REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] F 5

Poslovni broj: Us I-1797/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Branislav Musulin, odvjetnik u Rijeci, Agatićeva 4, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi teže povrede službene dužnosti, 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II-114-04/25-02/64, URBROJ: 511-01-158-25-5 od 11. srpnja 2025. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, KLASA: UP/I-114-04/24-02/510 URBROJ: 511-01-158-25-24 od 19. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, KLASA: UP/I-114-04/24-02/510 URBROJ: 511-01-158-25-24 od 19. ožujka 2025. (str. 30/2-98/2 spisa) utvrđeno je pod točkom 10. izreke da je tužitelj odgovoran što je dana 29. kolovoza 2023. godine, za vrijeme službe, zatražio od policijskih službenika RE i HE, raspoređenih na graničnom prijelazu za međunarodni promet putnika i roba u cestovnom prometu Maljevac, da odobre ulazak državljaninu Federacije Bosne i Hercegovine, znajući pritom da je razlog njegovog ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj neprijavljeni rad u tvrtci Šemso j.d.o.o., na što je policijska službenica HE pristala te je dana 29. kolovoza 2023. godine u vremenu od 13,36 do 13,51 sati prilikom obavljanja granične kontrole, iako nije opravdao svrhu i uvjete namjeravanog boravka, mlt. DE odobrila prelazak državne granice i ulazak u Republiku Hrvatsku, čime je počinio težu povredu službene dužnosti opisanu u čl. 96. t. 3. Zakona o policiji (Narodne novine broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19., 155/23.; dalje: ZOP) kao zlouporabu položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi, zbog čega mu je temeljem čl. 110. st. 2. t. 6. ZOP izrečena kazna prestanka državne službe. U odnosu na preostale teže povrede službene dužnosti činjenično i pravno opisane pod točkama 1. do 9. izreke rješenja, utvrđeno je da tužitelj nije odgovoran za počinjenje istih.

2. Protiv navedene točke 10. izreke prvostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-114-04/25-02/64, URBROJ: 511-01-158-25-5 od 11. srpnja 2025. (str. 13/1-29/1 spisa) odbijena kao neosnovana.

3. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika te ističe u bitnome da drugostupanjsko tijelo nije dalo razloge o odlučnim žalbenim navodima, već se formalno pozvalo na prvostupanjsko rješenje, čime je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku. Navodi kako je u ponovljenom postupku primijenjen različit kriterij ocjene dokaza u odnosu na točke 1. -9. i točku 10., iako je za prvih devet točaka primijenjeno načelo in dubio pro reo, dok za točku 10. isto načelo nije primijenjeno unatoč postojanju odlučnih sumnji. Posebno osporava utvrđenje odgovornosti u odnosu na događaj vezan uz DE, ukazujući na nedostatak ključnog dijela videozapisa u razdoblju od 13:45:52 do 13:49:40, za koji dio snimke drži da je namjerno izrezan, pri čemu smatra da je teret dokazivanja bio na ovlaštenom tužitelju, a da je nedostatak dokaza nezakonito tumačen na njegovu štetu. Ističe kako iz izvedenih dokaza proizlazi da policijska službenica HE nije mogla izvršiti drugu liniju kontrole niti odobriti ulazak te da nije utvrđeno tko je eventualno postupao prema navedenoj osobi. Nadalje, osporava zaključke disciplinskih tijela kao nelogične, proturječne i nedokazane, posebno u pogledu vremena događaja, iskaza svjedoka i materijalnih dokaza, uz tvrdnju da je činjenično stanje ostalo nedovoljno razjašnjeno. Ukazuje i na izostanak dokaza o postojanju obilježja zlouporabe položaja, osobito u dijelu postojanja imovinske koristi ili namjere, kao i na nepostojanje dokaza o utjecaju na druge službenike. Također smatra da izrečena sankcija prestanka državne službe nije obrazložena niti razmjerna budući da nisu cijenjene olakotne okolnosti. Predlaže provođenje dodatnih dokaza u upravnom sporu kako bi sud utvrdio pravu istinu neposrednim saslušanjem stranke i svjedoka, a ne putem iskaza iz postupka u kojem „kadija tuži i istovremeno sudi“. Predlaže sudu poništiti prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti i ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja. Smatra da su u disciplinskom postupku pravilno i potpuno utvrđene sve odlučne činjenice te da su oba disciplinska tijela zakonito ocijenila izvedene dokaze. Navodi da drugostupanjsko tijelo nije povrijedilo odredbe postupka time što se pozvalo na obrazloženje prvostupanjskog rješenja jer je isto sukladno zakonu i sudskoj praksi, a da su svi žalbeni navodi ocijenjeni. Ističe da je načelo in dubio pro reo pravilno primijenjeno za točke 1.-9. zbog nedostatka dokaza, dok je u odnosu na točku 10. činjenično stanje utvrđeno na temelju zatvorenog kruga indicija i drugih dokaza koji upućuju na odgovornost tužitelja. Osporava tvrdnje o manipulaciji snimkama navodeći da su dostavljeni svi raspoloživi dokazi te da eventualni nedostatak dijela snimki nije od odlučnog značaja jer se relevantne činjenice mogu dokazivati i drugim dokazima. Ističe da druga linija kontrole u stvarnosti nije izvršena, što proizlazi iz ukupnosti dokaza, uključujući iskaze svjedoka i službene evidencije, te da tužitelj selektivno tumači dokaze. Smatra da je disciplinska kazna zakonito izrečena, uzimajući u obzir težinu povrede i sve okolnosti slučaja, te da nisu počinjene povrede postupka niti pogrešna primjena materijalnog prava. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Među strankama je sporno je li tužitelj počinio disciplinsko djelo, odnosno težu povredu službene dužnosti, kako je ona činjenično opisana i pravno okvalificirana u t. 10. prvostupanjskog rješenja.

7. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak pregledom i čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz dokaza u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove presude.

8. Disciplinski postupak protiv policijskih službenika primarno je uređen odredbama članaka 93. do 114. ZOP-a i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika (Narodne novine broj 141/11.; dalje: Pravilnik), a podredno odredbama Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09., 110/21.; dalje: ZUP), što slijedi iz normi čl. 100. ZOP-a te čl. 3. st. 1. ZUP-a.

9. Prema odredbi čl. 93. st. 2. ZOP-a policijski službenik odgovara za povrede službene dužnosti ako je povredu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

10. Zlouporaba položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi (čl. 96. t. 3. ZOP) teža je povreda službene dužnosti. Kazne za teže povrede službene dužnosti propisane su odredbom čl. 110. st. 2. toga Zakona, a među predviđenim kaznama je i prestanak državne službe (t. 6.).

11. Disciplinske kazne izriču se u svrhu odgojnog utjecaja na počinitelja i druge policijske službenike u Ministarstvu te održavanja radne discipline i pravila ponašanja u službi i izvan službe (čl. 6. Pravilnika).

12. Valja naglasiti i da je sukladno odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZUS-a predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari. Dakle, uloga upravnog suda je ispitati je li upravni postupak pravilno proveden, odnosno jesu li u upravnom postupka ispoštovana pravila postupka, jesu li u tom postupku izvedeni svi potrebni dokazi i jesu li ti dokazi valjano ocjenjeni i utvrđene sve odlučne činjenice. Tek podredno, ukoliko se utvrdi da postoji neki od navedenih nedostataka, sud će u upravnom sporu upotpuniti upravni postupak ukoliko ocjeni da je to moguće s obzirom na vrstu tog nedostatka. Uloga upravnog suda nije ponovo provoditi upravni postupak.

13. Iz podataka u spisu upravnog postupka proizlazi kako je postupak pokrenut zahtjevom načelnika Policijske uprave karlovačke od 17. siječnja 2024. zajedno s izmjenama istog od 8. travnja 2024. i 2. srpnja 2024. Rješenjem od 10. srpnja 2024. tužitelju je utvrđena odgovornost za počinjenje svih povreda stavljenih na teret te mu je izrečena jedinstvena kazna prestanka službene dužnosti, a koje rješenje je po žalbi drugostupanjskim rješenjem od 19. studenoga 2024. poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku je prvostupanjsko tijelo, po dopunjenom dokaznom postupku, rješenjem od 19. ožujka 2025. utvrdilo odgovornost tužitelja za počinjenje teže povrede službene dužnosti u odnosu na točku 10., dok je u odnosu na ostale povrede istoga oslobodilo odgovornosti uvažavajući načelo in dubio pro reo. Žalba tužitelj je osporenim drugostupanjskim rješenjem odbijena kao neosnovana.

14. Pregledom spisa predmeta upravnog postupka utvrđeno je da je prvostupanjsko tijelo provelo sve relevantne dokaze, da je iste detaljno analiziralo pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kako je to i propisano odredbom čl. 9. t. 2. ZUP-a, te da je logično obrazložilo koji dokazi su dokazivali koje odlučne činjenice te je po ocjeni suda na temelju tih dokaza pravilno utvrdilo činjenično stanje, kao i disciplinsku odgovornost tužitelja.

15. U odnosu na sve istaknute tužbene navode kojima tužitelj osporava pravilnost i zakonitost utvrđenog činjeničnog stanja, a osobito u dijelu koji se odnosi na izostanak druge linije kontrole, nedostatak dijela videozapisa te način ocjene dokaza, sud nalazi da isti nisu osnovani.

16. Prije svega, glede prigovora tužitelja o nepostojanju dokaza o tome tko je izvršio drugu liniju kontrole nad osobom DE, odnosno tvrdnje da ista nije mogla biti izvršena od strane policijske službenice HE, sud prihvaća utvrđenja disciplinskih tijela prema kojima druga linija kontrole u stvarnosti uopće nije bila provedena. Naime, iz izvedenih dokaza, osobito iz službenih evidencija (NBMIS sustava), proizlazi da nije evidentirano postupanje drugog policijskog službenika u relevantnom vremenu, dok je formalno zatvaranje druge linije kontrole izvršeno naknadno od strane drugog službenika (SE), što upućuje na zaključak da stvarna kontrola nije provedena. Takav zaključak dodatno potvrđuju iskazi svjedoka ĆE i SE, koji su ocijenjeni vjerodostojnima i međusobno sukladnima. Stoga prigovor da nije utvrđeno koji je konkretni službenik proveo drugu liniju kontrole ne predstavlja odlučnu činjenicu jer je utvrđeno da ista nije ni provedena.

17. Nadalje, okolnost da policijska službenica HE nije odmah vratila osobne isprave DE, već ih je zadržala kod sebe, u vremenskom preklapanju s telefonskim razgovorom s tužiteljem koji je trajao od 13:45:29 do 13:47:13, upućuje na to da je u tom trenutku postupanje bilo u tijeku i pod neposrednom komunikacijskom koordinacijom s tužiteljem. Takvo zadržavanje isprava, u korelaciji s istovremenom komunikacijom, predstavlja logičan i uvjerljiv indikator da se radilo o jedinstvenom i povezanom postupanju, a ne o dovršenoj radnji nakon koje bi uslijedila zasebna i neovisna kontrola.

18. Nije odlučno kada i od koga su osobi vraćeni osobni dokumenti jer, iako taj element činjeničnog slijeda nije u cijelosti razjašnjen, isti ne dovodi u pitanje ključnu utvrđenu činjenicu da druga linija kontrole nije bila stvarno provedena, niti utječe na zaključak o odgovornosti tužitelja. U upravnom postupku nije nužno razjasniti svaku pojedinu okolnost do razine potpune izvjesnosti, već je dostatno da odlučne činjenice budu utvrđene s potrebnim stupnjem sigurnosti, što je u konkretnom slučaju ostvareno.

19. Neosnovani su i navodi tužitelja kojima osporava vremenski slijed događaja, osobito u dijelu u kojem tvrdi da zbog kratkoće vremenskog razdoblja nije mogla biti izvršena druga linija kontrole. Upravo ta okolnost, kako su pravilno utvrdila disciplinska tijela, dodatno potvrđuje zaključak da druga linija kontrole nije bila stvarno provedena, već je samo formalno evidentirana, što je u suprotnosti s pravilima službe.

20. Nadalje, u odnosu na navode tužitelja o nedostajućem dijelu videozapisa u vremenskom razdoblju od 13:45:52 do 13:49:40, sud ističe da navedena okolnost sama po sebi ne dovodi u pitanje zakonitost osporenog rješenja. Naime, sukladno načelu slobodne ocjene dokaza iz čl. 9. ZUP-a, javnopravno tijelo ovlašteno je utvrđivati činjenično stanje na temelju svih raspoloživih dokaza, a ne isključivo na temelju jednog dokaznog sredstva. U konkretnom slučaju, disciplinska tijela su svoju odluku temeljila na ukupnosti izvedenih dokaza, uključujući videozapise u dijelu u kojem postoje, iskaze svjedoka te službene evidencije, pri čemu ti dokazi čine logičnu i zatvorenu cjelinu koja omogućuje donošenje pouzdanog zaključka o odlučnim činjenicama. Stoga sud ne prihvaća navode tužitelja da je nedostatak dijela snimke trebalo tumačiti u njegovu korist jer ne postoji takav stupanj sumnje koji bi onemogućavao utvrđivanje činjeničnog stanja.

21. Ujedno, sud odbija i tvrdnje tužitelja o navodnoj manipulaciji ili selektivnom dostavljanju videozapisa. Takvi navodi ostali su na razini paušalnih tvrdnji, bez ikakve konkretne dokazne podloge. Suprotno tome, iz spisa proizlazi da su dostavljeni svi dokazi kojima je raspolagalo nadležno tijelo u okviru provedenog kriminalističkog istraživanja, a eventualni nedostatak dijela snimke ne može se automatizmom tumačiti kao dokaz nezakonitog postupanja.

22. Dalje u odnosu na prigovor tužitelja da se nedostatak materijalnih dokaza nezakonito tumačio na njegovu štetu, sud ističe da u upravnom postupku ne postoji formalizirano pravilo tereta dokazivanja kao u kaznenom postupku, već tijelo odlučuje na temelju slobodne ocjene svih dokaza. U konkretnom slučaju, disciplinska tijela su pravilno ocijenila da ukupnost indicija i dokaza upućuje na zaključak o odgovornosti tužitelja, pri čemu nije riječ o proizvoljnom zaključivanju, već o logičnoj i argumentiranoj ocjeni dokaza.

23. Posebno, u odnosu na prigovor nedosljedne primjene načela in dubio pro reo, sud ocjenjuje da u pogledu točke 10. nije postojala razumna sumnja koja bi zahtijevala primjenu navedenog načela. Slijedom toga, ne može se govoriti o nedosljednosti u primjeni tog pravnog standarda u odnosu na točke 1. do 9., u kojima je, zbog nedostatka dokaza, odgovornost tužitelja ostala neutvrđena, već je riječ o različitim činjeničnim situacijama koje opravdavaju različit pravni ishod. Sud pritom uvažava da je činjenično stanje u ovom dijelu utvrđeno posredno, na temelju indicija. Međutim, u odnosu na predmetnu povredu utvrđen je međusobno povezan i logički zaokružen skup indicija koji ne ostavlja razumnu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica. Stoga primjena načela in dubio pro reo u konkretnom slučaju nije bila nužna, iako sud napominje da je riječ o situaciji koja zahtijeva osobito pažljivo i detaljno obrazlaganje, kakvo je u provedenom disciplinskom postupku i dano.

24. Vezano za tužbeni navod o nepostojanju obilježja zlouporabe položaja, sud ističe da za postojanje ove teže povrede službene dužnosti nije nužno utvrditi postojanje imovinske koristi, već je dostatno da je službenik svjesno iskoristio svoj položaj ili ovlasti protivno svrsi službe. U konkretnom slučaju, iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tužitelj, koristeći komunikaciju s policijskom službenicom HE, utjecao na postupanje koje je rezultiralo odobravanjem ulaska osobi koja nije ispunjavala uvjete, čime su ostvarena bitna obilježja zlouporabe položaja.

25. Sud također ne prihvaća navode tužitelja o proturječnosti između iskaza svjedoka i materijalnih dokaza. Disciplinska tijela su u obrazloženju jasno navela kojim dokazima i iz kojih razloga je utvrđena svaka pojedina važna činjenica, a takva ocjena dokaza nije proizvoljna niti nelogična. Suprotno tome, tužitelj selektivno interpretira pojedine dijelove dokaza, zanemarujući njihovu međusobnu povezanost i cjelovitost.

26. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor tužitelja da bi radi utvrđivanja istine bilo nužno neposredno saslušati stranke i svjedoke pred sudom, umjesto oslanjanja na iskaze pribavljene u disciplinskom postupku. Prije svega, valja istaknuti da disciplinski postupak iz kojeg potječu predmetni iskazi nije proizvoljan niti jednostran, već se radi o strogo normiranom i formaliziranom postupku, provedenom sukladno važećim propisima, u kojem su osigurana temeljna procesna jamstva sudionika, uključujući mogućnost očitovanja i sudjelovanja u izvođenju dokaza. U tom kontekstu, tužiteljev navod da se radi o situaciji u kojoj „kadija tuži i istovremeno sudi“ predstavlja paušalnu, retoričku i pravno neutemeljenu diskvalifikaciju postupka kao takvog. Takva kvalifikacija zanemaruje činjenicu da predmetni postupak ima jasno propisana pravila i razdvojene procesne uloge, podliježe drugostupanjskoj kontroli, te da su rezultati tog postupka podložni preispitivanju upravo u ovom sudskom sporu. Time je u cijelosti isključen bilo kakav prigovor o nedostatku objektivnosti ili procesne ravnoteže. Zahtjev tužitelja za ponovnim neposrednim saslušanjem svjedoka i stranke ne predstavlja stvarnu potrebu za razjašnjenjem činjenica, već pokušaj ponavljanja uredno provedenih dokaznih radnji bez postojanja opravdanog razloga. Sud posebno naglašava da načelo neposrednosti nije apsolutno, niti obvezuje sud na mehaničko ponavljanje dokaza koji su već zakonito i vjerodostojno izvedeni, osobito kada njihova ocjena ne ostavlja nikakvu razumnu dvojbu. Sud nije dužan ponovno izvoditi dokaze koji su već provedeni u zakonitom postupku i čija vjerodostojnost nije dovedena u pitanje konkretnim i relevantnim razlozima, osobito kada takvo ponavljanje ne bi moglo utjecati na drugačije ili potpunije utvrđenje činjeničnog stanja. Stoga oslanjanje na iskaze iz disciplinskog postupka u konkretnom slučaju predstavlja, prema mišljenju ovog suda, zakonito i racionalno postupanje, dok su suprotni navodi tužitelja, uključujući i kvalifikaciju o „kadiji koji tuži i sudi“, ocijenjeni kao pravno neodrživi i bez utjecaja na pravilnost i zakonitost donesene odluke.

27. Također, kao što ukazuje i tuženik, nije povreda odredaba pravila postupka pozivanje odnosno upućivanje tuženika na obrazloženje prvostupanjskog rješenja jer je isto sukladno odredbi čl. 120. st. 3. ZUP-a kojom je propisano da će se u obrazloženju drugostupanjskog rješenja ocijeniti svi navodi žalbe, a ako je već prvostupanjsko tijelo u obrazloženju svojeg rješenja pravilno ocijenilo navode koji se u žalbi iznose, drugostupanjsko tijelo može se pozvati na razloge prvostupanjskog rješenja. Obzirom da je prvostupanjsko rješenje na 69 stranica, a prigovori tužitelja izneseni u žalbi u većem dijelu ponovljeni prigovori koje je iznosio i tijekom disciplinskog postupka i na koje se očitovalo prvostupanjsko tijelo, to je pozivanje tuženika na sadržaj obrazloženja prvostupanjskog rješenja, prema ocjeni suda opravdano. Stoga, sud nije prihvatio osnovanima navode tužitelja da u žalbenom postupku nije provedena kontrola zakonitosti pobijanog prvostupanjskog rješenja.

28. Slijedom svega iznesenog, sud je suglasan s elaboracijom javnopravnih tijela da je svojim ponašanjem počinio težu povredu službene dužnosti opisane u izreci prvostupanjskog rješenja. Sud ocjenjuje osnovanima razloge koji su u prilog tome izneseni u obrazloženjima prvostupanjskoga i drugostupanjskog rješenja, te u odgovoru tuženika na tužbu, uključujući razloge što se tiču izbora disciplinske kazne za navedenu povredu. U odnosu na povredu službene dužnosti disciplinska tijela nisu učinila očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenila postojanje nekog važnog čimbenika, niti propustila razmotriti sve relevantne čimbenike, niti su propustila uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a u obzir su uzela sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku javnopravnih tijela. Sud je suglasan s ocjenom da iz svih provedenih dokaza proizlazi odgovornost tužitelja za počinjenje povrede kako je to opisano u izreci prvostupanjskog rješenja, a koje u bitnim obilježjima udovoljava konkretnoj teškoj povredi službene dužnosti, dok je obrana tužitelja usmjerena na otklanjanje odgovornosti. U odnosu na postupanje s namjerom, kao i na ostale tužbene prigovore, tijelo je dalo valjane i dovoljno obrazložene i pravno utemeljene razloge koje u cijelosti prihvaća i sud.

29. Analizirajući sadržaj same izreke, ali i uspoređujući izreku i obrazloženje, sud utvrđuje da je izreka osporavane odluke jasna, razumljiva te da sadrži razloge o svim ključnim činjenicama o kojima je ovisila i opstojnost disciplinskog djela i tužiteljeve odgovornost uključujući i razloge vezano za ocjenu navoda i prigovora tužitelja, dakle da su tijela cjelovito i pravilno utvrdila pravo stanje stvari te pravilno primijenila odredbe materijalnoga i postupovnog prava.

30. Vrsta i težina disciplinske kazne podliježu slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih (disciplinskih) tijela (tako i sudska praksa, primjerice presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1023/2022 od 4. svibnja 2022.), kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (čl. 5. st. 2. ZUP-a), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 4. st. 2. ZUS-a).

31. Sud utvrđuje da je izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti (čl. 110. st. 2. u svezi čl. 111. st. 1. ZOP) i da je odluka o istoj dostatno obrazložena. Disciplinska tijela su pravilno uzela u obzir težinu povrede, narav službe policijskog službenika te potrebu očuvanja povjerenja u zakonitost postupanja policije, osobito u kontekstu zaštite državne granice. Pored toga, imajući na umu karakter predmetne povrede službene dužnosti, sud ne nalazi da bi izrečena kazna bila protivna svrsi radi koje je ta ovlast dana, koja svrha je normativno definirana prethodno citiranom odredbom članka 6. Pravilnika.

32. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje, ocijenjeno je zakonitim te je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odlučeno kao u t. I. izreke presude.

33. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

34. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.).

U Rijeci 24. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).