REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2285/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Hrvoju Lukšić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, [adresa], OIB: 25132169807, koga zastupa Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate novčane tražbine, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 5. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, s objavom dana 24. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Usvaja se tužbeni zahtjev

1. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj:028-50-4265722 sklopljenog dana 17.07.2007. godine između MF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

2. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807 plati iznos od 283,18 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 05.09.2007. godine do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 1.066,36 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

4. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 333,18 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od dana 05. listopada 2025. tužitelj navodi da je na visinu tužbenog zahtjeva naveo u skladu s čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama i najnovijoj Odluci Vrhovnog suda RH glede ovog pitanja, posl. Broj Revd 1966/2023, od 07. lipnja 2023., sukladno kojoj je jedna banka postavila pitanje „2. Uzima li se u obzir pri određivanju vrijednosti predmeta spora vrijednost predmeta spora naznačena za deklaratorni zahtjev, a koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tog zahtjeva na činidbu?“ Vrhovni sud RH je odlučio kako: „pravno shvaćanje iz pobijane odluke ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda“ i time potvrdio stajališta nižih sudova, odnosno potvrdio da je ispravno odrediti zasebnu vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, na koju okolnost se sud osvrnuo u daljnjem obrazloženju presude.

2. U odnosu na aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka navodi da Ona proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili MF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, time da je o prijenosu tražbine obaviješten tuženik.

3. U odnosu na pasivnu legitimaciju tuženika tužitelj navodi da ona proizlazi proizlazi iz činjenice da su dana **.**.2007., MF i Raiffeisenbank Austria d.d. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 028-50-4265722, i to tuženik kao kreditor, a MF kao korisnik kredita, da je odredbom čl. 3. ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade, u visini od 0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita“, time da je navedena naknada naplaćena od korisnika kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 283,18 EUR i to zaključno sa danom 05. rujna 2007.

4. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je navedena ugovorna odredba netransparentna nepoštena, nezakonita i ništetna, jer se prema mišljenju tužitelja nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima, te da tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze, te da je ista odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a.

5. Zaključno, tužitelj u tužbi navodi da je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega ju je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima

6. Tuženik uvodno prigovara postavljenoj vrijednosti predmeta spora u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva kao previsoko određenoj, i istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

7. Nadalje navodi da u skladu s odredbom članka 80. ZOO-a vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. U konkretnom se slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu.

8. Ističe da je Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u članku 3. ugovora o kreditu. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza korisnika kredita koja iz te odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, naznačena je i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je korisnik kredita birao između ponuđenih mu kredita. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a korisnik kredita je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

9. Tuženik smatra da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je korisnik kredita svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Tuženik ukazuje i na odredbu članka 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Korisnik kredita je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja.

10. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž -4/2017-2 od 21. ožujka 2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe odredbe članka 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a, slijedom čega sud nije izvodio dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva, te je isto tako tuženik u svom očitovanju naveo da tužba podnesena 17 godina nakon naplate sporne naknade i da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

11. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u svom očitovanju od dana 09. siječnja 2026.osporio navode tuženika, te naveo da tužiteljeva aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu potraživanja, a koji su već dostavljeni u spis, te osporio prigovore tuženika da bi predmetna ugovorna odredba o naplaćenoj naknadi navodno bila pravno valjana, prigovora navodne zastare, prigovor da bi se ovdje navodno radilo o ništetnosti manjeg značaja, prigovora da bi tuženik navodno bio pošteni stjecatelj, kao I prigovor navodno previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora, te se pozvao na sudsku praksu, odnosno odluke iz prijašnjih postupaka za koje smatra da potvrđuju njegove navode.

12. Nakon očitovanja tužitelja, u svom očitovanju od dana 20. siječnja 2026. tuženik je osporavao navode tužitelja, te dopunio osporavanje tužbenog zahtjeva koje je istaknuo u odgovoru na tužbu.

13. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koju su dostavile stranke kao i kopije sudskih odluka, i to kopiju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od dana 10. lipnja 2023. (list 7-12 spisa), kopiju obavijesti o ustupu tražbine od dana 10. lipnja 2023. (list 13 spisa), kopiju potvrde o naplati naknade u iznosu od 2.133,63 HRK (0,50% od iznosa kredita) (list 15 spisa, ponovno list 47 spisa), kopiju knjigovodstvene kartice (list 16-22 spisa, ponovno list 48-61 spisa), kopiju odluke o promjeni kamatnih stopa po kreditima građana od 1. studenog 2007. (list 23 spisa, ponovno list 62 spisa), kopiju odluke o promjeni kamatnih stopa po kreditima građana od 1. svibnja 2008. (list 24 spisa, ponovno list 63 spisa), kopiju odluke o usklađivanju kamatnih stopa od 12. srpnja 2010. (list 25 spisa, ponovno list 64 spisa), kopiju odluke o promjeni kamatnih stopa po ranije odobrenim kreditima od 1. lipnja 2011. (list 26 spisa, ponovno list 65 spisa), kopiju dopisa tuženika MF od 13. prosinca 2013. (list 27-28 spisa, ponovno list 66-67 spisa), kopiju otplatnog plana (list 29-30 spisa, ponovno list 68-69 spisa), kopiju dodatna ugovora o kreditu br. 028-50-4265722 (list 31-35 spisa, ponovno list 70-74 spisa), kopiju obavijesti o preuzimanju tražbine od 10. lipnja 2023. (list 36 spisa), kopiju Ugovora o kreditu (list 37-42 spisa), kopiju izvatka iz zemljišne knjige (list 43 spisa), kopiju potvrde (solemnizacije) privatne isprave od 23. srpnja 2007. (list 44-45 spisa), kopiju presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gž-4/2017-2 od 21. ožujka 2017. (list 82-86 spisa), kopiju presuda Županijskog suda u Puli br. Gž-311/18 od 3. rujna 2018. (list 87-91 spisa), time da je izveden dokaz saslušanjem svjedoka MF, [adresa] dana 5. veljače 2026. (list 112-113 spisa).

13. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 028-50-4265722 od dana 17. srpnja 2007. sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora i Petrinjska 59, OIB: 53056966535 kao kreditora i MF [adresa] kao korisnik kredita: MBG: [jedinstveni matični broj građana], datum rođenja **.**.1977. i [adresa], kao založni dužnik pri čemu je odredbom čl. 3. Određeno da se naplaćuje naknada 0.50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, time da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita

14. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj ugovora: 028-50-4265722 od dana 17. srpnja 2007. sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora i Petrinjska 59, OIB: 53056966535 kao kreditora i MF [adresa] kao korisnik kredita: MBG: [jedinstveni matični broj građana], datum rođenja **.**.1977., prema osobnoj iskaznici zaposlen kod PHILIP MORRIS ZAGREB d.o.o. i Lučić Marina, Prilaz 19, 34 [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], datum rođenja **.**.1981., kao založni dužnik, sud je utvrdio da je ovim ugovorom ugovoreno da je iznos kredita Kunska protuvrijednost CHF 96,000.00 (devedesetšesttisuća švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je kamatna stopa redovna kamata: 4.95 % (četiri zarez devedesetpet posto), godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, da je interkalarna kamata jednaka je redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita, da je naknada 0.50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja, da je rok otplate 168 mjeseci, kao I da je namjena stambeni kredit za kupnju bez počeka.

15. Uvidom u iskaz svjedoka CF (list 112-114 spisa) sud je utvrdio da je svjedok iskazivao da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen, da se nije pregovaralo o sadržaju ugovora, da mu je bio ponuđen ugovor, da nije bilo razgovora o naknadi, a u odnosu na svrhu odobrenog kredita svjedok je naveo da nekretninu koristi u privatne svrhe, time da je iskaz svjedoka vezano za svrhu odobrenog kredita identičan sa ugovornom odredbom (čl. 6 Ugovora o kreditu), time da je uz isprave uz tužbu dostavljen i zk. izvadak za nekretninu koja je kupljena sredstvima iz odobrenog kredita (list 43 spisa).

16. Sud je prihvatio iskaz svjedoka kao logičan i istinit, obzirom da je imao neposredna saznanja o spornoj činjenici da li se pregovaralo o ugovornoj odredbi koja se tiče naplate naknade, time da je iskaz dan u skladu s dostavljenom dokumentacijom.

17. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od dana 10. lipnja 2023. (list 7-12 spisa) sud je utvrdio da su MF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], odnosno korisnik kredita, u daljnjem tekstu ugovora ustupitelj i Druga fundacija SPV d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807 u daljem u tekstu ugovora primatelj ugovaratelj (čl. 1.), odnosno suglasno utvrdile da da je ustupitelj kao korisnik kredita dana 17. srpnja 2007. sa Raiffeisenbank Austria d.d. sklopio ugovor o kreditu broj 028-50-4265722, kojim ugovorom se Raiffeisenbank Austria d.d. obvezala staviti na raspolaganje ustupitelju iznos od 96.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF po tečajnoj listi Raiffeisenbank Austria d.d. važeće na dan korištenja kredita, a ustupitelj se obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom o kreditu koji je prilog ovom ugovoru o ustupu tražbine i čini sastavni dio istog,da ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema Raiffeisenbank Austria d.d. ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te da ustupitelj nije pokrenuo nikakav postupak pred sudom s ciljem ostvarenja tražbine iz prethodne alineje ovog članka (čl. 2), da sklapanjem ugovora ustupitelj sve svoje tražbine prema Raiffeisenbank Austria d.d. navedene u članku 1 ovoga ugovora, kao i sve ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojale prema Raiffeisenbank Austria d.d, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svi sporednim pravima prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu, kao I da prijenosom predmetne tražbine primatelj stječe prema Raiffeisenbank Austria d.d. kao dužniku, ista prava koja je do potpisa ovog Ugovora prema Raiffeisenbank Austria d.d. imao ustupitelj, odnosno ukratko, iz navedenog ugovora sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, odnosno u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO -a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

18. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

19. Tijekom postupka tuženik je isticao prigovor zastare utuženog potraživanja, osporavao je aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

20. U odnosu na prigovor zastare utuženog potraživanja sud navodi da je njegovo pravno shvaćanje da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora, 028-50-4265722 od dana 17. srpnja 2007.

21. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

22. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

23. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

25. Kako je odredbom članka 3. Ugovora o kreditu, ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 0,50% koju korisnik plaća od iznosa kredita, a koji Ugovor o kreditu je dobio na čitanje i prije samog potpisivanja te uzimajući u obzir da je naknada određena člankom 3. Ugovora o kreditu u kojem iznosu je i plaćena, to navedena odredba predstavlja činidbu koja je određena odnosno odredbu koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje korisniku kredita da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe.

26. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi tl. 83. i 85. ZZP?" Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj sporno odredbi.

Vrhovni sud je na postavljeno pitanje odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č l. 83. i 85. ZZP."

27. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

28. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome sama naknada, određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

29. Iz tuženikove POTVRDE od dana 20. ožujka 2024. (list 15 spisa) proizlazi da tuženik potvrđuje da je MF, OIB [osobni identifikacijski broj], bio korisnik kredita broj 028-50-4265722 na iznos CHF= 96,000.00 isplaćenog dana 05. rujna 2007. te prijevremeno konačno zatvorenog-otplaćenog dana 17. ožujka 2016., te da mu je naplaćena naknada za obradu kredita, u iznosu HRK= 2,133.63 (0,50% od iznosa kredita), sukladno čl. 3 NAKNADA-Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, te je time prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, prema članku 102. stavku 1. ZZP/07, sve u smislu odredbe članka 96. st.1. i 2. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ističe se da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena (ovdje se ne zna niti o kojoj se usluzi radi). Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade u iznosu od 281,18 eur / 2,133.63 kn.

30. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

31. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade, već način njezina izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

32. Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita), slijedom čega je ova odredba ništetna.

33. Zaključno, iz odredbe članka 102. st.1. ZZP-a proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155.. ZPP-a u vezi s člankom 2. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju pripada parnični trošak budući da je u cijelosti uspio u parnici. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/2023) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23). Vrijednost predmeta spora je 1.610,40 eur. Na temelju Tbr. 54 Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eur.

35. Sud smatra da je tužitelj pravilno naveo vrijednost predmeta spora u visini od 1.610,40 eur, i to na na ime deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva u visini od 1.327,22 eur, a na ime kondemnatornog dijela 283,18 eur, a sve u smislu članka 40. stavka 2. u svezi s člankom 35. ZPP-a, time da je takav način utvrđenja vrijednosti spora kompatibilan sa sudskom praksom (Poslovni broj: Pž-3044/2025-3 od dana 11. studenoga 2025).

36. Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7. toč. 1.) od dana 05. listopada 2025. 200,00 eur, trošak sastava podneska (Tbr.8 toč.1.) od dana 09. siječnja 2026. 200,00 eur, trošak pristupa na ročište (Tbr.9. toč.1.) 05. veljače 2026. 200,00 eur, trošak pristupa na ročište za glavnu raspravu (Tbr. 9.toč. 1.) 05. veljače 2026. 200,00 eur, ukupno 800,00 eur, uvećano za pripadajući PDV 25%, odnosno 200,00 eur, 1.000,00 eur.

37. Tužitelju je priznat trošak sudskih pristojbi u visini od 66,36 eur (33,18 eur na tužbu i 33,18 eur na presudu), odnosno sveukupno 1.066,36 eur, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. 3. presude.

38. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,82 eur (zatraženih 100,00 eur, priznato 33,18 eur), kao i za putni trošak svjedoka 300,00 eur, obzirom da svjedok nije tražio trošak pristupa na ročište, ukupno 333,18 eur, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. 4. izreke.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Sudac

Hrvoje Lukšić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda (elektronički, putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda, ako su podnositelji odvjetnici i pravne osobe, a fizičkom predajom podneska putem pošte ili u sudskoj pisarnici ako su podnositelji fizičke osobe).

DNA:

1. Tužitelju, uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku