Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: P-957/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja AP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 18. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te objavljene 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  je

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju AP, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati:

- iznos u visini od 11.735,27 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate,

- iznos u visini od 1.863,43 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate,

- iznos u visini od 124, €

sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31.12.2022.g., od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je neosnovana tražbina tuženika u visini od 144,21 EUR.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.401,65 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 20. svibnja 2019. navodi da je s tuženikom 11. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012158805 s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke.

Visina odobrenog kredita iznosila je 68.284,00 CHF, a koji iznos je banka tužitelju isplatila u kunama, s rokom otplate na 20 godina.

Kredit je podignut za kupnju stambenog objekta.

Banka je tužitelju ponudila sklapanje jedino predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u naprijed navedenoj valuti. Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje Ugovora o kreditu i odobravanje zatraženog iznosa isključivo u valuti CHF.

Ističe da je tužitelj 30. rujna 2015. zaključio s tuženikom Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Smatra da sama konverzija nije mogla niti može osnažiti pravomoćno utvrđene ništetne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu tim više što je presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. postala pravomoćna, donijeta nakon same konverzije i zaključenja naprijed navedenog Dodatka. Stoga, da je tužitelj imao saznanja za isto, ne bi nikad pristupio zaključenju spornog Dodatka i time se doveo u nepovoljniji položaj od onih dužnika koji nisu izvršili konverziju u sličnim situacijama.

Predmetnim Ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,15% godišnje.

Tuženik da nije obavještavao tužitelja o promjenama kamatne stope tako da isti nije ni mogao niti imao mogućnosti prigovarati učinjenim promjenama. Tužitelj je osjetio kroz mjesečne rate da je došlo do promjene na način da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim usmeni prigovori tužitelja su ostali bez ikakvog učinka. Dakle, ni sa jednom promjenom se tužitelj nije usuglasio.

Do nepovoljne situacije za tužitelja u smislu povećanja mjesečnih anuiteta od početnog, te slijedom toga i osnovanosti ove tužbe, došlo je uslijed dva, međusobno povezana faktora odnosno dvije ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu; ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule.

Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika, tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju banke ništetna jer je protivna Zakonu o zaštiti potrošača.

Naime, sud je u citiranoj presudi utvrdio kako standardni ugovor o potrošačkom kreditu tuženika sadrži odredbu prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a niti ugovor niti opći uvjeti na koje se Ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i bili razumljivi.

Sud je nadalje u tvrdio kako ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe banke su potpuno izbjegle utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje daje ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora i kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena.

Konačno, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Zaključno, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

Stoga je sud utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće je za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a sam tuženik je bio stranka u postupku kao tuženik i u navedenom sporu.

Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom članka 502c propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Sukladno naprijed navedenom, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništavost odredbe kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je ovisna o Odluci tuženika banke. Visoki trgovački sud u svojoj presudi utvrdio da je promjenjiva kamatna stopa u predmetnom Ugovora ništetna iz razloga što banka nije u Ugovoru na razumljiv način utvrdila kriterije njezine promjene, a što je sve suprotno Zakonu o zaštiti potrošača. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju, prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta. Prema tome, tužitelj je plaćao veći iznos anuiteta od onog koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini koliko je bila početno ugovorena.

U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj se poziva na čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP) te na pravo Europske unije (Direktive 93/13/EEZ i presude ECJ C-26/ 13).

Sve navedeno upućuje da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna i lako razumljiva jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koje zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku koji ih je radi ostvarenja značajne vlastite dobiti, prešutio tužitelju. Potrošač mora biti u mogućnosti donijeti odluku na temelju potpunih i istinitih informacija.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-6632/2017 od 14. Iipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih i tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj se, kao što je ranije navedeno, poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Valutna klauzula u predmetnom Ugovoru da je ništetna i primjenom Zakona o obveznim odnosima. Člankom 7. ZOO-a propisano je načelo jednake vrijednosti činidaba.

Stoga da tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici.

Tužitelj u tužbi potražuje od tuženika isplatu iznosa od 98.143,38 kn zajedno sa zakonskim kamatama od dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate, sve uz naknadu prouzročenog mu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 98.143,38 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita

Tužitelj svoj zahtjev temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i odluci Vrhovnog suda Revt-249/14.

Tuženik ističe kako se u cijelosti protivi ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, te osporava visinu i osnovu tužbenog zahtjeva.

Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

Nadalje navodi da uzevši u obzir činjenicu kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, te pravno da više nije niti na snazi, pa se ukazuje u cijelosti pravno neutemeljen i potpuno promašen ovako postavljen tužbeni zahtjev.

Tuženik ističe kako je sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao postojati pa korisnik kredita - tužitelj na temelju tog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovati potraživati bilo što od banke - tuženika, a ni tuženik od tužitelja, uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući i preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.

Navodi da pravna osnova potraživanja može biti samo novi ugovor o kreditu, dok tužitelj u ovom postupku traži isplatu po ugovoru koji pravno više ne egzistira i ne postoji.

Naime, iz Zakona da jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate.

Nadalje, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate, a što nesporno proizlazi iz čl. 3. i 4. Dodatka ugovoru o kreditu.

Zaključno, tuženik ističe kako:

- su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani već zbog same činjenice da se tužbeni zahtjev odnosi na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF,

- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna,a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;

- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;

- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom;

- valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula:

te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope.

Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

4. Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a prigovor prijeboja tuženika neosnovan.

5. Tužitelj iskazuje da je 2006. htio kupiti stan, imao je vlastitih sredstava te mu je bio potreban još jedan dodatan iznos. Navodi da je otišao na savjetovanje u PBZ gdje je želio iznos za koji je kreditno sposoban obzirom na svoja primanja. Službenica da mu je rekla da na osnovu svojih primanja može uzeti kredit od 43.000 EUR i bio mu je ponuđen dodatan iznos za opremanje tog stana. Kupio je stan čija je cijena bila 67.000 EUR, dao kaparu, te u banci htio podignuti kredit u kunama ili u EUR. U kunama nije bilo moguće dignuti kredit jer nije bilo u ponudi, dok je za EUR bilo u ponudi. Tada mu je službenica rekla da uzme manji kredit u CHF i da će taj kredit bez problema dobiti u iznosu od 43.000 EUR u CHF, da će mu rata biti manja kao i kamata, te da ne mora čekati odobrenje. Za kredit u EUR da su mu bili potrebni jamci i polica osiguranja vinkulirana u korist banke te da se zato odlučio u CHF jer mu za taj kredit to nije bilo potrebno. Bankarica da mu je sugerirala da je CHF stabilna valuta. Početna rata tog kredita bila mu je cca 1.900,00 kn, a potom je narasla 3.300,00 kn pa je otišao u banku gdje mu je rečeno da bi kamata iznosila otprilike koliko i cijela rata jer da je udio kamate u anuitetu visok. Onda da je došla konverzija 2015., tečaj je bio zamrznut, imao je 6 mjeseci vremena, dobio je poziv od banke i ponuđena mu je konverzija. Navodi da je 2006. podigao kredit na 42.000 EUR, a da je do 2015. otplatio 36.000 EUR te da mu je ostalo još 30.000 EUR za otplatiti. Ne sjeća se da se konverzijom odrekao bilo kakvih potraživanja na preplaćene iznose, a ugovor i aneks ugovora da je pripremila banka te na sadržaj istih nije mogao utjecati.

6. U svom nalazu i mišljenju od dana 28. listopada 2025., stalni sudski vještak Tomislav Prpić navodi da je temeljem raspoložive dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji utvrdio da:

- pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, a od 01.01.2014. zakonska kamatna stopa od 3,23 %, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatio iznos od 4.284,95 €.

- pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio 5.586,89 €.

- nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi1.863,43 €, dakle tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije.

- tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 4.234,11 € na dan 30.09.2015.

- rekapitulacija - nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 2 u obračun, obračuna zateznih kamata na te iznose do 30.09.2015., kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (razlike glavnice i priznate preplate u konverziji), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 11.859,92 € i to:

- 11.735,27 € glavnice - preplate po valuti, kamati i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te 124,65 € preostale dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015

- tuženik da je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 2 i 3, odnosno sukladno rekapitulaciji.

7. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kako je izrađen te ističe da nema primjedbi na isti u dijelu u dijelu u kojem je izračunao preplaćene iznose na ime ništetne odredbe:

- o promjenjivoj kamatnoj stopi (4.284,95 €)

- o valutnoj klauzuli (5.586,89 €)

- te u dijelu koji se odnosi na razliku između EUR glavnice u konverziji u EUR i nedospjele CHF glavnice (1.863,43 €).

Također, vještak da je utvrdio kako je pretplata u konverziji iznosila 4.234,11 € dok zatezne kamate na ime preplaćenih iznosa za ništetnu odredbu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznose 4.358,76 € te kada se prebiju navedeni iznosi, preostaje potraživanje tužitelja u visini od 11.859,92 € uvećano za iznos glavnice, nedovoljno umanjene u konverziji.

Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude.

8. Tuženik u cijelosti osporava predmetni nalaz i mišljenje vještaka, a obzirom na činjenicu da je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/2015). Povrh navedenog, u konkretnom slučaju, vještak da u svom nalazu izračunava efekt konverzije, ali isti ne iskazuje u korelaciji sa stvarno plaćenim anuitetima po osnovnom ugovoru o kreditu do datuma provedene konverzije niti isti efekt oduzima od ukupne mase anuiteta u odnosu na koju tužitelj potražuje "dodatno obeštećenje" za koje tvrdi da ga nije dobio u okviru konverzije.

Tuženik se u bitnom protivi zadaći koju je sud odredio vještaku te ističe ostale prigovore pravne naravi.

Nadalje, budući je u nalazu i mišljenju vještaka utvrđena negativna razlika u tečaju i kamati sa u iznosu od 185,86 EUR, tuženik traži da se svakako u obzir uzmu i utvrđene negativne razlike (tečaja). U tom smislu, tuženik ističe prigovor radi prebijanja u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a i to tako da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u ukupnom iznosu od 185,86 EUR (negativna razlika), te da se tražbina tužitelja umanji za navedeni iznos koji obuhvaća spomenute negativne razlike.

9. U pogledu nalaza i mišljenja vještaka, ističe se da sud smatra da je nalaz sačinjen sukladno pravilima struke te u okviru zadatka koji je vještaku određen od strane suda, odnosno da u nalazu vještaka nema proturječnosti ili nelogičnosti koje bi nalaz i mišljenje dovele u pitanje, slijedom čega ga sud prihvaća u cijelosti.

10. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, potražuje i razliku pogrešno utvrđene glavnice na dan konverzije.

11. Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu 11. prosinca 2006. kojim je u čl. 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 68.284,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (čl. 2. Ugovora) za kupnju stambenog objekta, te da je čl. 4. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,15% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana.

Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 7. obvezao predmetni kredit otplatiti u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o istima će banka pisano obavijestiti korisnika kredita.

Nadalje nije sporno da su stranke 30. rujna 2015. zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

12. Sporno je da li je predmetni Ugovor prestao sklapanjem Aneksa te da li je sklapanjem istog riješeno pitanje načina rješavanja ugovornih odredbi te da li je prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao postojati pa da stoga korisnik kredita - tužitelj temeljem istog više nema potraživanja spram tuženika, uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove odnosno da li su sva plaćanja (uključujući i preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu.

13. Ovaj sud smatra da je ništetnost predmetnih odredbi nastupila upravo zbog činjenice da je tuženik bez prethodnog pregovaranja, tj. nepošteno mijenjao kamatnu stopu, odnosno nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, odredba čl. 19 ZID ZPK sadrži načelo konverzije kredita, te je smisao navedene pravne norme da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom naprijed navedenog, ne stoje tvrdnje tuženika da je tužitelj svoje pravo čije ostvarenje traži, konverzijom i ostvario. Naprijed navedeno potvrđuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev-2686/2018, u kojoj je navedeno da potrošači, kao tužitelji, imaju pravnog interesa ustati tužbama za utvrđenje ništetnosti i isplatu, unatoč izvršenoj konverziji.

Također, predmetno shvaćanje Vrhovni sud RH potvrdio je i u svojoj odluci posl.br. Rev-18/2018, u kojoj jasno navodi da provedena konverzija nije zapreka za utvrđivanjem ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora budući se predmetni ugovor primjenjivao između stranaka do izvršene konverzije.

14. Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.

Sukladno članku 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN96/03) koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da isti ima status potrošača i da je sredstva dobivena Ugovorom o kreditu koristio za rješavanje stambenog pitanja, a suprotno tome tuženik nije dokazao.

15. Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stranke sklapanjem Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu nisu izmijenile odredbe iz osnovnog Ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigle i sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno u konkretnom slučaju utvrđen je manjak. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (NN 79/07 i 125/07).

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 8. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (4,15 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,15 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužitelj u iskazu navodi da mu nije pojašnjeno kako i na koji način se vrši promjena kamatne stope kao ni koji su rizici vezani uz valutnu klauzulu odnosno koji parametri koji utječu na promjenu istih pa da stoga nije mogao utjecati na sadržaj ugovora niti pregovarati o ugovornim odredbama budući je ugovor je bio tipski i unaprijed pripremljen od strane banke.

Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke , a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 4. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g.

16. U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 79/07 i dr.).

Iz iskaza tužitelja, nedvojbeno proizlazi da isti kao prosječni potrošač nije bio informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija za shvaćanje ekonomskih posljedica svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazao da bi tužitelju pružio na jasan i nedvojben način samu metodologiju provedbe konverzije.

17. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF. Kako su odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, to tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB- a i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu bio jedini tečaj koji je tužiteljici bio poznat.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

18. U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. 14.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena u 20. svibnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 15. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina, stoga ni ta potraživanja nisu zastarjela, tužba kojom se potražuje isplata razlike glavnice i manjka utvrđenog u konverziji, a posljedica primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti.

19. Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

Stoga uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka (iznose i datume plaćanja) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja.

Naposljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužiteljici vještak utvrdila nalazom i mišljenjem.

Kod donošenja konačne odluke o visini tražbine koja tužitelju pripada treba uzeti u obzir i preplatu priznatu tužitelju u konverziji. Prema odredbi čl. 19 toč. 5. ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari stranke su Aneksom Ugovora suglasno utvrdile kako će se iznos preplate iz ugovora o kreditu koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19. st. 1. toč. 5. ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini 144,21 EUR s osnova razlike u kamati valja navesti kako je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u navedenom razdoblju, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako a je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga navedena tražbina tuženika nije osnovana pa je u odnosu na navedeni prigovor odlučeno kao u toč II. izreke ove presude.

20. Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR, sastav četiri obrazložena podneska svaki u iznosu od 500,00 EUR, zastupanje na ročištima 8. travnja 2022., 20. siječnja 2023., 27. siječnja 2026. i 18. veljače 2026., svaki u iznosu od 500,00 EUR, sve uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 1.125,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, pristojba na tužbu u iznosu od 176,65 EUR, tj. ukupan parnični trošak u iznosu od 6.401,65 EUR.

U Rijeci, 24. ožujka 2026.

Sudac

Andreja Žigante

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika