Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kžm-7/2026-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca ovog suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, te Damira Romca i Marie Majić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ane Papić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetniku VK, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22 i 114/23 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Km-33/2024-13 od 8. prosinca 2025., u sjednici održanoj 24. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba maloljetnika VK podnesena protiv rješenja suda prvog stupnja, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinski sud u Splitu, temeljem čl. 10. st. 1. i 2. točka 11. u svezi čl. 7. st. 1. točka 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" br. 84/11, 143/12, 148/13, 56/15 i 126/19 - u daljnjem tekstu: ZSM/11), prema maloljetniku VK izrekao je odgojnu mjeru posebne obveze da se maloljetnik uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade, koja odgojna mjera može trajati najdulje do jedne godine.

1.1. Temeljem čl. 10. st. 9. ZSM/11 odlučeno je da Hrvatski zavod za socijalni rad prati ispunjenje obveze za maloljetnika, a temeljem čl. 10. st. 10. ZSM/11 maloljetnik je upozoren da zbog skrivljenog neispunjenja posebne obveze može biti upućen u disciplinski centar.

1.2. Temeljem čl. 89. st. 1. ZSM/11 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio maloljetnik VK, po braniteljici Mili Muslim, odvjetnici u Splitu, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sukladno odredbi čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

4. Žalba maloljetnika VK je neosnovana.

5. Nije u pravu maloljetnik VK kada rješenje pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja utvrdio sve odlučne činjenice i dao logične i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

5.1. U žalbi maloljetnika se navodi kako on nije počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret jer da nije oštećenika LK fizički zlostavljao, a niti mu govorio prijeteće riječi, pa da je iznenađen prijavom oštećenika tim više jer su bili dobri i sjedili u razredu jedan do drugog. U žalbi se citiraju iskazi ispitanih svjedoka te se ističe kako ispitani svjedoci nisu potvrdili navode oštećenika LK, odnosno da nemaju nikakva saznanja o inkriminiranom događaju ili da nisu primijetili da bi se dogodilo bilo kakvo neprimjereno ponašanje i nasilničko ponašanje od strane maloljetnika VK u odnosu na oštećenika. Na kraju se navodi kako je prvostupanjski sud trebao dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena zakona rješavati odlukom na način koji je povoljniji za maloljetnika.

5.2. Suprotno takvim navodima u žalbi, sud prvog stupnja opravdano drži da je neuvjerljiva obrana maloljetnika VK kojom poriče počinjenje kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11. Naime, sud prvog stupnja je savjesnom i svestranom ocjenom obrane maloljetnika i svih izvedenih dokaza u postupku, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto ispravno primijenio kazneni zakon, zaključivši da je maloljetnik počinio predmetno kazneno djelo.

5.3. Sud prvog stupnja je u pobijanom rješenju argumentirano i uvjerljivo obrazložio da je maloljetnik VK, inkriminirane prigode, ozbiljno zaprijetio oštećenom djetetu LK da će ga usmrtiti i to na način kako mu se stavlja na teret, čime je maloljetnik počinio kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11.

5.4. Naprijed navedena utvrđenja proizlaze iz uvjerljivog, detaljnog i okolnosnog iskaza maloljetnog oštećenika LK, koji nema nikakvog razloga neosnovano teretiti maloljetnika VK za predmetno kazneno djelo, tako da je iskaz oštećenika sud prvog stupnja ispravno prihvatio vjerodostojnim. Iskaz oštećenika potvrđen je i iskazom svjedokinje nastavnice VKA, koja je opisala kako je opazila oštećenika i maloljetnika VK pozicionirane u vrijeme i na mjestu kako to opisuje oštećenik, da je primijetila da se nešto dogodilo te da je bila zabrinuta za oštećenika koji je bio uznemiren, zbog čega je ovaj događaj i prijavljen.

5.5. Imajući u vidu navedeno, nije utemeljena žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koju u žalbi ističe maloljetnik VK.

6. Kako žalba maloljetnika VK, iako se to u žalbi posebno ne ističe, sukladno čl. 478. ZKP/08, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, odnosno odgojnoj mjeri, trebalo je u skladu s tom odredbom, ispitati odluku o odgojnoj mjeri.

6.1. Sud prvog stupnja je, prigodom izbora vrste i mjere maloljetničke sankcije, pravilno prosudio težinu inkriminirane radnje maloljetnika te je vodio računa o svim olakotnim i otegotnim okolnostima na njegovoj strani, pa je, sagledavajući sve navedene okolnosti, te uvažavajući stručni nalaz i mišljenje socijalne pedagoginje LKA, prihvatio njezin prijedlog kao opravdan i osnovan te je pravilno prema maloljetniku izrekao adekvatnu odgojnu mjeru.

6.2. Stoga je ispravno sud prvog stupnja maloljetniku VK izrekao odgojnu mjeru posebne obveze da se uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade, koja se, u konkretnom slučaju, ukazuje u cijelosti primjerenom. Sukladno navedenom, upravo je takva odgojna mjera prilagođena težini počinjenog kaznenog djela i stupnju maloljetnikove odgovornosti, radi čega je za očekivati da će se njom postići odgovarajuća svrha izricanja odgojnih mjera propisana čl. 6. ZSM/11.

7. Ispitujući pobijano rješenje, u smislu čl. 494. st. 4. ZKP/08, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije našao povrede zakona koje sadrži ta odredba, a na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Slijedom svega iznijetog, žalbu maloljetnika VK valjalo je odbiti kao neosnovanu, pa je temeljem čl. 494. st. 3. točka 2. ZKP/08, odlučeno kao u izreci.

Split, 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća za mladež

Neven Cambj