Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-745/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog TR, zbog kaznenih djela iz čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje: KZ), odlučujući o žalbama optuženika i Općinskog državnog odvjetništva u Splitu (dalje: ODO) protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-168/2020-41 od 8. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba ODO-a te se pobijana presuda preinačuje u odluci o djelomičnoj uvjetnoj osudi na način da se optuženom TR, uz prihvaćanje pojedinačno utvrđenih kazni zatvora od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca za svako od dva kaznenih djela iz čl. 190. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a, za koja je tom presudom proglašen krivim, kao i uz prihvaćanje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine na koju je osuđen, na temelju čl. 57. KZ-a izriče djelomična uvjetna osuda, s time da će se dio te jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine izvršiti (neuvjetovani dio), dok se preostali dio te kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako optuženi TR u vremenu provjeravanja u trajanju od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo (uvjetovani dio), pri čemu na temelju čl. 57. st. 5. KZ-a vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog TR te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi TR proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela u stjecaju iz čl. 190. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točkama I. i II. izreke te presude, te su mu na temelju čl. 51. st. 1. i čl. 190. st. 2. KZ-a utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca za svako kazneno djelo, a zatim je optuženik na temelju čl. 190. st. 2. i čl. 51. st. 1. i 2. KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, s time da mu je na temelju čl. 57. KZ-a izrečena djelomična uvjetna osuda tako da će se dio kazne na koju je osuđen u trajanju od šest mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ako u roku provjeravanja u trajanju od tri godine, računajući od pravomoćnosti presude, optuženik ne počini novo kazneno djelo, pri čemu vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne (čl. 57. st. 5. KZ-a).

1.1. Na temelju čl. 190. st. 8. KZ-a odlučeno je da se od optuženika trajno oduzima opojna droga koja je u vrsti i količini specificirana u točki VI. izreke pobijane presude, a koja će se po pravomoćnosti presude uništiti.

1.2. Na temelju čl. 79. st. 2. KZ-a od optuženika se trajno oduzima i digitalna vaga pobliže opisana u točki VII. izreke pobijane presude, koja će se po pravomoćnosti presude uništiti.

1.3. Na temelju čl. 77. KZ-a u svezi s čl. 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-24) utvrđeno je da novčani iznosi od 200,00 kn / 26,54 eura i 2.280,00 kn / 302,60 eura predstavljaju imovinsku korist koju je optuženik ostvario počinjenjem kaznenih djela, a time i imovinu Republike Hrvatske, zbog čega je određeno da će se ti iznosi po pravomoćnosti presude naplatiti od privremeno oduzetog novca od optuženika prema potvrdama naznačenim u točki VIII. izreke pobijane presude, a koji iznosi su uplaćeni na račun Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.

1.4. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 2. t. 1. i 6. ZKP-24 optuženik je dužan snositi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 621,52 eura, od čega iznosi od 1.700,00 kn / 255,62 eura i 1.250,00 kn / 165,90 eura predstavljaju troškove provođenja toksikoloških vještačenja, dok iznos od 200,00 eura predstavlja sudski paušal.

2. Protiv te presude su optuženi TR putem braniteljice Ivane Romac, odvjetnice, i ODO pravovremeno podnijeli žalbe zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi (optuženik u žalbi pogrešno navodi da se žali zbog odluke o kazni, jer djelomična uvjetna osuda u smislu čl. 40. st. 1. KZ-a nije kazna), a imenovani optuženik i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, pri čemu oboje žalitelja predlažu da županijski sud preinači pobijanu presudu, s time da optuženik predlaže da mu se izrekne uvjetna osuda i da ga se oslobodi plaćanja troškova kaznenog postupka, dok državni odvjetnik predlaže da se optuženiku izrekne kazna zatvora u primjerenom trajanju.

3. Optuženik je putem naprijed imenovane braniteljice podnio odgovor na žalbu u kojem je osporio žalbenu argumentaciju državnog odvjetnika i predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

3.1. ODO nije odgovorilo na optuženikovu žalbu.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-24 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-859/2024 od 25. listopada 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba ODO-a osnovana.

6. S obzirom da se prvostupanjska presuda osporava samo zbog odluka o djelomičnoj uvjetnoj osudi i troškovima kaznenog postupka, ovaj je žalbeni sud istu najprije ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP-26), pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti odnosno da bi na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što također spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u povodu uložene žalbe.

7. Kod odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije sud prvog stupnja uzeo je u obzir kao olakotne okolnosti optuženikovo potpuno priznanje počinjenja kaznenih djela i izraženo žaljenje, činjenicu da je bio na liječenju u komuni godinu dana, nakon čega je promijenio svoj način života i zaposlio se u inozemstvu, što ima trudnu djevojku i pomaže bolesnoj majci pri liječenju njene plućne bolesti, te što obitelji pruža financijsku podršku, dok mu je otegotnim cijenio višestruku kaznenu i prekršajnu osuđivanost i što je predmetna kaznena djela počinio u vremenu provjeravanja iz ranije pravomoćne presude kojom mu je izrečena uvjetna osuda.

8. Optuženik nalazi izrečenu kaznenu sankciju prestrogom jer da je prvostupanjski sud uvelike precijenio utvrđene otegotne okolnosti, a podcijenio one olakotne, pri čemu ukazuje da su ranije osude od prije više godina kada je imao probleme s ovisnošću i zakonom, a zatim ponavlja u žalbi sve one olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio, slijedom čega predlaže ublažavanje kazne i izricanje uvjetne osude.

9. S druge strane, ODO smatra suprotno: da je prvostupanjski uvelike precijenio olakotne, a podcijenio otegotne okolnosti, pri čemu se poziva na optuženikovu raniju višestruku prekršajnu i kaznenu osuđivanost.

10. Ponajprije treba istaći da je u odnosu na sve prekršajne presude spomenute u točki 13.2.1. obrazloženja osporene presude, a riječ je o njih šest, u međuvremenu nastupila rehabilitacija. Naime, riječ je o pravomoćnim prekršajnim presudama iz 2020., 2021. i 2022., a prema odredbi čl. 77. st. 2. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ) protekom tri godine od pravomoćnosti odluke o prekršaju počinitelj prekršaja smatra se neosuđivanim po toj odluci o prekršaju i svaka uporaba tih podataka o njemu kao počinitelju prekršaja je zabranjena i nema nikakav pravni učinak, s time da rehabilitacija nastupa po sili zakona (čl. 77. st. 3. PZ-a).

10.1. Međutim, unatoč naprijed navedenom ovaj se žalbeni sud priklanja stajalištu ODO-a da je optuženika u konkretnom slučaju trebalo strože kazniti, ali ne prihvaća njegov prijedlog za izricanje bezuvjetne kazne zatvora u duljem trajanju. Naime, sud prvog stupnja doista nije dovoljno kritički cijenio činjenicu da se optuženik pojavljuje u svojstvu višestrukog općeg i specijalnog kaznenog povratnika te da je u ovom kaznenom postupku osuđen za dva kaznena djela iz čl. 190. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ- a počinjena u vremenu provjeravanja koje mu je bilo određeno u sklopu prijašnje pravomoćne uvjetne osude. Upravo taj kazneni recidivizam upućuje na potrebu strožeg kažnjavanja optuženika zbog povećanog stupnja njegove krivnje koja proizlazi iz mnogostrukog kršenja zakona, no ovaj žalbeni sud drži da se to strože kažnjavanje, uz uvažavanje ostalih olakotnih okolnosti na strani optuženika, može ostvariti i kroz primijenjeni institut djelomične uvjetne osude na način da mu se produlji neuvjetovani dio izrečene jedinstvene kazne zatvora (dvije godine) na maksimalnu jednu godinu, a sve u uvjerenju da će tako preinačena djelomična uvjetna osuda biti primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i osobi optuženika, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ- a, ne zanemarujući pri tome vrstu i količinu opojne droge koja je bila predmet konkretnih inkriminacija (heroin mase 27,48 grama i 27,05 grama).

10.2. Argumentum a contrario žalba optuženika zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi nije prihvaćena. Osim toga u ovom slučaju prema odredbama čl. 48. st. 1. i 2. KZ-a nema zakonskih uvjeta za ublažavanje kazne, a s druge strane, s obzirom na optuženikov kazneni recidivizam ne bi bilo primjereno i svrhovito izricanje uvjetne osude.

11. Nije u pravu optuženik niti kada žalbom osporava odluku suda prvog stupnja o troškovima kaznenog postupka, smatrajući troškove toksikološkog vještačenja nepotrebnima, budući da je priznao predmetna kaznena djela, a paušalnu svotu previsoko odmjerenom. Naime, toksikološko vještačenje je bilo nužno kako bi se na izvjestan i nedvosmislen način utvrdila vrsta i količina predmetne opojne droge, neovisno o optuženikovom priznanju, a paušalna svota iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP -24, suprotno stavu žalitelja, primjerena je trajanju i složenosti postupka u smislu čl. 148. st. 3. ZKP-24, ali i imovinskim prilikama optuženika koji radi u Saveznoj Republici Njemačkoj i ostvaruje plaću od 870,00 eura.

12. Slijedom svega izloženog ovaj je žalbeni sud u odnosu na žalbu ODO -a na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-26 donio odluku kao u točki I. izreke ove presude, a u odnosu na žalbu optuženika na temelju čl. 482. ZKP-26 odluku kao u točki II. izreke ove presude.

U Varaždinu 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic