REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] C 5

Poslovni broj: Us I-2456/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Mirjane Jakić, u upravnom sporu tužitelja Donki 2 d.o.o. za poljoprivredu i ugostiteljstvo, Novalja, Zubovići, Put Polja 1, OIB: 94732905312, kojeg zastupa opunomoćenica Gordana Hadžiabdić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Korotaj & Partneri, Pula, Bože Gumpca 53A, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta, Zagreb, Prisavlje 14, OIB: 87892589782, radi izdavanja rješenja o utvrđivanju ispunjavanja minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskim objektima vrste „kuća za odmor“, 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva turizma i sporta, KLASA: UP/II-335-06/25-01/97, URBROJ: 529-06-03- 02/5-25-2 od 9. rujna 2025., kao i radi poništenja prvostupanjskog rješenja Ličko- senjske županije, Upravnog odjela za poljoprivredu i turizam, Odsjeka za turizam, Izdvojenog mjesta rada Novalja, KLASA: UP/I-335-03/25-01/10, URBROJ: 2125-17- 25-3 od 9. lipnja 2025. (ispravljenog rješenjem Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za poljoprivredu i turizam, Odsjeka za turizam, Izdvojeno mjesto rada Novalja, KLASA: UP/I-335-03/25-01/10, URBROJ: 2125-17-25-5 od 9. srpnja 2025.) te vraćanja predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovan postupak.

II. Odbija se za zahtjev tužitelja za nadoknadu troška upravnog spora.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 29,10 eura (slovima: dvadeset devet eura i deset centi).

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva turizma i sporta, KLASA: UP/II- 335-06/25-01/97, URBROJ: 529-06-03-02/5-25-2 od 9. rujna 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za poljoprivredu i turizam, Odsjeka za turizam, Izdvojenog mjesta rada Novalja, KLASA: UP/I-335-03/25-01/10, URBROJ: 2125-17-25-3 od 9. lipnja 2025. kojim je odbijen zahtjev tužitelja u postupku izdavanja rješenja kojim se utvrđuje ispunjavanje uvjeta za vrstu i kategoriju ugostiteljskih objekata koji se nalazi u [adresa]- samorašnji 35, 36 i 37.

2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Ministarstva turizma i sporta, KLASA: UP/II-335-06/25-01/97, URBROJ: 529-06-03-02/5-25-2 od 9. rujna 2025., a posljedično tome i prvostupanjskog rješenja Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za poljoprivredu i turizam, Odsjeka za turizam, Izdvojenog mjesta rada Novalja, KLASA: UP/I-335-03/25-01/10, URBROJ: 2125-17-25-3 od 9. lipnja 2025., ispravljenog rješenjem Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za poljoprivredu i turizam, Odsjeka za turizam, Izdvojeno mjesto rada Novalja, KLASA: UP/I-335-03/25- 01/10, URBROJ: 2125-17-25-5 od 9. srpnja 2025., tužitelj je podnio pravovremenu tužbu ovome sudu, kod kojeg je zaprimljena 5. prosinca 2025. pod gore navedenim poslovnim brojem, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U svezi s tim, tužitelj je u tužbi u bitnome naveo da je prvostupanjsko tijelo odbilo zahtjev tužitelja za izdavanje Rješenja o utvrđivanju ispunjavanja minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskim objektima vrste kuće za odmor koje se nalaze u Novalji na adresi [adresa]-samorašnji 35, 36 i 37., obzirom da tužitelj nije dostavio Uporabnu dozvolu poslovne, odnosno stambene namjene, a na što je bio pozvan zaključkom prvostupanjskog tijela od 26. ožujka 2025.

4. Smatra da je sam pojam gospodarska namjena širi od pojma poslovne namjene i obuhvaća proizvodnu, poslovnu, ugostiteljsko - turističku namjenu i da je razvidno da se u navedenim objektima obavlja poslovanje u vidu pružanja ugostiteljskih i turističkih usluga te je nesporno da predmetni objekti imaju poslovnu namjenu.

5. Također, napominje da je to isto prvostupanjsko tijelo koje ga je pozvalo zaključkom od 26. ožujka 2025. na dostavu Uporabne dozvole poslovne odnosno stambene namjene, tužitelju 15. srpnja 2022. izdalo privremeno rješenje kojim je utvrđeno da predmetni objekti ispunjavaju minimalne uvjete propisano za vrstu „kuću za odmor“, te da je prvostupanjsko tijelo 22. siječnja 2025. izdalo tužitelju mišljenje kao i dopunu istog mišljenja 31. siječnja 2025. kojim je potvrdilo da se predmetni objekti mogu smatrati objektima poslovne namjene, obzirom da se u objektima obavlja poslovanje u vidu pružanja ugostiteljskih i turističkih usluga, slijedom čega objekti u užem smislu imaju poslovnu namjenu, a gore navedeno privremeno rješenje izdano je temeljem odredbe članka 20. stavak 2. i 25. stavak 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine“ broj 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20, 126/21, 152/24, u nastavku teksta Zakon), odnosno u postupku donošenja rješenja kojim je prvostupanjsko tijelo utvrđivalo jesu li ispunjeni minimalni uvjeti za vrstu ugostiteljskih objekata koji se kategoriziraju.

6. Kako u konkretnom slučaju nije došlo do promjene okolnosti koje bi utjecale na minimalne uvjete niti su se odredbe Zakona i Pravilniku o razvrstavanju i kategorizaciji ugostiteljskih objekata iz skupine ostali ugostiteljski objekti za smještaj („Narodne novine“ broj 54/16, 69/17, u nastavku teksta Pravilnik), u tom smislu mijenjale od posljednje izmjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine“ broj 152/24), a niti je došlo do promjena u prostorno planskim propisima, tužitelju nije jasno kako je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da predmetni objekti su tada ispunjavali minimalne uvjete propisane za vrstu kuća za odmor iz skupine ostali ugostiteljski objekti za smještaj, a sadržajno isti zahtjev sada, su tužitelju odbili tražeći dostavu Uporabne dozvole za poslovnu, odnosno stambenu namjenu, iako je tužitelj uz svoj zahtjev dostavio uporabnu dozvolu gospodarske namjene, a koja namjena je kako je gore naznačeno obuhvaća u svojoj biti i poslovnu namjenu.

7. Stoga tužitelj smatra da u postupanju prvostupanjskog tijela prilikom utvrđivanja minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti temeljem zahtjeva tužitelja, nije bilo mjesta traženju posebne uporabne dozvole, poslovne, odnosno stambene namjene te da nesporno postoje uvjeti za izdavanje rješenja o utvrđivanju minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, sukladno njegovom zahtjevu, pa je tužitelj u tužbenom zahtjevu predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika od 9. rujna 2025., kao i prvostupanjsko rješenje od 9. lipnja 2025. i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovan postupak, uz nadoknadu troška upravnog spora.

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog suda 12. siječnja 2026. u bitnome naveo, kako u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja pa je odgovarajući na tužbene navode tužitelja, što će u nastavku presude biti detaljnije obrazloženo, predložio, da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz nadoknadu troškova upravnog spora službenim osobama tuženika.

9. U ovom upravnom sporu 19. ožujka 2026. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službenih osoba tuženika, pa je strankama u skladu sa odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 u nastavku teksta ZUS) data mogućnosti izjasniti se o svim zahtjevima i navodima te činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora.

10. Na istom ročištu raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku upravnog spora, nakon čega je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

11. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, utvrđeno je, da je tužitelj kao trgovačko društvo podnijelo 3. ožujka 2025. prvostupanjskom tijelu zahtjev za izdavanje rješenja kojim se utvrđuje ispunjavanje uvjeta za vrstu i kategoriju ugostiteljskih objekata koji se nalaze u Novalji, Skuncini stani-samorašnji 35, 36 i 37, odnosno tužitelj je podnio zahtjev za izdavanje rješenja o utvrđivanju ispunjavanja minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskim objektima vrste „kuća za odmor“ koji se nalaze u Novalji na adresi [adresa]-samorašnji 35, 36 i 37. Utvrđeno je, da je uz zahtjev između ostale dokumentacije dostavio i Uporabnu dozvolu za građevinu gospodarske namjene u funkciji pružanja ugostiteljskih i turističkih usluga u seljačkom domaćinstvu od 12. prosinca 2023. izdanu od Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Izdvojeno mjesto rada Novalja, da je prvostupanjsko tijelo pozivajući se na odredbu članka 24. stavak 1. i stavak 2. Zakona, Zaključkom od 26. ožujka 2025. kojeg je tužitelj primio 10. travnja 2025., pozvao tužitelja da dostavi tijelu Uporabnu dozvolu poslovne, odnosno stambene namjene, uz upozorenja da ukoliko tužitelj ne postupi po Zaključku, da će tuženik odbiti zahtjev tužitelja, a kako tužitelj nije postupio po Zaključku, to je prvostupanjsko tijelo pozivom na odredbu članka 47. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta ZUP), odbilo zahtjev tužitelja u postupku izdavanja rješenja kojim se utvrđuje ispunjavanje uvjeta za vrstu i kategoriju ugostiteljskih objekata koji se nalaze u [adresa]-samorašnji 35, 36 i 37.

12. Utvrđeno je, da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja, tužitelj 2. srpnja 2025. izjavio tuženiku žalbu, a rješenjem prvostupanjskog tijela od 9. srpnja 2025. ispravljena je greška u pisanju rješenja od 9. lipnja 2025. u nazivu tužitelja, na način da umjesto Donki d.o.o. Zubovići, Put polja 1, treba ispravno stajati S 2 d.o.o., Zubovići, Put polja 1. Utvrđeno je, da je žalba tužitelja proslijeđena tuženiku na nadležno postupanje i o kojoj žalbi je odlučeno ovdje osporavanim rješenjem tuženika od 9. rujna 2025. na način da je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje od 9. lipnja 2025., koje je predmetom ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu.

13. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

14. Naime, odredbom članka 24. stavak 1. točka 2. kao i stavaka 2. i 5. Zakona propisano je, da za utvrđivanje ispunjavanja minimalnih uvjeta za vrstu kuća za odmor za koju je tužitelj podnio zahtjev, potrebno je dostaviti uporabnu dostavu poslovne odnosno stambene namjene.

15. Nisu osnovani navodi tužitelja iz tužbe kojima ističe da je osporavano rješenje tuženika nezakonito zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, tvrdeći da je tužitelj zahtjevom zatražio izdavanje rješenja o utvrđivanju ispunjavanja minimalnih uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskim objektima vrste „kuća za odmor“, uz koji zahtjev je, između ostalih, priložio i Uporabnu dozvolu za predmetne objekte od 12. prosinca 2023. godine, slijedom čega da je njegov zahtjev pogrešno odbijen zbog nedostavljanja Uporabne dozvole poslovne odnosno stambene namjene, koju je bio pozvan dostaviti Zaključkom od 26. ožujka 2025. godine.

16. U svezi s tim, potrebno je ukazati tužitelju, da je zahtjevom od 3. ožujka 2025. zatražio izdavanje rješenja o utvrđivanju ispunjavanja minimalnih uvjeta za novi ugostiteljski objekt, vrste „kuća za odmor“ i to kao trgovačko društvo u svojstvu ugostitelja, a ne u organizacijskom obliku obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. Stoga Uporabna dozvola iz koje proizlazi da je predmetna građevina označena i odobrena kao građevina u funkciji pružanja ugostiteljskih i turističkih usluga u seljačkom domaćinstvu, ne može predstavljati dokaz iz članka 24. stavka 1. točke 5. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti koji propisuje da će se rješenje iz članka 20. stavka 1. i 2. i članka 21. stavka 1. toga Zakona izdati ugostitelju i pravnoj osobi iz članka 5. stavka 2. toga Zakona uz uvjet da građevina, koja je, odnosno u kojoj je ugostiteljski objekt ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima se uređuje gradnja, bez kojih, prema tim propisima, nadležno upravno tijelo ne može izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti.

17. Nije osnovan niti tužbeni navod tužitelja da je pojam „gospodarska namjena“, širi od pojma „poslovna namjena“, jer je Pravilnikom o prostornim planovima („Narodne novine“, br.152/23), građevina poslovne namjene, opisana kao građevina namijenjena obavljanju uredskih, servisnih, uslužnih uključujući i ugostiteljskih, trgovačkih i ostalih poslovnih djelatnosti, uključujući prateće namjene sukladno Prilogu II. toga Pravilnika, dok istim Pravilnikom predviđena građevina proizvodne namjene, odnosno gospodarska građevina je opisana kao građevina namijenjena obavljanju poljoprivredne proizvodnje. Stoga, kao što je naprijed obrazloženo, uporabna dozvola iz koje proizlazi da se radi o gospodarskoj građevini u funkciji pružanja usluga u seljačkom domaćinstvu, a ne o građevini stambene ili poslovne namjene, ne može predstavljati dokaz iz članka 24. stavka 1. točke 5. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, a kako je to tuženik pravilno obrazložio.

18. Nije od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari niti navod tužitelja iz tužbe da je prvostupanjsko tijelo tužitelju prethodno već izdalo privremeno rješenje od 15. srpnja 2022. godine, kojim je utvrđeno da predmetni objekti ispunjavaju minimalne uvjete propisane za vrstu, „kuća za odmor“, te da je Upravni odjel za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša Ličko-senjske županije, Izdvojenog mjesta rada Novalja, dana 22. siječnja 2025. godine tužitelju izdao Mišljenje, te 31. siječnja 2025. godine dopunu toga Mišljenja, kojima se potvrđuje da se predmetni objekti imaju smatrati objektima poslovne namjene, budući da se u tim objektima „obavlja poslovanje u vidu pružanja ugostiteljskih i turističkih usluga, slijedom čega objekti u užem smislu imaju poslovnu namjenu.“

19. Naime, predmetno privremeno rješenje od 15. srpnja 2022. godine izdano je na temelju zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju KLASA: UP/I-360- 01/18-01/200, URBROJ:15-18-1, u skladu sa člankom 25. stavkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine“, br. 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20 i 126/21), a ne temeljem predmetne uporabne dozvole, te je za usvajanje zahtjeva od 3. ožujka 2025. godine, kojim je tužitelj zatražio izdavanje (trajnog) rješenja o utvrđivanju ispunjavanja minimalnih uvjeta za predmetni ugostiteljski objekt, bilo potrebno ispuniti uvjete iz članka 24. stavka 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, pa tako i uvjet uporabljivosti objekta, slijedom čega su neosnovani navodi tužitelja da nije došlo do promjene okolnosti koje bi utjecale na minimalne uvjete te promjene na samim objektima u građevinskom smislu.

20. Nadalje, predmetno mišljenje od 22. siječnja 2025. godine te dopuna toga mišljenja od 31. siječnja 2025. godine, ne može se smatrati dokazom o namjeni građevine, već je za utvrđivanje namjene objekta odlučujuća uporabna dozvola.

21. Također, su neosnovani navodi tužitelja kako slijedom činjenice, da tužitelj za predmetne objekte plaća porez na nekretnine proizlazi, da se radi o objektima koji pored poslovne, imaju i stambenu namjenu, jer se namjena objekta ne utvrđuje Zakonom o lokalnim porezima.

22. Odluka ovog Suda o nadoknadi troška upravnog spora tuženiku (točka III. izreke presude), temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a u svezi s člankom 148. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Tuženik je zatražio naknadu troška upravnog spora u vidu putnog troška radi prisustvovanja na gore održanom ročištu za raspravu 19. ožujka 2026. i to cijene povratne autobusne karte na relaciji Zagreb-Rijeka-Zagreb u iznosu od 14.10 eura, kao i trošak pola dnevnice u iznosu od 15,00 eura. Odmjeravajući trošak upravnog spora Sud je primijenio odredbe Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“ 8/88, 3/94, 150/05) koji u članku 6. stavak 1., primijenjen u vezi sa odredbom članka 24. Pravilnika određuje da putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa, koja sredstva javnog prometa su u smislu ovog Pravilnika (stavak 3. istog članka) tramvaj, trolejbus, vlak, autobus, brod i avion, dok naknada troška u vidu kilometraže pripada strankama samo ako na predmetnoj relaciji ne prometuju sredstva javnog prometa ili ne prometuju u pogodno vrijeme ili je iz drugih razloga bilo neophodno da se ne koristi sredstvo javnog prometa (čl. 8. st. 1. Pravilnika). Kako spisu predmeta prileži preslika povratne autobusne karte, to je putni trošak odnosno ukupni trošak upravnog spora tuženiku dosuđen u visini od 29,10 eura, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a.

23. Dakle, tuženiku je priznata naknada putnog troška u visini od 14,10 eura s osnove cijene autobusne karte za jednu službenu osobu, odnosno po cijeni povratne autobusne karte na relaciji Zagreb-Rijeka, Rijeka-Zagreb s jutarnjim polaskom i trošak pola dnevnice u iznosu od 15,00 eura pa je tuženiku cjelokupni putni trošak priznat u iznosu od 29,10 eura.

24. Slijedom navedenog, osporavano rješenje tuženika ocjenjuje se zakonitim pa je na temelju članka 116. stavak 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 23. ožujka 2026.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- Opunomoćenici tužitelja Gordani Hadžiabdić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Korotaj & Partneri, Pula, Bože Gumpca 53A

- Tuženom Ministarstvu turizma i sporta, Zagreb, Prisavlje 14