Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-234/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Domagoj Pejić, odvjetnik u Osijeku, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1026/2020-27 od 22. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1026/2020-27 od 22. siječnja 2026. u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se navedena presuda pod stavkom II., III. i IV. izreke te se u tome dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 311465 zaključenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tužene, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Mirjane Borić, poslovni broj OU - 1758/06 od 22. kolovoza 2006. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (stavak I. izreke) i nalaže tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 19.317,31 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate (stavak II. izreke), te se utvrđuje da ne postoji tražbina tužene prema tužiteljici u iznosu od 2.300,16 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2016. do isplate te se prigovor tužene radi prebijanja navedene tražbine odbija kako neosnovan (stavak III. izreke) i nalaže tuženoj da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.120,32 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate (stavak IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF kao i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

U odnosu na drugostupanjsku presudu

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena , jer obrazloženje sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista u tom dijelu može ispitati.

6. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP na koju u žalbi također ukazuje tužena.

7. Naime, sud prvoga stupnja odbio je prigovor tužene o njegovoj mjesnoj nenadležnosti uz obrazloženje da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice i pravnog prednika tužene Volksbank d.d. u podružnici Osijek, pozivajući se na odredbu čl. 59. ZPP.

8. Takvu odluku prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te K Editores SA protiv KML i dr. zaključio je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Preneseno na konkretan slučaj to bi značilo da je odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu prema kojoj je za sve sporove među strankama mjesno nadležan sud u Zagrebu, koja je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tužene i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, bila nepoštena ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz Zaključka sa sastanka predstavnika Građanskog odjela Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. broj Su IV-308/2020 proizlazi da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

10. Kako bi i prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda tužiteljica s obzirom na mjesto prebivališta bila izložena dodatnim financijskim troškovima i potrebnom vremenu radi pristupa Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, te uzimajući u obzir visinu zahtjeva, primjena navedene ugovorne odredbe imala bi za tužiteljicu odvraćajući učinak na ostvarivanje sudske zaštite. Da bi otklonila nastanak dodatnih financijskih troškova u toj situaciji tužiteljica bi morala angažirati odvjetnika sa sjedištem u [adresa], a kada bi angažirala odvjetnika prema svom izboru, kao što je učinila u konkretnom slučaju odabirom odvjetnika u Osijeku, teretili bi je (povrh redovnih) troškovi odvjetnika koji su vezani uz odlazak na rasprave pred sudom u Zagrebu pa su suprotni žalbeni navodi tužene neosnovani.

11. Također, time što je nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica podneskom od 26. rujna 2025. preinačila tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje kamate na pojedine iznose, sud prvoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer je sud prvoga stupnja odlučivao u granicama tako postavljenog tužbenog zahtjeva.

12. Među strankama nije sporno da je između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita, 10. kolovoza 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 311465, solemniziran 22. kolovoza 2006. po javnom bilježniku, na iznos od 97.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti u kunama po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 15 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća te da je čl. 4. tog Ugovora, ugovorena početna kamatna stopa od 4,40% te je određeno da je redovna kamata tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva.

13. Također, nije sporno da su tužiteljica pravni prednik tužene 1. veljače 2016. sklopili Aneks 1 navedenog Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015.

14. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva glede ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora, prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj ica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi daljnje dokaze na okolnost da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

17. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

18. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

19. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,40% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po prodajnom tečaju tužene.

21. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 10. kolovoza 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07, koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

22. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 10. kolovoza 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

23. Nadalje, valja istaći da sklapanjem Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da je zaključila Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

24. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

25. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. U Aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

26. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke.

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

27. Odlučujući o prigovoru zastare restitucijskog zahtjeva, kojeg je tužena isticala, kako tijekom postupka, a ponavlja ga i u žalbi, valja istaći da je sud prvoga stupnja pošao od pogrešnog pravnog stajališta da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem pobijane presude.

28. Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica potražuje isplatu preplaćenih anuiteta na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

29. Prema stajalištu ovoga drugostupanjskog suda u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i nastupila je 14. lipnja 2019., dok za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a nastupila je 15. lipnja 2023.

30. Kako je tužba u ovome predmetu podnesena 15. prosinca 2020., to proizlazi da je u zastari dio zahtjeva za isplatu po osnovu ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

31. No, iz pobijane presude nije moguće utvrditi koliko se od dosuđenog iznosa odnosi na isplatu na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koliko na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, da bi ovaj drugostupanjski sud mogao nedvojbeno utvrditi je li se i na koji se mjesečni anuitet odnosi preplata na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

32. Zbog takvog pogrešnog pravnog pristupa, činjenično stanje odlučno za ocjenu nastupanja zastare ostalo je nepotpuno utvrđeno, zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

33. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 370. ZPP prihvatiti žalbu tužene kao osnovanu i ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom II. i III. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

34. U ponovljenom postupku sud prvoga stupnja utvrditi će činjenice na koje mu je ukazano ovim drugostupanjskim rješenjem, prvenstveno tako što će utvrditi koliko se od zatraženog iznosa odnosi na isplatu na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koliko na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te će vodeći računa o nastupanju zastare dijela zahtjeva za isplatom s osnova preplaćenih iznosa na ime promjenjive kamatne stope, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

35. Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, te za sada nije izvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u stavku IV. izreke pa će novom odlukom o glavnoj stvari, prvostupanjski sud ponovno odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 164. st. 4. i čl. 166. st. 3. ZPP).

U Velikoj Gorici 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić