Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2302/2025-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Hrvoju Lukšić, u pravnoj stvari tužiteljaDRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, koga zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik iz Odvjetničkog društva ŠAVORIĆ & PARTNERI iz Zagreba, Ilica 1A, radi: utvrđenja i isplate (vps: 1. 474,54 eur eur) nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 5. veljače 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I Usvaja se tužbeni zahtjev

1. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj 016-1780/2006 sklopljenog dana 14.07.2006. godine između BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita.“

2. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 147,49 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 19.07. 2006. godine do isplate po stopi koja je:

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

3. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak, u iznosu od 801,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

4. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, u iznosu od 250,00 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

R i j e š i o j e

I Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 11,69 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 19.07. 2006. godine do isplate po stopi koja je:

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

II Utvrđuje se da je vrijednost predmeta spora 1. 474,54 eur.

Obrazloženje

1. U tužbi od dana 06. listopada 2025. tužitelj navodi da je vrijednost predmeta spora naznačio u skladu s čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama i najnovijoj Odluci Vrhovnog suda RH glede ovog pitana, posl. broj: Revd 1966/2023, od 07.06.2023. godine, sukladno kojoj je jedna banka postavila pitanje: „2. Uzima li se u obzir pri određivanju vrijednosti predmeta spora vrijednost predmeta spora naznačena za deklaratorni zahtjev, a koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tog zahtjeva na činidbu?“ time da je Vrhovni sud RH je odlučio kako pravno shvaćanje iz pobijane odluke ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda“ i time potvrdio stajališta nižih sudova, odnosno potvrdio da je ispravno odrediti zasebnu vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva.

2. U odnosu na aktivnu legitimacija tužitelja tužitelj navodi da ona proizlazi iz UGOVORA O USTUPU/PRIJENOSU TRAŽBINE (CESIJA), a koji su Ugovor sklopili BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, time da je o prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik.

3. U odnosu na pasivnu legitimacija tuženika tužitelj u tužbi navodi da su dana **.**.2006., BL kao korisnik kredita s jedne strane i Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditor s druge strane sklopili Ugovor o kreditu, broj: 016-1780/2006, time da je tuženik Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 pravni sljednik kreditora Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a što je tužitelj dokazivao izvatkom iz sudskog registra za tuženika, time da je odredbom čl. 5.2., Ugovora o kreditu ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva, u visini od 1,50% iznosa kredita, na način da se taj iznos odbija od iznosa kredita, time da je 159,18 eur, i to zaključno sa danom 31. kolovoza 2006.

4. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je navedena ugovorna odredba netransparentna nepoštena, nezakonita i ništetna, jer se prema mišljenju tužitelja nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima, te da tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze, te da je ista odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a.

5. Zaključno, tužitelj u tužbi navodi da je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega ju je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima

6. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da prigovara vrijednosti predmeta spora, jer smatra da naznačena vrijednost predmeta spora u visini od 1.486,4 eur, koji iznos uključuje iznos od 1.327,22 eur s osnove deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva i iznos od 159,18 eur s osnove kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva neosnovan, te da nije u skladu s odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revd-1966/2023 od 7. lipnja 2023.

7. Isto tako, tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da ističe prigovor zastare, obzirom da je tuženik tužitelju (vjerojatno predniku tužitelja) naplatio naknadu za obradu kredita 18. srpnja 2006., dok je tužitelj ovu tužbu podnio 7. listopada 2025., dakle više od devetnaest godina nakon plaćanja utuženog iznosa, slijedom čega tuženik smatra da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005).

8. Tuženik je nadalje, osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, kao osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata, te se pozvao na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH u kojem je navedeno da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. U Izvodu iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine je navedeno: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Također je obrazloženo presudom Vrhovnog suda RH Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva i predložio da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kako je naveden u tužbi, te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude

9. Nakon dostave odgovora na tužbu tužitelj je u svom pisanom očitovanju od dana 09. siječnja 2026. osporio navode tuženika iz odgovora na tužbu, te detaljno osporio zbog čega smatra da su navodi tuženika neosnovani.

10. U daljnjem tijeku postupka tuženik je usmeno obrazlagao navode iz odgovora na tužbu i osporavanje tužbenog zahtjeva.

11. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koju su stranke dostavile, kao i sudske odluke, i to kopiju obavijesti o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 7 spisa), kopiju povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika (list 8-363 spisa), kopiju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od dana 30. svibnja 2023. (list 364-368 spisa), kopiju Ugovora o kreditu br. 016-1780/2006 od 14. srpnja 2006. (list 369-374 spisa), kopiju isplatnog naloga-obračuna od 18. srpnja 2006. (list 389 spisa), kopiju Odluke o visini naknada u poslovanju s građanima od 31. svibnja 2002. (list 391-393 spisa), kopiju presude suda Europske unije, spojeni predmeti C-84/19, C- 222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. (list 394-409 spisa), kopiju presude suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017. (list 410-419 spisa), kopiju presude suda Europske unije C-565/2021 od 16. ožujka 2023. (list 420-428 spisa), kopiju presude Suda Europske unije C-621/17 od 3. listopada 2019. (list 429-438 spisa), kopiju presudu Vrhovnog suda RH br. Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. (list 439-442 spisa), kopiju presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-230/2023 od 9. veljače 2023. (list 443-446 spisa), kopiju Izvoda iz zapisnika Građanskog odjela VSRH posl br. Su-IV- 222/04 od 5. ožujka 2004. (list 447 spisa), kopiju Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014) (list 448-450 spisa), time da je na ročištu održanom dana 5. veljače 2026 izveden dokaz saslušanje svjedokinje BL (list 464 spisa).

12. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 5.2 iz Ugovora o kreditu, broj:

016-1780/2006. koji su 14. drpnja 2006., BL kao korisnik kredita s jedne strane i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditor s druge strane, kojom je ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva koja glasi Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% , a koja je naplaćena u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 159,18 eur, i to zaključno sa danom 31. kolovoza 2006., time da sud smatra da je tuženik Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 pravni sljednik kreditora Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj ugovora 016-1780/2006, sud je utvrdio da su HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47 i BL,iz [adresa], zaključili ugovor prema kojem se regulira kreditni posao između banke i korisnika kredita, način otplate kredita, osiguranje tražbina iz Ugovora u korist banke, te druga međusobna prava i obveze ugovornih strana (1.) da je iznos kredita 15.991,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, da se kredit odobrava za kupovinu novog motornog vozila, (2.) da se kredit, umanjen za interkalarnu kamatu, premiju osiguranja kredita i troškove obrade kredita, isplaćuje na račun AUTOWILL d.o.o. broj 2330003- 1400200006, da je kamatna stopa 5,25 %, dekurzivna godišnja (3.) da je trajanje otplate kredita 7 (sedam) godina od dana stavljanja kredita u otplatu (4.), te da se prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita, kao I da se korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbina iz istog (5.).

14. Uvidom u iskaz svjedokinje sud je utvrdio da je kao svrhu odobrenja kredita bila kupnja osobnog automobila, te ga nije koristila u poslovne svrhe. U odnosno na sporno pitanje da li je bilo pregovaranja između banke i nje kako korisnice kredita svjedokinja je u svom iskazu navela da nije bilo nikakvih pregovora, da je došla na gotov čin, da ju nitko nije upozorio da će biti plaćanja jednokratnih troškova obrade kredita, da nije imala mogućnosti pregovora, te mi je bilo rečeno da je ugovor uzmi ili ostavi, kao i da joj nije bilo ništa objašnjeno vezano uz naknadu za obradu kredita, kao i da joj je iznos naknade ustegnut od iznosa kredita.

15. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje kao logičan i istinit, obzirom da je svjedokinja imala neposredna saznanja o spornoj činjenici da li se pregovaralo o ugovornoj odredbi koja se tiče naplate naknade, time da je iskaz dan u skladu s dostavljenom dokumentacijom, odnosno Ugovorom o kreditu i dokazu o plaćanju naknade.

16. Uvidom u UGOVOR O USTUPU/PRIJENOSU TRAŽBINE (CESIJA) od dana 30. svibnja 2023. sud je utvrdio da je korisnica kredita BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao utupitelj I Druga fundacija SPV d.o.o. u Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kao primatelj sklopili ugovor, kojim u čl. 1. suglasno utvrdile da je ustupitelj kao korisnik kredita dana 14. srpnja 2006. sa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao pravnim prednikom Addiko Bank d.d., sklopio ugovor o kreditu broj 016-1780/2006, kojim se HYPO Alpe-Adria-Bank d.d. obvezala staviti na raspolaganje Ustupitelju iznos od 15.991,00 CHF po srednjem tečaju za CHF po tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu"), a Ustupitelj se obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom o kreditu koji je prilog ugovoru o ustupu tražbine i čini sastavni dio istog, da ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, da ustupitelj nije pokrenuo nikakav postupak pred sudom s ciljem ostvarenja tražbine iz prethodne alineje ovog članka, da jd čl. 2. određen predmet ugovora, kojim je ustupitelj sve svoje tražbine prema Addiko Bank d.d. navedene u članku 1. ovoga ugovora, kao i sve ostale Ustupiteljeve tražbine koje bi postojale prema Addiko Bank d.d.a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu, da prijenosom predmetne tražbine primatelj stječe prema Addiko Bank d.d., kao dužniku, ista prava koja je do potpisa ovog Ugovora prema Addiko Bank d.d. imao i ustupitelj, da sklapanju ovog Ugovora, Ustupitelj se obvezuje o izvršenom ustupu tražbine obavijestiti dužnika, Addiko Bank d.d. uz napomenu da se nakon zaprimljene obavijesti ustupljena tražbina može valjano ispuniti jedino primatelju kao novom vjerovniku te primatelju predati sve Isprave o ustupljenoj tražbini u izvorniku ili ovjerenom prijepisu, a koje posjeduje.

17. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

18. Tijekom postupka tuženik je isticao prigovor zastare utuženog potraživanja, osporavao je aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

19. U odnosu na prigovor zastare utuženog potraživanja sud navodi da je njegovo pravno shvaćanje da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi članka 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne odredbe čl. 5.2 iz Ugovora o kreditu, broj: 016-1780/2006.

20. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

21. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

22. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

23. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

24. Kako je odredbom članka 5 Ugovora o kreditu, ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 1 ,50% koju korisnik plaća od iznosa kredita, a koji Ugovor o kreditu je dobio na čitanje i prije samog potpisivanja te uzimajući u obzir da je naknada određena člankom 5.2. Ugovora o kreditu u kojem iznosu je i plaćena, to navedena odredba predstavlja činidbu koja je određena odnosno odredbu koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje korisniku kredita da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe.

25. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi tl. 83. i 85. ZZP?" Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj sporno odredbi.

Vrhovni sud je na postavljeno pitanje odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

26. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

27. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome sama naknada, određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

28. Iz tuženikovog Isplatnog naloga-obračuna od dana 18. srpnja 2006. (list 389 spisa) proizlazi da je korisnici kredita BL iz [adresa], B [adresa], naplaćen iznos od 1.111,32 kn (147,49 eur) dana 18. srpnja 2026., time da je na ročištu održanom dana 5. veljače 2026. tužitelj naveo da potražuje taj iznos umjesto 159,18 eur, odnosno povukao je tužbu za iznos od 11,69 eur, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 193 Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ" br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., "Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. I 146/25.) riješeno kao u izreci.

29. Tijek zatezne kamate, u predmetnom slučaju prosuđuje se u skladu s odredbom članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Prema stavu ovog suda tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

30. Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade, već način njezina izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

31. Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita), slijedom čega je ova odredba ništetna .

32. Zaključno, iz odredbe članka 102. st.1. ZZP-a proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155.. ZPP-a u vezi s člankom 2. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju pripada parnični trošak budući da je u cijelosti uspio u parnici. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23). Vrijednost predmeta spora je 1. 474,54 eur, a na temelju Tbr. 54 Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eur.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. ZPP-a u vezi s člankom 2. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju pripada parnični trošak budući da je u cijelosti uspio u parnici. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23). Vrijednost predmeta spora je 1486,4 eur (1.327,22 eur deklaratorni dio tužbenog zahtjeva + 159,18 eur kondemnatorni dio Tužbenog zahtjeva) a sve u smislu članka 40. stavka 2. u svezi s člankom 35. ZPP-a, time da je takav način utvrđenja vrijednosti spora kompatibilan sa sudskom praksom (Poslovni broj: Pž- 3044/2025-3 od dana 11. studenoga 2025.).

35. Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak sastava tužbe ( Tbr. 7. toč. 1.) od dana 6. listopada 2025.200,00 eur, trošak sastava podneska (Tbr.8 toč.1.) od dana 09. siječnja 2026. 200,00 eur, trošak pristupa na ročište (Tbr.9. toč.1.) 05. veljače 2026. 200,00 eur, obzirom da sud smatra da se radilo o jednom ročištu a ne dva razdvojena, na kojem je održano ročište u prethodnom postupku, a nakon toga i ročište za glavnu raspravu, ukupno 600,00 eur, uvećano za pripadajući PDV 25%, odnosno 150,00 eur, 750,00 eur.

36. Isto tako, tužitelju je priznat trošak sudskih pristojbi 51,10 eur (26,55 eur za tužbu i 26,55 eur na presudu) odnosno sveukupno 801,10 eur, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. 3 presude.

37. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška za na ročište glavna raspravu (Tbr. 9.toč. 1.) 05.10.12.2025. 250,00 eur, ( 200,00 + PDV 25% 50,00 eur ), obzirom da sud smatra da tužitelj ne može potraživati dva puta isti trošak za pristup na jedno ročište, slijedom čega je odlučeno kao pod. toč 4. izreke presude.

U Zagrebu, 24. ožujka 2026.

Sudac

Hrvoje Lukšić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda (elektronički, putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda, ako su podnositelji odvjetnici i pravne osobe, a fizičkom predajom podneska putem pošte ili u sudskoj pisarnici ako su podnositelji fizičke osobe).

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu

2. Tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte