Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-255/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Zrinka Kljaić Pintarić, odvjetnica u Varaždinu, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 1460/2024-5 od 14. siječnja 2025. i rješenja poslovni broj P-1460/2024-6 od 14. siječnja 2025. kojim je ispravljena navedena presuda, u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1460/2024-5 od 14. siječnja 2025. ispravljena rješenjem poslovni broj P-1460/2024-6 od 14. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I., II. te III. izreke u dijelu kojim joj je naloženo nadoknaditi tužiteljici RZ trošak parničnog postupka u iznosu od 3.040,20 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1460/2024-6 od 14. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja ispravljenom rješenjem od 14. siječnja 2025. nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 7.794,87 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate (stavak I. izreke) dok je odbijen kao neosnovan tuženikov procesni prigovor radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 343,56 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te s osnova razlike u depozitu u iznosu od 1.626,06 EUR- a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke) te se nalaže tuženoj nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.040,20 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (stavak III. izreke), dok se u preostalom dijelu do iznosa od 3.165,20 EUR-a (za iznos od 125,00 EUR-a) odbija tužiteljica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim).

1.1.Pobijanim rješenjem ispravlja se presuda suda prvoga stupnja, poslovni broj P - 1460/2024-5 od 14. siječnja 2025. tako da u stavku II. izreke treba ispravno stajati „II. Odbija se kao neosnovan procesni prigovor radi prebijanja tuženika: s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 343,56 EUR -a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, s osnova razlike u depozitu u iznosu od 1.626,06 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate“.

2. Protiv navedene presude pod stavkom I., II., te III. izreke u dijelu kojim joj je naloženo nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.040,20 EUR -a sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate kao i rješenja žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda i rješenje preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom novčanog iznosa od 7.794,87 EUR- a sa pripadajućim zateznim kamatama, koji iznos je tužiteljica više platila prilikom otplate kredita u vremenskom razdoblju od 1. svibnja 2006. do 30. rujna 2015., zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana na valutu švicarski franak (dalje: CHF) u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 od 10. ožujka 2006.

U odnosu na prvostupanjsku presudu

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena, jer obrazloženje sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati.

5.1. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena, jer da sud prvoga stupnja nije uzeo u obzir navode tužene o informiranosti tužiteljice kao korisnice kredita jer iz sadržaja spisa proizlazi da je sud odluku o zahtjevu donio ne samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora već i temeljem provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, pa su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani.

5.2.Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženom 10. ožujka 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 (gotovinski kredit uz hipoteku) kojim joj je stavljen na raspolaganje iznos od 54.747,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita s rokom vraćanja od 135 mjeseci, uz isplatu depozita u visini od 10% odobrenog kredita, s kamatnom stopom od 8,250% koja je promjenjiva u skladu s odlukama tužene, kao i da su 8. siječnja 2016. zaključile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je prvo trebao kao o prethodnom pitanju odlučiti o ništetnosti odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

10. Na žalbene navode tužene, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj ica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa i u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi.

11. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini, a što se žalbom neuspješno pokušava osporiti.

12. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 10. ožujka 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja iskaza tužiteljice čiju istinitost tužena ničim nije dovela u pitanje proizlazi da je tužiteljica kredit realizirala radi adaptacije kuće u kojoj i živi, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužiteljica u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.).

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 10. ožujka 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

18. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Sklapanjem Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015., valja istaći da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da je zaključila Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

20. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja b io svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

21. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. U Aneksu ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

22. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da se sporazumom o konverziji nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, te se dodatno ukazuje da u vrijeme provođenja konverzije odredbe o valutnoj klauzuli nisu niti bile utvrđene ništetnima.

23. Imajući u vidu navedeno, prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituci ju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila tuženoj iznos od 866,09 EUR-a, po osnovi valutne klauzule iznos od 8.240,87 EUR-a, te da je iznos na ime razlike obračunate glavnice 764,82 EUR-a ili sveukupno iznos od 9.871,78 EUR-a.

24. Međutim, kako je tužiteljica tužbom potraživala manji iznos od navedenog, odnosno sveukupno iznos od 7.794,87 EUR-a kojim zahtjevom je sud vezan, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je obvezao tuženu isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se ista ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

25. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

26. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

27. Nadalje, valja istaći da nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene kojima osporava stajalište prvostupanjskog suda da je prigovor radi prijeboja neosnovan.

28. Naime, prigovorom radi prijeboja obuhvaćeni su iznosi tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF no što je bilo u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tužene ne postoji pravna osnova. Naime, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tužena na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Kako tužena nema pravo na isplatu tražbine radi kojeg je istaknula prigovor radi prijeboja, to je iz tog razloga pravilno odbijen taj prigovor pa zastara u tom slučaju nije niti pravno relevantna.

29. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP).

30. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je tužiteljici dosudio trošak za sve poduzete radnje u visini od 2,00 EUR-a, valja istaći da je odredbom Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 137/2023, dalje u tekstu: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa je stoga prvostupanjski sud odlučujući o trošku pravilno primijenio vrijednost boda propisanu Tarifom NN 137/23 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude u kojoj sukladno Tbr.54 vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a.

31. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene temeljem odredbe čl. odredbi čl. 368. st.1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu pod stavkom I., II. te III. izreke u dijelu kojim joj je naloženo nadoknaditi tužiteljici RZ trošak parničnog postupka u iznosu od 3.040,20 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

32. U nepobijanom dijelu (stavak III. izreke u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 125,00 EUR -a) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

33. Ispitujući pobijano rješenje nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

34. Odredbom čl. 342. st. 1. ZPP propisano je da je predsjednik vijeća, odnosno sudac pojedinac ovlašten u svako doba ispraviti pogreške u imenima i brojevima ili druge očite pogreške u pisanju i računanju.

35. Kako je u pisanju navedene presude došlo do očite omaške u pisanju stavka II. izreke u pogledu valute obveze tako što su pojedini iznosi umjesto u EUR-ima napisani u kunama, to je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je prvostupanjsku presudu u tom dijelu ispravio.

36. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao izreci drugostupanjskog rješenja.

U Velikoj Gorici 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić