Republika Hrvatska
Općinski sud u Puli-Pola
Stalna služba u Rovinju-Rovigno
Posl.br. P-258/2025-74
Rovinj, Obala P. Budicin 4
(ranije P-993/2019)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. veljače 2026. godine u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, dana 25. ožujka 2026. godine
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva isticanjem novog zahtjeva uz postojeći iz podneska tužitelja od 23. srpnja 2025. godine.
i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 346-26/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 10. travnja 2008. godine a koje glase:
- u čl. 6.1. "… sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.";
- u čl. 6.2. "Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta, u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.",
pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 346-26/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 10. travnja 2008. godine kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane
- u odredbi čl. 2. koja glasi: "… tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita ..." ;
- u odredbi čl. 3. st. 2. koja glasi: " Kamata se obračunava u CHF... po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja...";
- u odredbi čl. 4. st. 3. koja glasi: "...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja..." pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju AT, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, u roku od 15 dana isplati iznos od 5.255,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju AT s osnova preplaćene kamate, u roku od 15 dana isplati iznos od 694,69 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.048,96 eura.
VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.135,04 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
VIII. Odbijaju se glavni kondemnatorni tužbeni zahtjevi tužitelja iz podneska od
23. srpnja 2025. godine koji glase:
"1. Nalaže se tuženiku da tužitelju AT s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, u roku od 15 dana isplati iznos od 5.255,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 14,15 EUR od 31.10.2008 do isplate,
- na iznos od 0,25 EUR od 2.12.2008 do isplate,
- na iznos od 17,92 EUR od 31.12.2008 do isplate,
- na iznos od 20,63 EUR od 2.2.2009 do isplate,
- na iznos od 21,86 EUR od 2.3.2009 do isplate,
- na iznos od 18,48 EUR od 31.3.2009 do isplate,
- na iznos od 19,12 EUR od 30.4.2009 do isplate,
- na iznos od 13,95 EUR od 1.6.2009 do isplate,
- na iznos od 10,15 EUR od 30.6.2009 do isplate,
- na iznos od 11,16 EUR od 31.7.2009 do isplate,
- na iznos od 13,16 EUR od 31.8.2009 do isplate,
- na iznos od 12,99 EUR od 30.9.2009 do isplate,
- na iznos od 10,96 EUR od 2.11.2009 do isplate,
- na iznos od 14,77 EUR od 30.11.2009 do isplate,
- na iznos od 17,82 EUR od 31.12.2009 do isplate,
- na iznos od 22,16 EUR od 1.2.2010 do isplate,
- na iznos od 21,17 EUR od 1.3.2010 do isplate,
- na iznos od 27,06 EUR od 31.3.2010 do isplate,
- na iznos od 25,94 EUR od 30.4.2010 do isplate,
- na iznos od 28,12 EUR od 31.5.2010 do isplate,
- na iznos od 46,98 EUR od 30.6.2010 do isplate,
- na iznos od 43,10 EUR od 2.8.2010 do isplate,
- na iznos od 54,96 EUR od 31.8.2010 do isplate,
- na iznos od 50,86 EUR od 30.9.2010 do isplate,
- na iznos od 44,27 EUR od 2.11.2010 do isplate,
- na iznos od 58,18 EUR od 1.12.2010 do isplate,
- na iznos od 74,04 EUR od 31.12.2010 do isplate,
- na iznos od 61,82 EUR od 31.1.2011 do isplate,
- na iznos od 66,52 EUR od 28.2.2011 do isplate,
- na iznos od 61,06 EUR od 31.3.2011 do isplate,
- na iznos od 62,06 EUR od 30.4.2011 do isplate,
- na iznos od 85,16 EUR od 31.5.2011 do isplate,
- na iznos od 87,42 EUR od 30.6.2011 do isplate,
- na iznos od 106,72 EUR od 1.8.2011 do isplate,
- na iznos od 96,81 EUR od 31.8.2011 do isplate,
- na iznos od 85,95 EUR od 30.9.2011 do isplate,
- na iznos od 83,15 EUR od 31.10.2011 do isplate,
- na iznos od 82,33 EUR od 30.11.2011 do isplate,
- na iznos od 87,41 EUR od 31.12.2011 do isplate,
- na iznos od 91,84 EUR od 31.1.2012 do isplate,
- na iznos od 92,43 EUR od 29.2.2012 do isplate,
- na iznos od 89,37 EUR od 31.3.2012 do isplate,
- na iznos od 91,44 EUR od 30.4.2012 do isplate,
- na iznos od 92,85 EUR od 31.5.2012 do isplate,
- na iznos od 90,47 EUR od 30.6.2012 do isplate,
- na iznos od 91,10 EUR od 31.7.2012 do isplate,
- na iznos od 89,32 EUR od 31.8.2012 do isplate,
- na iznos od 85,51 EUR od 1.10.2012 do isplate,
- na iznos od 89,62 EUR od 31.10.2012 do isplate,
- na iznos od 91,60 EUR od 30.11.2012 do isplate,
- na iznos od 90,16 EUR od 31.12.2012 do isplate,
- na iznos od 82,40 EUR od 1.2.2013 do isplate,
- na iznos od 88,99 EUR od 1.3.2013 do isplate,
- na iznos od 89,57 EUR od 2.4.2013 do isplate,
- na iznos od 86,99 EUR od 6.5.2013 do isplate,
- na iznos od 78,95 EUR od 6.6.2013 do isplate,
- na iznos od 78,75 EUR od 1.7.2013 do isplate,
- na iznos od 80,72 EUR od 6.8.2013 do isplate,
- na iznos od 83,89 EUR od 12.9.2013 do isplate,
- na iznos od 88,27 EUR od 14.10.2013 do isplate,
- na iznos od 86,01 EUR od 6.11.2013 do isplate,
- na iznos od 87,61 EUR od 9.12.2013 do isplate,
- na iznos od 89,42 EUR od 22.1.2014 do isplate,
- na iznos od 66,86 EUR od 21.2.2014 do isplate,
- na iznos od 68,62 EUR od 4.3.2014 do isplate,
- na iznos od 68,05 EUR od 31.3.2014 do isplate,
- na iznos od 66,10 EUR od 2.5.2014 do isplate,
- na iznos od 65,47 EUR od 10.6.2014 do isplate,
- na iznos od 65,75 EUR od 7.7.2014 do isplate,
- na iznos od 67,97 EUR od 14.8.2014 do isplate,
- na iznos od 69,83 EUR od 1.9.2014 do isplate,
- na iznos od 69,44 EUR od 9.10.2014 do isplate,
- na iznos od 71,05 EUR od 3.11.2014 do isplate,
- na iznos od 72,15 EUR od 5.12.2014 do isplate,
- na iznos od 71,50 EUR od 31.12.2014 do isplate,
- na iznos od 71,68 EUR od 4.2.2015 do isplate,
- na iznos od 71,68 EUR od 5.3.2015 do isplate,
- na iznos od 71,68 EUR od 1.4.2015 do isplate,
- na iznos od 71,68 EUR od 4.5.2015 do isplate,
- na iznos od 71,68 EUR od 10.6.2015 do isplate,
- na iznos od 71,68 EUR od 8.7.2015 do isplate,
- na iznos od 71,68 EUR od 3.8.2015 do isplate,
- na iznos od 71,68 EUR od 31.8.2015 do isplate,
- na iznos od 71,68 EUR od 6.10.2015 do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine.
2. Nalaže se tuženiku da tužitelju AT s osnova preplaćene kamate, u roku od 15 dana isplati iznos od 694,69 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 18,40 EUR od 31.10.2008 do isplate,
- na iznos od 18,40 EUR od 2.12.2008 do isplate,
- na iznos od 18,40 EUR od 31.12.2008 do isplate,
- na iznos od 18,40 EUR od 2.2.2009 do isplate,
- na iznos od 18,41 EUR od 2.3.2009 do isplate,
- na iznos od 18,41 EUR od 31.3.2009 do isplate,
- na iznos od 18,42 EUR od 30.4.2009 do isplate,
- na iznos od 18,42 EUR od 1.6.2009 do isplate,
- na iznos od 18,42 EUR od 30.6.2009 do isplate,
- na iznos od 18,43 EUR od 31.7.2009 do isplate,
- na iznos od 18,43 EUR od 31.8.2009 do isplate,
- na iznos od 18,44 EUR od 30.9.2009 do isplate,
- na iznos od 18,44 EUR od 2.11.2009 do isplate,
- na iznos od 18,44 EUR od 30.11.2009 do isplate,
- na iznos od 18,44 EUR od 31.12.2009 do isplate,
- na iznos od 18,45 EUR od 1.2.2010 do isplate,
- na iznos od 18,45 EUR od 1.3.2010 do isplate,
- na iznos od 18,45 EUR od 31.3.2010 do isplate,
- na iznos od 18,46 EUR od 30.4.2010 do isplate,
- na iznos od 18,45 EUR od 31.5.2010 do isplate,
- na iznos od 18,46 EUR od 30.6.2010 do isplate,
- na iznos od 18,47 EUR od 2.8.2010 do isplate,
- na iznos od 18,47 EUR od 31.8.2010 do isplate,
- na iznos od 18,47 EUR od 30.9.2010 do isplate,
- na iznos od 18,47 EUR od 2.11.2010 do isplate,
- na iznos od 18,47 EUR od 1.12.2010 do isplate,
- na iznos od 10,32 EUR od 31.12.2010 do isplate,
- na iznos od 10,32 EUR od 31.1.2011 do isplate,
- na iznos od 10,32 EUR od 28.2.2011 do isplate,
- na iznos od 10,32 EUR od 31.3.2011 do isplate,
- na iznos od 10,32 EUR od 30.4.2011 do isplate,
- na iznos od 10,32 EUR od 31.5.2011 do isplate,
- na iznos od 10,32 EUR od 30.6.2011 do isplate,
- na iznos od 10,33 EUR od 1.8.2011 do isplate,
- na iznos od 10,33 EUR od 31.8.2011 do isplate,
- na iznos od 10,32 EUR od 30.9.2011 do isplate,
- na iznos od 3,87 EUR od 31.10.2011 do isplate,
- na iznos od 3,87 EUR od 30.11.2011 do isplate,
- na iznos od 3,87 EUR od 31.12.2011 do isplate,
- na iznos od 3,87 EUR od 31.1.2012 do isplate,
- na iznos od 3,87 EUR od 29.2.2012 do isplate,
- na iznos od 3,87 EUR od 31.3.2012 do isplate,
- na iznos od 3,87 EUR od 30.4.2012 do isplate,
- na iznos od 3,87 EUR od 31.5.2012 do isplate,
- na iznos od 3,87 EUR od 30.6.2012 do isplate,
- na iznos od 3,86 EUR od 31.7.2012 do isplate,
- na iznos od 3,87 EUR od 31.8.2012 do isplate,
- na iznos od 3,86 EUR od 1.10.2012 do isplate,
- na iznos od 3,87 EUR od 31.10.2012 do isplate,
- na iznos od 3,86 EUR od 30.11.2012 do isplate,
- na iznos od 3,86 EUR od 31.12.2012 do isplate,
- na iznos od 3,86 EUR od 1.2.2013 do isplate,
- na iznos od 3,86 EUR od 1.3.2013 do isplate,
- na iznos od 3,86 EUR od 2.4.2013 do isplate,
- na iznos od 3,86 EUR od 6.5.2013 do isplate,
- na iznos od 3,86 EUR od 6.6.2013 do isplate,
- na iznos od 3,86 EUR od 1.7.2013 do isplate,
- na iznos od 3,86 EUR od 6.8.2013 do isplate,
- na iznos od 3,85 EUR od 12.9.2013 do isplate,
- na iznos od 3,85 EUR od 14.10.2013 do isplate,
- na iznos od 3,85 EUR od 6.11.2013 do isplate,
- na iznos od 3,85 EUR od 9.12.2013 do isplate,
- na iznos od 3,84 EUR od 22.1.2014 do isplate,
- na iznos od 0,38 EUR od 21.2.2014 do isplate,
- na iznos od 0,38 EUR od 4.3.2014 do isplate,
- na iznos od 0,38 EUR od 31.3.2014 do isplate,
- na iznos od 0,38 EUR od 2.5.2014 do isplate,
- na iznos od 0,38 EUR od 10.6.2014 do isplate,
- na iznos od 0,38 EUR od 7.7.2014 do isplate,
- na iznos od 0,38 EUR od 14.8.2014 do isplate,
- na iznos od 0,37 EUR od 1.9.2014 do isplate,
- na iznos od 0,37 EUR od 9.10.2014 do isplate,
- na iznos od 0,38 EUR od 3.11.2014 do isplate,
- na iznos od 0,37 EUR od 5.12.2014 do isplate,
- na iznos od 0,37 EUR od 31.12.2014 do isplate,
- na iznos od 0,37 EUR od 4.2.2015 do isplate,
- na iznos od 0,37 EUR od 5.3.2015 do isplate,
- na iznos od 0,37 EUR od 1.4.2015 do isplate,
- na iznos od 0,37 EUR od 4.5.2015 do isplate,
- na iznos od 0,37 EUR od 10.6.2015 do isplate,
- na iznos od 0,37 EUR od 8.7.2015 do isplate,
- na iznos od 0,37 EUR od 3.8.2015 do isplate,
- na iznos od 0,36 EUR od 31.8.2015 do isplate,
- na iznos od 0,36 EUR od 6.10.2015 do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Dana 11. lipnja 2019. godine kod ovoga suda tužitelj podnosi tužbu zaprimljenu pod posl.br. P-993/2019 protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora o kreditu sklopljenog dana 10. travnja 2008. godine uz isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi.
1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:
- da su dana 10. travnja 2008. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 346-26/2008, kojim ugovorom je tuženica odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.000,00 CHF;
- da ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika;
- da u vrijeme zaključenja ugovora, tužitelj i tužena nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;
- da se od početka otplate kredita pa nadalje, kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača;
- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, pa obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica stoga predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke;
- da obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom;
- da je temeljem Ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita;
- da je Ugovorom ugovoreno da se k redit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 404,23 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF
Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja;
- da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženica propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;
- da je na dan sklapanja predmetnog ugovora (10. travnja 2008. godine) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke iznosio 4,556000, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne;
- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;
- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;
- da su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine sklapali Aneksi/Dodaci uz osnovni ugovor o kreditu;
- da je Aneksima/Dodacima provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima što je za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja Aneksa/Dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u euru;
- da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u EUR valuti, simulacijom kroz konverzaciju utvrdilo da bi korisnik kredita bio u povoljnijoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezan uz EUR, temeljem čega je u velikom broju kredita utvrđena "preplata" (dakle preplaćeni iznos u konverziji predstavlja razliku između simuliranog EUR kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita);
- da ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc dakle, od trenutaka kada je ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje, a to nadalje znači da u trenutku sklapanja Aneksa/Dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanja Aneksa/Dodatka - da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u euru;
- da je iz svega navedenog razvidno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost cijelog Aneksa/Dodatka;
- da su tužitelj i tuženik zaključili Aneks uz Ugovoru o kreditu broj: 346-26/2008 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;
- da je temeljem navedenog Aneksa preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. godine iznosio 38.214,53 eura, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 291.914,37 kuna;
- da s obzirom su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost da djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. godine, prema početnom otplatnom planu i primjenom tečaja za CHF koji je bio važeći na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, da je bila znatno manja nego što je prikazano u aneksu ugovora;
- da obzirom ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog dodatka valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru više nije postojala, zatim da je u dodatku ugovora o kreditu netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos da predstavlja bitan sastojak aneksa ugovora, da je predmetni aneks ugovoru u cijelosti ništetan;
- da kako bi tužitelj ostvario pravo na punu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon zaključenja predmetnog Aneksa, da isti postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog Aneksa ugovora o kreditu;
- da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, da ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i da mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa;
- da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom da se utvrđuje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojim se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, a koja da je obvezujuća u pojedinačnim sudskih postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke;
- da su sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnosti (članak 87. Zakona o zaštiti potrošača);
- da je odredbom čl. 323. ZOO propisano da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;
- da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka koji je dan sklapanja predmetnog ugovora (10. travnja 2008. godine) bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. - 4,556000, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora;
- da obzirom zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni iznosi vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, a što da povlači sa sobom i ništetnost cijelog Aneksa/Dodatka, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, no kako da mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužitelj u trenutku sastava tužbe da ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva,
- da na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate;
- da se prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj obratio tuženoj radi pribave dokumentacije koja mu je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva no, ista do pisanja tužbe nije dostavljena pa se predlaže sudu sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP-a naložiti tuženoj da dostavi taksativno navedenu dokumentaciju u tužbi, nakon koje dostave bi tužitelj bio u mogućnosti određeno postaviti kondemnatorni zahtjev;
1.2. Slijedom svega naprijed navedenog tužitelj predlaže da sud nakon što provede dokazni postupak usvoji tužbeni zahtjev to utvrdi djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF iz osnovnog Ugovora o kreditu sklopljenog 14. veljače 2005. godine. Nadalje, da utvrdi da je ništetan i Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 16. veljače 2016. godine (konverzija), uz nalaganje tuženoj da isplati stečeno bez osnove po tim ništetnim ugovornim odredbama.
2. Dana 28. listopada 2019. godine zaprimljen je odgovor na tužbu tužene (list 25- 29) u kojem osporava u cijelosti osnov i visinu tužbenog zahtjeva to ističe prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:
- da iz tužbe proizlazi kako tužitelj kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženicom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa da stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što da su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužiteljica potražuje u ovom postupku;
- da navedeno znači da je tužiteljevo pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku, već ranije u cijelosti ostvario pa mu je tuženica stoga osporavala pravni interes za vođenjem ovog postupka;
- da je tužitelj učinio nespornim sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu kojim da su konvertirali kredit, a sukladno za tuženicu prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - u daljnjem tekstu ZID ZPK);
- da spomenuti zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom da je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača;
- da je navedenim ZID ZPK-om, u čl. 19.b određeno načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranim u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi to bio da je koristio kredit denominiran u EUR;
- da u tom smislu tužena ističe kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZID ZPK i sklapanje aneksa uz ugovor o kreditu;
- da je ZID ZPK u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetnom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženici, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom stoga, sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost da djeluje ex tunc i da se smatra da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu da su ju zamijenile dopuštenom odrednom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćenjem izračuna konverzije i aneksa uz ugovor o kreditu;
- da se stoga niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje;
- da cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovoru o kreditu nepoštenima i posljedično ništetnima jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo da je isto učinjeno ZID ZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, kojim da se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženici uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu da su uključeni i iznosi koje sad tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija da je valutna klauzula (EUR) dopuštena;
- da sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu već da su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc;
- da je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženica prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji i promjenjive kamatne stope, a koji da je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno da su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i da je određeno u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja);
- da je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka;
- da je kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu te da je upravo iznos kojeg tužitelj potražuje tuženica uzela u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZID ZPK-om, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjila obveze po konvertiranom kreditu u EUR;
- da kada bi tužitelj i uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, da bi upravo za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita, jer da je za isti iznos tuženica umanjila obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom da tuženica da ne bi na raspolaganju imala sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja, radi čega da tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio od dana sklapanja aneksa uz ugovor o kreditu;
- da je u tom smislu da je potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015. godine, kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije;
- da svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje da se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji da se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, da su anulirani provedbom ZID ZPK od strane tuženice;
- da treba uzeti u obzir okolnost da je ZID ZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine (NN 39/17) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske te da se uz ostalo u navedenom rješenju navodi kako se zakonodavac odlučio za ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači;
- da je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZID ZPK s Ustavom RH, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješavalo pitanje problematike valutne klauzule u CHF, pa bi usvajanje tužbenog zahtjeva značilo da se ZID ZPK, za koji je Ustavni sud RH utvrdio suglasnost sa Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna odredba ništetna, prema navodima tužitelja;
- da predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženice u skladu s ZID ZPK-a te da jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz aneksa uz ugovor o kreditu;
- da osim što tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka istome nedostaje i aktivna legitimacija, obzirom da iz specifikacija uplata po predmetnom ugovoru o kreditu proizlazi da nije samo tužitelj obavljao uplate;
- da u odnosu na navodnu ništetnost cijelog aneksa kojim je provedena konverzija, ističe da je Aneks zaseban pravni posao kojim da su stranke suglasnošću volja razriješile sva pitanja vezana uz prvotni ugovor o kreditu i zamijenile u cijelosti njegove navodne ništetne odredbe valjanim, a sve sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK-a koji da je prošao test ustavnosti.
2.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbaciti tužbu tužiteljice radi nedostatka pravnog interesa, podredno odbiti tužbeni zahtjev.
3. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tužene podneskom od 07. siječnja 2020. godine (list 31-39) i podneskom od 19. veljače 2020. godine (list 312-323), u bitnome navodeći da sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kakvog je tužitelj postavio, s obzirom da niti ZID ZPK, a niti aneks ugovora ne spominju na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi koje se tiču CHF valute i jednostranog mijenjanja kamatne stope odnosno, da konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija. Ukazuje se da u trenutku konverzije kredita još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a ta činjenica svakako da utječe na preostalu neotplaćenu glavnicu kredita, kao i na pravo potrošača na punu restituciju, a isto tako navedena činjenica je utjecala i na oduku tužitelja da prihvati konverziju. Prilikom obračuna konverzije da banka nije uzela u obzir ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope pa je u obračun uzela u obzir i sve promjene kamatnih stopa, a koje promjene su bile donesene jednostrano od strane banke stoga, da banka ponovno ne uvažava interese potrošača, ponovno ne postupa kao savjestan gospodarstvenik, nego svojim postupanjem ponovno dovodi do povrede načela savjesnosti i poštenja pa je upitan i obračun po kojem je provedena inverzija kredita. Nadalje, da prilikom odlučivanja o pravu tužitelja za potpunu restituciju treba uzeti u obzir presudu suda EU u predmetu Dunai protiv Erste bank Hungary broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine, u kojoj se izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima. Tužitelj ukazuje na propuste tuženice prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu kada nije prenijela tužitelju kao potrošaču sve bitne informacije da bi on mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz njega mogu proizići odnosno nije ukazala na dodatne rizike kod valutne klauzule u švicarskim francima, a sve kako su banke znale i bile svjesne koji su posljednji rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u CHF. Konverzijom kredita da ništetan ugovor ili ništetna ugovorna odredba ne može konvalidirati, a i sam ZOO u odredbi čl. 326. jasno propisuje da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Stoga konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nije ostvarena provedenom konverzijom. Na predmetni Ugovor o kreditu da se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 79/2007), a koji u svojim odredbama propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zakonom da je određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena, uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 102. istoga Zakona da je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Direktivnom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stoga je ta pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužitelj se nije odrekao niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju Zakona o zaštiti potrošača ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Konačno, odredbama ZID ZPK, a niti Dodatkom/Aneksom ne spominje se na koji bi se način trebala riješiti ništetnost tih odredbi koje se tiču tečaja CHF i jednostranog mijenjanja kamatne stope. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK da se ne primjenjuje na izvan ugovorne odnose između stranaka. Glede prigovora zastare isti da je neosnovan u cijelosti jer je u slučaju ništetnosti ugovora odredbom čl. 215. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a navedenu odredbu valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Konačno, tužitelj ukazuje da bez odgovarajuće dokumentacije nije moguće utvrditi visinu iznosa koji tužena mora vratiti tužitelju, a navedenu dokumentaciju da zasigurno ima tužena u svojim poslovnim knjigama, a tužitelju nedostupna. Slijedom navedenog, da u ovom trenutku tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev i ustraje kod prijedloga da sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju.
4. Podneskom tuženice od 03. veljače 2020. godine (list 40-57) opetovano ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka s obzirom na to da se počevši od 01. siječnja 2014. godine na predmetne ugovore o kreditima primjenjuje kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno noveli ZPK (NN 142/2013). Stoga da je tužena nakon stupanja na snagu ZPK u cijelosti prilagodila svoje poslovanje te primijenjenu kamatnu stopu prilagođava na način iz toga zakona, pa tužitelj nema pravni interes tražiti intervenciju suda kada svoj sporni zahtjev već konzumira tuženikovim poslovanjem sa ZPK. Uz navedeno, ponovno se ističe da su stranke sklopile Anekse ugovorima o kreditima kojima su konvertirali kredite sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, koji zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF, s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Tužena ukazuje kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda VTS posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude VSRH u predmetu posl.br. Revt-249/2014, a na temelju čl. 138.a ZZP i čl. 502.c ZPP. Naime, da su sudovi u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, da bez sagledavanja svih okolnosti i svakog konkretnog slučaja, da se ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, da sukladno čl. 81. ZZP, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s čl. 81. st. 4. ZZP tužena da je dužna (a time i ovlaštena) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ne bi bile nepoštene, a time i ništetne. Dodatno citirane odredbe čl. 138.a ZZP i čl. 502.c ZPP koje predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, da je u konkretnom slučaju bespredmetno jer ovdje tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužena ističe da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u potpunosti postupala sukladno svim važećim kogentnim propisima odnosno Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o zaštiti potrošača. Tužena sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014. godine, da nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope, a isto tako nakon 01. siječnja 2014. godine da je tužena u cijelosti postupila sukladno zakonskim odredbama o čemu je uvodno izloženo. Tužena izričito tvrdi da se o odredbama promjenjive kamatne stope pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno čl. 84. ZZP/03 odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Osim toga da je tužitelju kod potpisivanja Ugovora o kreditu, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu još jednom potvrđeno da odredbe Ugovora o kreditu predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Osim toga da je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Konačno, da je javni bilježnik prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta odnosno dokaznu snagu javnih isprava sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. ZPP, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. Slijedi da predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga da je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Tužena ukazuje da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtjeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što da nije bila volja ugovornih strana, a navedeno da proizlazi iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tužena ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene. Glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tužena i o ovoj odredbi ističe kako se o njoj pojedinačno pregovaralo zbog čega da se ni ovdje ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, ističe se da je kreditni referent prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja, a potom i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, da je sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bio izbor tužitelja, jer je tužena u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nudila i druge kreditne proizvode npr. Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite međutim, tužitelj da se odlučio upravo za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Podredno i u slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što tužena osporava, ističe se kako je za utvrđenje ništetnosti/nepoštenosti ugovorne odredbe potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe, a tek ako oba pod-testa poštenja budu zadovoljena, određena ugovorna odredba da se može utvrditi nepoštenom. Prvi test, da se sastoji od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a drugi test, da se sastoji od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja". Tužena osporava da bi kumulativno bila zadovoljena oba testa da bi se ta ugovorna odredba proglasila nepoštenom jer odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako tužena u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije imala kontrolu nad kretanjem CHF niti je mogla predvidjeti tečaj CHF. Nadalje, da niti tužena, a niti HNB, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje CHF, iz čega da proizlazi kako je tužena postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Porast tečaja CHF nakon sklapanja ugovora o kreditu da ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutka sklapanja ugovora o kreditu. Konačno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također kao i prethodno osporena o promjenjivoj kamatnoj stopi, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega da nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena, a ona u skladu s prisilnim propisom čl. 81. st. 2. ZOO koji dopušta ugovaranje valutne klauzule. Utvrđene činjenice po VTSRH u kolektivnoj sporu da su relevantne samo za kolektivni interes te sud tamo priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Tužena ističe da je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravala na rizike koji proizlaze pri sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Konačno glede prigovora zastare, tužena ustraje kod prigovora budući da se ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina kako se radi o stjecanju bez osnove, a podnošenjem kolektivne tužbe da se nije mogla prekinuti zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO kako se podnošenje tužbe u kolektivnoj sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.
5. Podneskom od 24. travnja 2020. godine (list 324-330) tužitelj povlači tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti Aneksa uz Ugovor o kreditu 346-26/2008 kojim se provela konverzija, o čemu je odlučeno pravomoćnim rješenjem posl.br. P-993/2019-41 od 23. veljače 2022. godine (točka I. rješenja).
5.1. Nastavno se očituje na osporeni pravni interes tužitelju i s tim u svezi pitanja pravnog interesa potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali s EUR valutom o čemu je raspravio Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine. Tom odlukom da je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili Dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, nisu izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripada - pravo na povrat novčanog iznosa. Stoga da bez obzira na provedenu konverziju kredita, Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev 2868/2018 izričito navodi da tužitelji konvertiranih kredita imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti pravo na isplatu preplaćenih iznosa. To što su tužitelj i tužena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sklopili Aneks predmetnom ugovoru o kreditu, da ne znači da je time tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi tečaja i kamatne stope. Stoga da u svakom pojedinačnom predmetu treba raspraviti pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača koji su svoje Ugovore o kreditu konvertirali iz valute CHF u valutu EUR, zbog čega je potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem. Konverzija kredita da nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi jer se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi. Odredbom čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi jer je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema odredbi čl. 55. ZZP. Iz navedenog je razvidno da se potrošačima ni u kojem slučaju ne može ograničiti pravo na potpunu restituciju na koju imaju pravo uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj ponavlja važnost presude EU broj C-118/17 gdje sud EU izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima, što znači da sud u svakom pojedinom slučaju mora voditi računa što je u interesu potrošača, te u situaciji kada su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne, pravo na potpunu restituciju neminovno je pravo svakog potrošača koje pravo mu se ne smije umanjiti, ograničiti niti oduzeti. Tužitelj smatra da je predmetni kredit u razdoblju do 30. rujna 2015. godine preplatio za iznos od 39.207,65 kuna, i da na svaki pojedino utvrđeni iznos pretplate tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Nadalje, da je u odredbi čl. 2. Aneksa naveden preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 38.214,53 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 291.576,86 kuna (prema tečaju EUR na dan 30. rujna 2015. godine koji je iznosio 7,63). No, obzirom su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. godine prema početnom otplatnom planu preostala glavnica kredita iznosila da je iznosila 58.878,25 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti (primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora) iznosi 268.249,31 kn. Dakle, da na dan 30. rujna 2015. godine razlika između glavnice po Aneksu i glavnice kredita po početnom otplatnom planu iznosi 23.327,56 kuna. Iz navedenog da je razvidno da sklapanjem Aneksa tužitelj nije u cijelosti obeštećen glede preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju, stoga i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja Aneksa, a kako bi tužitelj zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvario pravo na potpunu restituciju, tužitelj od tuženika potražuje i razliku između glavnica u iznosu od 23.327,56 kuna, na koji iznos teče zatezna kamata od 01. listopad 2015. godine. Slijedom navedenog u tom podnesku tužitelj određeno postavlja kondemnatorni zahtjev po njemu izračunate preplate u iznosu 39.207,65 kuna, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na svakomjesečni iznos utvrđene preplate i razliku glavnice u iznosu 23,327,56 kuna.
6. Podneskom od 18. svibnja 2020. godine (list 332-339) tužena se očitovala na podnesak tužitelja od 24. travnja 2020. godine, protiveći se preinaci tužbe iz tog podneska, a u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva glede utvrđenja ništetnim Aneksa ugovora o kreditu, suglasan je s povlačenjem to predlaže sudu utvrditi da je tužba djelomično povučena i naložiti tužitelju naknadu parničnog troška na povučeni dio tužbe. Podredno ukoliko sud dopusti preinaku tužbe, tužena ustraje kod svih navoda istaknutih u prethodnim podnescima i prije svega prigovora nedostatka pravnog interesa zbog činjenice da je provedena konverzija ugovora i prigovora zastare.
7. Podneskom od 30. studenoga 2020. godine tužitelj se očitovao na navode tužene glede preinake ocijenivši da je protivljenje tužene objektivnoj preinaci neosnovano jer se ne radi o promjeni istovjetnosti tužbenog zahtjeva kako tužitelj i dalje potražuje pretplatu po kreditu, a do koje je došlo zbog ništetnih ugovornih odredbi te je bio u mogućnosti urediti tužbeni zahtjev tek po primitku dokumentacije od strane tužene obzirom da tužena unatoč zahtjevu tužitelja prije pokretanja postupka nije udovoljila zahtjevu za izdavanje dokumentacije. U daljnjem dijelu podneska tužitelj se ponavlja u pogledu opravdanja svoga pravnog interesa kao potrošača konvertiranog kredita i s tim u svezi da nije izgubi pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. Također tužitelj ukazuje na u međuvremenu donesene odluke suda EU, u predmetu C-452/18 kojom odlukom Europski sud odgovara na postavljena pitanja koja se mogu primijeniti i na konkretni slučaj navodeći u bitnome kako odredba ugovora koja je utvrđena kao nepoštena može biti predmet ugovora o obnovi između stranaka i kada se potrošač odrekne učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što treba povjeriti nacionalnom sudu. U konkretnom slučaju da bi to značilo da sporazum o konverziji može imati za posljedicu odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, takvo odricanje u konkretnom slučaju da ne postoji, s time da tužitelj kao potrošač u vrijeme konverzije nije se znao da će CHF valutna klauzula biti utvrđena ništetnom s obzirom da u tom trenutku nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti niti je navedeno utvrđenje uzeto u obzir kod obračuna konverzije.
8. Po provedenom postupku presudom i rješenjem ovoga suda posl.br. P-993/2019-41 od 23. veljače 2022. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 15. prosinca 2021. godine usklađenog nakon provedenog vještačenja i njegove dopune, to je presudom utvrđena ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutne klauzule CHF sadržana u ugovoru o kreditu sklopljenom 10. travnja 2008. godine iz čl. 2., čl. 3.2, čl. 4.3, čl. 6.1 i čl. 6.2 i naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 36.600,54 kuna zajedno sa zateznom zakonskom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate po osnovi tečaja CHF te iznos od 5.234,19 kuna s osnova preplaćene kamate zajedno sa zateznom zakonskom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate, uz utvrđenu razliku glavnice u iznosu od 23.346,04 kuna, sa zateznom zakonskom kamatom od 01. listopada 2015. godine sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO, uz dosuđeni parnični trošak u iznosu od 11.891,60 kuna. Rješenjem je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu glede utvrđenja ništetnim Aneksa iz ugovora o kreditu sklopljenog 29. veljače 2016. godine.
9. Rješenjem posl.br. Gž-1137/2022-2 od 06. svibnja 2025. godine ukida se presuda ovoga suda od 23. veljače 2022. godine i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te je ukinuto rješenje o odluci troškova parničnog postupka i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
9.1. Županijski sud u Zagrebu upućuje prvostupanjski sud da u ponovljenom postupku odluči o dokaznom prijedlogu tuženika za saslušanjem svjedoka ĐT, djelatnika tuženika na pravno relevantne okolnosti sklapanja ugovora o kreditu i da se o sadržaju odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo.
10. U ponovnom suđenju, tuženik podneskom od 05. lipnja 2025. godine izvješćuje sud da odustaje od dokaznog prijedloga saslušanja predloženih svjedoka: javnog bilježnika Rina Zujića, službenika banke ĐT, ATM i RT, to se u nastavku podneska u bitnome ponavlja u svemu već prethodno isticanoga u prvotnom suđenju. Prije svega, osporavajući uopće pravo tužitelju da potražuje bilo što po osnovi spornog Ugovora o kreditu s obzirom da je isti prihvatio ponuđenu konverziju sukladno odredbama ZID ZPK koji da je poseban propis u odnosu na opća pravila obveznog prava koja derogiraju opća pravila o ništetnosti ili izostanku pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji s odredbama ZID ZPK. Taj Zakon da je Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem U-I-3685/2015 i dr., od 04. travnja 2017. godine ocijenio suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava te rasteretiti sudove. Sporazum u konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK, sukladno obvezujućoj odluci VSRH iz Rješenja broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, cit.: "… ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli…", štoviše, sporazum o konverziji cit.: "… bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka/aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske". Tužena čini nespornim da sporazum o konverziji izrekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi međutim, da to ništa ne mijenja na činjenici da su, kako i ranije navedeno, svi iznosi koje tužena za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatila na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule, uračunati u novi Ugovor o kreditu - Sporazum o konverziji u kome su mu ti iznosi priznati. S obzirom na navedeno da je po tuženoj jedina odlučna činjenica koju je potrebno utvrditi u predmetnom postupku ta - je li konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK, o čemu da se već izjasnila recentna sudska praksa u donesenim odlukama koje da potvrđuju stajalište tuženika i u ovom predmetu.
11. Podneskom od 06. lipnja 2025. godine (list 649-660) tužitelj uređuje tužbeni zahtjev izražavajući prethodne visine iz kondemnatornih zahtjeva u valuti EUR, prema službenom tečaju to se nastavno očituje na iznesene stavove tužene osporavajući ih u cijelosti, pri čemu ukazuje da konverzija nije dovela do ravnoteže obzirom je banka u obračun konverzije stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute. Slijedom da konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja, što da je potvrđeno i provedenim financijskim vještačenjem u konkretnom predmetu iz kojeg proizlazi kako glavnica u konverziji nije vraćena na početne parametre bez nepoštenih i ništetnih odredbi što zapravo bez sumnje da ukazuje kako tužitelj nije u potpunosti obeštećen sklapanjem aneksa. U daljem slijedu toga podneska pozivom na, u međuvremenu donesene odluke županijskih sudova, tužitelj ukazuje na suprotnu praksu onoj koju je tužena izložila, a navedeno doista govori o različitim stavovima županijskih sudova u kontekstu istoga spornog pitanja - da li konverzijom potrošač gubi pravo na potpuno obeštećenje, jer je nesporno utvrđeno kroz provedena vještačenja, da nitko od njih koji je konvertirao kredit u CHF nije obeštećen u cijelosti kakvim god pristupom i metodologijom izračuna se to utvrđivalo.
11.1. Slijedom navedenog, tužitelj u tome podnesku, uz istovjetne deklaratorne zahtjeve iz tužbe potražuje kondemnatornim zahtjevima, s osnova preplaćenog tečaja CHF iznos od 5.255,81 eura uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na svakomjesečni obračunati iznos preplate, po osnovi preplaćene kamate iznos od 694,69 eura uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na svakomjesečni obračunati iznos preplate te razliku glavnice u iznosu od 3.364,00 eura sa zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine.
12. Nakon provedene dopune financijskog vještačenja u ponovnom suđenju, tužitelj u podnesku od 23. srpnja 2025. godine (list 756-765) pored glavnih kondemnatornih zahtjeva postavlja eventualno kumulirani zahtjev na način da ustraje kod tražbine isplate ukupnih iznosa obračunate preplate po osnovi CHF tečaja od 5.255,81 eura i ukupnog iznosa s osnove preplaćene kamate od 694,69 eura, sa zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine uz istovjetan iznos razlike glavnice od 3.364,00 eura i tražbine preostale obračunate zatezne kamate u iznosu od 2.048,96 eura
13. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:
- čitanjem Ugovora o kreditu od 10. travnja 2008. godine (list 8-14);
- čitanjem Aneksa uz ugovor o kreditu od 29. veljače 2016. godine (list 16-18);
- čitanjem obavijesti o provedenoj konverziji (list 20-21, 71-72);
- uvidom u izračun konverzije (list 58-60);
- uvidom u simulirani otplatni plan u EUR (list 61-67);
- uvidom u popis uplata od 06. studenoga 2015. godine (list 68-70);
- uvidom u otplatni plan (list 73-77, 242-254, 258-262, 264-265, 267-270, 272-276, 278-282, 284-289, 291-296, 298-302, 304-308, 310-311);
- uvidom u specifikaciju uplata (list 78-84, 209-215);
- uvidom u pregled prometa za klijenta (list 216-241);
- čitanjem obavijesti o promjeni kamatnih stopa (list 255-256, 263, 266, 271, 277, 283, 290, 297, 303, 309);
- čitanjem obavijesti o parametrima kamatnih stopa od 30. prosinca 2013. godine (list 257-258):
- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš (list 444-460);
- čitanjem dopune nalaza vještaka (list 493-507);
- čitanjem nove dopune nalaza vještaka od 15. srpnja 2025. godine (list 746-754);
- čitanjem dopune nalaza i mišljenja vještaka od 18. studenoga 2025. godine (list 880- 887);
- saslušanjem vještaka Goranke Šmer Maraš na ročištu od 29. listopada 2025. godine (list 867-869);
- saslušanjem tužitelja na ročištu od 12. veljače 2026. godine (list 963-965).
14. Deklaratorni tužbeni zahtjevi tužitelja iz glavnog zahtjeva točke I. i II. tužbe (istovjetno i u eventualno kumuliranom zahtjevu) su osnovani.
14.1. Glavni tužbeni zahtjev iz točke III. i IV. tužbe nije osnovan.
14.2. Kumulirani kondemnatorni zahtjevi su osnovani.
15. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 10. travnja 2008. godine između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke te restitucijski zahtjev isplate po osnovi ništetnih odredbi.
16. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj:
346-26/2008 dana 10. travnja 2008. godine, solemniziran istoga dana kod javnog bilježnika Rina Zujića pod brojem ovjere OV-3036/08, radi kupovine i dovršetka stana (stambeni kredit) za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 66.000,00 CHF sa rokom otplate 30 godine jednakih mjesečnih anuiteta i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 6,20% godišnje;
- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene u više navrata;
- da su ugovorne stranke temeljem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 346-26/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, dana 29. veljače 2016. godine, (solemniziran kod javnog bilježnika Rina Zujića 16. ožujka 2016. godine, pod brojem OV-1466/16), provele konverziju osnovnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s datumom valute na dan 30. rujna 2015. godine, u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015);
- da je u provedenoj konverziji na dan 30. rujna 2015. godine utvrđena nedospjela glavnica kredita u iznosu od 38.214,53 eura i preplata u iznosu od 1.208,69 kuna (čl. 2. Aneksa Ugovora).
17. Sporno je među parničnim strankama:
- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;
- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Aneksa tome Ugovoru primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;
- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji mu iznos obeštećenja pripada;
- da li je osnovan prigovor zastare.
18. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa ili kao ovdje, kada sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju, a stranke ugovora zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.
18.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.
18.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužitelj smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.
18.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 10. travnja 2008. godine i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.
19. Prigovor zastare nije osnovan.
19.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
19.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
19.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je tužbu podnio 11. lipnja 2019. godine (kada je predata na poštu) zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.
20. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u, sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.
21. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 10. travnja 2008. godine.
22. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.
23. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.
24. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 10. travnja 2008. godine pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.
25. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.
26. Odredbom čl. čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
27. Odredbom čl. 100. ZZP/07 propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.
28. Odredbom čl. 101. ZZP/07 propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
29. Konačno odredbom čl.102. ZZP/07 je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.
30. U odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.
31. Da je tome tako proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja (list 963-964) koji je naveo okolnosti u kojima je zaključio sa prednikom tuženice tadašnjom Hypo Alpe- Adria-Bank, Ugovor o kreditu dana 10. travnja 2008. godine u poslovnici banke u [adresa], za kupnju i dovršetak stana. Tužitelj pominje bankaricu HT koja je bila na odlasku u vrijeme obrade njegovog kredita, koji predmet da je preuzela druga službenica ET. Ističe da se odlučio kredit uzeti kod prednice tužene jer je kod nje već imao otvoren račun, a onda i zbog dobrih uvjeta kredita odlučio se realizirati ponuđeni kredit u CHF, zbog čega da je morao i plaću prebaciti kod ove banke da bi realizirao trajni nalog za plaćanje mjesečnih anuiteta. Tvrdi da je prihvatio ponuđeni ugovor o kreditu u CHF jer je banka plasirala taj kredit kao najpovoljniji, a rata bila najpovoljnija zbog kamate što je njemu bilo jako bitno, to bez ikakvog prethodnog iskustva kako je to njemu bio prvi stambeni kredit, prihvatio ponuđene uvjete uz pojašnjene da iako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, promjena može biti samo neznatna i to utjecati na ratu od cca. 50,00 kuna, ne više, a njemu to prihvatljivo. Valutu CHF da nije koristio niti je pratio tečaj te valute, ali sama pomisao da je riječ o valuti Švicarske konfederacije da je ostavljalo dojam o stabilnosti i sigurnosti, što da su tvrdili i u banci riječima da je to stabilna valuta i stabilan kredit, a on to i vjerovao. Tvrdi da nije bio upoznat sa činjenicom da HNB ne štiti tu valutu spram kune već je to saznao kasnije kada su nastali problemi, a glede upita pregovaranja o uvjetima kredita tvrdi bez rezerve da nikakvih pregovora nije bilo, da je to bio gotov proizvod i kao takav ponuđen mogao se samo prihvatiti. Prvi mjesečni anuitet od cca. 1.800,00 kuna koji je njemu bio prihvatljiv da je kasnije s vremenom uz promjenu kamate i tečaja valute dosegnuo iznos od 2.700,00 kuna što je bilo nesnošljivo. Pozivom na konverziju da je isti to prihvatio kao jedinu soluciju da se smanji rata pri čemu da nije razumio matematičku kalkulaciju izuzev da je 8 godina plaćao i ništa se pomakao nije. Ukazuje da je uočio priznatu preplatu međutim, da on nije odustao od obeštećenja u cijelosti jer smatra da mu banka još duguje. Dakle, konverziju da je prihvatio da se riješi valute CHF jer mu je to bio strašan stres i neizdrživo plaćati visoke rate uz stalne promjene. Kupljeni stan da mu i danas služi za stanovanje koji da se nikad nije iznajmljivao. Konačno tužitelj ponavlja da mu ništa bankarica nije pojašnjavala kako i zašto bi eventualno se mogla mijenjati kamatna stopa i kakvi parametri utiču na eventualnu promjenu, a nadalje nije ukazivala da bi valuta CHF bila rizična jer da je imao sumnjao ne bi uzimao taj kredit i ne bi riskirao da vraća duplo.
32. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv i u cijelosti životno logičan. Naime, isti je upravo potvrdio utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužitelj bilo uvjeravan da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenik banke nije upozorio na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.
33. Dakle iz navedenog ali i iz sadržaja sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu (konverzija), proizlazi da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirao, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnostima da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.
34. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.
35. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu (čl. 6.) su koncipirani nedovoljno odredivo, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.
36. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.
37. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/07 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.
38. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 99.-100. ZZP/07.
39. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njemu iskazano, kako je istome ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.
40. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovoru o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 6,20%, a iza toga bila promjenjiva. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade to ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje međutim, banka je prilikom sklapanja takvih ugovora bila dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu, mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu. Mišljenje je suda, da je tužena prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.
41. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 96. i 97. ZZP/07 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tužena ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, na što bi tužitelj bezuvjetno pristao, ništavan, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.
42. Nadalje, ocjenjujući čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelju kao prosječnog klijenta banke je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz eura (jer se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema eura-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kuna nije pod kontrolom HNB), da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
43. Za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.
44. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.
45. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
46. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
47. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2. i 3. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:
- čl. 96. ZZP/07 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),
- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,
- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.
48. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziv na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tužena primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP), takve tvrdnje ničim nije dokazala.
49. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.
50. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa/dodatka uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.
50.1. Osim toga, pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, stoga i nije iznenađujuće, da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.
51. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa/Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom/Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu dana 29. veljače 2016. godine (solemniziran 16. ožujka 2016. godine) kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
52. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, i to onih koje je sud, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju utvrdio ništetnima, isti postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Navedenom treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO.
53. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima i utvrđenja je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužiteljici u cijelosti, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl. oec. u prvotnom suđenju, da bi u ponovnom suđenju ista vještakinja ispravila nalaz korekcijom utvrđenih iznosa preplate u službenoj valuti EUR uz dopunu nalaza prema naloženom zadatku suda.
54. Vještakinja je dostavila ispravak i dopunu nalaza dana 15. srpnja 2025. godine (list 746-754) sukladno naloženom zadatku suda kojim je naloženo za razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu pa do dana provođenja konverzije (30. rujna 2015. godine) izračunati razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju; razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, primjenom početnog CHF tečaja; u razdoblju od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje izračun preplate kamate izračunati primjenom zakonske kamatne stope od 3,23%, sukladno Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 01. siječnja 2014. godine kojim je propisano da se na sve stambene kredite u CHF valuti ima se primijeniti kamatna stopa od 3,23%; izračunati visinu preostale glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine, na način da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa te početni srednji tečaj švicarskog franka. Dakle, da utvrdi stanje kredita koje je bilo na dan 30. rujna 2015. godine prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja; na dan 30. rujna 2015. godine izračunati razliku između nedospjele glavnice po Aneksu i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja, uzimajući u obzir i utvrđenu preplatu, to utvrdila:
- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala odnosno primjenom početno ugovorene kamatne stope od 6,20% godišnje, a nakon 01. siječnja 2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje, uplatio više iznos od 694,69 eura kako je to prikazano u stupcu 4, tabele broj 1 nalaza vještaka (list 749-751);
- da je tužitelj na ime pozitivne tečajne razlike, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate (1 CHF = 4,604 HRK) više uplatio iznos od 5.255,81 eura kako je to prikazano u pregledu stupca 7, tabele broj 1 nalaza vještaka (list 749-751);
- da je tužena utvrdila pretplatu u konverziji dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 160,42 eura (kako je to prikazano u tabli broj 2 nalaza vještaka - list 751-752);
- da zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope s primjenom kamatne stope 3,23% od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 20165. godine iznosi 439,78 eura (kako je to prikazano u stupcu 5, tabela broj 1 dopune nalaza i mišljenja);
- da zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene tečaja (pozitivne tečajne razlike) za razdoblje do 30. rujna 2015. godine iznosi 1.769,60 eura (kako je to prikazano u stupcu 8, tabela 1 dopune nalaza i mišljenja);
- da ukupna zatezna kamata na svaki pojedinačni preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja i to samo na pozitivne razlike do 30. rujna 2015. godine iznosi 2.209,38 eura (kako je to prikazano u stupcu 10, tabele broj 1 dopune nalaza i mišljenja);
- da zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos s osnove promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. godine umanjena za preplatu iz konverzije iznosi 2.048,96 eura;
- da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi;
55. Dopunom nalaza i mišljenja od 18. studenoga 2025. godine (list 881-886) vještakinja je glede ispravnosti izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon analize izračuna konverzije odgovorila da je tužena izračun konverzije izvršila ispravno matematički i u skladu s odredbama ZID ZPK, odnosno da su sve uplate izvršene po kreditu s valutnom klauzulom u CHF iskorištene za namirenje obveza po simuliranom konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR.
56. Podneskom od 23. srpnja 2025. godine (list 756-765) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka analizirajući sve preglede utvrđenih preplata kako po osnovi povećanja kamatne stope tako i po osnovi uvećanja CHF tečaja i utvrđene preplate u konverziji i razlike glavnice na dan 30. rujna 2015. godine, izraženog u dopuni nalaza vještaka u valuti EUR, prihvaćajući nalaz vještaka u cijelosti s time da tužitelj drži kako se preplate iz konverzije u iznosu 1.208,69 kuna zapravo ne bi smjela uzeti u izračun i njome vršiti prebijanje s utvrđenom preplatom po kamati i po tečaju jer da takav prigovor tužena nije istakla. No, ukoliko sud utvrdi da ipak postoji tražbina tužene prema tužitelju, tada da je potrebno uzeti u obzir odredbe čl. 171. i čl. 172. ZOO-a o uračunavanju pri čemu da najprije treba namirit troškove, zatim kamatu te u konačnici glavnicu. Slijedom navedenog, ako se od ukupno izračunatih zateznih kamata po vještaku koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 30. rujna 2015. godine u iznosu od 2.205,38 eura, oduzme utvrđeni iznos preplate u konverziji od 160,42 eura, tada bi preostali iznos na ime izračunate zatezne kamate iznosio 2.048,96 eura. Konačno, tužitelj ustraje kod tražbine razlike glavnice prema izračunu vještaka jer zbog ništetnosti odredbe valutne klauzule vještačenjem je nepobitno utvrđeno da navedeni iznos razlike glavnice od 3.364,00 eura predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Slijedom svega navedenog, tužitelj u tome podnesku usklađuje glavni kondemnatorni zahtjev izražen sada u valuti EUR prateći iznose iz tabele broj 1, stupca 4. i 7. dopune nalaza vještaka, uz tražbinu istog iznosa razlike glavnice kao iz prethodnog podneska to ističe eventualno kumulirani zahtjev ukoliko sud ima stav da se treba uzeti u obzir i efekt provedene konverzije i s tim u svezi utvrđenu preplatu u konverziji prebiti od obračunate zatezne kamate svakomjesečnih utvrđenih preplata po oba osnova, a primjenom odredbe čl. 171. i čl. 172. ZOO-a.
57. Podneskom od 26. rujna 2025. godine (list 857-861) tužena se očitovala na nalaz vještaka pa iako zadržavajući svoj stav da je prihvatom konverzije tužitelj izgubio pravo na bilo kakvu tražbinu ukazuje da preplatu utvrđenu u konverziji treba uzeti u obzir, a u preostalom dijelu prigovara nalazu prigovorima pravne prirode, s time da je glede ispravnosti provedene konverzije dopunjen nalaz i o tome je vještak dao očitovanje na koju dopunu tužena nije imala primjedbi.
58. O pisanoj dopuni nalaza vještaka raspravilo se na ročištu od 29. listopada 2025. godine (list 867-869) kada je ista potvrdila da bi tužitelj tužbeni zahtjev isplate uskladio sukladno izračunu preplate s osnova tečaja CHF iz tablice 1, stupca 7. njezine dopune nalaza u ukupnom iznosu od 5.255,81 eura, kao u točki III. tužbenog zahtjeva, koji izračun uključuje samo pozitivne tečajne razlike. Nadalje, da je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev glede preplate po osnovi ništetnosti promjene kamatne stope prema izračunu iz tablice 1, stupca 4. gdje je iskazana preplata kamata u ukupnom iznosu 694,65 eura, s obračunatom kamatom od 3,23% nakon 01. siječnja 2014. godine. U odnosu na nastalu razliku glavnice u iznosu 3.364,00 eura, ista da je u tužbenom zahtjevu točke IV. tužbe istovjetna prihvaćenom izračunu iz dopune nalaza vještaka gdje je prvotno bila izražena u kunama od 25.346,04 kuna. Nadalje, da je tužitelj u smislu eventualne kumulacije postavio zahtjev ukoliko se pretplata ima utvrditi uzeti u obzir cjelokupni efekt provedene konverzije, to je prihvatio izračun iz tablice 1, izdvojenih iznosa preplate glavnice po osnovi kamate i tečaja, odnosno razlike u glavnicama uz izdvojeni izračun zateznih kamata prikazan u stupcu 10., tablice 1., u iznosu 2.209,38 eura, umanjeno za utvrđenu pretplatu obračunatu u konverziji po tuženoj od 160,42 eura, što u konačnici odgovara utvrđenom iznosu razlike izračuna zateznih kamata od 2.048,96 eura.
59. U odnosu na podnesak tužene od 26. rujna 2025. godine i ponovljenih navoda iz podneska od 20. listopada 2025. godine, vještakinja ukazuje da u bitnome tužena prigovara izračunu odnosno naloženom zadatku da se izračun izvrši primjenjujući u početnim iznosima kredita kamatnu stopu koja je vrijedila za Ugovore o kreditu u kunama, da se uzmu u obzir i manje plaćeni iznosi. Nadalje, da dopuna ni osnovni nalaz ne sadrže odgovor na okolnost da li su sve uplate koje je tužitelj izvršio u kunama, na ime otplate glavnice i kamata po kreditu, a što uključuje plaćanja posljedično povećanju kamatne stope i tečaja, iskorištena za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Na ove primjedbe vještakinja prije svega ukazuje da je postupila po zadatku suda, ali da je notorna činjenica da banka kreditora u vrijeme sklapanja ovog ugovora nije imala u ponudi istovrsne kunske kredite odnosno stambene dugoročne kredite u kunama čije bi eventualne uvjete moglo se usporediti i napraviti izračun. Glede druge primjedbe vještakinja je dopunom na isto odgovorila odnosno da je konverzija provedena u skladu s odredbom ZID ZPK. Konačno, vještakinja je potvrdila tužiteljev stav da pri konverziji kredita s valutnom klauzulom u EUR nisu uzete u obzir ništetne odredbe i da imajući u vidu utvrđenu preplatu kamate u iznosu od 694,69 eura i preplatu s osnova promjene tečaja u iznosu od 5.255,81 eura utvrđenih vještačenjem, to usporedbom utvrđene preplate u konverziji u iznosu 160,42 eura, da je razvidno kako tužena tužitelju obvezu po konvertiranom kreditu nije svela na iznos koliko bi iznosila obveza na dan 30. rujna 2015. godine, da nije bilo promjene kamatnih stopa i da nije bilo promjene tečaja.
60. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan, stručan i logičan budući da je dan na jasan i određeni način, sukladno pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a konačno ni prigovori tužene nisu ni na koji način doveli u pitanje matematički izračun. Isto tako nalaz vještaka nije doveden u pitanje ni u odnosu na tražbinu po osnovi preplate tečaja CHF imajući u vidu da je sud prihvatio tužiteljev zahtjev isplate koji predstavlja tražbinu samo pozitivnih tečajnih razlika.
60.1. Naime, dostavljeni izračuni vještaka u dopunjenim nalazima potvrdili su navode tuženice da bi na dan konverzije bila utvrđena preplata u iznosu od 160,42 eura (1.208,69 kuna preračunato po fiksnom tečaju 7.53450) koju po stavu ovoga suda valja obračunati u izračun preplate po osnovi ništetnih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, odnosno uvažiti sve efekte konverzije i to upravo primjenom odredbe čl. 172. ZOO-a. Dakle, polazeći od tužiteljeva opredijeljena da se u izračun preplate po osnovi kamatne stope primjeni kamatna stopa od 3,23% nakon 01. siječnja 2014. godine, što je niže od početno ugovorene, na što tužena nije imala primjedbi, a isto prihvaćeno i po sudu imajući u vidu da je ta kamatna stopa propisana Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13), uz stav suda da se u konkretnom slučaju u izračun ima uzeti samo pozitivna tečajna razlika, prihvaćena je metodologija uračunavanja efekta konverzije prema rekapitulaciji na dan 30. rujna 2015. godine i primjenom propisanog uračunavanja iz odredbe čl. 172. ZOO-a.
61. U odnosu na negativne tečajne razlike i traženje tužene da se imaju uzeti u obzir kod izračuna, ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.
61.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave u odnosu na taj osporeni dio negativne tečajne razlike, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
62. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva isticanjem novog zahtjeva uz postojeći u vidu eventualne kumulacije iz podneska tužitelja od 23. srpnja 2025. godine (list 756-765) imajući u vidu odredbu čl. 190. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da je preinaka tužbe dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako ju tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Naime, kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev glede visine za isplatu sa dopunom nalaza vještaka, glede obračuna sa svim efektima provedene konverzije, to bez svoje krivnje isto nije mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo je potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku i dopustio.
63. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti kondemnatorni zahtjev tužitelja postavljen u vidu eventualne kumulacije kao restitucijski zahtjev isplate utvrđenih iznosa preplate iz dopune nalaza vještaka u kojima su uzete u obzir pozitivne preplate tečajnih razlika i kamata sa izračunatom zateznom kamatom na pojedinačni mjesečnih iznos preplate i uračunavanjem svih efekata konverzije uz primjenom metodologije uračunavanja preplate po čl. 172. ZOO-a, što je u konačnosti pokazalo da provedenom konverzijom nije u cijelosti ispravljena neravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odnosima o valutnoj klauzuli slijedom čega da tužitelj ima pravo na punu pravnu zaštitu.
64. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
65. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.
66. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
67. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.
68. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice uvažavanjem i utvrđene preplate u postupku konverzije.
69. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.
70. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
71. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.
72. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.
73. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 6.135,04 eura, sastojeći od nagrade odvjetnika za sastav tužbe (100 bodova - 200,00 eura), pristupa na ročišta od: 05. veljače 2020. godine, 07. prosinca 2020. godine, 19. siječnja 2021. godine, 12. lipnja 2025. godine, 29. listopada 2025. godine i 12. veljače 2026. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura), za sastav obrazloženih podnesaka od 08. siječnja 2020. godine, 24. travnja 2020. godine, 16. kolovoza 2021. godine, 15. prosinca 2021. godine, 06. lipnja 2025. godine, 23. srpnja 2025. godine i 09. prosinca 2025. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura), za sastav ostalih podnesaka od: 20. veljače 2020. godine, 30. studenoga 2020. godine i 20. listopada 2021. godine (svako po 50 bodova - 100,00 eura) i za podnesak od 22. prosinca 2020. godine (25 bodova - 50,00 eura), za izbivanje iz pisarnice radi pristupa na 6 održana ročišta (svako po 50,00 bodova - 100,00 eura) uz pripadajući iznos PDV-a od 984,38e ura (25% od 3.937,50 eura), uz trošak vještačenja 797,17 eura i troškove dolaska na šest održana ročišta u iznosu od 210,00 eura (relacija [adresa], 6x70 km=420 kmx0,5 eura), uz plaćenu sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu 205,99 eura.
73.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve nastale troškove zastupanja te iste dosudio kao u točki VII. izreke ove presude, a primjenom odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a te primjenjivih Tar. br. 7., 8.1., 8.3., 8.4., 9.1. 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
U Rovinju, 25. ožujka 2026. godine.
Sutkinja :
Alessandra Gržinić-Matika
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
