Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-420/2025-11

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. IM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. CM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Ivana Buić, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženice IMČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Milan Šutić, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 20. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njihove punomoćnice te tuženice osobno i njezinog punomoćnika, po objavi presude od 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su tužitelji IM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i CM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] suvlasnici, svaki u ½ dijela stana 1. u suterenu kuće na adresi [adresa], koja nekretnina je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, zemljišnoknjižni odjel Rijeka, označena kao suvlasnički udio 19/100 dijela k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća, gospodarska zgrada, dvorište površine 630m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a s kojim dijelom je neodvojivo povezano vlasništvo posebnog dijela - 5. suvlasnički dio ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) površine od 68,31m2 i sastoji se od ulaznog prostora, hodnika, kuhinje i blagavaonice s dnevnim boravkom, kupaonice i dvije sobe koje mu kao pripatci pripadaju spremište u suterenu oznake SP3 površine 12,24m2, te spremište u suterenu oznake SP4 površine 20,19m2, kao i spremišta u suterenu oznake SP1 površine 37,22m2 i spremišta u suterenu oznake SP2 površine 37,77m2 koji SP1 i SP2 čine pripadak 7. suvlasničkog dijela (E-3) iste nekretnine, kao i dijela neizgrađenog zemljišta, okućnice k. č. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška], a koji dio zemljišta će tužitelji precizirati nakon geodetskog vještačenja.

II. Nakon pravomoćnosti ove presude, zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Rijeci provesti će brisanje tužene IMČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] uz istovremeni upis IM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i CM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svakog u ½ dijela nekretnine opisane u tč.I. ove presude."

II. Nalaže se tužiteljima da tuženici naknade parnični trošak u iznosu 8.471,25 eura eura, sve u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev tuženice da joj tužitelji naknade dosuđeni trošak kao solidarni dužnici.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da kuća, gospodarska zgrada i dvorište, sve upisano na k. č. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ukupne površine od 630m2, dolaze upisani 1/1 na tuženu IMČ. Navedena nekretnina je u međuvremenu (12. rujna 2023.) podijeljena na samostalne uporabne cjeline (3), elaboratom o etažiranju koji je proveden na zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci pod brojem Z- 24401/2023. Navedene nekretnine iz točke I. ove tužbe bile su obiteljsko nasljeđe majke tužitelja AM, rođene I, koje je ista i naslijedila od svoje majke, a bake tužitelja RM. Za vrijeme trajanja braka (do smrti majke AM) između roditelja tužitelja AM i FM na postojećoj staroj kući izgrađen je još jedan kat i visoko potkrovlje, pa je pok. AM svoga supruga FM upisala na 1/2 dijela vlasništva. Po smrti AM, njezini sinovi ČM i IM (ovdje tužitelj) odrekli su se svog nasljednog dijela na predmetnoj nekretnini, kao i na svim drugim njezinim vrijednim nekretninama u korist svoga oca FM. Navedeni prijenos nekretnina izvršen je temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. AM (O-135/08 od 21.veljače 2008.). Sinovi su svome ocu GM ustupili svoje nasljedne dijelove iz razloga poštivanja oca, vjerujući da ih isti nikada neće oštetiti, a pogotovo ne za imovinu njihove pokojne majke. U smislu iznimno dobrih roditeljskih i bratskih odnosa, otac FM i sinovi ČM i IM dogovorili su (i napisali) međusobnu podjelu svih nekretnina koje imaju. Temeljem te dogovorene podjele, predmetna nekretnina-kuća u [adresa], zajedno sa okućnicom trebala je pripasti tužitelju, druga kuća bratu ČM, a građevinska zemljišta ocu. Važno je napomenuti da je postojeći stan u suterenu od 68,31m2 zajedno sa točno određenim dijelom dvorišta i dvije spremnice-konobe, već 1992. godine poklonjen tužitelju i njegovoj supruzi CM. Otac FM (suprug tužene) ne samo da je dogovorio da će stan u suterenu prepisati (odmah) sinu IM, već je isto kazao i za dvije konobe i dio okućnice koje je izgradio, uredio i drže u posjedu IM i njegova supruga CM. Između sina IM i njegove supruge CM i FM glede nekretnina nije bilo nikakvog prijepora do nedavno. Sve prijepore i nesporazume izazvala je očeva nova supruga JM. Pitanje vlasništva stana u suterenu, kao dvije konobe i pripadajućeg zemljišta nikada nije bilo sporno sve dok otac FM nije cijelu predmetnu kuću (sa 3 stana) sa okućnicom darovao svojoj novoj supruzi. Tada su počeli razni problemi u smislu netrpeljivosti tužene spram tužitelja. Tužitelji u predmetnom stanu žive, održavaju ga i koriste ga već 33 godine. Uz to, predmetna nekretnina je pripadala pokojnoj majci tužitelja, a koja nekretnina je njezina djedovina, pa se uz sve ostalo, postavlja i pitanje morala tužene koja očigledno ima namjeru tužitelje istjerati iz stana i posjeda u koje su uvedeni od strane vlasnice i majke, uz odobrenje i suglasnost oca FM i to prije 33 godine. Tužitelji su od samog početka svoga braka do danas prijavljeni na navedenoj adresi, u kojem stanu su i odrasla njihova dva sina. Tužitelji oduvijek plaćaju sve režije svog stana i navedeno nikada nije bilo u pitanju. Glede korištenja i podjele okućnice, kao i konoba, također nikada nije bilo spora, te tužitelji koriste, održavaju i drže kao svoje upravo one dijelove okućnice i konobe kako su i uvedeni u posjed i kako je dogovoreno odavno prije 33 godine. Točnu veličinu, kao i poziciju djela okućnice koja pripada tužiteljima, isti će označiti nakon geodetske izmjere. Tužitelji su stan u suterenu (stan 1., oznake etažno vlasništvo E-1) površine 68,31m2 na adresi [adresa], kao i pripadajući dio okućnice i dvije konobe, stekli darovanjem od svojih roditelja (tj. svekra i svekrve), pok. AM i FM, te navedeno drže u zakonitom, istinitom i poštenom, dakle kvalificiranom posjedu već 33 godine. Uz to, tužitelji su izgradili i dogradili značajni dio navedenih nekretnina. Dakle, ovom tužbom tužitelji žele stanje u naravi uskladiti sa zemljišnim knjigama, pa predlažu da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je točno je da je tužena upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica 1/1 dijela nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], i točno je da je 1. tužitelj ustupio svoj nasljednički dio iza pok. majke AM u korist svog oca FM, supruga tužene, i to nasljedničkom izjavom danom pred sudom u ostavinskom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Rijeci po sudskom povjereniku javnom bilježniku Radosni Mavinac pod poslovnim brojem: O-135/08, UPP-OS Rijeka -10/08. Međutim, tužena poriče da bi tužitelji sada ili ikada ranije posjedovali predmetnu nekretninu kao samostalni posjednici odnosno kao osobe koje stvar posjeduju kao da su njezini vlasnici. Dakle, tužitelji ne da nikada nisu imali kvalificirani posjed u vremenu predviđenom Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima da bi stekli predmetnu nekretninu na temelju zakona odnosno dosjelošću nego taj rok nikada nije niti počeo teći obzirom da tužitelji stan i njegove pripatke nikada nisu posjedovali kao vlasnici. Tužitelji stanuju i koriste bez pravnog osnova i bez da za to tužiteljici plaćaju bilo kakvu naknadu Stan broj 1 u suterenu s pripadajućim spremištima i okućnicom. Naime, suprug tužene je imao u suvlasništvu ½ dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], dok je drugu ½ dijela nekretnine stekao nasljeđivanjem iza pok. AM temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Radosna Mavinac posl. br. O-135/08, UPP-OS Rijeka -10/08 od 21. veljače 2008. kojim je FM (suprug tužiteljice) proglašen njezinim jedinim nasljednikom i postao samovlasnik predmetne nekretnine. Na ostavinskoj raspravi iza pok. AM tužitelj IM i njen drugi sin ČM dali su nasljedničke izjave kojima se prihvaćaju nasljedstva i svoje nasljedničke dijelove ustupaju GM bez da je itko od njih na ostavinskoj raspravi prezentirao bilo kakav ugovor o darovanju. Tužena je predmetnu nekretninu stekla darovanjem od supruga na temelju Ugovora o darovanju nekretnina i pokretnina od dana 20. rujna 2018 ovjeren po javnom bilježniku Stevanu Pejanoviću, broj: OV-3963/2018 od 20. rujna 2018.g. Slijedom navedenog, nedvojbeno je da tužitelji nisu mirno i samostalno posjedovali predmetni dio nekretnine u neprekinutom razdoblju od 20 godina što je objektivni uvjet stjecanja vlasništva temeljem dosjelosti. Tužitelji u historijatu tužbe pogrešno i proizvoljno interpretiraju pravne učinke nasljedničke izjave, vlasničke odnose i institut dosjelosti. Jednom dana nasljednička izjava u ostavini je neopoziva, što je propisano i kogentnom pravnom normom u članku 135. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju. Tužitelj IM i njegov brat ČM su se u ostavinskom postupku 21. veljače 2008. izričito i bezuvjetno odrekli svojih nasljednih dijelova u korist FM, što proizlazi iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Stoga, tužitelji nisu stekli niti su mogli steći vlasništvo dosjelošću jer nisu bili pošteni posjednici, sukladno članku 18. stavku 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Posjed nije bio pošten jer su znali, a osobito nakon 21. veljače 2008., kada je doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, da ne posjeduju nekretninu kao vlasnici, već temeljem privremene dozvole tadašnjeg vlasnika FM. Tužitelji su podnijeli ovu tužbu isključivo iz razloga kako bi na temelju iste stvorili razlog za prekid parničnog postupka koji se kod ovog suda vodi pod poslovnim brojem: Ps- 31/2024 radi iseljenja, u kojem postupku tužena zahtjeva iseljenje tužitelja iz njene nekretnine i to upravo ove predmetne, dok zahtjevom za naknadu troškova koji je naveden na tužbi nastoje odbiti tuženu od vođenja sudskih postupaka. Naime, nije istina da su odnosi između FM i tužitelja dobri, no tužena neće opširno obrazlagati njihov odnos obzirom da to nije relevantna činjenica za odluku o vlasništvu u ovom predmetu. Međutim, tužena ističe da su odnosi nje i njenog supruga FM s jedne strane i tužitelja i njihova zajedničkog sina ŠM već godina trajno i teško narušeni i poremećeni. Naime, tužena i njen suprug FM žrtva su nasilničkog ponašanja obitelji tužitelja već duže vrijeme tako je 1. Tužitelj pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda u Rijeci, posl. Br. K-364/21 od dana 8. lipnja 2021. godine za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2 KZ-a učinjeno na štetu FM, dok je ŠM presudom Općinskog suda u Rijeci, posl. Br. K-493/2021 od 13. srpnja 2021. oglašen krivim za kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. stavak 2. i 3. KZ- a koje kazneno djelo je počinio na štetu svog djeda FM. Također, tužene ističe da ona i njen suprug iz dana u dan trpe neosnovano i neistinito prijavljivanje od strane tužitelja policiji i državnom odvjetništvu, a da ih isti s druge strane kontinuirano omalovažavaju i ponižavaju zbog čega postoje i mjera opreza zabrane približavanja. Tužena ističe da je ona osoba u 70- tim godinama dok je njen suprug u 80-tim, da tužitelji žive u njihovom stanu bez da plaćaju bilo kakvu naknadu i učestalo uznemiravaju tuženu i njenog supruga, zbog čega tužena apelira naslovnom sudu za žurno i pravovremeno rješavanje ovog predmeta. Štoviše, očito je da je strategija tužitelja odugovlačiti postupke i ostati u stanu nenaplatno, a iscrpiti tuženu i njenog supruga s neosnovanim postupcima zbog njihove poodmakle životne dobi. Slijedom svega navedenog, a s obzirom da je tužba tužitelja u cijelosti neosnovana tužena predlaže sudu da tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane i naloži tužiteljima da solidarno tuženoj naknade parnični trošak.

3. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva (svaki u 1/2 dijela) posebnog dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to stana u suterenu površine 68,31 m2, s pripadajućim spremištima oznake SP1, SP2, SP3 i SP 4, kao i dijela okućnice predmetne k. č. br. [katastarska čestica], a koji dio zemljišta će tužitelji precizirati nakon geodetskog vještačenja. Tužitelji tvrde da su pravo vlasništva navedene nekretnine stekli darovanjem od roditelja tužitelja IM, TM i FM, a pozivaju se i na kvalificiran posjed iste nekretnine u trajanju od više od 33 godine, pa je valjalo razmotriti postoje li na strani tužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZV- a).

4. Sud je proveo dokaz uvidom u rješenje o nasljeđivanju iza pok. AM poslovnog broja O-135/08 od 21. veljače 2008. (list 6-7 spisa), povijesni izvadak iz zemljišne knjige (list 8-12 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 21-23 spisa), Ugovor o darovanju nekretnina i pokretnina od 20. rujna 2018. (list 33-39 spisa), izjavu FM od 25.studenoga 2024. (list 41- 44 spisa), zahtjev za predaju u posjed (list 45- 46 spisa), dopis punomoćnika IMČ i FM tužitelju od 20. rujna 2024. (list 47-48 spisa), Elaborat etažnog vlasništva iz veljače 2022. (list 49-92 spisa), dopise tuženice i FM tužitelju (list 99-102 spisa), dopis tuženika tuženici i GM (list 103 spisa), saslušane su parnične stranke i svjedok FM

5. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ČM, ZM, KM, LM, EM i javne bilježnice Nataše Šuran, jer je su na temelju gore navedenog dokaznog postupka utvrđene sve činjenice odlučne za presuđenje pa daljnje dokaze nije bilo potrebno provoditi.

6. Sud nije proveo dokaz uvidom niti uvidom u prijedlog međuvlasničkog ugovora od 15. siječnja 2021. između IMČ (tuženice), FM i IM (tužitelja) i saslušanjem svjedoka BM, odvjetnika koji je po tvrdnji tužitelja sastavio navedeni prijedlog međuvlasničkog ugovora, pozivom na članak 299. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a). Tužitelji su te dokaze predložili nakon zaključenja prethodnog postupka, pri čemu tvrde da te dokaze nisu mogli predložiti ranije jer su u posjed tog ugovora došli kasnije i slučajno. S obzirom da se tužitelji pozivaju na ispravu u čijem je sastavljanju sudjelovao sam tužitelj u svojstvu stranke (pregovarača), koji je u tom svojstvu nedvojbeno imao sva saznanja o sastavljanju ove isprave i o vremenu kad je ista sastavljena, jasno je da taj dokaz objektivno mogao predložiti i prije zaključenja glave rasprave, budući da se radi o ispravi sastavljenoj još prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

7. Uvidom u isprave i to: rješenje o nasljeđivanju iza pok. AM poslovnog broja O-135/08 od 21. veljače 2008., povijesni izvadak iz zemljišne knjige, Ugovor o darovanju nekretnina i pokretnina od 20. rujna 2018. i Elaborat etažnog vlasništva iz veljače 2022. utvrđeno je:

– da je nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bila u suvlasništvu FM i AM (roditelja tužitelja IM i svekar i svekrva tužiteljice CM) svaki u 1/2 dijela,

– da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju iza pok. AM poslovnog broja O-135/08 od 21. veljače 2008., između ostalog, suvlasnički dio ostaviteljice na predmetnoj nekretnini k. č. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] na temelju zakona i ustupa uručen GM, time da su se sinovi ostaviteljice, ovdje tužitelj IM i njegov brat ČM, prihvatili svog nasljednog dijela i ustupili ga ocu,

– da je predmetno rješenje provedeno u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-3930/08 čime je FM stekao pravo vlasništva od 1/1 dijela na predmetnoj nekretnini,

– da je FM Ugovor o darovanju nekretnina i pokretnina od 20. rujna 2018. ovdje tuženici darovao nekretninu k. č. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina], koja je pravo vlasništva upisala u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-36618/2018 te je potom, 19. rujna 2023. upisala etažno vlasništvo predmetne nekretnine tako da su uspostavljena tri posebna dijela, od kojih je jedan poseban dio koji je predmet ove tužbe, pobliže opisan u izreci rješenja, s time da su u zemljišnoj knjizi kao pripadci navednog posebnog dijela upisana samo spremišta oznake SP3 i SP4.

8. Iz suglasnih iskaza tužitelja proizlazi da je namjera AM i FM da tužiteljima u vlasništvo pripadne stan koji je predmet ovog postupka i dio okućnice. Tužiteljica je iskazala da su joj oboje to izričito izjavili, no o tome nisu sastavili nikakav ugovor jer nisu mislili da će doći do ovakve situacije. Nadalje, da su upravo zbog takvog dogovora u obitelji tužitelj i njegov brat ocu GM ustupili nasljedne dijelove iza svoje majke AM. Inače, tužiteljica je pojasnila i to da tužitelji u tom stanu žive još od 1987., kada su ih tamo uveli svekar i svekrva i rekli im da će to biti njihov stan i da oni nisu nikada dovodili u pitanje njihovo pravo vlasništva stana. Tužitelji su suglasno iskazali i to da je imovina koja je ostala iza smrti AM trebala pripasti njezinim sinovima, i to ova kuća u [adresa] tužitelja, kuća u [adresa] ČM te su s ocem FM nakon majčine smrti i provedenog ostavinskog postupka razgovarali o rješavanju tih imovinskopravnih odnosa. Iskazali su da je čak sačinjena i pisana isprava prema kojoj je ovaj predmetni stan trebao pripasti u vlasništvo tužiteljima te je takav ugovor trebao biti potpisan kod javne bilježnice Šuran, no u konačnici do zaključenja tog pravnog posla nije došlo.

9. S druge strane, svjedok FM iskazao da je nikada nije bilo dogovora da tužiteljima pripadne bilo koji dio nekretnine u [adresa], niti da se za života AM raspravljalo kako će se dijeliti imovina. Naveo je da nije obećao tužitelju da će mu prepustiti dio kuće u [adresa] niti da bi o tome bila sastavljena neka isprava. Međutim, iskazao je da je bio pozvan kod javne bilježnice Šuran radi nekih dogovora. Prije dolaska kod javne bilježnice nije sa sinovima sastavljao ispravu, nije bilo pisanja niti potpisivanja, samo su se dogovarali. Nije angažirao odvjetnika radi podjele kuće. Jedan odvjetnik je došao ali nisu ništa dogovorili. Također je i tuženica u bitnom iskazala da njezin suprug nije bio za to da bilo koji kuće pripadne tužiteljima.

10. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinite iskaze tužitelja. Naime, pored nesporne činjenice da su tužitelji živjeli u navedenom stanu još za života pok. AM, životno je i logično da je tužitelj svoje nasljedne dijelove iza majke ustupio ocu računajući na dogovor u obitelji da će mu nekretnina u kojoj živi sa suprugom pripasti u vlasništvo. Niti jedan drugi razlog ne bi opravdavao takvu dispoziciju kojom se tužitelj odrekao prava koje bi ga ovlašćivalo na samostalan posjed nekretnine koju koristi kao svoj dom. To osobito potvrđuju i kasniji dogovori sinova AM i njihovog oca vezano za raspodjelu imovine. Da su se dogovori zaista i odvijali ukazuje i iskaz samog svjedoka FM o sastanku kod javne bilježnice Šuran (a taj dio njegovog iskaza isključuje njegov iskaz, kao i iskaz tuženice, da dogovora prema kojem bi tužiteljima imao pripasti prijepor nije bilo).

11. Sve navedeno nedvojbeno upućuje na to da je namjera AM i FM da tužiteljima pripadne u vlasništvo stan koji je predmet ove tužbe i da su o toj namjeri obavijestili tužitelje. Međutim, ono što je odlučno, je to da se vlasništvo može steći isključivo na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona (članak 114. stavak 1. ZV-a).

12. Prema provedenim dokazima, poglavito na temelju iskaza same tužiteljice CM (koja je navela da nije sastavljen ugovor), proizlazi da AM i FM nisu s tužiteljima sklopili pravni posao čiji bi cilj bio da tužitelji steknu pravo vlasništva predmetnog stana već je, po svemu sudeći, bilo riječ o namjeri roditelja da naknadno svoju imovinu raspodijele među svojom djecom. Ovdje se tek radilo o pregovorima stranaka, koji ne obvezuju (članak 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO; odnosno članak 30. stavak 1. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima , "Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje ZOO/78).

13. Nema elemenata niti za zaključak da bi došlo do sklapanja neformalnog, usmenog dogovora o darovanju i da bi eventualno takav ugovor bio realiziran. Na to osobito upućuje naknadno ponašanje tužitelja IM, koji nakon majčine smrti nije tražio da se navedena nekretnina izuzme iz ostavinske imovine kao njegovo vlasništvo nego je, upravo suprotno, prihvatio da se radi o ostavini njegove majke i svoj nasljedni dio ustupio ocu te je nakon toga s ocem tek pregovarao o raspodjeli imovine. Tužitelj, a ni tužiteljica, nisu, dakle, prijeporom disponirali kao vlasnici i nisu postavljali vlasničke zahtjeve stečene na temelju možebitnog ugovora o darovanju (ili kojeg drugog pravnog posla) niti su isticali kakve obveznopravne zahtjeve radi ispunjenja takvog ugovora. Okolnost koju tužitelji ističu- da plaćaju režije i samo oni koriste prijepor, same za sebe ne ukazuju da se radi o vršenju vlasničkih ovlasti, jer i nevlasnici mogu biti jedini neposredni posjednici određene stvari i snositi troškove vezane za tu stvar.

14. Kao što je navedeno, među strankama nije sporno da su tužitelji u posjedu prijepora najkasnije od 1992. Međutim, u ovakvim okolnostima njihov posjed nema kvalitetu potrebnu za stjecanje prava vlasništva.

15. Prema članku 159. stavak 1. ZV-a dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema stavku 2. istog članka samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok prema stavku 3. samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

16. Prema citiranim odredbama ZV-a pravo vlasništva dosjelošću može se steći samo ako postoji samostalan posjed. Samostalan posjed postoji ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na stvari kao da je vlasnik stvari. To je tzv. vlasnički posjed i samo takav posjed, bez obzira da li je posredan ili neposredan, može dovesti do stjecanja vlasništva dosjelošću. Nasuprot tome, nesamostalan je posjednik onaj koji faktičku vlast na stvari izvršava priznavajući višu vlast posrednog posjednika. Za svaki se posjed pretpostavlja da je samostalan (čl. 11. st. 2. ZV-a), no tuženica je tijekom postupka osporila samostalnost posjeda tužitelja i na temelju provedenih dokaza s uspjehom osporila ovu predmnjevu. Naime, utvrđeno je da posjed tužitelja, iako neposredan i isključiv, nije samostalan, niti je to mogao biti nakon što je tužitelj IM dao nasljedničku izjavu u kojoj je sadržano priznanje da predmet ovog postupka čini ostavinsku imovinu njegove majke, a ne njegovo vlasništvo, te kojom se prihvatio nasljedstva i ustupio ga ocu. Tužitelj, a i njegova supruga tužiteljica, tada su bez ikakve sumnje znali da se radi o nekretnini u vlasništvu njihovog oca, što isključuje mogućnost da su oni istu stvar posjedovali kao vlasnici. Iako je pokraj ovakvog zaključka nevažno, s obzirom na utvrđenje da ni za majčinog života nije zaključen pravni posao koji bi tužitelje ovlašćivao na samostalan posjed nekretnine, i prije njezine smrti tužitelji su očito prijepor posjedovali kao nesamostalni posjednici, priznajući višu vlast svojih roditelja.

17. Slijedom navedeno, budući da tužitelji nisu dokazali da su stekli pravo vlasništva nekretnine navedene u izreci u smislu članka 114. ZV-a, tužbeni zahtjev valjalo je odbiti.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a te su tužitelji, koji su izgubili spor, tuženici dužni naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora od 150.000,00 eura i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).Tuženici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav odgovora na tužbu 2.259,00 eura Tbr. 7.1.

– zastupanje na ročištu 1.12.2025. 2.259,00 eura Tbr. 9.1.

– zastupanje na ročištu 20.2.2025. 2.259,00 eura Tbr. 9.1.

sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tuženici na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 6.777,00 eura što uvećano za PDV iznosi 8.471,25 eura. Tuženici ne pripada trošak pristojbi jer kod potpunog uspjeha u sporu nije dužna snositi troškove pristojbi. Tužitelji nisu dužni snositi parnični trošak kao solidarni dužnici jer nisu solidarno odgovorni u glavnoj stvari (članak 161. stavak 3. ZPP-a).

19. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Opatiji 24. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ovog rješenja. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a za županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljima po punomoćniku

2. Tuženici po punomoćniku