Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-151/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Ivani Starčević, u pravnoj stvari tužitelja GM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću odvj. iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 5. ožujka 2026., u prisutnosti zamj. punomoćnika tužitelja Mateje Peharda odvj. iz Čakovca, te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3215045012/08, sklopljenog dana 26.11.2008. godine, ovjeren po javnom bilježniku Ivanu Marodiju dana 26.11.2008. godine, pod posl.br. OV- 21880/08, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju GM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan novčani iznos od 306,49 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama

po stopi od 14% godišnje u razdoblju od 28. studenog 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,50% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., po stopi od 5,15% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2026. pa do isplate, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 271,83 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. ožujka 2026. kao dana presuđenja do isplate, po stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene stope po referentnoj stopi odnosno stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Odbija se daljnji zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 682,82 eura.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji je istaknuo tuženik.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. svibnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem stjecanja bez osnove naknade za obradu kredita.

2. Nesporno je među strankama:

- da su dana 26. studenog 2008.g., u Podružnici tuženika u Čakovcu, sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3215045012/08, i to tuženik kao Banka (kreditor) i tužitelj kao korisnik kredita

- radilo se o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila, u iznosu glavnice od 24.997,72 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 85 mjeseci

- čl. 6. propisano je da se kredit isplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja

- čl. 2. predmetnog Ugovora propisano je da se korisnik kredita – tužitelj, obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora

– tuženika

- tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku

- iz Potvrde tuženika od dana 24.04.2025.g. jasno proizlazi kako je tuženik tužitelju dana 27.11.2008.g., naplatio naknadu u iznosu od 2.309,27 kn / 306,49 EUR-a.

3. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi:

- odredba čl. 2. predmetnog ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama

- tuženik je predmetnom odredbom obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje i u kojem konačnom iznosu

- takva obveza tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO)

- člankom 270. ZOO-a određeno je da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan

- prije svega valja napomenuti kako je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita (ili je u to vrijeme sklapao), te da se o odredbi čl. 2. pojedinačno nije pregovaralo

- takav je bio slučaj i u ovome konkretnome primjeru te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj

- odredbom čl. 49. st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama

- smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu

- dakle, tuženik je svojim postupanjem nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem

- tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava

- na taj način je tuženik prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni, te takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, odnosno ovdje kreditora

- odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi

- pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom

- obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala

- odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva

- budući je ugovorna odredba spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o naplati naknade za obradu kredita ništetna, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

4. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik navodi:

- ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 3215045012/08 od 26.11.2008. godine. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke

- dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu

- prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi; naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.350,00 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 306,49 EUR na ime navodne ništetnosti odredbe kojom je predviđena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu; ulazna naknada)

- shvaćanje da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenih zahtjeva treba cijeniti isključivo gledati kao mjerodavna za određivanje vrijednosti predmeta spora visina kondemantornog zahtjeva, zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008. godine, kako slijedi: „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“

- ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe

- odredbom čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora

-navedena ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva

- naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive

- na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo

- Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe

- osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor

- dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu

- prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe

- također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano da naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj iznosi 2 % od iznosa traženog kredita (toč. B3.1.10.1. Odluke)

- naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita)

- ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 27.11.2008. godine

- naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja

- obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2008. godine i 2012.g., od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 5 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari.

5. U dokaznom je postupku sud proveo uvid u isprave u spisu (list 1-127). Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja da se sasluša tužitelj, budući da je našao da je teret dokaza bitne sporne činjenice, a ta je je li ugovorna odredba o obvezi plaćanja naknada i troškova prema odluci tuženika poštena a time i valjana, na tuženiku a ne na tužitelju, sukladno odredi čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, („Službeni list SFRJ“ br. 4/1977., 36/1977., 36/1980., 6/1980., 69/1982., 43/1982., 58/1984., 74/1987., 57/1989., 20/1990., 27/1990., 35/1991., „Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje u tekstu: ZPP) Nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Prvenstveno što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti, iz samog Ugovora, odnosno njegove preambule, proizlazi da je sklopljen u [adresa]. Odredbom članka 59. ZPP-a propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica. Uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da je isti zaključen u poslovnici tuženika u [adresa] (uvod Ugovora), prema tome radi se svakako o poslovnoj jedinici tuženika izvan njegovog sjedišta, budući da tuženik ima sjedište u [adresa]. U konkretnom slučaju iz same činjenice da je predmetni Ugovor zaključen u [adresa] nedvojbeno proizlazi da je u vrijeme odobrenja kredita iz navedenog Ugovora tuženik svoju poslovnu djelatnost kreditiranja građana obavljao i izvan svog registriranog sjedišta, a povodom te djelatnosti poslovne jedinice tuženika u [adresa] nastao je i ovaj spor između parničnih stranaka. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno prigovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identične odredbe sadržavao je i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi do 28. svibnja 2022., a sadrži ih i čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22., 59/23.) koji je trenutno na snazi, a navedeni zakoni su usklađeni s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03, odnosno članka 55. st. 1. ZZP/14, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020., Posl. br. Su IV – 308/2020, vezano uz pitanje smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19), usvojen je zaključak da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Sud smatra da odredba predmetnog Ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika, uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi tužiteljica, koja ima prebivalište na području [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što zasigurno djeluje odvraćajuće na tužiteljicu u smislu prava na pristup sudu. Dakle, radi se o nepoštenoj, a time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, a slijedom čega stranke nisu ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu. S obzirom na navedeno, sud utvrđuje da je ugovorna odredba čl. 16. Ugovora, prema kojoj je u slučaju spora, nadležan sud u mjestu sjedišta Banke, ništetna odredba, te je ovaj sud mjesno nadležan za odlučivanje o predmetu spora.

7. Kada je riječ o pitanju da li je tužitelj potrošač, odgovor na isto je sadržan u ovosudnoj pravomoćnoj presudi broj P-498/2023-20 od 26. svibnja 2025. koja rješava pitanje istog ugovora o kreditu koji je predmet i ovog postupka, međutim samo vezano za ništetnost odredaba o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke i odredaba o valutnoj klauzuli, na način da je njome tužitelju kao potrošaču dosuđen povrat od stranke banke stečenog bez osnove na temelju spomenutih ništetnih odredaba. Navedena je presuda postala pravomoćna 26. svibnja 2025. Stoga o pitanju da li je tužitelj potrošač, ovaj sud ne smatra potrebnim posebno elaborirati.

8. Vezano za prigovor zastare koji tuženik ističe valja reći da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, budući da je tek ovom presudom utvrđena ništetnost odredaba o troškovima i naknadama tuženika, a kako je navedeno u toč. I. izreke, zastara nije niti počela teći.

9. Što se tiče argumentacije o razlozima zašto je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna, sud se priklanja svemu što je tužitelj naveo, te to predstavlja obrazloženje odluke iz izreke pod toč. I. i II.

10. Valja reći da je sud smanjio vrijednost predmeta spora sukladno kondemnatornom zahtjevu koji je tužitelj postavio u toč. II. izreke.

11. Odluka o naknadi troškova temelji se na čl. 151. st. 1. ZPP-a, prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023.; dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), prema kojoj sukladno vrijednosti predmeta spora odvjetniku pripada nagrada od 25 bodova sukladno Tbr. 7.1. Tarife, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost jednog boda je 2 eura, te na Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23 – dalje u tekstu: ZSP) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19, 92/21 i 37/23 – dalje u tekstu: Uredba). Sud je tužitelju priznao trošak: za sastav tužbe u iznosu 50,00 eura, sastav podneska od 19.12.2025. u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu 5.3.2026. u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura, pripadajući PDV 25% u iznosu od 43,75 eura, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,54 eura, sudska pristojba na presudu od 26,54 eura, što sveukupno iznosi 271,83 eura. U daljnjem zahtjevu za naknadu troška tužitelj je odbijen zbog nepravilno određene vrijednosti predmeta spora, a kako je to naveo i sam tuženik. Zbog svega, odlučeno je kao u izreci.

U Čakovcu, 25. ožujka 2026.

Sutkinja

Ivana Starčević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22). Žalba se podnosi u pisanom obliku, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a moguće ju je predati i putem informacijskog sustava elektroničke komunikacije sa sudovima, što je obvezno za obvezne sudionike elektroničke komunikacije, navedene u čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a fakultativno za ostale sudionike, ako su ispunili uvjete za pristup informacijskom sustavu elektroničke komunikacije sa sudovima.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tužena po pun.