REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1714/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici GA, ĆA, Mateja Vidaković Sertić i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4225/2024-8 od 21. kolovoza 2025. na sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana u cijelosti i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4225/2024-8 od 21. kolovoza 2025. pod točkama I/, II/ i III/ izreke.

II Uvažavanjem žalbe tužitelja preinačava se odluka o trošku sadržana u točki IV/ izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja radi naknade parničnog troška u iznosu od 125,00 EUR te u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak postupka u iznosu od 125,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 31,25 EUR u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 028- 50-4174050 od 11. lipnja 2007. godine zaključenog između tužitelja ČA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu koji glasi: „ 3,30 % % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 400,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.106,18 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.106,18 EUR.“

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu te odbiti zahtjeve tužitelja u cijelosti kao neosnovane uz naknadu troškova postupka tuženiku, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tužitelj pobija odluku o parničnom trošku u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška pristupa ročištu za objavu presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se njegova žalba uvaži i preinači pobijana presuda na način da se tuženiku naloži da mu naknadi daljnji parnični trošak u iznosu 125,00 EUR.

4. Sa žalbama je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

4.1. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pa tako ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2.toč.11. ZPP na koju u žalbi upire tuženik, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

6. Nadalje, u prvostupanjskom postupku nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora te je odlučio o svim prigovorima tuženika.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, i koje žalitelj žalbenim navodima o pogrešnom i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju nije uspio dovesti u pitanje.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 028-50-4174050 zaključenog 11. lipnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 400,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 3. veljače 2007.

9. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 11. lipnja 2007. sklopljen predmetni Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 20.711,51 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita za namjenu kupnje novog vozila marke OPEL tip ASTRA CLASSIC model 1.4., da je ugovorena redovna kamata po stopi od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, uz ugovoreni rok otplate kredita od 84 mjeseca, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu te da je u članku čl. 3. tog Ugovora ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita na ime čega je tužitelju naplaćen iznos od 400,50 EUR.

10. Sporno je, je li ova ugovorna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje: ZOO) te je nadalje sporno je li za to potraživanje nastupila zastara.

11. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza, kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba, da je namjena kredita bila kupnja automobila kojeg je tužitelj kupio i koristio za osobne potrebe pa da tužitelj ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.); da je predmetna ugovorna odredba jasno napisana, međutim, da iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke; da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba; da tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnim troškovima obrade kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje jednokratnih troškova obrade i nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), da je stoga navedena odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 i posljedično ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 te da stoga tužitelju na temelju odredbe čl. 323. st.1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. st.1. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem takve ništetne odredbe, konkretno iznosa od 400,50 EUR (koja visina među strankama nije sporna) sa zakonskim zateznim kamatama od 3. veljače 2007. jer je tuženik, odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, budući je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga nepošten stjecatelj. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. (Su IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa imajući u vidu da odluka o ništetnosti sporne odredbe nije pravomoćna samim time nije počeo teći niti petogodišnji zastarni rok.

12. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

13. Iz stanja spisa i iskaza tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. U odnosu na žalbene navode tuženika da je iz sporne ugovorne obveze svaki potrošač bio sposoban izračunati i razumjeti postotak od utvrđenog iznosa, pa da se stoga ne radi o nepoštenoj odredbi, navesti je da je sporna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (3,30% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

15.1. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

15.2. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15.3. Neovisno o tome što u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, i po ocjeni ovog suda odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena sporna naknada je nepoštena i ništetna, jer iako je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade te je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužitelju bio dužan dati tuženik, a takve su informacije izostale (tuženik suprotno nije dokazao).

15.4. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 Č i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., G i Káslerné Ć od 30. travnja 2014., t. 75.).

15.5. I iz presude Suda Europske unije C-565/21 proizlazi da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, te shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom.

15.6. Kako je u konkretnom postupku utvrđeno da tužitelju nije bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za njega nastaju plaćanjem naknade, takva odredba za njega (uslijed ne pružanja informacija na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužitelj mogao shvatiti njezine posljedice, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

16. Već sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge neosnovani.

17. Nadalje, prvostupanjski sud je kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), cijenio je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tuženik suprotno nije dokazao), imajući pritom u vidu sukladno čl. 83. ZZP/03 i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora te činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koje su također pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene nepoštene i posljedično ništetne, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženik o tim zakonitim interesima potrošača nije vodio računa.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je spornom odredbom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača, pri čemu je sud imao u vidu ne ne samo kvantitativnu ocjenu odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i činjenicu da bi u slučaju neprihvaćanja te odredbe tužitelj bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu sam tužitelj tvrdi da je morao platiti predmetnu naknadu i nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade jer je postupanje banke bilo po principu „uzmi ili ostavi“, slijedom čega proizlazi da bez plaćanja predmetne jednokratne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Dakle, kraj utvrđenog činjeničnog stanja, da se o odredbi o plaćanju predmetne naknade nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa te naknade) to se takva sporna odredba Ugovora o kreditu ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika i posljedično tomu, ništetnom u smislu odredbi čl. 87. st.1 ZZP/03 te čl. 322. st 1. ZOO.

20. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, nije osnovano. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika- da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja- pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđene ništetne ugovorne odredbe naplaćeno, opstojno.

21. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je pravilno je prvostupanjski sud na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 400,50 EUR, čija visina među strankama nije sporna.

22. Pravilno je odbijen i tuženikov prigovor zastare, budući da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme podnošenja tužbe, tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći. Stoga je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

22.1. Pri tome navesti je da je u predmetu C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 82/19 Sud EU u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

23. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika i na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj pa je stoga žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

24. Pogrešno je tumačenje tuženika u dijelu u kojem ističe da tužiteljeva tražbina nije niti dospjela i s tim u vezi pozivanje na odredbu čl. 326.a ZPP u vezi s čl. 186.c ZPP, a s obzirom da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku jer predmet spora jest utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takove ništetne odredbe.

25. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija, to je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu –točki I/ i II/ izreke kao i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III/ izreke koju žalitelj pobija samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

26. Osnovana je međutim žalba tužitelja protiv dijela odluke o troškovima sadržanog u točki IV/ izreke prvostupanjske presude jer je odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

26.1. Naime, prema odredbi čl. 335. ZPP ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Također na navedenom ročištu, osim objave sadržaja presude, sud sukladno odredbi čl. 336. ZPP ukratko iznosi i razloge presude, odnosno usmeno obrazloženje presude. Imajući u vidu navedene odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu prema čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (“Narodne Novine“ broj: 59/99., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14.), te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama (“Narodne Novine-Međunarodni ugovori“ broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17. ) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, potom dostave presude obzirom da se ista u pravilu izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka žalbenog roka. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetniku, pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154.st.1. u čl. 155. st.1. ZPP (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-832/22 od 22.03.2022. ).

26.2. Dakle, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, tužitelju pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude sukladno Tbr. 9. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj: 138/23) u visini od 50 bodova odnosno 100,00 EUR (Tbr.54.) uvećano za PDV 25% od 25,00 EUR, odnosno ukupno 125,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

27. Slijedom navedenog, valjalo je uvažiti žalbu tužitelja i primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

28. Kako je uvažavanjem žalbe tužitelja u pobijanom dijelu preinačena odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka, uz primjenu čl. 154.st.1. ZPP jer je tužitelj uspio u žalbenom postupku. Prema Tbr.10. toč.5. Tarife, za sastavljanje žalbe protiv rješenja odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. Toč. 1. Tarife. Kako vrijednost pobijanog dijela iznosi 125,00 eura, to tužitelju pripada 12,50 bodova odnosno 25,00 EUR uvećano za PDV od 6,25 eura, odnosno ukupno iznos od 31,25 EUR. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu jer nije dokazao da mu je navedeni trošak nastao s obzirom da u spisu predmeta kao i u eSpisu nije evidentirano da bi tužitelj ovaj trošak platio.

29. Budući tuženik sa žalbom nije uspio to je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP.

Pula - Pola, 23. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković