Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1854/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ON, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnice Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 16. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja HN, odvjetničke vježbenice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi od 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102626195 sklopljenog 20. rujna 2005.g. između ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK D.D. te PLEŠE ON kao Korisnika kredita i MN kao Sudužnika i PLEŠE O kao Jamca – platca te ZN kao Založnog dužnika, sadržane u članku 10. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korinsik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 402,80 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 21. rujna 2005. pa do isplate i to po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 634,05 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 24. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadnom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 20. rujna 2005. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102626195 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje u tekstu: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 10. pod Naslovom: „Naknada“ ugovorio kako je Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora. Riječ je o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Tako ugovorena naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom slučaju, članak 10. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kredita. Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. I više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja. Radi se dakle, o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Tužitelj se poziva na preudu Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g., presudu Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, presudu Suda Europske unije od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, presudu Europskog suda pravde od 30.travnja 2014. broj C-26/13. Za naglasiti je kako je praksa Suda EU ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, u polaznom slučaju banku, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. Nadalje, ulazna naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba je ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Također, za naglasiti je da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17, koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnogg Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, činjenica da je Tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom Tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu. Zaključno, za napomenuti je kako se između tužitelja i tuženika vodio sudski spor radi isplate iznosa na ime ništetne odredbe valutnoj klauzuli, a koji spor se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem: P – 1229/2020, a koji je okončan pravomoćnom Presudom kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 19.221,65 EUR na ime valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Konkretno, u sudskom postupku je radi utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, odnosno iznosa preplate na ime gore navedenih ništetnih odredbi, proveden dokaz financijskim vještačenjem. Da je tuženik naplatio tužitelju 20.09.2005.g. iznos u visini od 3.034,93 kn / 402,80 €, razvidno je iz materijalne dokumentacije koja se prilaže - Prometa po partiji kredita te otplatnog plana. Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog, tužitelj predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, no ne spori visinu zahtjeva. Spori tužiteljev status potrošača te ističe da je o toj činjenici teret dokaza na tužitelju. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku za bilo navedeno da je predmetna naknada za stambene kredite iznosila 1.00 %. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,00% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00% od visine predmetnog kredita u iznosu od 3.034,93 kn. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (TN protiv CIB Bank Zrt.). S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu C-621/17. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Ističe prigovor zastare. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka čl. 10 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102626195 sklopljenog 20. rujna 2005.g. između tuženika te tužitelja kao korisnika kredita, kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnk kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora, a posljedično tome i zahtjev za povrat naknade koju je tužitelj tuženiku platio za obradu kredita.

4. Među strankama nije sporno da je zaključen predmetni Ugovora o kreditu, broj: broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102626195 sklopljenog 20. rujna 2005. u kojem je sadržana prijeporna odredba, a nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva. Međutim, sporno je da li je predmetna odredba ništetna i ima li tužitelj pravo na povrat plaćene naknade.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: broj 2402006-1031262160/51400607-5102626195 od 20. rujna 2005. (dalje: Ugovor o kreditu, list 11- spisa), Prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine (list 81-82 spisa), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 1. rujna 2005. (list 83-88 spisa), letak Stambeni krediti (list 103-104 spisa) i saslušan je tužitelj. Sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem i uvidom u knjigovodstvenu karticu kredita jer su ti dokazi predloženi na okolnost visine tužbenog zahtjeva, koja nije sporna. Od dokaza saslušanjem svjedoka KN tuženik je odustao.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju nespornih činjenica utvrđeno je u bitnom:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita 20. rujna 2005. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 63.656,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za na dan korištenja s rokom vraćanja od 360 mjeseci,

– da je kao kredit odobren kao namjenski kredit i to kao stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine (čl. 3. Ugovora o kreditu),

– da je člankom 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

8. Tužitelj je u bitnom iskazao da su mu bila potrebna sredstva za kupnju stana koji je korišten isključivo za privatne potrebe, stan nikad nije iznajmljivan niti korišten u bilo koju gospodarsku svrhu. U banci mu je ponuđen ovaj ugovor, sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora, tužitelj ga je mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije bilo pregovora niti o odredbama vezano za naknadu za obradu kredita. Nije mu pojašnjeno koji se troškovi imaju pokriti iz naknade za obradu kredita, a tu žitelj je uz ovu naknadu morao platiti i troškove javnog bilježnika. Bez plaćanja naknade ne bi mu bio odobren kredit. Ugovor je pročitao. Od banke nikad nije dobio specifikaciju troškova vezano za naknadu za obradu kredita.

9. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O toj se odredbi nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu, a što je potvrdio i tužitelj u svim iskazu navodeći da su mu sredstva kredita odobrena za kupnju stana koji se koristio isključivo u privatne svrhe.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Tužitelj je iskazao da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza. Tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,00%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 10. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Tužitelj je, doduše, u odgovoru na tužbu naveo troškove koje ima vezano za kreditno poslovanje, no nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna odnosno ništava u skladu s člankom 324. ZOO-a i 87. stavak 1. ZZP/03.

12. Prema članku članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kredita, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu na dan isplate kredita, stekao nepripadnu korist u nespornoj visini od utuženih 402,80 eura. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Tuženik je, naime, nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

13. Pri tome, prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju ništetnost dijela odredbe članka 3. Ugovora o kreditu ustanovljena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. Tuženik koji je u cijelosti izgubio parnicu dužan je tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora određenoj na pripremnom ročištu u iznosu od 402,80 eura i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). U odnosu na vrijednost predmeta spora, ističe se da je prema članku 35. stavak 1. ZPP-a vrijednost predmeta spora određena imajući u vidu samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008., Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-216/2025-2 od 13. ožujka 2025., Županijski sud u Osijeku u odluci Gž- 782/2025 od 15. prosinca 2025. ).

15. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe 50 bodova Tbr. 7.1

– sastav podneska od 11. veljače 2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 50 bodova Tbr. 8.1

– sastav podneska od 14. siječnja 2025. ( zahtjev za očitovanje na odgovor na tužbu) 12,5 bodova Tbr. 8.3

– zastupanje na ročištu 5. veljače 2026. 50 bodova Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 16. ožujka 2026. 50 bodova Tbr. 9.1.

– pristup ročištu za objavu odluke 25 bodova

Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 475,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 593,75 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te na presudu 13,27 eura, sveukupno 634,05 eura. Tužitelju ne pripada naknada za sastav podneska od 16. studenoga 2024. jer je mogao dostaviti dokaz o uplati i bez sastavljanja posebnog podneska, pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 24. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku