Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1545/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ID, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, zastupan po pun. Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 27. veljače 2026. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP), a objavljene 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu br. 737252, zaključenog 24.09.2007. između tužitelja i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb, koja glasi:

„Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.

II. N a l a ž e s e tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ID, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 77,46 €

(sedamdesetsedameuraičetridesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.09.2007. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od

227,32 € (dvjestodvadesetsedameuraitridesetdvacenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 24. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj o d b i j a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 800,78 €;

r i j e š i o  j e

O d b i j a s e prigovor tuženika mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb 24. rujna 2007. zaključio Ugovor o kreditu br. 737252 prema kojemu mu je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.008,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita.

1.1. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 6.st.1. ugovorena je naknada za korištenje kredita u visini od 1,10 % od cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. S obzirom da je predmetni Ugovor zaključen i realiziran 24.09.2007., naplaćen mu je 25.09.2007. iznos od 583,63 kn / 77,46 € kao naknada za korištenje kredita, Ističe kako se toj ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika (banke) te implementirana u tipski ugovor na koji nije imao utjecaja te mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje.

1.2. Navodi da prema odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je u konkretnom slučaju i riječ. Ujedno, navedena odredba je i ništetna jer je nedopuštena po čl. 269., 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO), sve to u svezi s čl. 322., 323. i 324. ZOO-a. Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (nepoštena i ništetna ugovorna odredba) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a ujedno je takvo formuliranje nepoštena poslovna praksa, konkretno zavaravajuća poslovna praksa pobliže opisana u čl. 107. do 110. ZZP-a (NN 79/07). Dakle, navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer su stranke predmetnim Ugovorom u čl. 11.t.3. ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu. Navodi da je odredbom čl. 70. ZPP-a dopušten ovakav sporazum mjesne nadležnosti suda ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. S obzirom da u ovom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, smatra da je mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan sud.

2.1. Osim toga, osporava osnov tužbe kao neosnovan dok ne osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 77,46 € jer ista proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Ističe prigovor zastare i prigovara visini vrijednosti predmeta spora (dalje VPS) kao previsoko naznačenoj. Navodi da iznos VPS-a mora odgovarati samo kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa. Ovdje se radi o jednom zahtjevu koji ima dvije komponente — jednu deklaratornu (utvrđenje ništetnosti) i jednu kondemnatornu (izvršenje obveze, tj. isplata tražbine), s time da je deklaratorni preambul (prethodni deklaratorni zahtjev) nužna pretpostavka za kondemnatornu presudu. To znači da tužitelj prvo traži da sud utvrdi postojanje prava (deklaratorni zahtjev), a zatim traži od suda da temeljem tog utvrđenja naloži tuženiku isplatu novčanog iznosa (kondemnatorni zahtjev). Stoga tužitelj neosnovano označava VPS s iznosom od 1.404,68 € za navodno dva tužbena zahtjeva.

2.2. Navodi da čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10 %. Dakle, odredba u Ugovoru je jasno postavljena i smještena na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio Ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati oko plaćanje spomenute naknade. Smatra da tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formuliranom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika. Stoga, ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju se po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti. Isto tako tužitelj je u svakom trenutku imao mogućnost odabrati neki drugi model kredita koji je bio dostupan na tržištu u to vrijeme. Također, Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Ističe odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da će sud prilikom ocjene poštenosti određene ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti koje su prethodile i koje su pratila sklapanje ugovora, druge ugovorne odredbe te, ukoliko postoji, drugi ugovor koji se odnosi na ugovor koji se ocjenjuje i koji predstavlja glavni ugovor. Dakle, kako Direktiva, tako i ZZP utvrđuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje poštenost ugovorne odredbe. To znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužitelju kao potrošaču bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na navedeno, ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu jasno se može zaključiti da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima. Tužitelj je, nakon što je pročitao ugovor i upoznao se s njegovim uvjetima, imao potpunu mogućnost odlučiti hoće li sklopiti ugovor ili od njega odustati. Stoga, iz svega navedenog proizlazi da se tužitelj bez osnove i paušalno pozvao na odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača koje su mu odgovarale. Slijedom svega navedenog predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tužitelj se u podnesku od 26. siječnja 2026. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Vezano uz tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, ističe kako se sukladno čl. 320. st. 1. ZOO-a svaka nejasna odredba, a ova u čl. 11. st. 3. Ugovora je očito nejasna, mora tumačiti u korist strane koja nije pripremala sadržaj ugovora, odnosno kako je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, evidentno je kako se nejasnoća iste odredbe treba tumačiti u njegovu korist kao slabije i neuke strane (fizičke osobe) naspram tuženika (pravne osobe), dugogodišnje kreditne institucije velikoga tržišnoga udjela. S obzirom da konkretan sud nije naveden u tom članku (izrijekom nije naveden koji bi to bio sud u Zagrebu, a niti to tuženik navodi, već samo spominje „mjesno nadležni sud“), evidentno je kako je ovaj spor proizašao iz poslovanja poslovne jedinice tuženika, konkretno Podružnice Osijek pod koju spada i on, što je sve vidljivo iz njegove adrese prebivališta, a sve to sukladno čl. 59. ZPP-a. Ujedno, iz str. 5. predmetnoga ugovora je vidljivo kako je isti zaključen u Osijeku, a iz zadnje stranice ugovora je evidentno kako je isti potvrđen tj. pojašnjen tužitelju putem javnog bilježnika čije je sjedište također u Osijeku.

Navodi da tuženik pogrešno osporava pravilnost označenog VPS-a. Tužbeni zahtjev u ovom predmetu obuhvaća kako deklaratorni zahtjev tako i kondemnatorni zahtjev pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrojem vrijednosti oba zahtjeva, sukladno čl. 37. st. 1. ZPP-a. Praksa redovnih sudova potvrđuje da deklaratorni zahtjev nije pomoćne prirode, već ima samostalan značaj, osobito kada se tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz koje proistječu daljnja prava tužitelja - bilo radi restitucije, bilo radi zaštite potrošača, ili uklanjanja pravne nesigurnosti za ubuduće. Pored toga, ističe da ništetnost predstavlja samostalan pravni temelj za povrat primljenog, sukladno članku 322. i 323. ZOO-a, zbog čega je nemoguće isključiti značaj deklaratornog zahtjeva u procjeni VPS-a, kako to tvrdi tuženik. Tvrdnja tuženika da VPS treba biti određen isključivo po vrijednosti kondemnatornog dijela protivna je i njegovom postupanju, jer isti je za sastav odgovora na tužbu zatražio iznos od 200,00 EUR + PDV, iznos koji proizlazi iz označenog VPS-a. Stoga smatra da sud takav prigovor tuženika odbije kao neosnovan.

3.1. Vezano za istaknuti prigovor zastare navodi da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020., zastarni rok za tražbinu povrata temeljem ništetne ugovorne odredbe ne počinje teći od trenutka isplate, već tek od dana pravomoćnosti presude kojom je ta ništetnost utvrđena. Stoga je prigovor zastare koji polazi od trenutka plaćanja, a ne od pravomoćne odluke o ništetnosti pravno neutemeljen.

3.2. Navodi kako se odredba o naknadi za obradu kredita smatra nepoštenom jer tuženik nije jasno ni transparentno objasnio što ta naknada obuhvaća niti je dostavio dokaze da je za istu pružena bilo kakva konkretna usluga. Radi se o unaprijed određenom paušalnom iznosu, bez ikakvog pojašnjenja, ili dokumentacije koja bi potvrdila njegovu osnovanost. Takav način određivanja naknade nije u skladu s načelima transparentnosti i ravnoteže prava i obveza ugovornih strana, kako ih zahtijeva Zakon o zaštiti potrošača i Direktiva 93/13/EEZ. Sud Europske unije u više navrata je istaknuo da banka mora potrošaču omogućiti razumijevanje prirode i svrhe takve naknade. U suprotnom, radi se o odredbi koja stvara znatnu neravnotežu na štetu potrošača i kao takva je ništetna. Stoga iako se može tvrditi da je klauzula o naknadi za obradu kredita gramatički razumljiva - u smislu da je jasno formulirana i jezično čitljiva - to samo po sebi nije dostatno prema kriterijima Direktive 93/13/EEZ i ustaljene prakse Suda Europske unije. Naime, prava mjerodavna ocjena uključuje i tzv. ekonomsku transparentnost, odnosno pitanje je li potrošaču na jasan i razumljiv način prikazano kako se određena naknada formira, na temelju kojih konkretnih usluga ili aktivnosti banke te u kojoj mjeri utječe na njegovu ukupnu obvezu. U ovom slučaju, banka nije obrazložila strukturu ni osnovicu za obračun naknade, niti je predočila ikakvu posebnu protučinidbu za isti iznos. Klauzula je bila dio unaprijed pripremljenog obrasca bez ikakve individualne pregovaračke mogućnosti s potrošačem, što dodatno pojačava njezin nepošteni karakter. Takva standardizirana i jednostrano nametnuta ugovorna odredba, bez ikakve transparentnosti o stvarnim ekonomskim učincima, ne može se smatrati poštenom ni prema domaćem ni prema europskom pravu. Osim toga, tvrdnja tuženika da ta naknada predstavlja „cijenu usluge obrade“ ne mijenja činjenicu da nije pojašnjeno koje se to usluge naplaćuju, niti je ponuđen opis takvih usluga te nije niti dokazano da su takve usluge uopće izvršene. Obrada kreditnog zahtjeva je uobičajeni i osnovni dio poslovanja banke, koji se već pokriva zaradom banke sadržanom u kamati, a tuženik u ugovoru nije specificirao da se radi o naknadi za konkretne usluge koje nisu sadržane u kamatnoj stopi.

3.3. Slijedom svega iznijetoga i dalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da ga sud usvoji u cijelosti.

4. Na ročištu održanom 27. veljače 2026. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik je naveo da ne prijepori visinu potraživanja, ali prigovara visini vrijednosti spora te ističe i prigovor zastare.

5. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb i tužitelj 24. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu br. 737252 u poslovnici tuženika u Osijeku, Vijenac Murse 1;

- da je čl. 6.st.1. Ugovora ugovoreno da za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,10 % od iznosa odobrenog kredita;

- da je 25.09.2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 77,46 €.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti;

- da li je ništetna odredba čl. 6.st.1. predmetnog Ugovora o kreditu vezana za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetne predmetne odredbe ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja te vrijednost predmeta spora.

8. Prije svega ovaj sud je odlučivao o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda te je takav prigovor, u smislu odredbe čl. 59. ZPP-a neosnovan. Naime, citiranom zakonskom odredbom jasno je određeno da je za suđenje u sporovima protiv prave osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta i ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako je u konkretnom slučaju uvidom u ugovor o kreditu koje su stranke sklopile 24.09.2007. razvidno da je ugovor sklopljen u Osijeku, a tužitelj ima prebivalište u [adresa], evidentno je da je prigovor tuženika neosnovan.

8.1. Pod zaštitom istaknutog prigovor tuženika usmjeren na nenadležnost ovoga suda ne bi bio osnovan niti s obzirom da je Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., a koja Direktiva je implementirana u Hrvatski pravni sustav, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15, dalje ZZP))

8.2. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (čl. 50. st. 1. ZZP).

8.3. Kako po ocjeni suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari nije mjesno nadležan sud sjedišta tuženika, a tužitelj ima prebivalište na području ovoga suda, sud je odbio prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda jer se ne radi niti o isključivoj nadležnosti nekog drugog suda pa se ovaj postupak može voditi i pred ovim sudom.

9. Tužitelj ID, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je 2007. pronašao automobil u auto kući u [adresa] za iznos od oko 16.000,00 €. Djelatnici auto kuće preporučili su mu da kredit podigne u bivšoj Volksbank u valuti CHF. U poslovnici banke u Osijeku razgovarao je s djelatnikom banke koji mu je preporučio kredit u CHF kao najpovoljniji zbog kamatnih stopa. Rekao mu je da su kamate promjenjive, ali da je CHF čvrsta valuta i da je kredita najsigurniji. Nije ga upozoravao na visinu ulazne naknade od 1,1 % te koji parametri čine tu ulaznu naknadu niti od čega se ta naknada sastoji. Banka je sačinila ugovore po svojim uvjetima i nije mogao utjecati niti na jednu odredbu iz ugovora već samo ugovor prihvatiti ili ne. Ugovor je pročitao i pitao je djelatnika banke da mu objasni tu ulaznu naknadu, a on mu je odgovorio da se ta naknada naplaćuje svima koji podižu kredite. Kako je automobil pronašao nije imao mogućnosti nego prihvatiti ugovor i isti je odnio na ovjeru kod javnog bilježnika u Osijeku te je ovjerene ugovore vratio u banku, a nakon toga podigao automobil. Novac od kredita izravno je isplaćen auto kući, a knjižica vozila je zadržana u banci sve do konačne otplate kredita. Kredit je otplatio prije roka jer su mu se zbog promjenjive kamatne stope, tečaja i valute povećale početne rate s 850,00 kn na oko 1.250,00 kn. Automobil je kupio isključivo kao fizička osoba i za te ga je svrhe koristio. Djelatnik banke mu nijednom riječi nije spomenuo da će mu biti naplaćena ulazna naknada niti u kojem iznosu. U vrijem sklapanja ugovora nije imao otvoren obrt niti je bio vlasnik trgovačkog društva jer je bio zaposlen u Limex d.o.o. D. Miholjac.

10. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

11. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 6.st.1. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 1,10 % od iznosa kredita unaprijed.

12. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,10 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati.

12.1. Stoga je predmetna odredba nepoštena i ništetna. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za zatvaranje kredita u drugoj banci pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

13. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 1,10 % iznosa kredita.

14. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

16. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

17. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

18. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

19. Kako je ništetna odredba čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 77,46 €, a koja je naplaćena 25.09.2007. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

20. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

21. S obzirom na prigovor tuženika na označeni VPS u iznosu od 1.404,68 €, sud je na ročištu održanom 27. veljače 2026. utvrdio VPS u iznosu od 77,46 € u odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, sukladno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge).

22. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

23. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

24. Tužitelj, koji je ovaj spor dobio u cijelosti, zahtijeva troškove postupka u iznosu od 1.028,10 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 227,32 € koji se sastoje i to: iznosa od 50,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 50,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 26.01.2026. po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 27.02.2026. po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 37,50 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 150,00 € te iznosa od 26,55 € na ime plaćene pristojbe na tužbu i iznosa od 13,27 € na ime sudske pristojbe na presudu.

25. S obzirom da je sud utvrdio VPS u iznosu od 77,46 €, a tužitelj zahtijeva troškove prema VPS od 1.404,68 €, sud je tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 800,78 € odbio.

26. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 24. ožujka 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika