosti od 23. rujna 2011. (list 5 spisa), pregled prometa za klijenta (list 6 spisa) te je saslušao tužitelja. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje obzirom da tuženik u tijeku postupka više nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog i postavljen od strane tužitelja samo ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.
Ujedno sud nije izvodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika i zaposlenika tuženika jer je punomoćnik tuženika na pripremnom ročištu dana 17. veljače 2026. izjavio da odustaje od tih dokaznih prijedloga.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 257,37 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
6. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.
7. Nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 dana 04. srpnja 2007. za iznos od 22.835,00 CHF s rokom otplate na 7 godina te da je isti prijevremeno otplatio dana 23. rujna 2011. pri čemu mu je prednik tuženika zaračunao naknadu u visini 257,37 eura (1.939,18 HRK), što ujedno proizlazi iz potvrde o otplati duga u cijelosti i pregleda prometa za klijenta (str. 5 i 6 spisa).
8. Nadalje, iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 04. srpnja 2007. proizlazi da je odredbom članka 8. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed te se u tom slučaju korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.
9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je dana 04. srpnja 2007. godine u poslovnici Slavonske banke d.d. u [adresa] sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita na iznos od 22.835,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 7 godina u svrhu kupnje osobnog automobila marke Opel Astra, a koji je koristio isključivo u privatne svrhe, tj. za sebe osobno i za obitelj. Navedeni kredit prijevremeno je otplatio dana 23. rujna 2011. godine. Pri sklapanju samog kredita u poslovnici prednika tuženika mu je predočen unaprijed formuliran i sastavljen ugovor koji je samo potpisao, a djelatnik banke mu tom prilikom nije spominjao da bi u ugovoru postojala ikakva odredba koja bi se odnosila na prijevremenu otplatu tog kredita niti je u tom momentu uopće razmišljao o tome da će taj kredit moći prijevremeno otplatiti. Stoga mu nije ni dana nikakva mogućnost pregovaranja niti utjecaja na tu odredbu. U samoj poslovnici banke nije mogao uočiti nikakvu tarifu naknada tuženika, a niti ga je itko iz banke uputio da bi ta tarifa postojala na internetskim stranicama banke. U trenutku potpisivanja ugovora nije imao saznanja koliko bi predmetna naknada iznosila. Prilikom solemnizacije predmetnog ugovora kod javnog bilježnika, isti mu također nije tumačio pojedine odredbe samog ugovora. Kada se javio u poslovnicu tuženika te im izjavio da želi prijevremeno isplatiti ovaj kredit, djelatnik banke mu je rekao da po ugovoru mora platiti i naknadu za prijevremenu otplatu, jer tako stoji u ugovoru pa je tom prilikom i platio istu u visini 1.939,18 tadašnjih kuna i to dana 23. rujna 2011. godine. Ujedno je istakao da je predmetni kredit isključivo otplaćivao on i to trajnim nalogom s njegovog računa u banci, a da je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio umirovljenik te na svom imenu nije imao otvorenu nikakvu firmu, obrt ili OPG.
10. Sud je tužiteljev iskaz ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.
11. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosi, da o istoj naknadi nije mogao pregovarati, da nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je u Ugovoru o kreditu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati, odnosno da je tu odredbu Ugovora o kreditu tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti po sistemu "uzmi ili ostavi". Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini predemetnu naknadu te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.
12. Odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07. i 125/07. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 102. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.
13. Prema odredbi članka 52. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade te da je ta odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Kako dakle tužitelju nije obrazloženo što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, to su navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
14. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za kupnju osobnog automobila. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.
15. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, odnosno da mu je predmetni Ugovor o kreditu predočen s mogućnošću "uzmi ili ostavi".
16. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
17. Isto tako, ovaj sud zaključuje, a kako to tužitelj navodi u svome iskazu, da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez konkretno naknade za prijevremenu isplatu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
18. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba Ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade će morati platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem tih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanjem ili neprihvaćanjem takvih odredaba, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 96. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepošten dio odredbe iz članka 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se, u slučaju prijevremene i konačne otplate kredita, korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke pa je ista u smislu odredbe članka 102. stavku 1. ZZP-a ništetna.
Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
20. Budući da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna, ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena dana 23. rujna 2011. u iznosu od 1.939,18 HRK odnosno 257,37 eura.
21. Na navedene iznose tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.
Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je ista stoga nepoštena, a time i ništetna. Naknada je naplaćena 23. rujna 2011., pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.
22. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu navedene u izreci presude. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
23. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.
24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak sastava pisanog, obrazloženog i potrebnog podneska od 08. veljače 2026. u visini od 200,00 eura prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za zastupanje na pripremnom ročištu održanom dana 17. veljače 2026. u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife, za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu održanu dana 10. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura, prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što ukupno iznosi 800,00 eura. Navedenom iznosu valja pridodati i PDV u iznosu od 200,00 eura, što je sveukupno 1.000,00 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 24. ožujka 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ), a kako je odlučeno pod točkom III. izreke presude.
25. Budući da je tužitelju priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata IX. skupine, što je i dokazao potvrdom Ureda državne uprave, Službe za druševene djelatnosti, Ispostava Đakovo od 15. veljače 2017. (str. 17 spisa), isti je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.
Đakovo, 24. ožujka 2026.
Sutkinja
Melita Geošić
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
