REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4427/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Snježani Karlušić, u pravnoj stvari tužitelja CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, Kralja Držislava 14, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po generalnim punomoćnicima Josipu Grošeti I Mateji Vidaković Sertić, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina& Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, prema generalnoj punomoći Su-1400/2019, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 16. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja te zamjenika punomoćnika tužitelja Marinele Marić, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika ŠK, odvjetničke vježbenice, 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3./treće/ Naknada, Ugovora o kreditu broj: 029-50-2745256 od 5. travnja 2005. zaključenog između tužitelja CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora koja glasi: "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", utvrđuje se ništavom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 428,67 eura ( slovima: četiristo dvadeset osam eura i šezdeset sedam centi ) sa zakonskim zateznim kamatama od 26. travnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, nadoknaditi parnične troškove tužitelju CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 1.231,18 eura (slovima: tisuću dvjesto trideset jedan euro i osamnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 24. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 1.000,00 eura (slovima: tisuću eura ).

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj 15. srpnja 2024. tužitelj navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom 5. travnja 2005. sklopio ugovor o kreditu broj:

029-50-2745256, kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 20.487,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti isplaćen po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, na rok od 84 mjeseca.

2. Odredbom čl. 3. ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom.

3. Tužitelj je istaknuo da predmeta odredbe čl.3. je nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ( čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine, broj: 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetnih odredbi ( čl. 87. ZPP/03).

4. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Iznos naknade je jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik je istaknuo da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi da je određena. Predmetna naknada je izričito navedena u samom ugovoru o kreditu. Isto tako plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisana je tuženikovim općim aktima, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba smatra nepoštenom. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti ( financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je bio ispunjen u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost tužbenog zahtjeva (list 45-49 spisa).

5. U tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-2745256 sklopljenog između tužitelja i tuženika kojom je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita te da mu tuženik isplati iznos od 428,67 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 26. travnja 2005. do isplate, kao i trošak postupka sa kamatama od donošenja presude do isplate (list 1-3 spisa).

6. Vrijednost predmeta spora je određena sukladno čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP-a) jer tužba tužitelja protiv tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, tako da se vrijednost spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, a tužbeni zahtjev tužitelja protiv tuženika obuhvaća jedan zahtjev koji je deklaratorni te drugi koji je kondemnatorni zahtjev, tako da deklaratorni zahtjev tužitelja iznosi 1.150,73 eura, a kondemnatorni iznosi 428,67 eura, ukupno 1.579,40 eura, a kako je tužitelj označio u tužbi i kako je određeno na pripremnom ročištu 15. rujna 2025. (list 63-64 spisa).

7. Među strankama je nesporno: da je tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu 5. travnja 2005. i visina tužbenog zahtjeva.

8. Među strankama je sporno: je li nastupila zastara i osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. U tijeku postupka pročitana je dokumentaciju u spisu i to: potvrda tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu kredita od 23. svibnja 2023. (list 10 spisa), ugovor o kreditu broj: 029-50-2745256 od 5. travnja 2005. (list 12-17 spisa), otplatni plan (list 18-31 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 32-42 spisa), te je saslušan tužitelj (list 70-71 spisa).

10. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je u vrijeme podizanja kredita radio kao samostalni referent u Zagrebačkom Holdingu d.o.o. te i danas radi u Zagrebačkom Holdingu d.o.o. kao voditelj odjela te nikada nije imao obrt odnosno nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost.

Osobno vozilo Renault Megane je kupio u auto kući Roca i vozilo je isključivo koristio za osobne potrebe te ga nikada nije iznajmljivao ili koristio za poslovne ili gospodarske svrhe. Prema čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003; dalje: ZZP/2003 ) je propisano da je potrošač: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora i iskaza tužitelja je razvidno da je predmetni kredit podignut za kupnju osobnog vozila kojeg je tužitelj koristio za osobne potrebe, dakle predmetni ugovor je sklopljen izvan poslovne ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita, dakle tužitelj je sklopio kredit za osobne potrebe, te je utvrđeno da je tužitelj potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavim odredbe 3. ugovora o kreditu kojeg je sklopilo tužitelj sa tuženikom, a kojom odredbom je ugovoreno da je tuženik ovlašten zaračunati naknadu za obradu zahtijeva i odobravanje kredita.

12. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 029-50-2745256 od 5. travnja 2005. kojeg je sklopio tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom je razvidno da je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 20.487,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti isplaćen po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita u (točka 1. ugovora). Točkom 3. ugovora propisana je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,30% od iznosa kredita.

13. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je u auto kući Roca izabrao vozilo Renault Megane i da su mu dali jednu ponudu, upravo ovu u CHF i to od RBA d.d. Pročitao je ugovor i vidio je da se plaća naknada za obradu kredita, ali djelatnica u auto kući mu nije znala reći zbog čega se plaća naknada već je rekla da je to tako, tako da nije dobio pojašnjenje zbog čega se plaća naknada i zbog čega u toj visini. Uopće nije bio u banci, a auto kući su ga poslali kod javnog bilježnika sa imenom i prezimenom i tamo je ovjerio ugovor (list 70-71 spisa).

14. Na temelju iskaza tužitelja i čitanja ugovora o kreditu broj: 029-50-2745256 od 5. travnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora je razvidno da se radi o standardiziranom ( tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 142 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99; u daljnjem tekstu: ZOO-a) propisano je da su opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuje posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuje kao i ove. Odredbom čl. 46. st. 1. ZOO-a propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju, a st. 2. istog članka istog Zakona propisano je da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je u čl. 47. ZOO-a propisano da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv ugovor je ništav.

15. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka ZZP/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovora odredba ništetna.

16. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 029-50-2745256 od 5. travnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i iskaza tužitelja je utvrđeno da je ugovor unaprijed bio pripremljen od strane kreditora, banke te da se radi o tipičnom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed pripremljenog od strane banke koji korisnik kredita može potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 3,30% od iznosa kredita.

17. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je ugovor bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika, te da u trenutku sklapanja ugovora nije mu objašnjeno koje troškove ima tuženik u vezi postupka odobravanja kredita, a niti strukturu tih troškova. Iskaz tužitelja je prihvaćen kao istinit jer je isti životno uvjerljiv i logičan.

18. Ugovor je kreditu je djelomično prilagođen potrebama klijenata, ovdje tužitelja i to samo u dijelovima koje se tiču iznosa kredita, roka otplate i namjene, međutim to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojom se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je dalje isti, kao i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti ne bi bio sklopljen.

19. Tužitelj je u smislu čl. 3. ZZP potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle isti nema pravnih znanja koja su mu potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti.

20. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe ugovora nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/2003 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka ZZP/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi i unaprijed sastavljenom ugovoru pojedinačno pregovaralo mora to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP2003). Nesporno je da odredba koja se odnosi na naplatu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (čl. 3.) bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženik prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao (razvidno iz iskaza tužitelja) te tuženik nije prezentirao tužitelju koje on točno ima troškove u vezi odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.

22. Budući da je odredba čl. 3. koja se odnosila na naplatu naknade za obradu zahtjeva bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo (razvidno iz iskaza tužitelja i čitanja predmetnog ugovora), niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora; takva ugovorna odredba uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/2003); stoga je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava te je odredba čl. 3. ništava na temelju čl. 103. st. 1. ZOO-a i odlučeno je kao u točki I. izreke presude .

23. Budući da je odredba čl. 3. ugovora o kreditu od 5. travnja 2005. ništava na temelju čl. 103. st. 1. ZOO-a. Potom u skladu s člankom 103. ZOO-a je obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog posla, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao li prema okolnostima nije morao znati za postojanje ništavosti; stoga tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po predmetnom ugovoru od 5. travnja 2005. zbog ništave odredbe koja se odnosi na naplatu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (čl. 3.) u iznosu 428,67 eura (točka II. izreke presude) sa zakonskim zateznim kamatama od 26. travnja 2005. do isplate na temelju 210. st. 1. ZOO-a, pa je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

24. Kamate su određene na temelju čl. 214. ZOO-a.

25. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništavog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 103. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora. Budući da se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništavih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništavosti spornih odredbi ugovora je razvidno da zastara još nije počela niti teći te je odbijen prigovor zastare kao neosnovan.

26. Tuženik je istaknuo da se ništavost ne može isticati jer je predmetni ugovor izvršen, međutim to ne sprječava tužitelja u zahtjevu da se utvrdi ništavost ugovornih odredbi. Naime ništavost samih tih odredbi ugovora ne dovodi do ništavosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez tih odredbi ugovora u primjeni, obzirom sadrži sve elemente za pravnu valjanost. Nadalje prema odredbi čl. 110. ZOO-a pravo na isticanje ništavosti ne gasi se, prema odredbi čl. 105. st. 1. ZOO-a ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora jer on može opstati bez te ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju zakona. U konkretnom slučaju uzrok ništavosti nije bila zabrana manjeg značenja kako to propisuje čl. 107. st. 2. ZOO-a.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP-a ) te vrijednosti tužbenog zahtjeva ( vps 1.579,40 eura) i zatraženim troškovnicima.

28. Trošak tužitelja se sastoji od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku i to za sastav tužbe - 100 bodova po Tbr. 7/1, sastavi podneska 10.10.2024. - 100 bodova po Tbr. 8/1, zastupanje na raspravama 15.9.2025. i 16.2.2026.- 200 bodova (2 x 100 bodova) po Tbr. 9/1, pristup ročištu za objavu presude - 50 bodova po Tbr. 9/3, ukupno 450 bodova, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23) uz vrijednost boda od 2,00 eura, te PDV-a 25% u iznosu 225,00 eura, ukupno 1.125,00 eura.

29. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 eura i za presudu u iznosu 53,09 eura, ukupno 106,18 eura.

30. Trošak tužitelja se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku, odvjetniku u iznosu 1.125,00 eura i troškova sudskih pristojbi u iznosu 106,18 eura, ukupno 1.231,18 eura, koji je dosuđen tužitelju za parnični trošak.

31. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosuđene zakonske zatezne kamate na parnični trošak od donošenja presude do isplate.

32. Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadom troškova postupka u iznosu 1.000,00 eura jer isti nije uspio u sporu na temelju čl. 154. st. 1.ZPP-a.

Zagreb, 24. ožujka 2026.

Sutkinja:

Snježana Karlušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, s tim da strankama koje su uredno obaviještene o ročištu na kojoj se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisanim putem ovog suda u pet istovjetnih primjeraka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja

pun. tuženik