REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Trg pobjede 13
35000 SLAVONSKI BROD
Poslovni broj: P-130/2019-41
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u parničnom postupku, u pravnoj stvari tužiteljice OK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Višnja Babić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Slavonskom Brodu, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović, d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 10. veljače 2026., zaključene istog dana u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Višnje Babić, odvjetnice u Slavonskom Brodu, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave 23. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva, koji glasi
" Utvrđuje se da su dijelovi odredbe u članku 3. Ugovora o kreditu br. 5140030250- 26000058598/2006 koji su tužitelj OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d. (ranije Slavonska banka d.d.), OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditor u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope po osnovi jednostrane odluke banke sklopili dana 03.07.2006. godine ništetni pa stoga iste točke ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane".
II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, u dijelu kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnom dijela odredbe članka 4. Ugovora o kreditu br. 5140030250-26000058598/2006 koji su tužitelj OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d. (ranije Slavonska banka d.d.), OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, sklopljenog 3. srpnja 2026., a koji se odnosi na kamatnu stopu "koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po osnovi jednostrane odluke banke".
III Utvrđuje se da su dijelovi odredbe sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu br. 5140030250-26000058598/2006 koji su tužitelj OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d. (ranije Slavonska banka d.d.), OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditor u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope dana 03.07.2006. godine ništetni pa stoga iste točke ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane. IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb OIB:14036333877 Slavonska avenija 6 da tužitelju OK iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s osnova promjenjive kamatne stope iznos od 992,56 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31.7.2015. godine a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje a od 01.01.2023. godine do isplate sa stopom zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osoba javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena koja na pojedine iznose teče kako slijedi:
sa kamatom od
7. 09. 2007.
do isplate
- 4,99 EUR
sa kamatom od
10. 10. 2007.
do isplate
- 4,93 EUR
sa kamatom od
7. 11. 2007.
do isplate
- 4,94 EUR
sa kamatom od
7. 12. 2007.
do isplate
- 5,00 EUR
sa kamatom od
8. 1. 2008.
do isplate
- 5,03 EUR
sa kamatom od
15. 02. 2008.
do isplate
- 5,08 EUR
sa kamatom od
13. 03. 2008.
do isplate
- 5,20 EUR
sa kamatom od
12. 04. 2008.
do isplate
- 5,19 EUR
sa kamatom od
15. 05. 2008.
do isplate
- 5,03 EUR
sa kamatom od
10. 06. 2008.
do isplate
- 5,02 EUR
sa kamatom od
2. 08. 2008.
do isplate
- 4,96 EUR
sa kamatom od
2. 09. 2008.
do isplate
- 4,98 EUR
sa kamatom od
2. 10. 2008.
do isplate
- 5,05 EUR
sa kamatom od
2. 11. 2008.
do isplate
- 5,48 EUR
sa kamatom od
2. 12. 2008.
do isplate
- 5,17 EUR
sa kamatom od
2. 01. 2009.
do isplate
- 9,68 EUR
sa kamatom od
2. 02. 2009.
do isplate
- 9,76 EUR
sa kamatom od
2. 03. 2009.
do isplate
- 9,82 EUR
sa kamatom od
2. 04. 2009.
do isplate
- 9,70 EUR
sa kamatom od
2. 05. 2009.
do isplate
- 9,69 EUR
sa kamatom od
2. 06. 2009.
do isplate
- 14,59 EUR
sa kamatom od
2. 07. 2009.
do isplate
- 14,37 EUR
sa kamatom od
2. 08. 2009.
do isplate
- 14,45 EUR
sa kamatom od
2. 09. 2009.
do isplate
- 14,61 EUR
sa kamatom od
2. 10. 2009.
do isplate
- 14,52 EUR
sa kamatom od
2. 11. 2009.
do isplate
- 14,43 EUR
sa kamatom od
2. 12. 2009.
do isplate
- 14,63 EUR
sa kamatom od
2. 01. 2010.
do isplate
- 14,82 EUR
sa kamatom od
2. 02. 2010.
do isplate
- 15,02 EUR
sa kamatom od
2. 03. 2010.
do isplate
- 14,97 EUR
sa kamatom od
2. 04. 2010.
do isplate
- 15,31 EUR
sa kamatom od
2. 05. 2010.
do isplate
- 15,22 EUR
sa kamatom od
2. 06. 2010.
do isplate
- 15,39 EUR
sa kamatom od
2. 07. 2010.
do isplate
- 16,35 EUR
sa kamatom od
2. 08. 2010.
do isplate
- 16,13 EUR
sa kamatom od
2. 09. 2010.
do isplate
- 16,95 EUR
sa kamatom od
2. 10. 2010.
do isplate
- 16,52 EUR
sa kamatom od
2. 11. 2010.
do isplate
- 16,19 EUR
sa kamatom od
2. 12. 2010.
do isplate
- 17,18 EUR
sa kamatom od
2. 01. 2011.
do isplate
- 15,97 EUR
sa kamatom od
2. 02. 2011.
do isplate
- 15,57 EUR
sa kamatom od
2. 03. 2011.
do isplate
- 15,63 EUR
sa kamatom od
2. 04. 2011.
do isplate
- 15,35 EUR
sa kamatom od
2. 05. 2011.
do isplate
- 15,44 EUR
sa kamatom od
2. 06. 2011.
do isplate
- 16,40 EUR
sa kamatom od
2. 07. 2011.
do isplate
- 16,54 EUR
sa kamatom od
2. 08. 2011.
do isplate
- 17,61 EUR
sa kamatom od
2. 09. 2011.
do isplate
- 17,22 EUR
sa kamatom od
2. 10. 2011.
do isplate
- 16,62 EUR
sa kamatom od
2. 11. 2011.
do isplate
- 15,18 EUR
sa kamatom od
2.12. 2011.
do isplate
- 15,12 EUR
sa kamatom od
2. 01. 2012.
do isplate
- 15,32 EUR
sa kamatom od
2. 02. 2012.
do isplate
- 15,54 EUR
sa kamatom od
2. 03. 2012.
do isplate
- 15,55 EUR
sa kamatom od
2. 04. 2012.
do isplate
- 15,41 EUR
sa kamatom od
2. 05. 2012.
do isplate
- 15,46 EUR
sa kamatom od
2. 06. 2012.
do isplate
- 15,55 EUR
sa kamatom od
2. 07. 2012.
do isplate
- 15,46 EUR
sa kamatom od
2. 08. 2012.
do isplate
- 15,46 EUR
sa kamatom od
2. 09. 2012.
do isplate
- 15,38 EUR
sa kamatom od
2. 10. 2012.
do isplate
- 15,23 EUR
sa kamatom od
2. 11. 2012.
do isplate
- 15,42 EUR
sa kamatom od
2. 12. 2012.
do isplate
- 15,48 EUR
sa kamatom od
2. 01. 2013.
do isplate
- 15,46 EUR
sa kamatom od
2. 02. 2013.
do isplate
- 15,18 EUR
sa kamatom od
2. 03. 2013.
do isplate
- 15,37 EUR
sa kamatom od
2. 04. 2013.
do isplate
- 15,42 EUR
sa kamatom od
2. 05. 2013.
do isplate
- 15,33 EUR
sa kamatom od
2. 06. 2013.
do isplate
- 15,08 EUR
sa kamatom od
2. 07. 2013.
do isplate
- 14,92 EUR
sa kamatom od
2. 08. 2013.
do isplate
- 15,06 EUR
sa kamatom od
2. 09. 2013.
do isplate
- 15,16 EUR
sa kamatom od
2. 10. 2013.
do isplate
- 15,40 EUR
sa kamatom od
2. 11. 2013.
do isplate
- 15,27 EUR
sa kamatom od
2. 12. 2013.
do isplate
- 15,33 EUR
sa kamatom od
2. 01. 2014.
do isplate
- 15,32 EUR
V Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici OK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.138,76 EUR (dvije tisuće jednu stotinu trideset i osam eura i sedamdeset i šest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjen juje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VI Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice OK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za naknadom troškova parničnog postupka, za više zatraženi, preko dosuđenoga, iznos od 687,50 EUR (šest stotina osamdeset i sedam eura i pedeset centi), na ime troškova parničnog postupka.
i r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice učinjena podneskom do 21. srpnja 2022.
II Utvrđuje se da je tužiteljica OK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je ovome sudu 3. travnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbe članka 3. i 4. Ugovora o kreditu broj: 5140030250 - 26000058598/2006 od 3. srpnja 2006., ovjerenog po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu 4. srpnja 2007. pod brojem: OV-16818/2006, a koje odredbe se odnose na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, te radi isplate razlike u tečaju švicarskog franka i jednostrane promijene kamatne stope isplati određeni novčani iznos (koji će odrediti nakon knjigovodstveno-financijskog vještačenja), na koji iznos potražuje i zakonske zatezne kamate koje teku na svaki mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate.
1.1. Tužiteljica je u tužbi navela kako su 3. srpnja 2006. godine, ona kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d., kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu broj: 5140030250-26000058598/2006, koji ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu 4. srpnja 2007. pod brojem: OV-16818/2006. Nadalje, navela je da joj je predmetnim ugovorom odobren kredit u visini od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, namjenski, sa kamatom od 4,65% godine, a koja je promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Nadalje, navela je da je rok otplate kredita i kamate po predmetnom ugovoru 15 godina, a kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
1.2. Tužiteljica je navela kako je u članku 3. predmetnog ugovora navedeno da kamatna stopa iznosi 4,65% godišnje, dekurzivno, Efektivna kamatna stopa EKS odnosno realna godišnja kamatna stopa RGS iznosi 4,98% godišnje. Nadalje, navela je kako je u članku 4. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te da se korisnik kredita obvezuje prihvatiti izmjene kamatne stope bez posebnog zaključenja Aneksa predmetnom ugovoru prema važećoj odluci banke. S tim u svezi tužiteljica je navela kako se o predmetnim odredbama ugovora nije posebno pregovaralo niti je za tužiteljicu postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamatne stope. Također je navela kako ju tuženik, odnosno njegov prednik, prije zaključenja predmetnog ugovora, nije upoznao sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope, stoga je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a sve to jer se o predmetnim odredbama ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo. Nadalje, tužiteljica je navela kako je predmetni kredit u cijelosti otplatila u ugovorenom roku.
1.3. Tužiteljica je, nadalje, navela, kako je ona kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovana da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za nju, uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem od stotinjak kuna nije izgledna. Naime, tužiteljica je navela kako ju je tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propustio upoznati s općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu; o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR; o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan; na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U odnosu na potonje, tužiteljica je navela kako zbog navedenog dovedena u situaciju u kojoj se anutitet kredita kojega je plaćala tuženiku povećavao na mjesečnoj razini i koliko god je plaćala najveći dio anuiteta odlazio je na kamate, dok se glavnica kredita umanjivala u minimalnim iznosima. Tužiteljica se u prilog svojim navodima pozvala i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te je navela kako je predmetna odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Tužiteljica je navela kako je odredbom članka 131. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.
1.4. Nadalje, tužiteljica tvrdi da su odredba o promjeni kamatne stope kao i odredba o valutnoj klauzuli ključne ugovorne odredbe, a u predmetnom ugovoru one su ovisne isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, stoga predmetne odredbe na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije u kojoj vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Također, tužitelj je naveo kako je nepošten način na koji je ugovorena promjenjivost kamatne stope u predmetnom ugovoru. S tim u svezi naveo je kako ugovorne odredbe prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranje razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost kamatne stope. Tužitelj je naveo kako je tuženik jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu kamatne stope tako da je po predmetnom kreditu tužitelj oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope. Tužitelj je, nadalje, naveo kako on u trenutku podizanja tužbe nije u mogućnosti zatražiti od suda da obveže tuženika na isplatu određenog iznosa novca na ime naknade štete, sve dok se ne provede vještačenje po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, stoga u smislu odredbe članka 186 b stavak 3. Zakona o parničnom postupku podnosi tzv. stupnjevitu tužbu.
1.5. Tužiteljica je podneskom od 21. srpnja 2022., a nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, uredila tužbeni zahtjev, u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva tražila je utvrđenje ništetnim dijela odredbe sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu br. 5140030250-26000058598/2006 od 3. srpnja 2006., te je u kondemnatornom dijelu potraživala isplatu na ime pretplate po ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji iznos je uskladila sa izrađenim nalazom i mišljenjem vještaka, na način da je od tuženika, na ime pretplate po ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potraživala iznos od 7.478,45 kuna, odnosno kako je naznečno u valuti euro u podnesku od 7. veljače 2023., tužiteljica je potraživala iznos od 7.478,45 kuna/992,56 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini anuitet od dospijeća do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženica je u cijelosti osporavala osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženica je zahtijevala da se sudac u konkretnom predmetu očituje o okolnostima koje bi mogle utjecati na izuzeće suca sukladno odredbi članka 71. stavak 7. Zakona o parničnom postupku, i to o okolnostima svojstva korisnika kredita s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Nadalje, tužena je istaknula prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje konkretnog parničnog postupka s obzirom da se počevši od 1. siječnja 2014. na predmetni ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 142/2013, dalje: ZPK). S tim u svezi tužena je navela kako je nakon stupanja na snagu ZPK tužena u cijelosti uskladila svoje poslovanje s istim te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način određen člankom 11. toga Zakona. U tom smislu tužena je navela kako tužitelj nema pravni interes tražiti intervenciju suda kada svoj sporni zahtjev već konzumira tuženikovim usklađivanjem poslovanja sa ZPK. Tužena smatra da pored takve zakonske intervencije ne postoji potreba za intervencijom suda, a budući da tužiteljev zahtjev nema uporište niti u jednom zakonu. Tužena je navela kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 , a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. S tim u svezi tužena je navela kako su sudovi u kolektivnim sporovima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, tužena je navela kako se presude donesene u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, bez sagledavanja svih okolnosti, svakog pojedinog slučaja, naime smatra da se ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, odmah i sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). S tim u svezi tužena se pozvala na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/2003., 46/2007., 79/2007.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora. Tužena je, nadalje, navela kako su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tužena je, nadalje, navela kako je njezino postupanje u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti bilo u skladu s kogentnim propisima.
2.1. Tužena je navela i kako je ona postupala sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, člankom 172. stavak 2. navedenog zakona propisana da je obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih da su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, tužena je navela kako je člankom 173. propisana je obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluge potrošačima, a bankama da je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Nadalje, navela je da je odredbom člankom 175. stavak 2. određena da je obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tužena je s tim u svezi navela kako se ona svih navedenih zakonskih obveza tuženik u potpunosti pridržavala.
2.2. Tužena je navela da je ona postupala i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te da je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavala o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te im uz obavijest dostavljala izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavak 1. navedenog zakona. Tužena je navela i da je sukladno članku 307. predmetnog zakona izradila i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. objavila "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.". Navedenom metodologijom jasno da su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tužena je navela da se predmetni parametri poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom da je jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tužena utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja.
2.3. Tužena je navela kako se ona u cijelosti pridržavala i Zakona o zaštiti potrošača. S tim u svezi naveo je kako je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine u odredbi članka 59. određuje obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“. Nadalje, navela je kako Zakon o zašiti potrošača iz 2007. godine mijenja ranije navedenu odredbu i to u članku 74. i to tako da pored navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i „u slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuje te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti“. U tom pogledu tužena je navela kako predmetni ugovor o kreditu sadrži pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Nadalje, navela je kako je tužena u potpunosti poštovala sve odredbe prava zaštite potrošača te smatra da iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Tužena je navela kako niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno, sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što da je tuženik i ispunio. Tužena je nadalje navela da je ona sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađ ivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S tim u svezi navela je da je nakon 1. siječnja 2014. tužena je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje Aneksa vezano za konverziju kredita). U svezi sa svojim navodima tužena se pozvala i u odgovoru na tužbu citirala mišljenje dr.sc. DK, dipl. iur., redovitog Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, objavljeno u Zborniku Tradicionalno XXIX, Savjetovanje-aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse Zagreb, 2014. Tužena je navela kako je predmetna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. S tim u svezi tužena je navela kako je ugovorena kamatna stopa iz predmetnog ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, navela je kako odredivost kamatne stope se ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, tužena smatra da je ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste, za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga tužena smatra da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužena se s tim u svezi pozvala i na sudsku praksu Županijskog suda u Puli, odluka poslovni broj: Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.
2.4. Nadalje, tužena je navela kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajne neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S tim u svezi tužena je navela kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, iz kojeg razloga tužena je osporavala da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, navela je kako je predmetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva te stoga sukladno odredbi članka 82. ZZP iz 2003., odnosno članku 99. ZZP iz 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tužena je navela kako niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od stran radnika tužene, kreditnog referenta prilikom odobravanja kredita. S tim u svezi tužena je navela kako je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope.
2.5. Tužena je navela kako je njezina poslovna praksa, prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita, temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. Nadalje, tužena je navela da je osim samim potpisivanjem ugovora, tužitelju još jednom prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe ugovora o kreditu, pa tako i promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. S tim u svezi tužena je navela da je javni bilježnik provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Nadalje, tužena je navela kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravnoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. S tim u svezi navela je kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije na potvrdi naveo da je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu javnobilježničkog akta. S tim u svezi navela je kako je odredbom članka 3. Zakona o javnom bilježništvu i članka 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, tužena se pozvala i na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-895/2003 od 9. veljače 2005.; Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. Nadalje, tužena je navela i kako Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju da navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu
- kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke.
2.6. Tužena je, nadalje, navela kako bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtjeva tužitelj za posljedicu imala kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a što nije bila volja ugovornih strana. S tim u svezi tužena je navela kako je prava volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. U tom pogledu tužena je navela kako je tužitelj očito dobrovoljno pristao na zasnivanje predmetnog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te tužitelj niti u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tužena slala tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Tužena je navela kako je tužitelj konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. S tim u svezi tužena smatra da iz takvog tužiteljevog postupanja proizlazi zaključak da je tužitelju ugovorna odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu.
2.7. Tužena je također istaknula prigovor zastare za potraživanje tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Nadalje, navela je kako s obzirom da bi se u konkretnom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, to se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa.
2.8. Tužena je istaknula i prigovor neurednog tužbenog zahtjeva. U tom smislu navala je da tužbeni zahtjev nije uredan jer tužitelj potražuje isplatu ne navodeći konkretan iznos, a pri tome niti kamate koje potražuje ne specificira prema dospijeću svakog pojedinog anuiteta. Tužena smatra kako u predmetnoj pravnoj stvari nije dopušteno postaviti tužbeni zahtjev sukladno članku 186 b stavku 3 Zakona o parničnom postupku, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje takve tužbe. S tim u svezi tužena je navela da tužitelj kao korisnik kredita raspolaže svim podacima za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Nadalje, tužena je navela da sve i da su ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe iz članka 186 b stavak 3. Zakona o parničnom postupku tužena smatra da tužbeni zahtjev nije uredan jer tužitelj tužbom nije tražio dostavu podataka. Također, tužena je navela kako je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi deskriptivan i kao takav nepodoban za postupanje, slijedom čega je tužena sudu predložila odbaciti tužbu, odnosno poredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
2.9. Nakon dostave odgovora na tužbu, tuženik se dodatno očitovao podneskom od 3. lipnja 2020., au kojemu je naveo da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu te je opetovano iznio navode iz odgovora na tužbu, osporavajući pri tome ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, a iz istog razloga iz kojeg je osporavao i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
3. Podneskom od 15. listopada 2020. tužiteljica se očitovala na tuženikove navode iz odgovora na tužbu te je ustrajao s tužbom i tužbenim zahtjevom, istovremeno osporavajuću u cijelosti sve navode tuženikova podneska koji su u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom. S obzirom na istaknute prigovore tužene, tužiteljica je navela da je njezina tužba podobna za raspravljanje. S tim u svezi navela je da u trenutku podizanja tužbe nije mogla naznačiti točnu vrijednost spora, odnosno svoje tražbine, iz razloga što u tomu trenutku, ali i nadalje sve do provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja ne može odrediti točan iznos štete, te je iz tog razloga podnijela tzv. stupnjevitu tužbu. Tužiteljica je, nadalje navela, kako se na njezinoj strani radi o ekonomsko knjigovodstvenoj neukoj stranci, te bez stručnog vještačenja nije moguće pravilno sačiniti izračune. Nadalje, tužiteljica je navela kako iskustveno i po drugim sudskim postupcima koji se vode protiv tuženika po istomu pravnomu osnovu kao i u ovomu postupku tuženik bi prigovarao sačinjenomu izračunu prije pokretanja postupka te bi u samomu postupku bilo ponovno neophodno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje. Tužiteljica je navela kako je stoga potrebno da sud naloži tuženoj da za potrebe vještačenja vještaku dostavi ovu dokumentaciju navedenu u tužbi.
3.1.Tužiteljica je osporavala i tuženikove navode kako bi ona isplatom kredita izgubila pravni interes za podizanjem konkretne tužbe. Tužiteljica je ustrajala s tvrdnjama da je u tijeku otplate kredita nezakonitim postupanjem tuženika , a posebno njegovim jednostranim odlukama, na koje tužiteljica nije mogla utjecati niti je imala nad istima kontrolu, njoj nanesena šteta te je iz tog razloga podnijela tužbu .
3.2.U odnosu na tuženikove navode iz podneska od 3. lipnja 2020. tužiteljica je navela kako tuženikovi navodi da uvjeti koji određuju „cijenu” kredita jesu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi Hrvatske narodne banke, kreditni rizik klijenta, ništa ne mijenja jer se to tiče njihovog odnosa sa inozemnim bankama, tuženik je znao za taj rizik, a što je najvažnije taj rizik su kako tuženik tako i ostale banke u konačnici prebacile u cijelosti na potrošače u Republici Hrvatskoj, bez da su za to potrošači znali. U svezi s navedenim tužiteljica se pozvala i na pravna shvaćanja i stav Visokog trgovačkoga suda Republike Hrvatske, izraženog u presudi broj:Pž-6632/2017., Županijskog suda u Osijeku broj:Gž-838/2017 i Vrhovnog sud Republike Hrvatske u rješidbi broj: Rev-2245/17.
3.3. U odnosu na navode tužene da je neosnovano pozivanje tužiteljice na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, tužiteljica je navela kako je iz odredbi članka 3. i članka 4. Ugovora o kreditu, vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbe prema kojima je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o visini kamatnih stopa ili drugog akta tuženika kao i valutna klauzula. S tim u svezi navela je kako je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P.-H.S.U.Z.Z.P, protiv tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim i tuženikom iz ove parnice) podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, navela je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, no pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. S tim u svezi tužiteljica se pozvala i na stav i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presuda broj: Rev-2245/17- 2 od 20.ožujka 2018. godine.
3.4.Tužiteljica je, nadalje, navela kako je nedvojbeno da se u konkretnom slučaju radi o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo. S tim u svezi navela je kako prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru , bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Tužiteljica je navela kako je uvidom u odredbe ugovora nesporno da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti i postupio je kako je htio.
3.5. Tužiteljica je navela kako je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija u samom ugovoru nije navedeno. Tužiteljica se u prilog svojim navodima pozvala i na presudu Europskog suda pravde od 30.travnja 2014. godine donesenoj u predmetu broj C- 26/13, a u kojoj se navodi da članak 4 stavak 2 Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. S tim u vezi navela je kako to u konkretnomu slučaju znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske pos ljedice koje iz toga za njega proizlaze, a što tužiteljica smatra, u ovomu pravnomu poslu nije učinjeno. Nadalje tužiteljica je navela kako ona nikada nije bilaa upoznat niti obaviještena od strane tuženika kako ugovorena valutna klauzula utječe na njezina prava i obveze. Naime, tužiteljica je navela kako ju tužena nije upoznala s važnim činjenicama nego ju je uvjeravala da je ugovaranje valutne klauzule za nju povoljnije, te ja na taj način tužiteljicu dovela u zabludu. Nadalje, tužiteljica je navela da ona kao obični građanin o valutnoj klauzuli ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik- trgovac. S tim u svezi tužiteljica je navela kako su banke po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njezino neznanje o kretanjima tečaja i kamatnih stopa, kao što je slučaj kod tužitelja koji je obični građanin, potrošač. U tom smislu tužiteljica je navela kako je tužena znala, odnosno mogla je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za banku kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidljivo u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.
3.6.Tužiteljica je navela kako se o ugovornoj odredbi vezanoj za rast švicarskog franka trebalo s njom posebno pregovarati, a kako to nije učinjeno, takvo ponašanje tuženika ima se smatrati nepoštenim i u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, te suprotno ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Naime, tužiteljica je navela kako ona prilikom zaključenja ugovora kao neuka stranka nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužiteljica dovedena u izrazito nepovoljan položaj. Nadalje, tužiteljica je glede promjene kamatne stope kao ključne odredbe ugovora ponovila svoje navode iz tužbe . S tim u svezi navela je kako se u odnosu na predmetnu odredbu radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a u konkretnom slučaju predmetnom odredbom tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Tužiteljica je navela kako je odredbom članka 12. ZOO propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. U tom smislu navela je kako načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sud ionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Nadalje, navela je kako se kao mjerilo ponašanja procjenjuj kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ kao u ovomu slučaju o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). Nadalje. tužiteljica se pozvala na odredbu članka 83. ZZP-a te je navela da prema istoj prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzima se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. S tim u svezi tužiteljica je navela kako je kamata cijena, a cijena je bitan element ugovora o kreditu te ona mora biti određena odnosno odred iva, stoga odredba ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ista je protivna načelu savjesnosti i poštenja.
3.7. Tužiteljica je navela kako je tužena vodila računa očito samo o svom interesu te je iskoristila činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj. Tužiteljica je osporavala tuženikov prigovor zastare kao neosnovan, te je u tom smislu navela da zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine(što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, ovdje tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče od tog datuma. Naime, tužiteljica je navela da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u navedenom predmetu podnesena 4. travnja 2012. godine. S tim u svezi navela je kako temeljem odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. godine pravomoćnošću odluke u predmetu O. Nadalje, tužiteljica je navela kako se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok s obzirom da je potraživanje tužiteljice usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata, tužiteljica je navela kako se ne radi o kamatama u smislu članka 226 Zakona o obveznim odnosima.
4. Podneskom od 27. listopada 2020. tužiteljica je u bitnome ustrajala kod svojih navoda iz tužbe i podneska od 15. listopada 2020., a tužena je podneskom od 3. prosinca 2020. ustrajala kod ranije iznesenih navoda u odgovoru na tužbu i podnesku od 3. lipnja 2020. Dakle, u daljnjem tijeku postupka stranke su u bitnome ustrajale kod svojih navoda, osporavajući navode protivne strane.
5. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom dio odredbe sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu br. 5140030250 - 26000058598/2006 od 3. srpnja 2006., sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tužene Slavonska banka d.d, koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope, te kondemnatorni zahtjev kojim tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa od 992,56 EUR na ime ništetnog dijela odredbe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini anuitet od dospijeća, a kako je pobliže naznačeno u izreci presude.
5.1.Među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica s prednikom tuženika Slavonska banka d.d. dana 3. srpnja 2006. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006, kojim je prednik tuženika stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, niti je sporno da je ugovoreno da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF zaračunavaju kamate od 4,65%, godišnje, dekurzivno, da je ugovoreno da efektivna kamatna stopa EKS, odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 4,98% godišnje. Nadalje, nije sporno niti da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, dok je ugovoreno da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom predmetnog ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa tom ugovoru. Također, u tijeku postupka među parničnim strankama nije bila sporna činjenica da je predmetni kredit tužiteljica otplatila te da u odnosu na predmetni ugovor o kreditu nije provedena konverzija, kao niti činjenica da je tužitelj pravni slijednik iza Slavonska banka d.d.
5.2. Među parničnim strankama sporna je osnova tužbenog zahtjeva, sporno je jeli li odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, pa samim time i ništetna, te je sporno je li nastupila zastara potraživanja utuženog iznosa, kao i visina tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tuženi pravo na povrat s obzirom na manje plaćeno, odnosno pripada li mu eventualno pravo na tzv. negativnu razliku, te je sporno je li tužitelj ima pravo podnijeti tužbu u smislu odredbe članka 186 b stavak 3. Zakona o parničnom postupku. Sporno je primjenjuju li se na predmetni spor pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014.
6. Radi pravilnog i potpunog razjašnjenja svih spornih činjenica o kojima ovisi odluka o glavnoj stvari sud je proveo dokazni postupak u kojemu je izvršen uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave, i to: ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 (stranica spisa 6-12), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (stranica spisa 20), random walk model kretanja tečaja (stranica spisa 36-37), tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju (stranica spisa 37), bilten Hrvatske narodne banke (stranica spisa 68 -77), rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. (stranica spisa 77 - 83), učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (stranica spisa 84-90), specifikacija uplata od 1. kolovoza 2008. (stranica spisa 91-94), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranica spisa 94-95), obavijest o promjeni karnatne stope po partiji kredita broj 25373311 od 11. prosinca 2008. (stranica spisa 107), obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25373311 od 8. svibnja 2009. (stranica spisa 108), otplatni plan (stranica spisa 109-110), otplatni plan od 14. prosinca 2020. (stranica spisa 111-112), obavijest o promjeni kamatne stope od 5. studenog 2010. (stranica spisa 113), otplatni plan (stranica spisa 1141 15), obavijest o promjeni kamatne stope od 9. rujna 2011. (stranica spisa 116), otplatni plan (stranica spisa 117-118), obavijest o parametrima kamatne stope od 30. prosinca 2013. (stranica spisa 1 19-), otplatni plan (stranica spisa 120), specifikacija uplata (stranica spisa 121123), pregled prometa za klijenta od 14. prosinca 2020. (stranica spisa 124-133), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, od 14. prosinca 2020. (stranica spisa 134), otplatni plan (stranica spisa 135136), na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Borisu Belunjak (stranica spisa 155188), izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja (stranica spisa 222-223), te saslušanjem svjedokinje lnes TK (stranica spisa 226-227).
6.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, – dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.
6.2. Sud smatra važnim istaknuti kako je tužena u odgovoru na tužbu predložila izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz [adresa], a podneskom od 3. lipnja 2020., prije održanog pripremnog ročišta tužena je od navedenog dokaznog prijedloga odustala. U odnosu na dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje TK i tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja, te prijedloge sud je odbio na raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu 7. prosinca 2020., a predmetno rješenje sud je stavio izvan snage raspravnim rješenjem od 14. veljače 2023. stavio van snage ranije raspravno rješenje od 7. prosinca 2020. i usvojio navedene dokaze. Navedeno temeljem odredbe članka 292. stavak 6. ZPP, kojom je propisano da sud u daljnjem tijeku parnice nije vezan za svoje prijašnje rješenje o izvođenju dokaza.
7. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sud je utvrdio, a što i nije bilo sporno, da su isti 3. srpnja 2006. zaključili tužiteljica OK (tada prezimena D) i prednika tuženika Slavonska banka d.d., da je predmetnim ugovorom prednik tuženika tužiteljici na raspolaganje stavio iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ugovor je ugovoren na na rok otplate od 15 godina, uz mjesečnu otplatu na 180 anuiteta. Nadalje, iz sporne odredbe članka 4. predmetnog ugovora razvidno je da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, te je ugovoreno da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom predmetnog ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa tom ugovoru. S tim u svezi valja istaknuti kako konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4. predmetnog ugovora u dijelu koji se odnosi na kamatnu stopu "koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po osnovi jednostrane odluke banke", a navedeno nije sadržaj odredbe članka 4, nego odredbe članka 3. stavak 4. predmetnog ugovora, slijedom navedenoga kako je tužiteljica zahtijevala utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4., a navedeno nije sadržaj te odredbe valjalo je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, što ne isključuje ništetnost odredbe članka 4 kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za valutnu klauzulu.
8. Saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja tužiteljica OK, u svom je iskazu navela kako je ona 2006. ugovorila kredit, koji je otplatila 2021. godine, odnosno otplaćivala ga je 15 godina. Nadalje, iskazala je kako u odnosu na predmetni kredit nije provedena konverzija, a isti je ugovorila za potrebe adaptacije te ga je u tu namjenu i iskoristila, nije ga koristila za išta drugo. Tužiteljica je iskazala kako je u vrijeme ugovaranja predmetnog kredita, bio trend podizanja kredita u CHF, a s tim u svezi iskazala je kako joj je djelatnica banke GK ugovor o kreditu predstavila kao najbolji i najpovoljniji, te je rekla da se kamatna stopa može samo neznatno mijenjati, tada je postojala mogućnosti ugovaranja kredita i u valuti euro, ali joj je ugovor o kreditu u CHF predstavljen kao najpovoljniji. Nadalje, iskazala je kako su u početku otplate kredita rate bile 700,00 kn, a poslije su bile oko 1.300,00 kn. Tužiteljica je iskazala kako se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila razvela te joj je otac darovao zemljište sa starom kućom, stoga je ugovorila kredit kako bi imala sredstva za adaptaciju stare kuće, a kako bi si osigurala stambeno pitanje. Tužiteljica je iskazala i kako je 2006. godine u vlasništvu imala obrt, ali sredstva ostvarena kreditom nije koristila za potrebe obrta, obrt obavlja u poslovnom prostoru koji je u najmu, a tako je bilo i 2006. godine. U svom iskazu tužiteljica je navela i kako nije imala mogućnost pregovaranja o uvjetima kredita, radilo se o akcijskoj ponudi i jedino je imala mogućnost prihvatiti ili ne ugovor o kreditu pod takvim uvjetima. Nadalje, iskazala je da o kreditu od strane tuženika nije s nikim drugim razgovarala osim s gospođom GK, dok joj ime TK nije poznato.
9. Svjedokinja TK, saslušana pred zamolbenim sudom – Općinskim sudom u Šibeniku, u svom je iskazu navela kako je ona od 7. mjeseca 2005. do davanja iskaza zaposlenik Slavonske banke d.d., kasnije Hypo Alpe Adria bank d.d., odnosno danas Addiko bank d.d.Nadalje, iskazala je kako je prije dolaska u sud otvorila predmet gđe. OK, kako bi se prisjetila detalja, međutim, osobe imena OK, svjedokinja se ne sjeća, ali joj je u sjećanju ostalo da je gđa. OK imala u vlasništvu knjigovodstveni servis. Iskazala je kako se ona netom prije 2006. godine zaposlila u banci, te je u to vrijeme, dakle, u vrijeme kada je gospođa OK zaključila ugovor o kreditu, radila na poslovima pisanja kreditnog prijedloga, a temeljem zaprimljene dokumentacije. Nadalje, iskazala je kako ona tada nije, iako je imala za to ovlaštenje, osobno komunicirala s klijentima vezano za zaključenje osobnih kredita, jer je tada bila početnik, odnosno referent, tada nije bila član kreditnog odbora i nije imala pravo na potpis. S tim u svezi iskazala je kako se ne može točno izjasniti je li ona bila osobno prisutna kada je gđa. OK zaključivala Ugovor o kreditu, jer u to vrijeme je bilo toliko kredita da jednostavno zbog proteka vremena se ne može sjetiti, tim više što ona duži niz godina ne stanuje u [adresa], tako da više praktično i ne poznaje ljude iz [adresa]. U odnosu na mogućnost korisnika da utječu na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iskazala je kako je korisnicima ponuđen kredit u CHF i u eurima, i to je u to vrijeme bila ponuda banke, a što se tiče kamatne stope ne može se točno sjetiti, ali zna da je bila različita kamatna stopa za kredite u eurima i za kredite u CHF. Nadalje, iskazala je da su stranke bile upoznate s rizicima sklapanja ugovora, s tim u svezi iskazala je kako su na samom ulazu u banku bile istaknute brošure o kreditu u eurima i CHF. Nadalje, iskazala je kako se sjeća da su se strankama radili obračuni u anuitetima eura i anuitetima CHF, a kako bi stranke okvirno znale koliko će iznositi rata anuiteta. Svjedokinja je dodatno iskazala kako su neke stranke tražile detaljno objašnjenje pojedinih odredaba Ugovora, dok neki nisu, međutim svaka stranka je prije nego što je Ugovor nosila na ovjeru imala mogućnost da se upozna s odredbama ugovora i naposljetku da se odluči na solmenizaciju toga Ugovora ili ne. Nadalje, iskazala je kako se ne sjeća je li se gđa. OK zanimala za pojedinačne odredbe Ugovora, ne sjeća se da je ista pojedinačno pitala za valutu klauzulu niti promjenjivu kamatu stopu. Vezano za samu poslovnu praksu banke svjedokinja je iskazala da prilikom podnošenja zahtjeva za kredit klijent pristupi u banku s namjerom podizanja kredita, bilo za nekretninu bilo za pokretninu, njega preuzima referent, a u to vrijeme je radilo na tim poslovima više referenata, stoga nije nužno da onaj referent koji je razgovarao s klijentom je i pripremao kreditni prijedlog, nakon što je klijent s referentom dogovorio iznos i uvjete kredita pisao bi se prijedlog iz kredita koji se podnosio kreditnom odboru radi donošenja konačne odluke. Nadalje, iskazala je da nakon što bi kredit bio odobreni pravnik koji bi sastavio Ugovor o kreditu, on bi bio predan klijentu koji bi s Ugovorom otišao kod javnog bilježnika radi ovjere istoga.
10. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je knjigovodstveno - financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Borisu Belunjak. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 19. ožujka 2022. imenovani vještak naveo je da je tuženik početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,65% i početno ugovoreni anuitet od 178,31 CHF primjenjivao i zaduživao za prvih 13 anuiteta do 31.08.2007. godine, a od 01.09.2007. godine od 14. anuiteta promijenjene su redovne kamatne stope i iz podataka u dokumentaciji o kreditu utvrđeni su stvarni podatci o primjeni redovnih kamatnih stopa i anuiteta u otplati kredita. Nadalje, vještak je naveo za utuženo razdoblje utvrđena je razlika ukupno više plaćenih anuiteta u CHF po svakom pojedinačnom anuitetu zbog promjena redovne kamatne stope i ukupno između stvarno plaćenih anuiteta u CHF u ukupnom iznosu plaćanja od 28.321,95 CHF i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,65%, što ukupno iznosi 27.103,12 CHF. Tako izračunata razlika anuiteta zbog promjena redovne kamatne stope iznosi ukupno više plaćeno 1.218,83 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku i više i manje plaćenih anuiteta u kunama zbog promjena redovne kamatne stope od 6.691,71 kuna. Nadalje, vještak je naveo kako izračunata razlika anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznosi ukupno više plaćeno 1.339,16 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1 CHF za kune na dane rekonstrukcije plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope od 7.478,45 kuna. Vještak je također naveo kako izračunata razlika anuiteta zbog smanjenja redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznosi ukupno manje plaćeno (potplaćeno) - 120,33 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1 CHF za kune na dane rekonstrukcije plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike manje plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku manje plaćenih anuiteta u kunama zbog smanjenja redovne kamatne stope od manje plaćeno (potplaćeno) -786,74 kuna.
10.1. Sud je pisani nalaz i mišljenje vještaka dostavio strankama, a tužiteljica je u podnesku od 21. srpnja 2022., kojim je tužbeni zahtjev uredila u skladu s nalazom i mišljenjem navela da nema primjedbi na nalaz i mišljenje.
10.2. Podneskom od 5. rujna 2022. tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka te je naveo kako u konkretnom slučaju nije osnovano uzeti u obzir samo više plaćene iznose s osnove promjene tečaja CHF i propustiti cijeniti manjak koji je tuženiku nastao zbog tečaja koji je bio niži od onog važećeg na dan isplate kredita. Nadalje, tuženik je naveo kako on smatra da je izračun vještaka iz Nalaza i mišljenja pogrešno uzeti kao dokaz visine tražbine tužitelja iz razloga što se istim zanemaruje činjenica da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Nadalje, tuženik je naveo kako su njegovi prigovori na Nalaz i mišljenje vještaka pravna pitanja o kojima odlučuje sud, a ne financijski vještak
10.3. Na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 10. veljače 2026. stalni sudski vještak Boris Belunjak usmeno je iznio svoj nalaz i mišljenje te je iskazao da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 19. ožujka 2022. Dodatno, stalni sudski vještak iskazao je kako je nalaz i mišljenje izradio temeljem rješenja suda, a u obavljenom vještačenju izračunao je kako mu je zadano - razliku između stvarno plaćenih anuiteta u CHF prema primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF u otplati kredita, a u odnosu na anuitet određen početnom ugovorenom redovnom kamatnom stopom i srednjim tečajem tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita. Nadalje, iskazao je kako je izračunate razlike diferencirao posebno na utjecaj promjena redovne kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu i na valutni utjecaj primjene srednjeg tečaja za CHF za kune u otplati kredita, a u odnosu na srednji tečaj za CHF za kune na dan isplate kredita. Vještak je iskazao kako je u izračunatim razlikama prikaza posebno primarni izračun u kojem su izračunati i više plaćeni iznosi i manje plaćeni iznosi, te ih posebno diferencirao samo na više plaćene iznose i posebno na samo manje plaćene iznose. Vještak je iskazao kako je on naknadnim uvidom u sudski spis uočio da je tužiteljica utužila samo utjecaj više plaćenih anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope, a što je u nalazu vještačenja prikazano u tablici 3 izračuna. Nadalje, iskazao je kako s obzirom da je nalaz vještačenja radio 19.ožujka 2022. izračun je prikazan samo u kunama jer tada nije bio poznat tečaj konverzije između kuna i eura zbog uvođenja eura u Republici Hrvatskoj.Slijedom navedenoga, stalni sudski vještak iskazao je kako je sačinio kontrolni izračun s obzirom na valutu eur, a kako je prikazano u tablici broj 3 pisanog nalaza i mišljenja koja priloži stranici nalaza 8, za samo više plaćene izračunate iznosu u kunama od ukupno 7.478,45 kuna što tečajem konverzije 1 EUR =7.53450 kuna iznosi ukupno 992,56 eur. Dodatno vještak je iskazao kako je utvrdio da je zbog promjene u kamatnoj stopi, a kada je ona bila manja u odnosu na početnu ugovorenu tužiteljica platila iznos od 786,74 kuna, a to je 104,42 EUR.
10.4. Nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja tužiteljica nije imala primjedbi niti prigovora, dok se tuženik na usmeni nalaz i mišljenje nije očitovao budući da ročištu nije pristupio, a izostanak je opravdao.
10.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka cijeneći ga stručnim, objektivnim i nepristranim. S tim u svezi sud cijeni da su neosnovani tuženikovi prigovori da je dan pogrešan zadatak vještaku da je potrebno odrediti financijsko vještačenje primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja ugovora, te da je nalaz neobrazložen i da vještak nije naznačio razliku manje plaćenog od strane tužiteljice s osnove promjene tečaja CHF. Naime, sud je u postupku utvrdio da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna, jer tuženik nije mogao jednostrano mijenjati visinu kamatne stope. Prema tome, vještak je pravilno izračunao da iznos kredita koji je tužitelj u vrijeme otplate kredita trebao platiti prema kamatnoj stopi od 4,65 % i tečaju CHF. prema kojemu početni mjesečni anuitet iznosi 178,31 CHF, a iznos kredita koji je tužitelj stvarno platio tijekom vremena otplate kredita iznosi 164.960,64 kn. Ukupna razlika anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznosi više plaćeno 1.339,16 CHF, odnosno 7.478,45 kuna.
Slijedom navedenoga sud utvrđuje da su neosnovani navodi tuženika da vještak nije naznačio manje plaćene iznose, jer suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.
11. Tužiteljica je podneskom od 21. srpnja 2022., a nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, uredila tužbeni zahtjev, te je zahtjev za isplatom uskladila sa izrađenim nalazom i mišljenjem vještaka, na način da od tuženika, na ime pretplate po ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje iznos od 7.478,45 kuna. Odnosno kako je u tijeku postupka došlo do promijene službene valute u Republici Hrvatskoj, tužiteljica je podneskom od 7. veljače 2023. tužbeni zahtjev za isplatom dvojno naznačila u iznosu 7.478,45 kuna/992,56 EUR. Naime, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijsko -knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica potražuje na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike preplaćenih kamata potražuje iznos od 7.478,54 kuna/992,56 EUR. Ukoliko se ovako specificirani tužbeni zahtjev tretira kao preinaka, ista je dopuštena jer je svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka u skladu sa odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a.
11.1.Ovaj sud smatra da bi se nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju nametnulo ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi naknade štete odnosno povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecala na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava na naknadu štete, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret.
11.1.1. Stoga odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe članka 190. stavka 1.ZPP, čime bi bila narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu pa je odlučeno je kao u izreci rješenja.
11.2.1. S tim u svezi ovaj sud ističe kako prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), iz zapisnika sa 2. Sjednice građanskog odjela VSRH održane 27. svibnja 2024. proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem te da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti, a zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
12. U podnesku od 10. veljače 2023. tuženik je naveo kako se protivi povlačenju dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule i isplate s osnove iste. Naime, u inicijalno podnesenoj tužbi tužiteljica je potraživala utvrđenje ništetnosti odredaba članka 3. i 4. predmetnog ugovora, dok je nakon provedenog vještačenja potraživala utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 4. predmetnog ugovora, i isplatu samo na temelju ništetnosti odredbe članka 4. S tim u svezi valja istaknuti kako je odredbom članka 193. stavak 1. ZPP propisano da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. U stavku 2. istoga članka propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. Iz stanja spisa razvidno je da je podnesak tužiteljice od 21. srpnja 2022. kojom je povukla dio tužbenog zahtjeva u odnosu na odredbu članka 3. predmetnog ugovora dostavljen tuženiku dana 26. siječnja 2023., a da je tuženik svoje protivljenje povlačenju istaknuo u podnesku od 10. veljače 2023., to je, dakle, tuženik pravovremeno istaknuo svoje protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe. S obzirom na izričito protivljenje tuženika sud je odlučio kao u točki I. izreke presude te je u tom dijelu kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.
13. U odnosu na navode tuženika da bi podnošenje stupnjevite tužbe u ovom postupku bilo nedopušteno jer tužitelj nije podnio dokaz da bi mu tužena odbila predati zatražene podatke s kojima raspolaže, odnosno jer tužitelj nije uz tužbu postavio zahtjev da sud naloži tuženiku dostavu predmetnih isprava, za navesti je kako je takav navod tuženika po ocijeni ovoga suda neosnovan. Naime, ovaj sud smatra da se u konkretnom predmetu radi o stupnjevitoj tužbi, odnosno da je postavljen, prilikom podnošenja tužbe, manifestacijski zahtjev i neodređeni tužbeni zahtjev, a kojem je navedeno da će ga tužitelj odrediti tek po provedenom financijskom vještačenju, a u kojem zahtjevu tužiteljica predlaže sudu službenim putem pribaviti, odnosno naložiti tuženiku dostavu predmetne potrebne dokumentacije. Podnesena tužba je dopuštena na temelju odredbe iz članka 186.b ZPP, suprotno osporavanjima tuženika. Sud nije odlučivao o manifestacijskom zahtjevu, već je na ročištu od 7. prosinca 2020. u smislu odredbe članka 233. ZPP-a odlučio pozvati tuženika na dostavu isprava, a što je konačno sud učinio dopisom od 9. prosinca 2020. (stranica spisa 108), a čemu je tuženik i udovoljio podneskom od 17. prosinca 2020. U konačnici tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev. Shvaćanje je suda da tužitelj ne raspolaže sa dovoljno znanja koje su isprave dovoljne za izradu stručnog vještačenja dok bi nametanje obveze tužitelju, da prije podnošenja tužbe, privatno izrađene nalaz i mišljenje po financijskim vještacima dodatno opteretilo tužitelja i onemogućilo pristup sudu. Činjenica što sud nije odmah, po primitku tužbe, pristupio odlučivanju o manifestacijom zahtjevu, doveo bi do istih posljedica pa se to ne može uzeti na štetu tužitelja.
13.1.Tuženikove navode da je u konkretnoj pravnoj stvari neosnovano tužiteljevo pozivanje na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, uzimajući pri tome da Slavonska banka d.d., prednik tuženika, nije bila stranka u predmetnom sporu po kolektivnoj tužbi temeljem koje je donesena predmetna presuda, ovaj sud isti prigovor tuženika cijeni neosnovanim. Naime, noveliranom odredbom članka 502c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva time da je navedena inicijalna odredba dopunjena riječima „ili isplatu“ tek ZID ZPP/19. No imajući u vidu da je utužena isplata preplaćenih novčanih iznosa posljedica utvrđenja djelomične ništetnosti ugovornih odredbi, sa djelovanjem ex tunc i da je tuženik u smislu odredbe članka 323. stavak1. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju takvog ugovora odnosno njegovih ništetnih odredbi to je evidentno da se pravni učinak odredbe članka 502.c. ZPP -a proteže i na predmetnu parnicu, imajući prije svega u vidu ratio te odredbe. Svako drugo tumačenje bilo bi protivno njezinoj svrsi i intenciji da se njome u širem smislu ostvari načelo ekonomičnosti i efikasnosti u postupanju. .Upravo je ranije iznesenim utvrđenjima, a kako je to i određeno odredbom članka 502.c ZPP-a, vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužiteljica na njih i pozvala. To više što je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (- „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19- dalje: ZZP/14) koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. istog, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13.2. Ovaj sud smatra važnim istaknuti da iako se pravomoćne presude iz postupka pokrenutom po tužbi Udruge potrošač protiv osam banaka između kojih i prednika ovdje tuženika (Hypo Alpe Adria bank d.d., kao slijednik Slavonske banke d.d.), doista ne odnose neposredno na konkretan Ugovor o kreditu, već na Ugovore o kreditu koje su tužene banke između ostalih i prednik tuženik sklapali sa potrošačima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. a u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, to je međutim i predmetni Ugovor sklopljen u tom periodu i sa ugovornim odredbama koje su identične onima koje su u kolektivnom sporu utvrđene kao nepoštene, slijedom čega se tužiteljica osnovano pozvala na pravna utvrđenja iz tog spora. Tuženik tijekom trajanja predmetnog postupka nije dokazao suprotno - po njemu predloženi svjedok iskazivao je uopćeno i bez saznanja u odnosu na konkretni obvezno-pravni odnos sa tužiteljicom, jer se svjedok tužiteljice osobno ne sjeća i ne zna je li bio prisutan sklapanju predmetnog ugovora. Stoga njegov iskaz nije dokaz da je tuženik u konkretnom slučaju tužiteljicu informirao o parametrima o kojima ovisi promjena tečaja CHF, odnosno promjena kamatne stope niti joj je na jasan i okolnosan način pojasnio rizike vezane uz ugovorenu valutnu klauzulu.
13.3. Polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, valja navesti da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (na što upućuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U -III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022.). Obzirom da dakle tuženik u konkretnoj parnici nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog ugovornog odnosa sa tužiteljicom drugačiji, sud je vezan ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.(isto Županijski sud u Varaždinu, presuda i rješenje poslovni broj: Gž-197/2026-2 od 18. veljače 2026.)
14. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su dana 3. srpnja 2006. zaključili prednik tuženika kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita za adaptaciju stambenog objekta pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač stoga je za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, - dalje: ZPP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi a potom od Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07, 125/07, dalje: ZZ/09), kada je isti stupio na snagu do 31. prosinca 2008.
14.1. Prema članku 84. ZZP/03 i prema članku 99. ZZP/09 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je Zakonom o zaštiti potrošača koji je u tom u 9 Poslovni broj: 16 P-182/2019-44 smislu lex speialis dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira primjenjuje supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s odlukom banke se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizira način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima se ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.
15. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
16. Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda , broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. travnja 2019., što znači da nije nastupila zastara utuženog potraživanja. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. prema kojemu ukoliko je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
16.1. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja istaknuti kako je u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrš i zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C - 485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara.
16.2. Naime, odredbom članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, - dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom članka 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na kamatnu stopu (13. lipnja 2014.god.) zastara počela teći iznova. Kako je tužba podnesena 3. travnja 2019. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, slijedom čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
17. Uvidom u ugovor o kreditu od 3. srpnja 2006. utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, s ugovorenom namjenom za adaptaciju, stambeni kredit, da je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, da je člankom 4. Ugovora kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je rok otplate kredita 15 godina te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje se u kunama obračunanim srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te da se kamate obračunavaju u CHF, a plaćaju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora (tipskog ugovora) sastavljenog od strane tuženika (stranica spisa 6-9).
17.1. Dakle, iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tuženikom kao fizičkom osobom - potrošačem - te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora (tipskog ugovora) sastavljenog od strane tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je razvidno da je ugovorena klauzula CHF, da je promjena kamatne stope vezana za valutnu klauzulu, a iz nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.
18. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je realizirala stambeni kredit kod tuženika radi adaptacije stare kuće koju joj je darovao otac. Nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora, jedina mogućnost bila je prihvatiti ili odbiti predmetni ugovor. Tužiteljica je također navela kako je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora postojala mogućnost sklapanja ugovora u valuti EUR, ali joj je od strane djelatnika banke predmetni ugovor s valutnom klauzulom u CHF predstavljen kao najpovoljniji. Iskazala je kako su nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu anuiteti otplate iznosili oko 700,00 kuna, a zatim su porasli na oko 1.300,00 kuna. U tijeku postupka tuženik nije osporavao tužiteljičin status potrošača, a temeljem ugovorene namijene i iskaza tužiteljice u kojem je navela da je iako vlasnica obrta, predmetni kredit isključivo koristila za adaptaciju kuće, stoga sud nesporno utvrđenim smatra tužiteljičin status potrošača.
18.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti jer je ista iskazivala uvjerljivo, sigurno, životno i logično. Da se o spornim ugovornim odredbama predmetnog ugovora nije pojedinačno pregovaralo proizlazi iz iskaza tužiteljice. Odabir valute u kojoj će se kredit uzeti kao niti odluka hoće li se kredit uzeti ili ne pod ponuđenim uvjetima banke ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja, a sama ugovorna odredba kojom se glavnica kredita., kao i promjenjiva kamatna stopa veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, stoga nepoštena i ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na rizik vezan uz valutnu klauzulu. Prosječnom potrošaču kakvim se može okarakterizirati i tužitelj nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, nego je bio i veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF.
19. Svjedokinja TK, djelatnica tuženika, ne sjeća se konkretnog Ugovora o kreditu i tužiteljice s obzirom da je tada bila netom zaposlena i nije sudjelovala u komunikaciji s klijentima, ne zna niti je li bila osobno prisutna kada je tužiteljica sklapala predmetni ugovor o kreditu s prednikom tuženika. Svjedokinja je iskazala da se svaka stranka imala mogućnost dok je nosila ugovor na solemnizaciju upoznati sa sadržajem ugovora, a što po mišljenju ovoga suda ne znači da je stranka ono što je pročitala i razumjela. Svjedokinja je uopćeno iskazala kako su neke stranke tražile pojašnjenje pojedinih odredbi, neke nisu, nekim strankama radio se i obračun u anuitetima euro i CHF, kako bi okvirno znale koliko će iznositi anuiteti. Dakle, svjedokinja nema neposredna saznanja da bi tužiteljici predmetni ugovor bio pojašnjen, nema saznanja da je sita sudjelovala u preogovorima s tuženikom te nema saznanja da je tužiteljica vidjela i razumjela navodnu brošuru o kreditima u EUR i CHF, koja je bila istaknuta na samim vratima.
19.1. Iskaz svjedokinje TK sud cijeni iskrenim i životnim, ista po ocijeni ovoga suda nema interes da bilo koja od stranaka uspije u sporu. Posebno sud cijeni iskrenost svjedokinje TK, djelatnice tuženika koja je iskazala da su pojedine stranke tražile pojašnjenje odredbi Ugovora, a neke nisu, dok su se u svakom slučaju stranke mogle upoznati s odredbama predmetnog ugovora kada ga je nosila na solemnizaciju javnom bilježniku. Dakle, iz tog dijela iskaza svjedokinje proizlazi da su pojašnjenja pojedinih odredbi davana samo strankama koje su to zahtijevale, u ostalim slučajevima stranke su se mogle same upoznati sa sadržajem ugovora, a čime svjedokinja potvrđuje navode tužiteljice da nije bilo stvarnih pregovora te da se radilo u ugovoru koji je u cijelosti priredila banka i ponudila potrošaču po principu „uzmi ili ostavi“ bez ikakvih pojašnjenja ugovornih odredbi i upozorenja na rizike sklapanja takvih ugovora o kreditu.
20. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Iskaz tužiteljice suglasan je materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.
21. Dovodeći u svezu iskaz tužiteljice s odlukama u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava i iskazom djelatnika banke svjedokinje TK, sud je utvrdio da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, posebno u pogledu spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se promjenjiva kamatna stopa veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku.
21.1. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti tužiteljici (sporne) odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamati, nije postupao u dobroj vjeri, odnosno nije dokazao da je informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.
22. S obzirom da je iz samog Ugovora o kreditu od 3. srpnja 2006. razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena klauzula CHF , a zbog koje je došlo do znatnog povećanja anuiteta kredita i promjenjiva kamatna stopa te da nisu ugovoreni i parametri na osnovu kojih bi se ista mogla mijenjati, a pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P - 1401/2012, potvrđene Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj:
Pž -7129/13, kojima je ovaj sud vezan je već utvrđeno da je osam banaka pa i pravni prednik ovdje tužene banke, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, u ovom postupku osim onih koje je sud proveo, nije potrebno provoditi i druge dokaze na okolnost jesu li ugovorne odredbe o klauzuli CHF tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, odnosno na okolnost jesu li iste nepoštene i kao takve ništetne, jer je o tome već odlučeno navedenim pravomoćnim presudama kojima je sud vezan. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga i ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi vezanoj za valutnu klauzulu u ovom slučaju ništetne.
23. Odlukama donesenim u korist potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., odlučeno je o zaštiti kolektivni interesa i prava temeljem čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a ovdje se radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a). Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Stoga tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tu parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora
24. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, sama činjenica što je tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je i tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu (20. veljače 2006.) dovoljni su razlozi da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja.
24.1. Ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope je utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt- 249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju u ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.
25. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem članka 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno članku 269. stavku 2. i članku 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.
26. Odredbom članka 81. ZZP/03 (članak 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.
26.1. Odredbom člana 84. ZZP/03 (čl.99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 85. ZZP/03 (čl.100. ZZP/07) propisano je da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive. Odredbom članka 86. stavka 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.
27. U članku 4. Ugovora o kreditu nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo, a na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Štoviše, sadržaj ove odredbe je po motrištu suda konfuzan, kako se promjena visine kamatne stope vezuje za valutnu klauzulu, a izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ugovor , što zasigurno ne pojašnjava nikakve kriterije i parametre o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.
27.1. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr. Tuženica je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu i prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope i valutnu klauzulu slijedom čega se može zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca.
27.2. Tužiteljici je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te da se kamatna stopa može neznatno mijenjati, dok joj podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati nisu bili poznati, dakle bili su neodređeni i neodredivi. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu. Tuženica je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljicu kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.
28. Uzimajući u obzir odredbu članka 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, sud smatra da je ugovorna odredba iz članka 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu to traži tužitelj ništava u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.
29. Iz nalaza i mišljenje stalnog sudskog vještaka Boris Belunjaka, kojega je sud u cijelosti prihvatio, proizlazi da je razlika anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznosila ukupno više plaćeno 1.339,16 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1 CHF za kune na dane rekonstrukcije plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope od 7.478,45 kuna, a što je vješta na ročištu preračunao u eure po srednjem tečaju konverzije i iskazao da isto iznosi 992,56 EUR.
30. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
30.1. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da je dio ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisan u izreci presude, zaključenog između tužitelja i prednika tuženika ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama prednik tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.
31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. , 155., i 158. stavak 1. ZPP. S obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u odnosu na neznatni dio tužbenog zahtjeva, i to deklaratorni, ovaj sud je smislenom primjenom odredbe članka 154. stavak 5 ZPP ocijenivši da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatno dijelu svoga zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi te je stoga obvezao tuženika da tužiteljici naknadni troškove parničnog postupka.
31.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 992,56 EUR, priloženi troškovnik te činjenicu da tužiteljicu zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, 107/25 - dalje: Tarifa) sud je tužiteljici osnovanim priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife; trošak sastava podnesaka od 27. listopada 2020., 21. srpnja 2022., 8. veljače 2023. i 12. svibnja 2023. (četiri obrazložena podneska) u iznosu od 150,00 EUR svako sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 15. listopada 2020. u iznosu 75,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 3. Tarife. Nadalje, sud je osnovanim tužiteljici priznao i trošak zastupanja na ročištima 7. prosinca 2020., 14. veljače 2023. i 10. veljače 2023., svako u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, kao i trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3 Tarife. Dakle, zbrojem navedenih iznosa sud je ukupno osnovanim utvrdio iznos od 1.350,00 EUR, a na koji iznos je sud tužiteljici priznao i PDV od 25% sukladno Tbr. 46. Tarife, što iznosi 337,50 EUR, odnosno ukupno 1.687,50 EUR.
Na navedeni iznos sud je tužiteljici priznao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR (stranica spisa 1), i trošak plaćenog predujma za knjigovodstveno-financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 EUR (stranica spisa 152), jer iz stanja spisa proizlazi da su navedeni troškovi uistinu nastali i bili su nužni za vođenje konkretnog postupka. Slijedom čega je sud ukupno osnovanim iznosom utvrdio i dosudio tužiteljici iznos od 2.138,76 EUR.
31.2. Kamate na trošak su temeljem članka 151. ZPP i članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ)u svezi s člankom 29. ZOO dosuđene od presuđenja do isplate
33. Sud je kao neosnovan utvrdio više zatraženi iznos od ukupno 687,50 EUR, naime u popisanom troškovniku tužiteljica je troškove potraživala prema višem tarifnom razredu nego li joj s obzirom na vrijednost predmeta spora pripada. Kako je tužiteljica u popisanom troškovniku popisala ukupan trošak u iznosu od 2.826,26 EUR, od čega je sud osnovanim utvrdio iznos od 2.138,76 EUR, valjalo je za razliku, preko dosuđenog, a koja iznosi 687,50 EUR, odbiti kao neosnovan.
34. Sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj:118/18., 51/23., dalje: ZSP/23) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe koje su za tužitelja nastale nakon stupanja na snagu ZSP/23 (članak 4. stavak 1. točka 4 ZSP/23). S obzirom da je tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe za ovu presudu istu je u obvezi podmiriti tuženik te je odlučeno kao u izreci rješenja.
35. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja
Slavonski Brod, 23. ožujka 2026.
Sutkinja
Anđela Bionda Martić
Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).
Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).
DNA:
1. Tužiteljica OK po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici u Slavonskom Brodu
2. Tužena Addiko bank d.d. po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović, odvjetnicima u Zagrebu
