REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1144/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužitelja GF, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 koga zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. veljače 2026. godine u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužitelja, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 24. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 156-37/2007 od 23.04.2007. sklopljenog između tužitelja GF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita

jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.''

- u dijelu čl. 8. glasi: ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili

djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Addiko Bank d.d.'

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužitelju GF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.814,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 08. svibnja 2007. godine do 31. prosinca 2007., po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96, 72/02 i 153/04), a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužitelju GF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.363,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. kolovoza 2022. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju GF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.461,46 eura sa zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 23. travnja 2007. godine s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 156-37/2007, prema kojem je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 317.50,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 5 predmetnog Ugovora o kreditu propisano je kako se korisnik kredita obvezuje da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % kredita. U odredbi čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu je propisano da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge koje propisuje tuženik. Slijedom toga tuženik je tužitelju naplatio naknadu u iznosu od 2.814,71 eura dana 08. svibnja 2007., a za prijevremenu otplatu kreditu tužitelju je naplatio iznos od 1.363,57, eura dana 01. kolovoza 2022. Tuženik tužitelju nije prethodno a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje niti zašto je određena naknada u tom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja čini u potpunosti neodređenom i posljedično nepoštenom i ništetnom prema odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima, te čl. 81. st. 1. i st. 2 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača(NN 96/2003). Tužitelj se poziva i na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, odredbu čl. 323 st. 1. tog Zakona. Nezakonitim i nepoštenim ugovornim odredbama tuženik je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na unaprijed pripremljeni sadržaj ugovora o kojem se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako u ugovoru nije bilo navedeno u kojem iznosu će se obračunati sporna naknada. Isto tako tužitelj se poziva i na presudu suda Europske unije C- 224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19, na presudu VSRH br. Rev- 673/2023, Rev-112/18 i Rev-43/12. Slijedom toga tužitelj predlaže da sud donese presudu kako je to utvrđeno u točki I II i III izreke ove presude te da naloži tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik ističe prigovor zastare, osporava osnovu tužbenog zahtjeva u cijelosti, navodi da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove prilikom korištenja kredita te da je u odredbi čl. 8. Ugovora određeno da se u slučaju prijevremene ili djelomično otplate kredita zaračunavaju troškovi sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika. Dakle, osporava da se navedene odredbe smatraju nepoštenim i ništetnim. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu, te tako navodi da sporne odredbe su jasno i razumljivo sastavljene, te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz spornih odredbi za njega proizlaze. Spornim odredbama se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja da jednokratno podmiri troškove naknade za obradu kredita, te za prijevremenu otplatu kredita, a tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora znao da će morati platiti predmetne naknade. Dakle, sporne naknade su bile javno objavljena u Tarifi naknada tuženika. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje i primjenu Odluka suda Europske unije u taksativno navedenim primjerima te primjene Direktiva, kao i stajališta vezano uz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Mišljenja je da su sporne ugovorne odredbe bile jasne ili razumljive, te da predmetne naknade nisu zabranjene niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Te odredbe nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjene nepoštenim u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i sporne ugovorne odredbe imao stvarnu mogućnost pregovarati o sadržaju tih odredbi. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornim odredbama nije pregovaralo to još uvijek ne znači da su ugovorne odredbe nepoštene s obzirom da se za njihovu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Ističe pravo tužitelja na potraživanje zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Slijedom svega izloženog predlaže da sud tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitano je potvrda tuženika (7), obračun (8), pregled prometa (9), Ugovor o kreditu (10-18), saslušan je tužitelj kao stranka (172).

4. Ostale dokaze sud nije cijenio jer nisu bitni za ishod ovog spora.

5. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 23. travnja 2007. godine te odredbe članka 8. tog Ugovora kojom je određeno zaračunavanje naknade i troškova za obradu kredita, te naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Sporno je da li su te ugovorne odredbe temeljem kojih su tužitelju uskraćen iznos za obradu kredita od 2.814,71 eura dana 08. svibnja 2007. godine, te iznos od 1.363,57 eura dana 01. kolovoza 2022. godine, za prijevremenu otplatu, nepoštene i ništetne, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu tih iznosa, a ta visina proizlazi iz dokumentacije tuženika, a stranke su utuženu visinu učinile nespornom na ročištu 18. rujna 2025. godine.

8. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

9. Na ročištu 11. veljače 2026. godine saslušan je tužitelj kao stranka te je naveo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio s tuženikom u svrhu kupnje stana. U razgovoru sa službenikom banke dobio je informaciju o kamatnoj stopi, no nitko mu nije ukazao na naknade koje su predmet ovog spora, tužitelju su bili bitni rok otplate i kamatna stopa, a kredit je isplatio prije ugovorenog roka. Ugovor je pročitao prije potpisa te je sa svim odredbama ugovora bio upoznat. Dakle, iz jasnog iskaza tužitelja koji je životno logičan proizlazi da mu nitko od strane tuženika nije objasnio na što se predmetna naknada odnosi, od kojih parametara se sastoji i koja je njena svrha. Očito je bilo neizbježno plaćanje predmetne naknade odnose, od kojih parametara se sastoje i koja je svrha tih naknada. Očito je bilo neizbježno plaćanje predmetnih naknada.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te uskratu tog iznosa.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Treba navesti i Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru u kojoj se pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje stana, te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaralo, a posebno ne o spornim odredbama citiranog ugovora. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 5 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu, te temeljem čl. 8. naknadu za prijevremenu otplatu kredita, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se ta naknade naplaćuju, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da su te odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da su navedene odredbe ništetne sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona, jer predstavljaju nepoštenu odredbu u smislu tog Zakona. Citirane odredbe ugovora o kreditu na koje tužitelj nije mogao utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o tim odredbama i stavio tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade za obradu kredita, te naknade za prijevremenu otplatu kredita, točnije tuženik nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se pojedinačno pregovaralo, sud je mišljenja da se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama, da u predmetnom Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoje naknade niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takve ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu obveza na štetu potrošača te su iz svih navedenih razloga takve ugovorene naknade ništetne, te daju pravo tužitelju da zahtjeva isplatu iznosa od 2.814,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08. svibnja 2007., te iznos od 1.363,57 eura s pripadajućom zateznom kamatom od 01. kolovoza 2022. do isplate, a sve temeljem čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a. Kao što je naprijed navedeno visina naknada među strankama nije sporna. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnim naknadama nisu bile jasne niti obrazložene.

14. Slijedom toga sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema odredbi čl. 29 st. 1 ZOO-a te je odlučeno kao u izreci presude pod I, II i III.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.

16. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 05.05.2025. i 10.05.2025. prema tbr. 8 točka 1 – po 200,00 eura, zastupanje na ročištu 18.09.2025. i 11.02.2026. prema tbr. 9 točka 1 – po 200,00 eura, za zastupanje na ročištu za objavu presude Trb. 9. točka 3 – 100,00 eura što ukupno iznosi 1.100,00 eura, koje treba uvećati za 25% PDV ili 275,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu po 43,23 eura, pa priznati trošak iznosi 1.461,46 eura. Sud je tužitelju priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod IV.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.