REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] S 5

Poslovni broj: Us I-694/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja SU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Zagreb, Trg kralj Petra Krešimira IV br. 1, OIB: 66486182714, radi izdavanja potvrde o činu, 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II 560-01/22-01/349, URBROJ: 512M-02-03-25-19 od 26. ožujka 2025. i rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Služba za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I 560-01/22-01/961, URBROJ: 512M2-

50-22-18 od 17. siječnja 2025

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće petsto eura).

III. Opunomoćeniku tužitelja Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, priznaje se pravo na naknadu troška delegacije predmeta u iznosu od 16,00 EUR (šesnaest eura), te se nalaže Republici Hrvatskoj da iz sredstava Državnog proračuna zamjeniku opunomoćenika tužitelja isplati navedeni iznos, u roku od 60 dana dostave pravomoćne odluke o trošku delegacije, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II 560-01/22-01/349, URBROJ: 512M-02- 03-25-19 od 26. ožujka 2025. (str. 33-35 spisa) odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Služba za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I 560-01/22- 01/961, URBROJ: 512M2-50-22-18 od 17. siječnja 2025. Navedenim prvostupanjskim rješenjem, donesenim u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu posl.br. UsI- 87/2023-8 od 18. lipnja 2024., odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanjem potvrde o činu zbog nepostojanja uvjeta za izdavanje tražene potvrde.

2. Tužitelj je tužbu podnio Upravnom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, a predmet je na temelju rješenja Ureda predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 31 Su-369/2025-6 od 9. svibnja 2025. ustupljen ovom sudu na daljnje rješavanje kao manje opterećenom sudu (čl. 11. Zakona o sudovima, Narodne novine broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.).

3. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost odluke tuženika. Ističe da tuženik u ponovnom postupku nije postupio po uputi iz presude Upravnog suda u Zagrebu. Obrazlaže kako je za vrijeme Domovinskog rata obnašao zapovjednu dužnost satnika Hrvatske vojske, a što proizlazi iz priloženih dokaza (zapovijed 145. brigade HV od 1. prosinca 1992., potvrda Zapovjedništva 145. brigade HV, iskaznice Zapovjedništva Teritorijalne obrane, izjave PU od 25. siječnja 2018., potvrde Područnog odbora HDZ Dubrava). Smatra da je tuženik neosnovano osporio pravnu snagu isprava, pogrešno dao dokaznu snagu službenim evidencijama, propustio primijeniti načela utvrđivanja materijalne istine i slobodne ocjene dokaza, priznao da postupak dodjele čina nije proveden, ali je teret te pogreške prebacio na tužitelja suprotno praksi Europskog suda za ljuska prava. Predlaže sudu poništiti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan te ističe da je predmet ovog upravnog postupka odlučivanje o zahtjevu tužitelja za izdavanje potvrde o osobnom činu iz službenih evidencija Ministarstva obrane, a ne utvrđivanje činjenica o eventualnom obnašanju zapovjedne dužnosti. Navodi da je u provedenom postupku, uključujući i ponovni postupak nakon presude Upravnog suda u Zagrebu, nesporno utvrđeno da tužitelju nikada nije dodijeljen čin satnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, budući da takva odluka nije donesena ukazom Vrhovnog zapovjednika, odnosno Predsjednika Republike Hrvatske, što je jedini pravno relevantan način stjecanja časničkog čina. Ističe da službene evidencije Ministarstva obrane ne sadrže podatak o dodjeli čina satnika tužitelju, već da se isti vodio kao vojnik, te da je prvostupanjsko tijelo zakonito postupilo kada je, sukladno čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku, odbilo izdati traženu potvrdu. Nadalje navodi da potvrde i obavijesti 145. brigade Hrvatske vojske, kao i izjave svjedoka, ne mogu predstavljati dokaz o dodjeli osobnog čina jer takav čin nije formalno dodijeljen u propisanom postupku, niti se o toj činjenici može provoditi dokazni postupak u upravnom postupku. Tuženik naglašava da dodjela čina nije upravna stvar te da upravno tijelo nema ovlasti utvrđivati razloge zbog kojih čin eventualno nije dodijeljen, niti može zamijeniti formalnu odluku nadležnog tijela. Također ističe da je tužitelju omogućeno sudjelovanje u postupku, da su njegovi navodi razmotreni, ali da nije iznio nove činjenice niti dokaze koji bi doveli u sumnju točnost službenih evidencija. Osporava i navode tužitelja da nije cijenio dokaze, ističući da su isti razmotreni, ali ocijenjeni pravno nerelevantnima za odlučivanje o zahtjevu za izdavanje potvrde o činu. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dala mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS- a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu ni imale.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je postupak pokrenut 31. listopada 2022. zahtjevom tužitelja kojim traži izdavanje potvrde o činu satnika. Zahtjev je odbijen jer su uvidom u službene evidencije tijela utvrdila da tužitelju nije dodijeljen čin Oružanih snaga Republike Hrvatske, već da se u evidenciji vodio kao vojnik, a vojna obveza mu je prestala istekom dobne granice. Tužitelj je pokrenuo upravni spor protiv negativnih odluka tijela u kojem je presudom Upravnog suda u Zagrebu posl.br. UsI-87/2023-8 od 18. lipnja 2024. predmet vraćen na ponovni postupak uz uputu da provede ispitni postupak te valjano obrazloži novu odluku. U izvršenju te presude je doneseno prvostupanjsko rješenje od 17. siječnja 2025. kojim je odbijen zahtjev uz obrazloženje da postrojba (145. brigada HV) koje je tužitelj bio pripadnik tijekom Domovinskog rata nije pokrenula postupak prevođenja niti dodjele čina za tužitelja te da nije utvrđeno postojanje uvjeta za izdavanje tražene potvrde. U žalbenom postupku protiv tog rješenja je tuženik donio osporenu odluku uz utvrđenja kako dodjela čina nije upravna stvar jer se dodjeljuje ukazom Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske, odnosno predsjednika Republike Hrvatske, te stoga nije provjerljivo zašto čin nije dodijeljen 1992., a okolnost da je postrojba te godine izdala potvrdu da je tužitelj predložen ili unaprijeđen nije pravno relevantna budući mu sam čin nije nikad dodijeljen. Iz službene evidencije je utvrđeno da tužitelj u spornom razdoblju nije evidentiran kao pripadnik 145. brigade HV, već pripadnik DOS-a, a tužitelj nije ukazivao na nove činjenice koje bi dovele u sumnju točnost službene evidencije, te je žalba odbijena kao neosnovana.

9. U pogledu izdavanja potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija mjerodavan je čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.; dalje: ZUP) prema kojem javnopravna tijela izdaju potvrde, a potvrdama se smatraju i uvjerenja, izvadci i druge javne isprave o činjenicama o kojima javnopravna tijela vode službenu evidenciju (stavak 1.). Potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se u skladu s podacima iz službene evidencije. Takve su potvrde javne isprave (stavak 2.). Službenom evidencijom smatra se evidencija koja je ustanovljena na temelju propisa, odnosno općeg akta pravne osobe koja ima javne ovlasti (stavak 3.). Potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na njezin zahtjev, u pravilu istoga dana kad je stranka zatražila izdavanje potvrde, a najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva za izdavanje, ako propisom kojim je ustanovljena službena evidencija nije drukčije propisano. Potvrda se može izdati i u elektroničkom obliku (stavak 4.). Ako javnopravno tijelo odbije zahtjev za izdavanje potvrde, dužno je o tome donijeti rješenje. Ako u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne izda potvrdu ili ne donese i dostavi stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, stranka može izjaviti žalbu (st. 5.). Ako stranka, na temelju dokaza kojim raspolaže, smatra da potvrda nije izdana sukladno podacima iz službene evidencije, može zahtijevati izmjenu potvrde. Kad javnopravno tijelo ne izda izmijenjenu potvrdu, dužno je donijeti rješenje o odbijanju zahtjeva stranke za izmjenu potvrde u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva. Ako se u propisanom roku ne izda izmijenjena potvrda ili ne donese rješenje o odbijanju zahtjeva stranke, stranka može izjaviti žalbu (stavak 6.).

10. Dakle, prema citiranim odredbama javnopravna tijela izdaju potvrde o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, i to u skladu s podacima iz tih evidencija.

11. Iz dopisa zapovjednika III bataljuna 145. brigade Hrvatske vojske od 1. prosinca 1992. proizlazi da je ista izdana na zahtjev tužitelja za potrebe zapošljavanja tužitelja u JP Grad mladih te u kojoj je navedeno da je tužitelj unaprijeđen u čin satnika. U svojoj izjavi OU, suborac tužitelja, navodi da je tužitelj bio zapovjednik naoružane satnije. Dalje, iz potvrde Područnog odbora HDZ Dubrava od 15. svibnja 1995. proizlazi da je tužitelj bio aktivni djelatnik u obrani Republike Hrvatske u sistemu „trojki“ HDZ te da se ista izdaje radi prevođenja iz pričuvnog u djelatni čin satnika. Iz potvrde 145. brigade HV od 17. studenoga 1992. se uz ime tužitelja navodi čin satnika. Tužitelj je u svom iskazu od 22. studenoga 2024. u bitnome naveo kako je temeljem usmene zapovijedi postavljen za obnašatelja dužnosti zapovjednika Dragovoljačkih skupina Dubrava, a nakon toga zapovjednu dužnost satnika u 145. brigadi HV.

12. Međutim, iz navedenih isprava ne proizlazi da bi čin tužitelju bio dodijeljen na način kako se to čini sukladno Zakonu o Oružanim snagama Republike Hrvatske te kao takav posljedično i upisan u službenim evidencijama. Odnosno, iz ovakvog stanja spisa ne proizlazi postojanje podatka da bi tužitelju bio formalno dodijeljen čin satnika od strane nadležnog tijela. Isprave na koje se poziva tužitelj ne mogu zamijeniti odluku nadležnog tijela koja predstavlja pravni temelj za upis takvog podatka u službenu evidenciju te stoga nisu odlučne za rješavanje ove upravne stvari. Time tužitelj nije doveo u sumnju točnost podataka upisnih u službenu evidenciju.

13. Kako iz podataka službene evidencije nadležnih tijela nedvojbeno proizlazi da tužitelj u predmetnom razdoblju Domovinskog rata nije evidentiran u činu satnika, nije bilo osnove da se udovolji tužiteljevom zahtjevu, tj. da se tužitelju izda potvrda o činu satnika.

14. Suprotno navodima tužitelja, tuženik nije priznao da podaci nisu točno upisani u evidenciju, već da mu nisu poznati razlozi zašto brigada tužitelja nije nikada pokrenula postupak prevođenja niti dodjele čina ili, ako jest, zašto čin nije odobren, no da isto nije predmet ispitnog postupka budući sama dodjela čina nije upravna stvar. Navedeno je u skladu s odredbom čl. 91. st. 8. Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske koja izričito propisuje da dodjela čina i promaknuće u viši čin nije upravna stvar.

15. Ujedno, ovaj sud je ocijenio kako su upravna tijela u ponovnom postupku postupila sukladno pravnom shvaćanju izraženom u presudi Upravnog suda u Zagrebu posl.br. UsI-87/2023-8. Proveden je ispitni postupak, tužitelju je omogućeno sudjelovanje te su razmotreni i ocijenjeni svi dokazi koje je tužitelj dostavio, kao i oni provedeni po službenoj dužnosti.

16. Činjenica da upravna tijela nisu prihvatila dokaznu snagu pojedinih isprava ne znači da iste nisu ocijenjene, već predstavlja rezultat slobodne ocjene dokaza u okviru zakonom propisanih ovlasti.

17. Neosnovan je i prigovor povrede načela zaštite neuke stranke, budući da je tužitelj tijekom cijelog upravnog postupka (pri čemu se utvrđuje da je predmetni zahtjev podnesen po odvjetniku, str. 14. spisa) i ovog spora bio zastupan po kvalificiranom opunomoćeniku pa se ne može pozivati na neupućenost u pravna pravila i posljedice poduzetih radnji.

18. U odnosu na pozivanje tužitelja na praksu Europskog suda za ljudska prava, sud ocjenjuje da ista nije primjenjiva na konkretan slučaj budući da se u ovom postupku ne odlučuje o postojanju ili povredi nekog materijalnog prava tužitelja, već o izdavanju potvrde koja isključivo odražava podatke iz službene evidencije.

19. Ujedno, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske na koju se tužitelj poziva u tužbi nije od utjecaja na drugačiju odluku u ovom sporu iz razloga što se ista temeljile na drugačijem činjeničnom stanju od konkretnog predmeta.

20. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje doneseno je pravilnom primjenom materijalnog prava te njime tuženik nije povrijedio zakon na štetu tužitelja, stoga se pobijana odluka ocjenjuje zakonitom. Razlozi tužitelja su neosnovani i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari. Stoga je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

21. O trošku upravnog spora s osnove uspjeha u sporu, sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

22. U odnosu na dosuđeni trošak svrsishodne delegacije iz t. III. izreke presude, opunomoćenika na isti ima pravo pozivom na odredbu čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima kojom je propisano da strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Stavkom 5. istoga članka propisano je da će se trošak isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom. Stavkom 6. istoga članka propisano je da će se odluka o troškovima iz toga članka donijeti zajedno s odlukom o troškovima postupka.

23. Slijedom prethodno citirane zakonske norme Zakona o sudovima zamjenik opunomoćenika tužitelja ostvaruje pravo na naknadu u visini troškova javnog prijevoza. Stoga mu je priznata cijena autobusne karte na relaciji Zagreb-Rijeka- Zagreb u iznosu od 16,00 eura, a koji iznos cijena karata je sud utvrdio putem javno objavljenih podataka na internetskoj stranci Autobusnog kolodvora Zagreb prema navedenoj relaciji. Naknada zatraženog troška goriva za korištenje automobila i cestarine nije predviđen čl. 11. Zakona o sudovima, već isključivo naknada troška javnog prijevoza, te je stoga zahtjev za naknadu preostalog zatraženog troška odbijen kao neosnovan. Slijedom, odlučeno je kao u t. III. izreke presude.

U Rijeci 24. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).