Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-349/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lana Roje, odvjetnica u Rijeci, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1730/2019-36 od 29. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1730/2019-36 od 29. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 242/05 sklopljenog 21. srpnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora, solemniziranog 21. srpnja 2005. po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke, pod poslovnim brojem OU-1477/2005 kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržane u čl. 2. Ugovora u dijelu koji glasi: „ promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. „ te sadržane u čl. 7. Ugovora u dijelu u kojem je određeno da „za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Oluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 2.765,86 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke).

1.1. Nadalje, utvrđuju se ništetnima odredbe navedenog Ugovora o namjenskom kreditu broj 242/05 sklopljenog 21. srpnja 2005. kojima je glavnica vezana uz valutu CHF te kojima je ugovorena otplata (povrat) kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF sadržane u čl. 1. Ugovora u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu te u čl. 2. i čl. 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (stavak III. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 4.573,35 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak IV. izreke) kao i iznos od 1.190,44 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate (stavak V. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.450,53 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (stavak VI. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredaba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF kao i zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope te za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu iznosa na ime razlike obračunate glavnice.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena, jer obrazloženje sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati.

6. Sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je raspravnim rješenjem od 30. siječnja 2024. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja učinjenu podneskom od 28. prosinca 2023., budući je u ovom postupku tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogao postaviti konkretan zahtjev, za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su žalbeni navodi tužene da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 2. ZPP u tom smislu neosnovani.

7. Osim toga, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502. c i 502. n ZPP na koju se tužena poziva u žalbi, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

8. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109. i čl. 201. ZPP, odnosno da nije otklonio procesnu smetnju za vođenje postupka jer tužbom nije obuhvaćena založna dužnica, koja, prema navodima tužene ima položaj nužnog suparničara.

9. Točno je da je u predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu navedena ŠĆ kao založna dužnica koja je založila suvlasnički dio nekretnine (čl. 13.), te je dopustila upis hipoteke radi osiguranja naplate tražbine kreditora (čl. 16.) i usuglasila se da kreditor može neposredno provesti ovrhu na založenoj nekretnini radi prisilne naplate odmah po njezinoj dospjelosti (čl. 17.).

9.1. Međutim, založna dužnica nema pravni položaj stranke po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu, već je ona treća osoba koja temeljem ugovornog odnosa sa kreditorom osigurava tražbinu iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, pa sukladno tome založna dužnica nije ni jedinstveni, a ni nužni suparničar u ovom predmetu za utvrđenje ništetnosti i za isplatu temeljem stečenog bez osnova (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 299/12-2 od 19. ožujka 2014.).

9.2. Prije razmatranja daljnjih žalbenih navoda valja istaći da je na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) jer u situaciji kada je Ugovor o kreditu sklopljen 21. srpnja 2005. na snazi je bio Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

10. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

11. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

12. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa i u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi.

13. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini, a što se žalbom neuspješno pokušava osporiti.

14. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

15. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je nesporno da su tužitelj i tužena 21. srpnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 57.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti;

- da su 7. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključio s tuženom radi kupnje stana;

- da nije mogao posebno pregovarati o kamatnoj stopi, njenoj promjeni ili valutnoj klauzuli;

- da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovanje obrta;

- da je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici poslovni broj Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- da su ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i odredbe ugovora u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa;

- da ocjena suda da postupanje tužene u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno;

- da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja;

- da sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu osnovan;

-da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe, pa se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ništetne ugovore;

- da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora;

- da je sud utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tužene kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz promjenjivu kamatu, a glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštene;

- da je posljedica ništetnost takvih odredbi, pa tužitelju pripada pravo da mu tužena vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplati la i primila od tužitelja, jer je tako naplaćeni novčani iznos stekla bez osnove;

- da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja;

- da je tužena ponudom konverzije postupila sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR;

- da je ocjena prvostupanjskoga suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim;

- da se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za utuženo razdoblje;

- da iako je izvršena konverzija kredita tužitelj ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu te da sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF;

- da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije predviđeno da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu ;

- da iz dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu;

-da je iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Tomislava Prpića utvrđeno da je od zaključenja Ugovora do izvršene konverzije tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope preplatio tuženoj iznos od 2.765,86 EUR-a, a po osnovi valutne klauzule iznos od 4.573,35 EUR-a, dok je preostala glavnica preplaćena za iznos od 1.190,44 EUR-a;

- da nije osnovan prigovor zastare potraživanja.

16. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

17. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

19. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 21. srpnja 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru ko ji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je utvrđeno da je tužitelj kredit realizirao radi rješavanja stambenog pitanja, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj u konkretnom slučaju imaju svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.).

20. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 21. srpnja 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

21. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužitelja nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, valja istaći da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlašten pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

23. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

24. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Utvrđeno je provedenim vještačenjem da se sporazumom o konverziji nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba. Odlučna činjenica je utvrđena nesporno provedenim vještačenjem, te se dodatno ukazuje da u vrijeme provođenja konverzije odredbe o valutnoj klauzuli nisu niti bile utvrđene ništetnima.

24.1. Valja istaći i to da se tužena pogrešno poziva na rješenje u Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020., te posljedično tome na odredbu čl. 502.n st. 1. ZPP jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ostalim pravnim pitanjima, već je u tom pogledu u obrazloženju, između ostalog, naveo:"...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo da se i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

25. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO/91 te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

26. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 14. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023. to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

26.1. Osim toga, zastara nije nastupila niti za preinačeni dio zahtjeva jer se radi o tzv. nepravoj preinaci tužbe koja potječe iz iste činjenične osnove, te preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvobitni zahtjev već je zastra i u odnosu na taj dio zahtjeva prekinuta već podnošenjem tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revd- 3756/2023-2 od 28. svibnja 2025.).

27. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP).

28. U odnosu na žalbene tvrdnje tužene kojima osporava tužitelju pravo na naknadu troškova postupka zbog toga što je tužitelj troškovnik priložio na glavnoj raspravi, a ne u elektroničkom obliku sukladno čl.106.a ZPP, valja istaći da troškovnik tužitelja nema značaj podneska iz čl. 106.a ZPP koji bi u smislu čl. 107. ZPP trebalo dostaviti protivnoj strani, budući da se odluka o troškovima donosi bez raspravljanja (čl. 164. st. 1. ZPP), pa to što je popis troškova postupka sastavljen u pisanoj formi predan na ročištu ne znači da je bez pravnog učinka u smislu čl. 106.a st. 6. ZPP, kako to pogrešno smatra tužena.

29. Potpuno su neosnovani žalbeni navodi tužene da tužitelju u ovoj parnici ne pripada parnični trošak zbog činjenice što se utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule i kamatne stope temelje na kolektivnom sporu. Ovo iz razloga jer je tužena tijekom postupka u cijelosti osporavala osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, a kako je nakon provedenog dokaznog postupka u cijelosti izgubila parnicu, to je dužna temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP tužitelju naknaditi parnični trošak.

30. Nadalje, sud prvoga stupnja pravilno je tužitelju dosudio trošak za više od 4 podneska, jer je ocijenio da su svi ti podnesci bili nužni za vođenje postupka (čl. 155. ZPP).

31. Također, sud prvoga stupnja pravilno je tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 2. srpnja 2019., 28. travnja 2023. i 12. listopada 2023. svaki u visini od 50,00 EUR- a sukladno Tbr.8/4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa) jer je njime obavijestio sud da je platio sudske pristojbe, predložio nastavak postupka i predložio određivanje vještaka, koji trošak i ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje nužnim za vođenje postupka (čl. 155. ZPP).

32. Sud prvoga stupnja pravilno je tužitelju dosudio i trošak pristupa na pripremna ročišta održana 22. ožujka 2021. i 16. svibnja 2023., obzirom da iz zapisnika s održanih ročišta proizlazi da se radi o ročištima na kojima se odlučivalo o prijedlogu tužitelja za prekid odnosno nastavak postupka, dok su na ročištu održanom 30. siječnja 2024. stranke raspravljale o predmetu spora pa punomoćnik ima pravo na trošak za ta ročišta primjenom Tbr. 9/1 Tarife.

33. Također, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tužitelju priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude jer se radi o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.).

34. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene temeljem odredbe čl. odredbi čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 24. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić