Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama – Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje – Buie

Via dell'Istria 1, 52460 Buie

Posl. br. P-1512/2019-60

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužiteljice CV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ines Ferlin, odvjetnica u Umagu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 4. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 24. ožujka 2026., objavio i

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6 da tužiteljici CV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 42.593,04 eura (četrdesetdvijetisućepetstodevedesettri eura i četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom 5.300,17 eura (pettisućatristo eura i sedamnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovom sudu 30. svibnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate. U tužbi je navela da je 23. listopada 2007., kao korisnik kredita s tuženikom (pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 356-104/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Krajine pod brojem OV-14220/07. Tužiteljici je odobren kredit u iznosu 275.620,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno u ugovoru o kreditu.

1. 1. Odredbom članka 3. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,50 % dekurzivno godišnje, koja kamatna stopa je sukladno odredbi čl. 6. predmetnog Ugovora bila ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke odnosno tuženika, pa je tom (internom i jednostranom) Odlukom o kamatnim stopama, banka bila ovlaštena mijenjati ugovornu kamatnu stopu neovisno o ugovornoj volji i interesima tužitelja kao korisnika kredita. Dakle, u vrijeme zaključenja Ugovora, tužiteljica i tuženik nisu posebno i pojedinačno pregovarali o uvjetima i okolnostima koje mogu utjecati na promjenu kamatne stope, te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje, kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih otplatnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik (banka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (građanina), zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovo rene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tom odlukom je dakle, pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista ugovorena kao promjenjiva jednostranom odlukom banke. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenja novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle njome se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065 ZOO/91; 1021 ZOO/05). Zbog navedenog, odredba o kamati mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46 i čl. 50 ZOO (čl. 269. st. 2. i 272 ZOO/05). Odredbom čl. 46. ZOO/91; (čl. 270. ZOO/05) propisano je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91; (čl. 272. st. 1. ZOO/05) dana je definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): Predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, ako on nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika (tužene banke). Vrhovni sud RH u odluci posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., iznosi i obrazlaže pravno shvaćanje o odredivosti ugovorne kamate. Nadalje, prema presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13, članak 4. st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički već i suštinski razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da mora na transparentan način potrošaču biti objašnjeno «...funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze...”. Slijedom navedenog, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema na raspolaganju nikakvih egzaktnih kriterija da bi to učinio. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26 ZOO/91 odnosno članka 247. ZOO/05, koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pri čemu su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a kamate su cijena. Kao dodatnu okolnost od presudnog značaja za ocjenu da li odredba iz ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je uzeti činjenicu da je navedena odredba u Ugovor ušla na inicijativu banke, i to kao sadržaj standardnog/tipskog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije mogao odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da niti u Ugovoru, a niti u općim uvjetima ugovaranja kredita, banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, a niti metodu izračuna tih parametara. S obzirom na to da je s učinkom ex tunc ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, koja je sadržana u čl. 6. Ugovora, to su bez pravnog učinka i sve nastavne odluke banke, ovdje tuženika, o promjeni kamatne stope, donesene tijekom trajanja kredita, sa istim pravnim učinkom.

1. 2. Odredbom članka 2. predmetnog Ugovora, ugovoreno je da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od =275.620,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, odredbom članka 4. Ugovora ugovoreno je trajanje kredita od 22 godine, a koji se otplaćuje u 264 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 1.802,14 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. U citiranoj presudi Suda EU u predmetu C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički, već i suštinski razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje (što će sud provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe), tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora, utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužiteljica u vrijeme kada je ugovarala kredit nije bila upoznata o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužiteljicu jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF, te moguće pojave tijekom otplate, koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelj ice. Tužiteljica naglašava kako je tuženik osoba koja se profesionalno bavi djelatnošću plasiranja kredita, pa je kao ovlaštena bankarska ustanova raspolagala i posebnim informacijama o riziku kreditnih plasmana u stranoj valuti, o kojim informacijama je bila dužna upoznati i upozoriti drugu stranu – potencijalnog korisnika kreditne usluge koju nudi na tržištu. Međutim, tužiteljica od strane tuženika, kao osobe koja je u obveznom odnosu dužna u ispunjavanju svoje obveze postupati s posebnom pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO/05), nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, i to posebno: tužiteljica nije bila upozorena da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, nego valutnu klauzulu EUR, a to stoga što Hrvatska narodna banka štiti tečaj HRK u odnosu na tečaj EUR, dok ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF, nije bila upozorena da je CHF valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi tek neznatno zastupljena (samo u tragovima), pa je utoliko veći i rizik ugovaranja kredita u valuti koja nije temelj domaćega monetarnog sustava, jer su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Tužiteljica se tek u vrijeme donošenja odluke o podnošenju ove tužbe upozna la s okolnošću kako je tuženik, kao i sve ostale poslovne banke u Hrvatskoj, bio upoznat s time da je Međunarodni monetarni fond (MMF) višekratno upozoravao sve EU banke, pa dakle i tuženika, na realnu mogućnost ubrzanog rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO nakon uvođenja EURO-zone, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik i to posebno na a) rizik aprecijacije CHF u odnosu na EUR, pa time posljedično i na HRK čiji tečaj HNB, u svrhu zaštite domaće valute, veže za tečaj EUR, b) rizik pasivnosti države koja ne čini dovoljno da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno i na c) rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta u HRK. Time što je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu, dvostruko je opteretio tužiteljicu izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan isplate kredita (29.10.2007. godine) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. iznosio je 1,00 CHF= 4,385 HRK. Od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj CHF se stalno mijenjao na gore tj. povećavao, na datum 30.09.2015. godine je dosegao odnos 1,00 CHF=6,99 HRK (povećanje od preko 50 % u odnosu na početno ugovoreni), što je imalo za posljedicu ubrzano i neočekivano povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u kunama. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž - 6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1. 3. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), 4. ožujka 2016. godine sklopljen je Aneks uz ugovor o kreditu br. 356-104/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u EUR. Istim aneksom je na dan 30. rujna 2015. utvrđena preostala nedospjela glavnica kredita u iznosu od =129.813,26 EUR, te da preplata iznosi =153.252,62 HRK. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 4. ožujka 2016. nije u cijelosti podmiren dug, ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), uz zakonom propisane posljedice utvrđenja ništetnosti, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti tada, kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim pod uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni). Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Kamatna stopa je u Aneksu od 4. ožujka 2016. određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR. Dakle, niti za te kamatne stope, kao niti za njihovu promjenu, opet nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa (opet) mijenjana prema jednostranim odlukama tuženika (banke). Nadalje, Aneksom od 4. ožujka 2016. utvrđena je visina preplaćenog iznosa od =153.252,62 HRK, dok će prema mošljenju tužiteljice, vještačenjem u ovom postupku biti utvrđeno da se radi o daleko većoj preplati, a što će ukazati da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud Europske unije je u presudi ZV protiv Erste bank Hungary Zrt (C-118/17 od 14. ožujka 2019) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije za zaključiti je kako u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 4. ožujka 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetnim Aneksom ne samo da nije otklonjena posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, već je utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što bi ista iznosila u slučaju kada bi se u obzir uzeo otplatni plan temeljem kunskog iznosa kredita od =1.208.593,70 HRK sa početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu u kojem su tečaj i kamata ostali jednaki ugovorenima u Ugovoru br. 356-104/2007. Tužiteljica je, kao osoba koja se ne bavi, niti u dovoljnoj mjeri poznaje problematiku izračunavanja strukture kreditnih parametara, kao i s njim povezanih iznosa anuiteta, u kojima su ukalkulirane veličine otplatnih iznosa glavnice kredita, dugovanih kamata i obračunatih naknada tuženoj, u dobroj vjeri, smatrajući kako je tuženik postupio u potpunosti sukladno odredbama ZID ZPK, kao i svim drugim propisima u Republici Hrvatskoj koji se odnose na profesionalno korektno ugovaranje plasmana kredita, sklopila Aneks uz ugovor o kreditu br. 356-104/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. ožujka 2016. godine, u kojem Aneksu je sukladno konverzijskom obračunu tužene bilo izraženo stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine, u visini od =129.813,26 EUR , prema srednjem tečaju tužene, koju se tužiteljica obvezala podmiriti mjesečnim anuitetima, sukladno novom otplatnom planu. Međutim, kako je u tužbi već obrazloženo, u sudskim postupcima koji su vođeni pred nadležnim sudovima Republike Hrvatske, pravomoćno je utvrđeno i potvrđeno, a to nakon sklapanja i solemnizacije prethodno spomenutog Aneksa između tužitelja i tužene, kako je tužena, jednako kao i većina drugih banaka u Rep. Hrvatskoj, u postupku ugovaranja kredita sa ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom tijekom anuitetske otplate tih kredita, postupala suprotno propisima, pa je slijedom toga utvrđena ništetnost ugovornih odredaba koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i jednostrano promjenjive kamatne stope. Posljedično, niti konverzijski obračun koji je tuženik izrazio kao ponudu tužiteljici, a nakon toga niti sadržaj ponuđenog Aneksa osnovnom Ugovoru nisu predstavljali odraz pošteno i profesionalno korektno ugovorenog kreditnog odnosa između tužiteljice i tužene, jer su te isprave bile utemeljene na izračunu koji je protivan sudskom utvrđenju ništetnosti osnovne dvije ugovorne klauzule – one o ugovaranju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kao i one o ugovaranju kredita uz jednostrano pravo tužene na promjenu ugovorne kamatne stope tijekom anuitetne otplate kredita. Tužiteljica tvrdi kako je prilikom sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu br. 356-104/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. ožujka 2016. godine, uslijed nezakonitog postupanja tuženika, koja nezakonitost je naknadno potvrđena obvezujućom sudskom praksom, dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na sljedeće okolnosti: nezakonitim postupanjem tuženika, tužiteljica je tijekom trajanja kreditnog ugovornog odnosa zaduživana kod tužen ika godišnjom kamatnom stopom koja se tijekom otplate predmetnog kredita neosnovano povećavala jednostranom odlukom tuženika, s ugovorene visine od 5,50 %, što je dodatno opteretilo dug tužiteljice prema tuženiku za iznos razlike u primjeni kreditne kamatne stope za cijeli period od početka otplate kredita pa do zakonom propisane konverzije, a opteretio ga je i nakon toga, sve do prijevremenog povrata cijelog kredita, nezakonitom primjenom valutne klauzule ugovorene u CHF, uslijed koje primjene je od početka otplate kredita pa do izvršene prisilne konverzije 30.09.2015. godine, obveza tužitelj ice povišena za svakodobnu promjenu odnosno povećanje službenog tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu HRK, uslijed čega je tužiteljica bila zadužena i plaćala bitno veće iznose u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta utvrđenih u valuti CHF, nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR (umjesto one u CHF), pri čemu je tužen ik izračun duga tužiteljice na dan konverzije 30.09.2015. godine učinio uz puno uračunavanje kamatnih obveza sukladno nezakonito povećanim kamatnim stopama tijekom otplate kredita, u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu od 5,50 % godišnje,i konačno, nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR, pri čemu je tužen ik otplaćeni dio kreditnih obveza svakodobno preračunavao uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, te na taj način bitno umanjio dio već podmirenih obveza tužiteljice iz osnove povrata kredita. Sve prethodno opisane povrede poštenog postupanja i korektnog profesionalnog odnosa prema tužiteljici, tuženik je svjesno počinio na način da je tužiteljici ponudio konverziju kredita uz sklapanje i solemnizaciju Aneksa uz ugovor o kreditu br. 356-104/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. ožujka 2016., sa sadržajem u kojem su sve navedene posljedice nezakonitih obračuna inkorporirane u utvrđenu obvezu tužiteljce prema tuženiku, pa je time tužiteljica neosnovano zadužena novim stanjem kredita na dan 30.09.2015. godine u iznosu od =129.813,26 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja, iako je njezina obveza prema tužen iku trebala biti umanjena za: razliku više obračunatih kamata tijekom povrata kredita u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatnu stopu u visini od 5,50 % godišnje i razliku više obračunatih i naplaćenih kunskih iznosa anuiteta, preračunatih na dan svakodobne uplate prema važećem srednjem tečaju tužene za CHF, u odnosu na tečaj koji je na dan sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu od 23.10.2007. godine iznosio 1 CHF = 4,385 HRK. Predmetni Aneks uz ugovor o kreditu br. 356-104/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. ožujka 2016., sadržajno dakle, ne odgovara naknadno nastalim okolnostima u vezi sa sudskim tumačenjem (ne)zakonitog postupanja tužene u postupku odobrenja i realizacije kredita, posljedično je utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što bi ista iznosila u slučaju kada bi se u obzir uzeo otplatni plan sa početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu, pa je tužitelj ica prijevremenom isplatom kredita u cijelosti, realno podmirila veću glavnicu, nego što je to bila dužna. Stoga, tužiteljica potražuje i razliku između iznosa neotplaćene glavnice kredita utvrđenog od strane tuženika na dan provedene konverzije, koju glavnicu je tužiteljica prijevremeno otplatila u cijelosti, te iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na dan konverzije 30.09.2015. prema prvobitnom planu otplate, što je potrebno utvrditi u ovom postupku, a nakon što sud službenim putem pribavi svu potrebnu dokumentaciju od tuženika, te naloži i provede financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku.

1. 4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke utvrđena je ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope te ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Prema čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj (4,385 HRK) i kamatnu stopu (5,50 %), jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. S obzirom na to da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, te način promjene kamatne stope, tužiteljica smatra da je po navedenoj osnovi predmetni kredit preplatila za iznos od cca. 210.000,00 kuna, pri čemu će se ta činjenica utvrditi financijskim vještačenjem. Pored navedenog, slijedom ništetnosti ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen je daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što bi ista iznosila u slučaju kada bi se u obzir uzeo otplatni plan sa početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu. Posljedično je tužiteljica isplatom kredita u cijelosti, podmirila veću glavnicu. Stoga, tužiteljica potražuje i razliku između iznosa neotplaćene glavnice kredita utvrđenog od strane tuženika na dan provedene konverzije i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita prema prvobitnom planu otplate, koji iznos će se također utvrditi vještačenjem u tijeku postupka, po dostavi relevantne dokumentacije od strane tuženika. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta, te dana zatvaranja kredita glede iznosa više plaćene glavnice kredita, pa sve do konačne isplate.

1. 5. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se dana 10. travnja 2019. obratila tuženiku radi pribave dokumentacije koja je potrebna za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva. Tuženik do dana podnošenja tužbe nije dostavio tu i takvu dokumentaciju tužiteljici. Ona ima neposrednih saznanja da je tuženik pojedinim fizičkim osobama odbijao predati predmetnu dokumentaciju, uz obrazloženje kako nije propisana obveza tuženika na dostavu dokumentacije vezane za kredit po isteku ugovornog odnosa, iako se radi o dokumentaciji koju tužena banka zasigurno ima u svojim poslovnim knjigama i koju je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužna dati tužiteljici. Isto tako, tužiteljica smatra da je istekao primjereni rok za dostavu zatražene dokumentacije po tuženiku. Tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagala odgovarajućom dokumentacijom, temeljem koje bi bilo moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tuženik mora vratiti, pa zbog toga u trenutku podnošenja tužbe nije mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju, te prije nego se provede odgovarajuće financijsko vještačenje. Tužiteljica uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a koje će se također naknadno precizno odrediti nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. Tužiteljica je u trenutku podnošenja tužbe samo pretpostavlja la da se radi o tražbini u iznosu od cca 210.000,00 kuna, pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora, a koju će precizirati nakon što tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje ili izvedu drugi dokazi. Na temelju svega navedenog tužiteljica sukladno odredbama članka 186. b. Zakona o parničnom postupku predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku da dostavi dokumentaciju navedenu u tužbi. Nakon dostave zatražene dokumentacije i nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će sud naložiti tuženiku da joj na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 5,50 % godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30.09.2015. isplati iznos koji će odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za potpuno utvrđenje novčane tražbine - glavnice i tijeka zateznih kamata - koja je predmet ovog spora i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do isplate, kao i da joj na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30.09.2015. godine, isplati iznos koji je odrediti nakon dostave dokumentacije I provedenog financijskog vještačenja sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do isplate. Također, predlaže da joj tuženik, na ime više plaćene nedospjele glavnice kredita, utvrđene na dan konverzije 30.09.2015. godine u iznosu od =129.813,26 EUR, umjesto realno dužne tražbine tuženika , odnosno iznos razlike u visini kunske protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, koji iznos je tužitelj prijevremeno isplatio tuženoj u cijelosti, temeljem sklopljenog «Aneksa uz ugovor o kreditu br. 356-104/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine» od 04. ožujka 2016. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana povrata cijelog kredita, pa do isplate, a koje će odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za potpuno utvrđenje novčane tražbine - glavnice i tijeka zateznih kamata - koja je predmet ovog spora i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje,

2. Tuženik je u cijelosti osporio tužbu, po osnovu i visini te je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

2. 1. Istaknuo je kako tužba nije razumljiva, odnosno, kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku, a iz razloga kako slijedi. Iz tužbe da proizlazi da tužiteljica, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopi la s tuženikom, te vraćanje stečenog bez osnove, iako da su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom, pa da stoga sporne odredbe više ne egzistiraju, kao što da su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj ica potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tuženik smatra da je tužiteljica pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvari la, pa joj stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik je istaknuo da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK). Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji su krediti bili nominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim da je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZID ZPK, u čl. 19.b određeno da je načelo konverzije kredita koje da određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe i da se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZID ZPK i sklapanjem aneksa ugovora o kreditu. ZID ZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost da je predmet raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima konvertiranjem istih u poštene, i to s ex tunc učinkom. Stoga, sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost da djeluje ex tunc i da se smatra da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu da su je zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima, kroz aneks uz ugovor o kreditu, a koje da radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima da jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo da je isto učinjeno ZID ZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg da je tuženik uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje da sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te da je korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija da je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu da nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu, već da su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Dodatno, tuženik je naglasio da je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenje odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji da je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno da su razrađene uzročno – posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno da je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referenta razdoblja). Uzevši u obzir navedeno, tuženik predlaže sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva istih nije restituiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kako da je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a podredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom isti je ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu nepostojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Tuženik drži upitnim u čemu da bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji, kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako da je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZID ZPK, koje da je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZID ZPK, a što da je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom za isplatu, upravo da bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita, jer je za isti iznos tu ženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom da tuženik ne bi imao na raspolaganju sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelju. Radi navedenog , prema mišljenju tuženika, tužitelj ne može tražiti povrat onog što je uplatio do dana sklapanja aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu potrebno je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u kunama prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZID ZPK od strane tuženika. Posebno se skreće pozornost na okolnost da je ZID ZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom RH koji da je rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. (NN 39/17) potvrdio sukladnost istog s Ustavom RH. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi da se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako da je Ustavni sud RH potvrdio suglasnost ZID ZPK s Ustavom RH, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanjem tužbenog zahtjeva da bi značilo da se ZID ZPK, za koji da je Ustavni sud RH utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, iako istih nema, jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZID ZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud RH u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZID ZPK s Ustavom RH da je potvrdio ispravnost istog, a na kraju tuženik trpi šte tu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju, to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenog, predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno, postupanje tuženika u skladu s ZID ZPK. Dakle, jedini egzisten tni odnos između parničnih stranaka je, prema mišljenju tuženika, onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu. Na navedenu okolnost, ali i okolnost da je za iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu, predlaže se provesti financijsko vještačenje.

2. 2. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbacivanje tužbe zbog nedostatka pravnog interesa te obvezati tužiteljicu da mu naknadi troškove postupka sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

3. U podnesku od 29. srpnja 2021. tuženik je istaknuo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u vezi sa sporazumima o konverziji kakav je Aneks uz predmetni ugovor o kreditu, utvrdio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, a s obzirom da su stranke sklopile sporazum o konverziji, (više) nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove jer je osnova za sva ranije izvršena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF upravo nastala s obzirom da je tuženik na temelju sporazuma o konverziji priznao iznose tužitelja. Naime, svi iznosi koje je tuženik stekao na temelju ugovora o kreditu u CHF pa tako i oni iznosi koji su stečeni, kako tužitelj tvrdi, uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vraćeni su tužitelju priznavanjem navedenih iznosa u ugovoru o kreditu u EUR. Napominje i da se o vremenskoj primjeni odredba sporazuma o konverziji i njegovim učincima Ustavni sud Republike Hrvatske očitovao još u postupku za ocjenu suglasnosti ZIDZPK sa Ustavom Republike Hrvatske.

3. 1. Tuženik drži da tužiteljica neosnovano smatra da bi ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli bile ništetne. Tužiteljica je naime, odvjetnik, kako to proizlazi iz zahtjeva za kredit kojega je tužiteljica podnijela prije sklapanja ugovora o kreditu. S obzirom na navedeno tuženik se poziva na sudsku praksu, cit:..“činjenica da tužitelj nije posebno pregovarao o visini kamatne stope nije od utjecaja na ishod ovog spora, tužitelj je diplomirani pravnik, odvjetnik, koji se u vrijeme potpisa Ugovora bavio odvjetništvom te je za očekivati da bez obzira na činjenicu što mu nisu bili jasno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope.“ (Županijski sud u Velikoj Gorici, posl.br. Gž – 193/2020-2 od 24. ožujka 2020.).

3. 2. U odnosu na tvrdnje tužiteljice da bi odredba ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, tuženik ističe da je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača2 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je on napisao ugovor o kreditu i dao ga tužiteljici na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužiteljica ta koja je u svemu bitnom odredila sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njezinih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužiteljici. Osim toga, tuženik ističe da je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imala stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužiteljice. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sama tužiteljica ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužiteljica Ugovor o kreditu potpisala, te da joj je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužiteljici te je tužiteljicu ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Nastavno na navedeno, a uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužiteljica imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako joj je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužiteljici je još jednom, prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njezinu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužiteljica potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. I u tom trenutku tužiteljica je imala mogućnost, ali i obvezu, da kao obaviješten, pažljiv i oprezan potrošač, i javnog bilježnika pita za objašnjenje bilo koje odredbe koja joj nije bila jasna.

3. 3. Nadalje, tuženik ističe da je on u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013). Tuženik je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1.1.2011. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d.“. Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su izmjene stupile na snagu 1.1.2014. nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kamatne stope ni u kojem slučaju nisu mogle prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu, niti su tu stopu ikada prešle, već su upravo suprotno, primijenjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu bile su višestruko niže od najviše dozvoljene.

3. 4. U odnosu na navode tužiteljice da bi odredba ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna, tuženik ističe da je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imala stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o isto. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svog poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika.

3. 5. Tuženik nadalje ističe kako je tužiteljica u svakom trenutku imala mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužiteljica je kao korisnik kredita bila ovlaštena u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužiteljica imala mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužiteljice u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužiteljici je, pod pretpostavkom da je postupala pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. U kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). On je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.

3. 6. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova, tuženik smatra tužbeni zahtjev neosnovanim. Tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužiteljica dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja i usvajanje tužbenog zahtjeva značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužiteljicu u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za nju vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopila tužiteljica trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

3. 7. U slučaju da sud nađe osnovanim tužbeni zahtjev, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužiteljice na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, u tom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, s obzirom na to da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, jer se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Ako bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

3. 8. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužiteljicu da mu naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

4. Rješenjem ovog suda posl. br. P-1512/2019-6 od 14. siječnja 2021. određen je prekid postupka do donošenja odluke Europskog suda o tumačenju prava Europske unije u predmetu koji se vodi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske posl. br. Rev- 1042/17.

4. 1. Postupak je nastavljen rješenjem posl. br. P-1512/2019-8 od 17. rujna 2021.

5. Rješenjem posl. br. P-1512/2019-11 od 19. siječnja 2022. određen je prekid postupka do donošenja odluke Suda Europske unije o tumačenju Direktive 93/13 po zahtjevu za prethodnu odluku Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj C-567/20 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

5. 1. Postupak je nastavljen rješenjem posl. br. P-1512/2019-14 od 8. srpnja 2022.

6. Tužiteljica je na pripremnom ročištu od 25. travnja 2023. navela da je zaprimila svu potrebnu dokumentaciju od tuženika te da stoga odustaje od prijedloga da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije. S obzirom na to da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu kojom je zahtijevala dostavu dokumentacije nužnu za provođenje financijskog vještačenja, a s obzirom na to da je tuženik udovoljio zahtjevu za dostavu dokumentacije nakon podnošenja tužbe, to je tužiteljica smatrala da je ovlaštena i nadalje ustrajati da se za potrebe specifikacije tužbenog zahtjeva provede financijsko vještačenje.

6. 1. Tuženik je istakao kako je dostavom dokumentacije postupio sukladno manifestacijskom zahtjevu tužiteljice pa da slijedom toga ne postoje zapreke za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva. S tim u vezi tuženik ističe kako financijsko vještačenje nije dokazni prijedlog koji sud izvodi kako bi tužitelj mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev, već se izvodi radi utvrđenja osnovanosti visine prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva.

7. Tužiteljica je u podnesku od 28. kolovoza 2025. istaknula da je ona podnijela tzv. stupnjevitu tužbu u ovoj pravnoj stvari kojom je zahtijevala da se tuženiku naloži: isplata iznosa koji je tužiteljica preplatila otplatom kredita iz Ugovora o kreditu broj:

356- 104/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23.10.2007., a temeljem ništetne odredbe o načinu promjene redovne kamatne stope, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana svake pojedine izvršene uplate za korist tužene banke; isplata iznosa koji je tužiteljica preplatila otplatom kredita iz Ugovora o kreditu broj: 356-104/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23.10.2007., a temeljem ništetne odredbe kojom se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF (valutna klauzula), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana svake pojedine izvršene uplate za korist tužene banke te isplatu iznosa razlike nedospjele glavnice kredita na dan konverzije prema obračunu banke u odnosu na iznos stvarno preostale nedospjele glavnice na dan konverzije prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita. S obzirom da je u tijeku postupka tuženik dostavio dokumentaciju nužnu za provedbu vještačenja, te nastavno na provedeno vještačenje, tužiteljica je u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev. Prije specificiranja tužbenog zahtjeva sukladno utvrđenjima iz vještačkog nalaza i mišljenja, tužiteljica ukazuje kako je u međuvremenu, a nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, Vrhovni sud Republike Hrvatske u listopadu 2024. objavio odluke u kojima su zauzeta tri različita pravna shvaćanja o pravima potrošača na obeštećenje u slučajevima provedene konverzije, te do danas nije ujednačio svoje pravno stajalište o tom pitanju. Međutim, u daljnjim odlukama Vrhovnog suda, te posebice u praksi drugostupanjskih sudova, prevladava primjena dvaju od prethodno spomenuta tri pravna shvaćanja Vrhovnog suda, i to kako slijedi: a) Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci posl.br. posl.br. Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022. (otpremljena 15.10.2024.), a koje glasi: ''Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." Vrhovni sud je pri zauzimanju prednje citiranog pravnog shvaćanja, dao izričitu uputu nižestupanjskim sudovima o tome kako su sudovi dužni utvrditi iznos razlike preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, i to kako slijedi: ''U ponovljenom postupku biti će potrebno provesti financijsko vještačenje te utvrditi koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije te nakon toga odlučiti o zahtjevu tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Sukladno citiranoj uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vještak je u ovoj pravnoj stvari utvrdio: 1.) iznos koji bi tužiteljici imao pripasti temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o načinu promijene kamatne stope i valutne klauzule CHF, kako slijedi: ''1. (…) tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 9.020,12 eura, 2. (…) tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 28.221,14 eura, 3. Nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 10.333,28 eura. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.'' Nadalje, vještak je pod 2.) utvrdio iznos koji je tužiteljica dobila konverzijom (priznata preplata), i to kako slijedi: ''Tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 20.340,12 eura na dan 30.09.2015.''. Konačno, 3.) da bi potom navedene iznose stavio u omjer, odnosno izvršio uračunavanje ispunjenja sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, na način da je za iznos priznat konverzijom umanjio ukupan iznos zateznih kamata dospjelih do 30.9.2015., a potom dio glavnice potraživanja tužiteljice, te je temeljem obračuna prikazanog u Tablici 9. utvrdio ukupno potraživanje tužiteljice kako slijedi: ''Nakon obračuna preplate po tečaju i kamatama u odnosu na početni tečaj i početni otplatni plan, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015, obračuna zateznih kamata na te iznose, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (priznate preplate i razlike glavnice), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 42.593,04 eura (42.593,04 eura glavnice - preplate po kamati, valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te 0,00 eura preostale dospjele zatezne kamate)''.

7. 1. Dakle, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci posl.br. Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022. i vještačkog nalaza i mišljenja, tužiteljici smatra da joj temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pripada ukupan iznos od 42.593,04 eura uvećan za zatezne kamate tekuće od 1.10.2015. do isplate.

7. 2. Drugo pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je u odluci posl. br. Rev 586/2019-14 od 21.12.2022. (otpremljena 10.10.2024.), a koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Dakle, prema citiranom pravnom shvaćanju, tužiteljica smatra da bi imala pravo na zatezne kamate koje teku od svake pojedine preplate na ime ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o načinu promjene kamate i valutne klauzule CHF, pa do dana konverzije, neovisno o tome kolika je utvrđena preplata prilikom izračuna konverzije. Sukladno vještačkom nalazu i mišljenju, ukupan iznos zateznih kamata do dana konverzije iznosi 15.358,62 eura (Tablica 9. toč. 6.). Pored navedenog iznosa, sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a, tužiteljica bi imala pravo i na zatezne kamate tekuće na navedeni iznos dospjelih zateznih kamata od dana kada je podnesen zahtjeva za njihovim plaćanjem, dakle od dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari - 30.5.2019.

7. 3. Oba prednje spomenuta pravna shvaćanja Vrhovnog suda priznaju pravo potrošaču na obeštećenje, no u različitim omjerima. Imajući u vidu izračun vještaka, primjena navedenih pravnih shvaćanja za tužiteljicu rezultiraju kako slijedi: prema prvom pravnom shvaćanju tužiteljici bi imala pripasti glavnica potraživanja u iznosu od 42.593,04 eura, zatezne kamate tekuće na navedeni iznos od 1.10.2015. pa do isplate, te joj ne bi pripale zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos tekuće do 30.9.2015. zbog uračunavanja preplate priznate konverzijom, dok prema drugom pravnom shvaćanu izraženom tužiteljici ne bi pripala glavnica potraživanja, već samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose tekuće do 30.9.2015. u ukupnom iznosu od 15.358,62 eura, te zatezne kamate tekuće na navedeni iznos od 30.5.2019. pa do isplate. Dakle, primjenom metodologije izračuna potraživanja tužiteljice koju nalaže Vrhovni sud u prvom pravnom shvaćanju, tužiteljica ne bi imala pravo zahtijevati onaj dio potraživanja (zakonske zatezne kamate do 30.9.2015.), koje joj kao jedino priznaje drugo pravno shvaćanje istog Vrhovnog suda, stoga tužiteljica nije u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev sukladno oba pravna shvaćanja, već s obzirom na rezultat vještačenja, može osnovano postaviti zahtjev samo sukladno jednom ili drugom pravnom shvaćanju. Tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije mogla očekivati da će Vrhovni sud iznjedriti dva oprečna pravna shvaćanja o obimu prava potrošača na obeštećenje, te da će uslijed neujednačenosti prakse tog najvišeg suda, njezin uspjeh u sporu ovisiti o tome kojem sudu i sudskom vijeću će njezin predmet biti dodijeljen. Tužiteljica stoga, smatra svrsishodnim za konačno razrješenje odnosa među parničnim strankama da s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, a posebice rezultata vještačenja, naslovni sud dopusti da tužiteljica tužbeni zahtjev specificira poštujući oba u praksi sudova primjenjiva stava Vrhovnog suda, i to na način da izvorni tužbeni zahtjev koji se sastojao od zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kao glavnice i zahtjeva za isplatom zateznih kamata koje teku od dana svake pojedine preplate, podijeli na glavni i podredni tužbeni zahtjev, odnosno da: kao glavni tužbeni zahtjev postavi zahtjev za isplatu iznosa na ime razlike plaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatu, plaćenih tečajnih razlika u odnosu na inicijalni tečaj te na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije, u ukupnoj visini od 42.593,04 eura, uvećanog za zatezne kamate tekuće na navedeni iznos od 1.10.2015., pa do isplate, a kao podredni, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavi zahtjev za isplatom iznosa zateznih kamata tekućih na više plaćene iznose kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatu, te tečajnih razlika u odnosu na inicijalni tečaj, od dana svake pojedine uplate do dana 30.9.2015., u ukupnom iznosu od 15.358,62 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 30.5.2019., pa do isplate, a koji eventualno kumulirani zahtjev tužiteljica predlaže prihvatiti ukoliko se naslovni sud prikloni pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci posl.br. Rev 586/2019-14 od 21.12.2022., te posljedično ocijeni glavni tužbeni zahtjev neosnovanim. Time će biti udovoljeno i načelu pravičnosti jer nastala pravna neizvjesnost ne bi smjela ići na teret tužiteljice, na način da mora birati u skladu s kojim pravnim shvaćanjem će specificirati tužbeni zahtjev uz rizik da samo zbog puke ''loše sreće'', tj, jer je njezin predmet dodijeljen u rad onom sudu ili sudskom vijeću koje se priklonilo shvaćanju koje nije ono na kojem je tužiteljica specificirala visinu svog tužbenog zahtjeva, tužiteljica bude dokinuta za pripadajuće obeštećenje. Oba zahtjeva, glavni i podredni zahtjev, temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na kojima je postavljen izvorni tužbeni zahtjev, stoga je svrha ovakve specifikacije tužbenog zahtjeva isključivo ostvarivanje mogućnosti konačnog razrješenja odnosa između parničnih stranaka koji proizlazi iz nesporno utvrđene ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a u okolnostima pravnog dualizma stvorenog praksom Vrhovnog suda u načinu rješavanja takvih odnosa.

7. 4. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud presudom naloži tuženiku da joj isplati iznos u visini od 42.593,04 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 1.10.2015., pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

7. 5. Podredno, ako sud ocijeni glavni tužbeni zahtjev neosnovanim, tužiteljica predlaže da sud prihvati eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim predlaže da sud naloži tuženiku da joj isplati iznos u visini od 15.358,62 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.5.2019., pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

8. Tuženik se u podnesku od 8. rujna 2025. usprotivio preinaci tužbe jer smatra da je tužiteljica promijenila i istovjetnost tužbenog zahtjeva jer sada postavlja i zahtjev za isplatom zatezne kamate u apsolutnom iznosu kao samostalni tužbeni zahtjev. Navedeno postupanje tužiteljice je protivno prisilnim propisima parničnog postupka budući da sukladno čl. 186. ZPP-a, obvezan sadržaj tužbe jest određeni zahtjev u pogledu glavne stvari. Jedina iznimka od obveze postavljanja određenog tužbenog zahtjeva pri podnošenju tužbe, a prije zaključenja prethodnog postupka, propisana je čl. 186.b ZPP-a u vidu instituta stupnjevite tužbe. Neovisno o tome što se tužiteljica prilikom podnošenja tužbe poziva na institut stupnjevite tužbe, nepravilna ostaje primjena navedenog instituta kao iznimke od postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Naime, stupnjevita tužba kao iznimku dopušta isticanje neodređenog tužbenog zahtjeva sve do donošenja rješenja po manifestacijskom zahtjevu, a koji u predmetnom sporu nije ni donesen, da bi potom temeljem dobivene dokumentacije tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev, a sve to još za vrijeme trajanja prethodnog postupka. Budući da je tužiteljica postavila određeni tužbeni zahtjev tek u fazi glavne rasprave, ona nije ispravno primijenila odredbe parničnog postupka, slijedom čega tuženik predlaže sudu sukladno čl. 109. ZPP-a tužbu odbaciti. Zaključno, tuženik ističe kako provođenje vještačenja nije nužno, a niti dozvoljeno radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, već je obveza tužitelja da na temelju dokumentacije samostalno odredi tužbeni zahtjev. U slučaju da tužiteljica nije imala potrebna znanja, smatra da je trebala angažirati stručnjaka koji može izračunati navodno potraživanje, kao što to uostalom redovno čine tužitelji u usporedivim okolnostima kao u rubriciranom sporu.

9. U odnosu na navode tuženika, tužiteljica je na ročištu održanom 4. studenog 2025. ukazala kako suprotno navodima tuženika u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odbacivanje tužbe primjenom čl. 109. ZPP-a jer tužiteljica nije bila pozvana da u određenom roku uredi tužbeni zahtjev, pa da bi propuštanjem roka bila ostvarena pretpostavka za odbacivanje tužbe, već je samoinicijativno uredila tužbeni zahtjev kada su se sukladno čl. 186. b st. 3. ZPP-a ostvarile pretpostavke za to. Tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva time što je postavila zahtjev za isplatom zateznih kamata u apsolutnom u iznosu, odnosno time što je uglavničila zatezne kamate koje je potraživala već u tužbi, jer prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda posl. br. Rev -209 /2008-2 od 9. rujna 2009. uglavničenjem zateznih kamata ne mijenja se istovjetnost tužbenog zahtjeva, odnosno ne predstavlja preinaku tužbe niti presumcije povlačenja ranijeg tužbenog zahtjeva u kojem nisu bila uglavničene zatezne kamate.

10. Glede postavljanja manifestacijskog zahtjeva, treba navesti da je tužiteljica pružila dokaz da je od tuženika prije pokretanja ove parnice zatražila dostavu dokumentacije potrebne radi preciziranja tužbenog zahtjeva ali joj istu tuženik nije dostavio do podnošenja predmetne tužbe, pa je tužiteljica bila ovlaštena postaviti zahtjev u skladu s odredbom čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), a nakon što je tuženik dostavio u spis tražene isprave te nakon provedenog financijskog vještačenja postaviti određeni zahtjev (tako i Županijski sud u Rijeci u presudu posl. br. Gž-744/2022-4 od 19. lipnja 2024.).

11. S obzirom na to da je tužiteljica tek nakon provedenog financijskog vještačenja određeno postavila glavni zahtjev za isplatu, po stavu ovog suda, na taj način nije preinačila tužbu pa sud nije odlučivao o dopuštenosti preinake tužbe. Osim toga, sud drži da tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva time što je postavila zahtjev za isplatom zateznih kamata u apsolutnom u iznosu, odnosno time što je uglavničila zatezne kamate koje je potraživala već u tužbi, jer prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda posl. br. Rev -209 /2008-2 od 9. rujna 2009. uglavničenjem zateznih kamata ne mijenja se istovjetnost tužbenog zahtjeva, odnosno ne predstavlja preinaku tužbe niti presumcije povlačenja ranijeg tužbenog zahtjeva u kojem nisu bila uglavničene zatezne kamate.

12. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu s prilozima (str. 7-17), tečajna lista (str. 18-20), aneks uz ugovor o kreditu s prilozima (str. 21-30, 181-267), zahtjev za izdavanje dokumentacije (str. 31), izračun konverzije (str. 56-58), simularni otplatni plan u eur (str. 59-64), popis uplata (str. 65-67), nacrt aneksa uz ugovor o kreditu s prilozima (str. 68-123), i pisani nalaz i mišljenje vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića od 9. lipnja 2025. (str. 286-305). Pored toga, izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje JV i tužiteljice koje su saslušane na ročištu od 31. svibnja 2023. (str. 275-278), te saslušanjem vještaka Tomislava Prpića na ročištu od 4. studenog 2026.

12. 1. Odbijeni su dokazni prijedlozi tuženika za izvođenje dokaza čitanjem izjave CVL te dokaz saslušanjem javnog bilježnika Miroslava Bračuna. Naime, izjava CVL (djelatnice tuženika) nije uzeta u obzir jer tuženik nije sudu dao opravdani razlog za čitanje te izjave umjesto provođenja dokaza saslušanjem imenovane djelatnice kao svjedoka, koji dokaz nije predložio. Međutim, imenovana svjedokinja nije niti pregovarala s tužiteljicom prije sklapanja ugovora pa o sklapanju konkretnog ugovora, načinu i rezultatima pregovora, nema nikakvih saznanja, a što vrijedi i za svjedoka javnog bilježnika.

13. Tužbeni zahtjev je osnovan.

14. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., 23. listopada 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 356-104/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen istog dana kod javnog bilježnika Željka Krajine u [adresa] pod br. OV-1422/07, a kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu 275.620,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d. d. važećem na dan korištenja kredita, s kamatom od 5,5 % promjenjivom sukladno Odluci tuženika. Nije sporno da su tužiteljica i tuženik zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356- 104/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. ožujka 2016. kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporna je i činjenica je li tužiteljica u konkretnom slučaju imala status potrošača.

16. Tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je s tuženikom sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-104/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. ožujka 2016., čime se tužiteljica kao potrošač nije odrekla prava na povrat preplaćenih anuiteta po osnovi ništetih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu od 23. listopada 2007., jer je ovaj sud stava da sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu ne može dovesti potrošača u nepovoljniji položaj od onih koji te dodatke nisu sklapali.

16. 1. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

17. 1. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

18. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502. a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

19. U skladu s tim se tužiteljica, kao korisnik kredita, u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

20. Saslušana svjedokinja JV iskazala je da je bila zaposlena kod tuženika u poslovnici u [adresa] do 1. ožujka 2022. kada je otišla u mirovinu. Tužiteljica joj je poznata kao klijentica Addiko bank d.d. Sjeća se da je tužiteljica podigla stambeni kredit 2006. ili 2007. za kupnju stana. Ona je bila njezin osobni bankar. Sjeća se da je tužiteljica podigla ogroman kredit u vrijeme kada su uvjeti kreditiranja bili izrazito nepovoljni. Taj kredit je bio jedini kredit koji je bio podignut u poslovnici u [adresa] s depozitom. To znači da uz ostale uvjete koje su se zahtijevali odnosno uz ostale instrumente osiguranja, a to je založno pravo na nekretnini, administrativne zabrane i zadužnice, kredit je bio određen s depozitom od 10 % iznosa kredita, što znači da je banka na depozitni račun tužiteljice kao instrumente osiguranja položila 10 % iznosa kredita u slučaju da tužiteljica ne bi mogla isplaćivati kredit. Ne sjeća se točnog roka otplate kredita ali misli da nije bio maksimalan rok, već da se radilo o roku otplate od 20 godina jer su u kredit bili uključeni mama i tata tužiteljice kao sudužnici. Riječ je o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužiteljica nije dobila akcijsku kamatnu stopu, jer tada nije bila u ponudi već je bila odmah ugovorena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od preko 5 %. U to vrijeme je početna kamatna stopa iznosila 5,25 %, nakon toga 5,50 %, pa 5,75 %. S obzirom na to da je bio ugovoren depozit moguće je da je početna kamatna stopa bila 5,50 %. Kao i svim ostalim klijentima i tužiteljici je rekla da će se rata kredita mijenjati i da ista ovisi o tečaju CHF na dan dospijeća rate kredita, te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke. Ne sjeća se da li je tužiteljica imala posebnih pitanja vezano za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Tužiteljica nije imala mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora o kreditu jer je riječ o tipskom ugovoru kojeg nakon odobrenja kredita sastavlja pravnica u poslovnici u Poreču. Nakon što bi ga pravnica sastavila i potpisala, dostavila bi ga svjedokinji, koja bi ga potpisala te pozvala sve sudionike kredita te bi im predala ugovor o kreditu s kojim bi oni odlazili k javnom bilježniku. Tužiteljica preda svjedokinjom nije pročitala ugovor o kreditu. Kada bi klijent došao u banku i izrazio želju za podizanjem kredita prvo bi tog klijenta i njegovog sudužnika pitala o razlozima podizanja kredita odnosno da li je kredit radi gradnje, adaptacije ili kupnje. Nakon toga se utvrđivala visina njegove plaće i sudužnika, informativno nakon toga se vršio i informativni izračun rate kredita s obzirom na iznos kredita koji klijent želi. Ako je klijent bio suglasan da se ide dalje, predavala mu se dokumentacija koju mora ispuniti, a to je prije svega zahtjev za kredit te ostali upitnici o podacima poslodavca i primanjima. Tražila se dokumentacija za nekretninu koja će poslužiti kao založno pravo za osiguranje kredita te se išlo u procjenu te nekretnine. Nekretnine su u to vrijeme procjenjivali ovlašteni procjenitelji s popisa banke. Nakon što bi klijent donio svu potrebnu dokumentaciju i kada bi dobili procjenu nekretnine određivao se konačan iznos kredita i rok otplate kredita s obzirom na kreditnu sposobnost klijenta. Tužiteljica nije iznosila primjedbe na odredbe ugovora vezano za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Jedino joj je odredba o depozitu bila jako nepovoljna ali je vjerojatno bila vezana za rok isplate stana prodavatelju pa je uzela po ponuđenim uvjetima kredit.

21. Tužiteljica je iskazala da je 2007. odlučila kupiti stan u [adresa] nakon što je od 2001. bila podstanar. Stan koji je željela kupiti prodavala je tvrtka Istra – Auto d.o.o. i oni su je uputili u tadašnju Hypo Alpe Adria bank d.d. (danas Addiko bank d.d.) radi podizanja kredita. U toj banci su joj ponudili samo kredit u CHF. Kada je podizala kredit tužiteljicu je isključivo zanimalo kolika će biti rata kredita, rok otplate kredita i instrumenti osiguranja. Potvrdila je navode svjedokinje JV da je kao instrument osiguranja bio ugovoren depozit od 10 % zbog kojeg je i tražila da joj se poveća iznos kredita kako bi mogla položiti tih 10 % na depozitni račun i kako bi imala dovoljno za otplatu stana kojeg je kupila isključivo na kredit. Ona je tek nakon par godina od podizanja kredita saznala da je bila jedina koja je u poslovnici u [adresa] podigla kredit s depozitom. Mislila je da su to i inače bili uvjeti za odobravanje kredita jer joj je to tako banka i prezentirala. Kredit je podigla s rokom otplate od 22 godine, a otplatila ga je početkom 2023. Prvo je 2015.-2016. zatvorila kredit u CHF te je kod iste banke podigla kredit kojim je u potpunosti otplatila kredit u CHF. U predmetnom stanu tužiteljica živi i danas sa svojom obitelji. Početna rata kredita iznosila je 8.000,00 kuna da bi u jednom trenutku iznosila preko 13.000,00 kuna, odnosno stalno je rasla od one početne ugovorene što je za nju bilo previše. Znala je da se rata može mijenjati, čak i na niže, ali da će toliko porasti nije mogla zamisliti. Predmetni stan nije koristila u nikakve druge svrhe osim za stanovanje. Pročitala je predmetni ugovor prije nego što je solemnimiziran kod javnog bilježnika. Načelno je shvaćala što znači valutna klauzula i da je rata vezana za tečaj CHF. Tada je valuta CHF slovila kao stabilna valuta i ni je mislila da bi trebalo doći do većih oscilacija. Uvjeti banke su bili takvi da oni mogu mijenjati kamatnu stupu na što tužiteljica nije mogla utjecati, a inače je bila riječ o tipskim ugovorima. Prilikom potpisivanja ugovora tužiteljici nisu objasnili koliko često banka može donijeti odluku o promjeni kamatne stope kao niti o čemu ovisi ta odluka. Tužiteljica je samo dobivala u poštanskom sandučiću obavijest banke da se ubuduće povećava kamatna stopa. Nije tražila da joj se posebno pojašnjava odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ona nije mogla tražiti da se promijene bilo kakve odredbe ugovora jer je riječ o tipskom ugovoru te nije mogla postavljati uvjete. Istaknula je da je malo čudno što je u vrijeme dobivanja kredita primala plaću u iznosu 7.500,00 kuna, a da je početna rata kredita iznosila 8.000,00 kuna. Po tome ona ne bi bila ni kreditno sposobna. Na to joj je ukazao nakon par godina jedan prijatelj bankar. Pretpostavlja da se njena kreditna sposobnost utvrđivala na temelju prometa njenog odvjetničkog ureda jer su tražili i te podatke, a pogotovo što ona sebi kao odvjetnik mjesečno može isplaćivati i dobit ako ga ostvari. Osim toga u to vrijeme su i njeni roditelji kao sudužnici radili pa su dali izjavu da im se može skidati iznos kredita s plaće. Ona nije bila u mogućnosti pregovarati s bankom nego je mogla prihvatiti ili ne prihvatiti njihove uvjete.

22. Iskaz tužiteljice sud prihvaća i ocjenjuje vjerodostojnim i istinitim s obzirom na to da je tužiteljica na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivala o okolnostima koje su joj neposredno poznate i kojih se mogla prisjetiti, te u njezinom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, a njezin iskaz je u bitnome potvrđen i iskazom svjedokinje JV, te čitanjem predmetnog ugovora.

22. 1. Svjedokinja JV, po ocjeni ovog suda, iskazivala je na jasan i uvjerljiv način o činjenicama kojih se mogla prisjetiti zbog proteka vremena od dana sklapanja predmetnog ugovora, te sud njezin iskaz ocjenjuje vjerodostojnim.

23. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da ona u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već da joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji za nju, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Iako je tužiteljica pročitala ugovor prije solemnizacije pred javnim bilježnikom, sud smatra da je isti mogla razumjeti onoliko koliko to može osoba koja nije financijske / bankarske struke. Unatoč tome što je tužiteljica po zanimanju odvjetnik, to je ne može dovesti u nepovoljniji položaj, jer ona je po struci pravnik, a ne osoba specijalizirana za financijska / bankarska pitanja. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicom banke u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane djelatnice banke s kojom je komunicirala nije dobila potrebne i potpune obavijesti. Navedeno je i potvrdila i svjedokinja JV.

24. Slijedom navedenog, tuženik (na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule i pojam promjenjive kamatne stope, poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Drugim riječima, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranaka sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

25. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu podigla radi kupnje stana u kojem živi i danas s obitelji. Navedeno proizlazi i iz ugovora o kreditu, u kojem se u čl. 2. navodi da je kredit odobren za kupovinu stana. Tužiteljica stan nikada nije iznajmljivala biti ga koristila u druge svrhe osim za stanovanje.

26. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., u nastavku: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravni posao, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. Na bitno istovjetan način je pojam „potrošač“ definiran i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

26. 1. U konkretnom slučaju, tužiteljica je zaključila ugovor o kreditu kao fizička osoba radi kupnje stana i to za njezine osobne potrebe i potrebe njene obitelji, a tuženik, na kojem je bio teret dokaza (tako i VSRH u odluci br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) nije dokazao da je tužiteljica podigla kredit u svrhu bilo kakve poslovne ili poduzetničke djelatnosti ili radi obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja niti to proizlazi iz provedenih dokaza. Dakle, evidentno se radi o potrošačkom kreditu i tome da je tužiteljica u tom ugovoru nedvojbeno nastupila kao potrošač. Tužiteljica u konačnici, nije niti dužna dokazivati negativne činjenice već je to dužnost tuženika kao protivne strane, a što isti nedvojbeno nije dokazao, tako da tužiteljica svakako ima svojstvo potrošača, jer na koncu, niti jedna isprava u spisu ne govori u prilog tome da bi bilo suprotno, odnosno da tužiteljica nije potrošač u smislu mjerodavne odredbe čl. 3. st. 1. t. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kako je pojašnjeno. Zbog navedenog prigovor tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača nije osnovan.

27. Ugovor o kreditu broj: 356-104/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 23. listopada 2007. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

28. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15, dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. 18/2018 od 26. svibnja 2020.

29. Tužiteljica i tuženik su sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-104/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. ožujka 2016. Predmetni Aneks sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015., dalje: ZID ZPK). Stav je ovoga suda da predmetna konverzija odnosno sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu nije od značaja za predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti sklopljenim Aneksom ne navodi, niti ugovara, način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa te glavnica kredita vezivala za valutu švicarskog franka, kao što se ne navodi, niti ugovara, na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog fraka iz osnovnog ugovora, a niti je tužiteljica u trenutku konverzije znala da će ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom, a osim toga i tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, činjenica da su tužiteljica i tuženik sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu od 4. ožujka 2016. kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR ne znači da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi te preplaćene anuitete zbog tečajne razlike.

30. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, u skladu s čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.

31. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio rješenje, broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

32. Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Toomislav Prpić je u nalazu i mišljenju od 9. lipnja 2025. dao mišljenje sljedeće mišljenje.

1. Pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, da je tužiteljica na ime kamata, do konverzije više uplatila 9.020,12 eura.

2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, da je tužiteljica na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 28.221,14 eura.

3. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 10.333,28 eura. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

4. Vještak zaključuje da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 20.340,12 eura na dan 30.09.2015.

5. Nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 2 u obračun, obračuna zateznih kamata na iznose iz točke 1 i 2 do konverzije, te efekata konverzije (priznate preplate i razlike glavnice) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 42.593,04 eura i to:

- 42.593,04 eura preplate po kamati, valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 1.10.2015 do isplate,

- 0,00 eura preostale dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015.

6. Prema mišljenju vještaka, tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom EUR, ali ne i s CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni po točkama 1, 2 i 3, odnosno iznose utvrđene rekapitulacijom.

33. S obzirom na to da je tuženik u podnesku od 21. kolovoza 2025. iznio prigovore na nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića, na ročištu održanom 4. studenog 2025. izveden je dokaz saslušanjem vještaka radi usmenog pojašnjenja nalaza i mišljenja (na koje ročište tuženik nije pristupio).

33. 1. U svom iskazu vještak Tomislav Prpić je naveo da u c ijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 9. lipnja 2025. U odnosu na prigovor tuženika istaknut u t. 3 podneska od 21. kolovoza 2025. gdje tuženik navodi da je vještak trebao računati razliku anuiteta, a ne razliku plaćenih kamata, vještak je istakao da je isti zapravo pravno pitanje budući da je zadaćom suda jasno određeno da se traže iznosi preplate kamata u anuitetu, a ne razlika anuiteta, kakvu simulaciju i usporedbu i kroz t. 5 navodi tuženik. Što se tiče prigovora iz t. 6, gdje tuženik navodi da je vještak kod izračuna tečajnih razlika pogrešno uračunao tečajnu razliku po anuitetu od 30. rujna 2015. budući je isti naplaćen 6. listopada 2015., vještak je naveo da ta primjedba ne stoji budući da je tuženik proveo konverziju kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. sukladno odredbama ZIDZPK, a što je realizirano aneksom od 2016. do kada su se uplate knjižile kao CHF pa tako i uplata 6. listopada 2015. na koju se tužen ik referira. S obzirom na to da je kod izračuna konverzije tuženik u izračun tužiteljičinih obveza uzeo obvezu koja dospijeva 30. rujna 2015. te temeljem toga formirao iznos preplaćenoga u postupku konverzije, to je s druge strane bilo potrebno uzeti i iznos zatvaranja takve obveze, ma kada se on dogodio budući da se zadaćom koju je sud odredio tražila preplata po kamati i valuti do provedene konverzije, odnosno pretpostavka da nije riječ o simuliranom EUR kreditu, već o ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

34. Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s njim specificirala tužbeni zahtjev.

34. 1. Nakon što se vještak Tomislav Prpić u iskazu očitovao na prigovore tuženika, sud ocjenjuje da su tuženikovi prigovori na vještački nalaz i mišljenje, ustvari pravna pitanja o kojima je sud iznio svoj stav u obrazloženju presude.

34. 2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 9. lipnja 2025. te njegov iskaz od 4. studenog 2025., jer je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje izradio na jasan i detaljan način te je na pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, a sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju.

35. U skladu s čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

36. Kako su ugovorne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

36. 1. Kada se uzme u obzir da je tužiteljica zbog jednostrane promjene kamatne stope do izvršene konverzije preplatila iznos od 9.020,12 eura, te na ime tečajnih razlika do konverzije preplatila iznos od 28. 221,14 eura, kao i obračunate zatezne kamate na navedene iznose do konverzije, te uzevši u obzir efekte konverzije (priznate preplate i razlike glavnice), sud zaključuje da je tuženik dužan tužiteljici vratiti iznos od 42.593,04 eura i to na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, rastu tečaja švicarskog franka i razlike glavnice.

37. Tuženik je u skladu s čl. 1115. ZOO-a dužan tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje na preplaćeni iznos od 42.593,04 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

38. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

38. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38. 2. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke pravomoćno je okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužiteljica je tužbu podnijela sudu 30. svibnja 2019. Stoga, sud utvrđuje da do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice.

39. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati ukupan iznos od 42.593,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate, kako je navedeno u t. I. izreke presude.

39. 1. Budući da je sud ocijenio osnovanim i prihvatio glavni tužbeni zahtjev, nije odlučivao o osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

40. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

40. 1. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Na temelju čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka.

41. Tužiteljica je zatražila naknadu troškova zastupanja kod sastava podnesaka od 25. travnja 2023. i 29. kolovoza 2025. u iznosu 2.000,00 eura, zastupanja na ročištima od 25. travnja 2023., 31. svibnja 2023. i 4. studenog 2025. u ukupnom iznosu 3.000,00 eura, uvećano za PDV 25 % u iznosu 1.250,00 eura. Zatražila je i trošak financijskog vještačenja u iznosu 600,00 eura te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu prema odluci suda, sve uvećano za zateznu kamatu od donošenja presude do isplate.

41. 1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23., dalje: OT) i čl. 155. ZPP-a, te vrijednosti predmeta spora od 27.871,79 eura u trenutku podnošenja tužbe do 29. kolovoza 2025. od kada vrijednost predmeta spora iznosi 42.593,04 eura, tužiteljici su priznati troškovi zastupanja kod sastava podneska od 25. travnja 2023. u visini 250 bodova prema Tar. br. 8. t. 1. OT, sastava podneska od 29. kolovoza 2025. (kada je zaprimljen) u visini 500 bodova prema Tar. br. 8. t. 1. OT, zastupanja na ročištima od 25. travnja 2023. i 31. svibnja 2023., za svaku radnju u visini 250 bodova prema Tar. br. 9. t. 1. u vezi s Tar. br. 7. t. 1. OT, te zastupanja na ročištu od 4. studenog 2025. u visini 500 bodova prema Tar. br. 9. t. 1. u vezi s Tar. br. 7. t. 1. OT, ukupno 1750 bodova. S obzirom na to da vrijednost boda iznosi 2,00 eura prema Tar. br. 50. OT uz pripadajući iznos PDV-a prema Tar. br. 42. OT, tužiteljici pripada trošak zastupanja u iznosu 4.375,00 eura.

41. 2. Tužiteljici su priznati i troškovi na ime uplaćenog i utrošenog predujma za potrebe financijskog vještačenja u ukupnom iznosu 600,00 eura te sudskih pristojbi na tužbu u iznosu 325,17 eura.

41. 3. Nije joj priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer nije u obvezi plaćanja te sudske pristojbe u skladu s čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) pa neće biti pozvana na plaćanje te sudske pristojbe.

42. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu 5.300,17 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. ožujka 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), a u preostalom dijelu tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova je odbijen kao neosnovan.

43. Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na parnični trošak pa je njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen u cijelosti.

U Bujama 24. ožujka 2026.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužiteljici p.p.

2. tuženiku p.p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte