Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-372/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Ireni Šegavić, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja VR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šavorič & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. veljače 2026., u nazočnosti punomoćnika u zamjeni tužitelja, OR, odvjetnice u [adresa], u zamjeni za Irenu Blauhorn, odvjetnicu u Karlovcu, i punomoćnika tuženika Marka Pavlinića, odvjetnika iz OD Šavorić & Partneri d.o.o. Zagreb, 23. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju VR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 17.322,50 EUR na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, zajedno sa zateznom kamatom od 1. listopada 2016. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te iznos od 7.265,46 EUR na ime zakonskih zateznih kamata, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju VR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.090,58 EUR, na ime razlike pogrešno obračunate glavnice zajedno sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 naknaditi tužitelju VR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 3.078,09 EUR sa zateznom kamatom od 23. ožujka 2026. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 6. veljače 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 106-24/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem OU-264/2007, kojim je podigao kredit u iznosu od 148.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana. Navodi da je tužena banka u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, a o čemu se nije pojedinačno pregovarala, a što je protivno čl. 96.i 97.. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i njegovog izvršavanja, te je posljedica toga ništetnost. Navodi da je ujedno tužena banka s tužiteljicom ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto ništetna, jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a što je isto protivno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je VTSRH donio presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu u CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke u odnosu na tuženika i ta je presuda pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i predmetni ugovor sklopljen između tužiteljice i tuženika. Navodi da se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i o pravnoj osnovi ove tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/20212 od 14. 7. 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom VTSRH. i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Tužitelj dalje navodi da je s tuženom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je Aneksom provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji aneks tužitelj ne posjeduje. Tužitelj navodi da je prihvatio izračun konverzije tužene kojim izračunom je utvrđeno da tražbina tužitelja prema tuženoj, nakon proveden konverzije, iznosi 10.868,45 kn, koji iznos je tužitelju isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta kredita, dok preostala neisplaćena glavnica, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 81.639,31 EUR. Bez obzira što je tužitelj "konvertirao" kredit i na ime te konverzije dobio određenu isplatu, i to kroz umanjenje rata kredita dospjelih nakon sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu, njegovo potraživanje nije u cijelosti isplaćeno, pa tužitelj ovom tužbom zahtijeva vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi i promjenjivim kamatnim stopama prema Odluci tužene i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u članku 2. Ugovora i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom tužene u članku 4. Ugovora, ništetne. Osim toga, obzirom na nezakonitu promjenu kamatnih stopa, tužitelj navodi da je došlo i do razlike kada se od preostale glavnice koja je dospjela u trenutku konverzije, a kakva bi bila po početnom tečaju, odbije otpis glavnice kojeg je priznala banka u konverziji. Naime, zbog nezakonitog povećanja kamatnih stopa nastala je razlika u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30.9.2015. i glavnice koju je banka priznala u konverziji, a na štetu tužitelja pa i taj iznos tužitelj potražuje ovom tužbom. Navodi da se tuženoj banci obratio sa zahtjevom da dostavi dokumentaciju vezanu za predmetni kredit, ali do podnošenja tužbe u ovom predmetu tužena nije dostavila tužitelju traženu dokumentaciju. U tužbi predlaže da se naloži tuženoj banci da tužiteljici isplati novčani iznos koji će biti detaljno specificiran nakon nalaza vještaka, sa pripadajućom zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe kako je istaknuti manifestacijski zahtjev tužitelja za pribavom dokumentacije od tuženika posve neosnovan i to iz sljedećih razloga. Tužitelj ne daje nijedan opravdan razlog zašto navedenu dokumentaciju traži od tuženika odnosno zašto sam tužitelj kao ugovorna strana Ugovora o kreditu ne raspolaže sa navedenom dokumentacijom. Naime, tužitelj ukoliko je uistinu otplaćivao osobno kredit po Ugovoru o kreditu trebao bi raspolagati sa potvrdama o uplatama po Ugovoru o kreditu. Nadalje, isti je u svrhu otplaćivanja kredita zaprimio od tuženika svu dokumentaciju po kojoj treba otplaćivati kredit, drugim riječima tužitelj je od tuženika redovito dobivao obavijesti o promjenama kamatnih stopa zajedno s novim otplatnim planovima. Podredno, čak i da tužitelj ne raspolaže svom dokumentacijom koju traži u tužbi, tuženik ističe kako je isti predmetnu dokumentaciju mogao pribaviti od tuženika prije podnošenja same tužbe. Dakle, iako su postojali uvjeti za specifikaciju tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186. ZPP-a, tužitelj isključivo zbog vlastite pasivnosti, protivno načelu o teretu dokazivanja te načelu ekonomičnosti podnosi tzv. stupnjevitu tužbu za koju definitivno nisu ispunjeni uvjeti. Slijedom navedeno, očigledno je kako je istaknuti manifestacijski zahtjev u potpunosti neosnovan te stoga tuženik predlaže da naslovni sud sukladno odredbi čl. 325. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148//11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: "ZPP"), u vezi s odredbom čl. 186.b st. 4. ZPP-a donese rješenje kojim će naložiti tužitelju postavljanje određenog kondemnatornog zahtjeva odnosno da odbaci tužbu ukoliko tužitelj ne postupi sukladno navedenom rješenju. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuj se zastarni rok sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos.Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj na kojem je teret dokazivanja u ovom postupku nije naveo nijednu relevantnu tvrdnju niti predložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje tvrdnje o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu već osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 (dalje u tekstu: "Presuda VTS 1") i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 (dalje u tekstu: "Presuda VTS 2"), a koje su donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Porošač". Tužitelj citirajući Presudu VTS 1 i Presudu VTS 2 navodi kako je istima utvrđen ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope kao i ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te ističe kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda pozivanjem na odredbu čl. 502.c ZPP-a. Također, tužitelj pozivanjem na utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude VTS 2 aludira i na primjenu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, dalje u tekstu: "ZZP"). Međutim, suprotno naprijed navedenom tuženik ističe kako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude VTS 2. Naime, u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovora o kreditu, godine, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača koji uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spor, pokreću parnice. Štoviše, taj je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim postupanjem. Također, naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude VTS 2 budući da tužitelj potražuje povrat stečenog bez osnove, a ne naknadu štete. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a i odredba čl. 138.a ZZP-a jasno propisuju kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog, očigledno je kako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude VTS 2 odnosno da tužitelj nije naveo nijednu odlučnu činjenicu niti priložio ijedan relevantan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je tužbeni zahtjev osnovan. Uzevši u obzir naprijed navedeno, tužitelj u svakom slučaju predlaže odbiti tužbeni zahtjev za isplatu. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: "ZID ZPK/15") te je sklopio Aneks uz Ugovor kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: "Aneks"). Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, ZID ZPK/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: "CHF kredit") konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu "EUR kredit"). Sukladno odredbi članka 19.e stavak 1. ZID ZPK/15 u izvršenju navedene obveze tuženik je bio dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15, preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču ovdje tužitelju: (i) izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15 te (ii) prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Odredba članka 19.c ZID ZPK/15 propisuje izračun konverzije te određuje kako isti podrazumijeva:

a. preračunavanje početno odobrene glavnice CHF kredita u glavnicu EUR kredit na datum isplate kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita,

b. primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor odnosno ovdje tuženik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja,

c. zamjenu početnog otplatnog plana CHF kredita sa kreditnim planom kredita primjenjivog EUR kredita "uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu u rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje u tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta", d. pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po CHF kreditu (izuzev neplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate, te iz navedenih iznosa, namirenje obroka odnosno anuiteta EUR kredita po novom otplatnom planu iz točke c. gore. U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, kako je to prepoznala i sudska praksa: "… iz naprijed navedenih odredaba ZPK i sadržaja predmetnog dodatka ugovora o kreditu proizlazi da su stranke sklapanjem navedenog dodatka ugovoru u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR kako to ističe tužitelj na ročištu 20. svibnja 2016. godine, već i do promjene kamatne stope, do utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, utvrđenja preplate i sporazuma o načinu korištenja preplate, kako to osnovano ističe tuženik." Drugim riječima, tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita što je vidljivo i iz Izračuna konverzije od 5. studenog 2015. godine. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno preostao postojati CHF kredit, a samim time i CHF kamata, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Navedeno je prepoznato u sudskoj praksi prema kojoj sudovi donose odbijajuće presude u odnosu zahtjeve vezane uz CHF kredit: "zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30.09.2015. (čl. 1. i 5. Dodatka ugovoru) te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (njihov zbroj), koje je tužitelj isplatio tuženici u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Ugovora o kreditu u EUR… Kako su – a suprotno tvrdnjama tužitelja tijekom ovog postupka – iznosi koje je tužitelj isplatio tuženici kao korisnik kredita iz Ugovora o kreditu od 25.07.2007. uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR prema Dodatku ugovoru o kreditu od 04.02.2016., nema osnove po kojoj bi tuženica bila dužna tužitelju isplatiti ranije eventualno preplaćene iznose.".Drugim riječima, samim potpisom Aneksa od strane tužitelja kreditni ugovorni odnos između parničnih stranaka u cijelosti je izmijenjen, jer su dakle kao što je već rečeno izmijenjeni i valuta obveze, kamatna stopa kao i iznos preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Aneksa u cijelosti su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu. Obzirom na sve navedeno, sklapanjem Aneksa sukladno odredbama ZID ZPK/15, tužitelju "su sve uplate po predmetnom kreditu iskorištene za namirenje obroka, odnosno anuiteta sada kredita u EUR po novom otplatnom planu, obzirom da su stranke sklapanjem predmetnog Aneksa izmijenile ugovorne odredbe ne samo o valuti kredita nego i o kamatnoj stopi. Stoga se ima smatrati da je prvotno sklopljeni Ugovor o kreditu zaključen pod uvjetima iz Aneksa …", iz kojeg razloga je također otpao navodni razlog ništetnosti članka 3. i članka 6 CHF Ugovora o kreditu na što se tužitelj poziva tužbom u ovom predmetu. Navedeno je potvrđeno pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku oslovni broj Gž-1657/2016 od 2. veljače 2017. godine te poslovni broj Gž-730/2018 od 21. lipnja 2018. godine, Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-477/2017 od 29. lipnja 2017. godine, Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-683/2017 od 14. rujna 2017. godine i Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-517/2018 od 3. rujna 2018. godine i Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni Gž-816/2018 od 8. veljače 2019. Nadalje, iako tužitelj nema pravni interes voditi navedeni postupak, tuženik će opreza radi u nastavku iznijeti argumente iz kojih nedvojbeno proizlazi kako odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu ništetne te kako tužitelj nema pravo na isplatu potraživanih iznosa. Tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jeste Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi u predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP.Da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. (str.17.) na sljedeći način: "Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, a prema kojima proizlazi:

- da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive,

- da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje za tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te

- da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi, a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje za tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama".

Naprijed navedeno je potvrdio i sud Europske unije u presudi posl.br. C-186/16 od 20. rujna 2017. godine na sljedeći način: "Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam "glavni predmet ugovora" u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena. Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunavan upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik navodi kako je tužitelj bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te da isti nije morao uzeti kredit kod tuženika. Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak. Također, i guverneri Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: "HNB") su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj švicarskog franka u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u budućnosti pogotovo u dužem razdoblju u kojemu je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HMB u biltenu iz kolovoza 2006. godine na sljedeći način: "Potrebno je napomenuti da nije moguće procijeniti kretanja anuiteta za razdoblje dulje od godinu dana na temelju historijskih kretanja, što je bitno ograničenje ove analize.". Također, tuženik dostavlja dokumentaciju sastavljenu 2011. godine i 2013. godine dakle nakon drastičnog rasta tečaja švicarskog franka 2010. godine iz koje je vidljivo kako niti tada tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja. Naprijed navedena dokumentacija odnosno interne projekcije tuženika o kretanju tečaja su sastavljene na temelju istraživanja trećih strana kao što su ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd. Također, na okolnost da tuženik nije mogao u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu procijeniti kretanje tečaja švicarskog franka odnosno da je bio u dobroj vjeri, tuženik predlaže izvesti dokaz saslušanjem svjedoka AR, izvršnog direktora Ekonomskih istraživanja tuženika. Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1, posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u mišljenju od 27. travnja 2017. godine u predmetu C-186/16 pred Sudom Europske Unije: "U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, … čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelj robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik." Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZPP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnosti da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZPP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast tečaja švicarskog franka nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u već citiranom mišljenju od 27. travnja 2017. godine na sljedeći način: "znatnija neravnoteža između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora treba se ocjenjivati s obzirom na sve okolnosti koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao razumno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora. Nasuprot tome, to se neravnoteža ne može ocjenjivati s obzirom na događaje koji su uslijedili nakon zaključenja ugovora, kao što su promjene deviznog tečaja, nad kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga nije imao kontrolu i koje nije mogao predvidjeti". Osim toga, tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH") u rješenju posl. br. U-I-392/2011 i dr. potvrdio naprijed navedene argumente tuženika kada nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti čl. 22. ZOO-a s Ustavom Republike Hrvatske. Naime, USRH je izričito naveo sljedeće: "Polazeći od svega naprijed, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća). … mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuj se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Hoće li ona i biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana. "Zaključno, tuženik ističe kako je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. U nastavku kronologija mjera koje je poduzeo tuženik: "2010. godine lipanj 2010. godine – klijentima je omogućeno da reprogramiraju svoje kredite, a uz reprogram im je ponuđena i mogućnost moratorija te produženja roka otplate kredita za 10 godine (ovo je omogućeno i za klijente s kreditima uz valutnu klauzulu EUR);

-listopad 2010. – smanjena je kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz valutnu klauzulu u CHF za 0,25 postotna boda:;

-ukinuta je naknada za promjenu valute kredita uz koju se veže valutna klauzula iz CHF u EUR u razdoblju od 15. kolovoza 2010. do 15. kolovoza 2011. godine; 2011. godine

-kolovoz 2011. godine – ponovo je smanjena kamatna stopa na stambene kredita u otplati uz valutnu klauzulu u CHF:

-za 0,20 postotna boda za klijente bez primanja na račun otvoren kod tuženika

-za 0,50 postotna boda za klijente s primanjima na računu otvorenom kod tuženika;

-kolovoz/rujan 2011. godine – tuženik je (uz druge banke) kao supotpisnica Memoranduma o mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita koji su ugovoreni s valutnom klauzulom CHF s Vladom Republike Hrvatske donijela i sljedeće mjere:

-produljenje roka otplate stambenog kredita bez naknade do 40 godina, odnosno do 75. godine života dužnika;

-omogućila konverziju stambenog kredita iz CHF u EUR bez naknade – (za tuženika je to zapravo bio samo produžetak te mjere jer je navedena naknada ukinuta već u 2010. godine na razdoblje od godinu dana);

-odgoda plaćanja obveze, odnosno moratorij (za tuženika je to također predstavljalo samo nastavka već započete mjere iz 2010. godine);

promjena načina otplate stambenog kredita koji je vezan uz CHF – tečaj CHF se fiksira na 5,80 kuna za 1 CHF na rok do 5 godina te se iz razlike anuiteta između navedenog tečaja i stvarno tečaja formira potraživanje s odgođenom otplatom (tzv.) odgođeno potraživanje). Odgođeno potraživanje će se za vrijeme trajanja "puniti" kad je tečaj iznad 5,80 kuna ili "praznici" ako tečaj padne ispod 5,80. Ako po isteku razdoblja od 5 godina saldo bude veći od 0 (nule) predviđene su tri mogućnosti rješavanja odgođenog potraživanja: pripis odgođenog potraživanja ostatku glavnice kredita i otplata kroz mjesečne anuitete, jednokratna otplata i formiranje novog kredita.

2014. godine

- siječanj 2014. – U sklopu usklađenja s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13), čl. 11a. st. 5., odobrava se usklađenje visine kamatne stope na stambenim kreditima u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, na Zakonom definiranu visinu 3,23% (Prosječnu ponderiranu kamatnu stopu hrvatskih kreditnih institucija uz koje su navedeni krediti odobravani 4,62% umanjenu za 30%, objavljenu od strane HNB-a 12. prosinca 2013. godine). Ovo usklađenje primjenjivalo se kod ugovora o kreditu kod kojih je tečaj ugovorene strane valute na dan usklađenja u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja aprecirao za više od 20%. Inicijalna aprecijacija relevantna za primjenu 3,23% je izračunata prema tečaju važećem na 31. prosinca 2013. godine.

Slijedom navedenog, očigledno je kako odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu i koja je predmetom tužbe u ovom postupku nije ništetna. Nadalje, tužitelj kao što je naprijed istaknuto tvrdi da je osim odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora o kreditu pozivajući se na Presudu TS-a, Presudu VTS-a 1, Presudu VSRH i Presudu VTS-a 2. Tužitelj u odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope u bitnome navodi kako je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi, odnosno da odredba o promjenjivosti kamatne stope ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope već visina iste ovisi isključivo o odluci tuženika. Tuženik prije svega ističe kako je svako pozivanje tužitelja na Presudu TS-a, Presudu VTS-a 1, Presudu VSRH, Presudu VTS-a 2, promašeno iz razloga kako je već obrazloženo u ovome podnesku. U svakom slučaju, tuženik ističe kako odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP, osobito čl. 96., 99. i 102. kako je već naprijed navedeno. Sukladno čl. 102. ZZP nepoštena ugovora odredba je ništava. Sukladno čl. 96. ZZP ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nesporno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna potrebno je da su kumulativni ispunjeni sljedeći uvjeti: (a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

(b) da je i/ili nejasne, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva,

(c) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja.)

Tužitelj paušalnim navodima nastoji utvrditi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer osim pozivanjem na sudsku praksu i odredbe ZZP i ZOO, ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni. U tom smislu, tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovoreno je da tužitelj izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika i odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve njihove izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravna osnova za promjenu kamatnih stopa pa i za obračunavanje troškova predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenica da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjena kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. U ovom kontekstu, tuženik upozorava i na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu slično ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu; "Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama Banke. Zakona o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva2. Slijedom do sada navedenog, odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem čl. 99. ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva. Međutim, iako uvjeti navedeni u ovome odgovoru na tužbu moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost odredbe, tuženik će se u nastavku ukratko samo osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, čak i kada bi se za navedenu odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdilo da se o njoj nije prethodno pregovaralo te da ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovako je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik ovdje nalazi potrebnim istaknuti kako je već od 1. siječnja 2011. godine (i prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 4. listopada 2012.) uskladio svoje poslovanje s relevantnim odredbama Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača. Također, Uprava tuženika utvrdila je Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, koja je u primjeni od 1. siječnja 2011. godine, sve u skladu s navedenim zakonima. Navedena Metodologija mijenjala se u skladu s promjenama koje su donošene u zakonima, te je uvijek bila usklađena s Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. S obzirom na to da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: "Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima ZOO-a iz članaka 4., 6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Takav stav potvrđen je i od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: "Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora." U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – izmjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opet tvrdi da odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Tužitelj ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna (ili da bi trebala biti), što naprosto nije točno. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao. Tužitelj je imao izbora prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je sam procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva kamatna stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Tužitelj sada, nakon godina uživanja povlastica zbog ugovorene promjenjive kamate stope u vidu nižih i povlaštenih kamata koje je imao, pokušava ostvariti i dodane koristi time što traži povrat navodno preplaćenih kamata. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Međutim, svatko tko ulazi u rizik i na neki način se "kocka" mora biti spreman i da je moguće da takav izbor u konačnici rezultira i gubitkom. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dozvoljeno i u skladu sa zakonom, potvrdio je i HMB kao nadležno regulatorno tijelo. Naime, u članku objavljenom na službenim stranicama HB-a, HNB navodi da "(…) u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) banke koje posluju u Republici Hrvatskoj uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. (…) Visina je kamatne stope odraz poslovne strategije svake banke pojedinačno. Tako uvjete kreditiranja fizičkih i pravnih osoba poslovne banke utvrđuju samostalno. (…) Zaključno, držimo bitnim pojasniti i da promjenjivost administrativno promjenjivih kamatnih stopa na kredite kod banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj uobičajeno ovisi o trošku izvora sredstava, trošku regulacije, premiji na rizik zemlje i kamatnoj marži, ali i o kretanjima kamatnih stopa na slične proizvode kod konkurencije. Također, naglašavamo i da su banke na poticaj HNB izradile dokumente u kojima se detaljno objašnjava promjenjivost administrativno promjenjive kamatne stope (o čemu i kako ovisi, u kojim vremenskim intervalima banka razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope i sl.). Ti dokumenti dostupni su na internetskim stranicama banaka te u njihovim poslovnicama."Imajući u vidu navedeno, tuženik također ističe kako je Uprava tuženika sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i ostalim relevantnim propisima utvrdila Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe – Adria Bank d.d. od 9. siječnja 2013. godine, a koje se primjenjuje i relevantna je za predmetni ugovorni odnos s tužiteljem te kojom je također određeno na koji se način formulira promjenjiva kamatna stopa. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako bi tužbeni zahtjev od siječnja 2013. godine pa nadalje svakako valjalo odbiti kao neosnovan. Naime, po konkretnom ugovoru o kreditu od siječnja 2013. godine redovna kamata se utvrđivala uz primjenu objektivnih parametara, sukladno članku 5. i 14. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, tuženik ističe kako tužitelj nijednom (i) nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, niti je (ii) zatražio raskid Ugovora o kreditu. Nije u neravnopravnom položaju onaj sudionik u obveznom odnosu koji može zbog povećanja kamatne stope bez posebnih drugih razloga raskinuti ugovora. Zbog ovog bi razloga, u svakom slučaju valjalo odbiti dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na povrat navodno preplaćenih iznosa kamata nakon 1. siječnja 2013. godine. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao kamatnu stopu sve sukladno Ugovoru o kreditu. Nije sporno da je volja ugovornih strana bila da kamatna stopa bude promjenjiva. Navedeno tužitelj nije osporavao, odnosno nijednom nije prigovorio pojedinačnoj promjeni stope ugovorne kamate, a nije ni raskinuo ugovore. Tužitelj se naknadno i pravno neosnovano protivi načinu promjenjivosti. Ako tužitelj sada želi da početna kamata bude fiksna, tuženik ističe kako navedeno naprosto nije opcija koja bi se mogla uklopiti u iskazanu volju stranaka, čak ni u pretpostavci da sud nepravilno primijeni materijalno pravo, i ocijeni da tuženik nije mogao mijenjati ugovorenu kamatu. Tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu navodi stjecanje bez osnove. Međutim, tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno čl. 1112. st. 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu koju tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove sukladno članku 502.c ZPP-a nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz kolektivne tužbe, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, ako je tužitelj smatrao da određene iznose po Ugovoru o kreditu nije dužan platiti, postavlja se pitanje zašto isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom čl. 1112. ZOO-a, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Također, nesporno je da ni ostali uvjeti iz čl. 1112. ZOO-a nisu ispunjeni, tj. tužitelj nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Tuženik predlaže da se, u skladu s načelom ekonomičnosti, dokazi koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva ni ne izvode, nego da sud već na pripremnom ročištu odbije sve daljnje dokazne prijedloge te da održi glavnu raspravu i zaključi raspravljanje u ovoj pravnoj stvari na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita.

3. Nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje, tužitelj je podneskom od 9. siječnja 2026. određeno postavio tužbeni zahtjev na iznos od 17.322,50 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2016. do isplate na ime preplaćenog tečaja i preplaćene valutne klauzule u CHF, kao i iznos od 7.265,46 EUR na ime zakonskih zateznih kamata. Također traži iznos od 2.090,58 EUR na ime razlike pogrešno obračunate glavnice, na koji iznos potražuje zateznu kamatu od 30. rujna 2015. do isplate.

4. Tuženik se protivio preinaci obzirom se radi o povećanju tužbenog zahtjeva.

5. Obzirom je tužba preinačena povećanjem zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, mjerodavne su odredbe članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je tužitelj mogao preinačiti tužbu obzirom nema krivnje tužitelja koji je tek nakon provedenog financijskog vještačenja, mogao utvrditi visinu svog potraživanja i po njemu konačno postaviti tužbeni zahtjev.

6. Osim već izjavljenog prigovora zastare u odnosu na prvopostavljeni zahtjev, tuženik je posebno istaknuo prigovor zastare i u odnosu na povećani zahtjev.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 6. veljače 2007., izvadak iz sudskog registra, te ostalu dokumentaciju do lista 23, dopis banke na listu 24, odgovor na zahtjev na listu 25, prihvaćanje izračuna konverzije na listu 26, otplatni plan na listu 27-32, aneks ugovora o kreditu od 6. veljače 2016., tablicu o kamatnim stopama na listu 179-182, obavijest o provedenoj konverziji na listu 183-184, otplatni plan na listu 185-189, obavijest o promjenama kamatnih stopa na listu 197-198, čita se izjava svjedoka na listu 210-214, dokumentaciju na listu 207-209, pregled prometa na listu 227-257, saslušao tužitelja kao stranku, proveo financijsko vještačenje po vještaku iz D&S d.o.o. [adresa].

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici (jer je banka pogrešno u postupku konverzije izračunala preostalu glavnicu), kod čega je nesporno da je između stranka osim osnovnog ugovora o kreditu zaključen i sporazum o konverziji (Aneks ugovora o kreditu).

10. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu 6. veljače 2007. u iznosu od 148.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (točka 2. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja stana, uz rok otplate od 360 mjeseci, ugovorenu kamatnu stopu od 3,88 % godišnje na dan sklapanja ugovora (točka 3. ugovora), time je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 6. ugovora).

11. Nesporno je da je tužena banka u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

12. Nadalje je nesporno da je:

- donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

13. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

U odnosu na valutnu klauzulu

14. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženice i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Time je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15. Obzirom se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi članka 118. ZZP i 502.c ZPP sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Radi se o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu.

16. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 –čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i pritom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

18. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

19. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, to i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.

20. Tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju stana u [adresa], u kojoj tužitelj i danas stanuje.

21. Radi se o potrošačkom kreditu pa tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

22. Nadalje, prema odredbi članka 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstava pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

23. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

24. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

25. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

26. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, te je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Tužitelju nije objašnjeno u čemu se sastoji rizik podizanja kredita u valuti u CHF, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

27. Dakle, u ovom sporu je utvrđeno da tužitelj kao prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Stoga se radi o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da je tužena imala saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome ih je poticala, odnosno samo nudila sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

28. Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorena odredba o valutnoj klauzuli kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

29. Neosnovano tužena ističe i da je utvrđenje suda u suprotnosti sa shvaćanjima Suda EU u primjeni Direktive 93/13/EEZ obzirom stav da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužiteljici u vrijeme ugovaranja bile nerazumljive predstavlja primjenu prakse Suda EU u predmetima C-26/13 od 30. travnja 2014., C- 51/17 od 17.siječnja 2017. TP Bank Nyrt., C-118/17 od 14. ožujka 2019. Dunai i C- 70/17 i C179/17 26. ožujka 2019. Abanca Corporación Bancaria.

30. Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu:

31. Sporna je odredba članka 3. predmetnog ugovora kojom je ugovoreno da je kamatna stopa na dan sklapanja kredita 3,88% godišnje, a promjenjiva sukladno Odluci Banke o kamatnim stopama.

32. Iz odredbe nedvojbeno proizlazi da se promjena ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. Opisana situacija uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača obzirom banka jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, pa nije opravdan prigovor kako tužitelj nije prigovorio povećanju stope redovne kamate niti je zatražila okončanje ugovornog odnosa. Tužitelj nije mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa (jer o tome u obavijestima ili nije naveden nikakav razlog ili je razlog bio nerazumljiv i neprecizan) da bi mogla istaknuti prigovor pa ni zatražiti okončanje ugovornog odnosa (s obzirom da zbog same nerazumljivosti razloga zbog čega se mijenja kamatna stopa ne mora automatski zatražiti okončanje ugovora). Tužitelju je trebalo ponuditi- objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Stoga, tužitelju nisu na transparentan način objašnjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prilikom zaključenja ugovora, kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao sagledati ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

33. Dakle, iz svega proizlazi da se radi o jednostrano određenoj ugovornoj odredbi koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a ni u ugovoru ni u općim uvjetima poslovanja tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja, odnosno ništetnom.

34. Prema Općim uvjetima poslovanja banke sa stanovništvom, promjenjiva kamatna stopa na kredite poslovnih banaka sastoji od dva dijela (postotka): fiksnog i promjenjivog. Fiksni dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena koji se ne mijenjaju tijekom korištenja kredita, dok je promjenjivi dio kamatne stope na kredite ugovoreni parametar čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana. Tako, primjerice prema odredbi čl. 11.a Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13 - dalje: ZPK), koja je na snazi od 1. siječnja 2014., parametri uz koje se može vezati promjenjiva kamatna stopa su: referentne kamatne stope (EURIBOR, LIBOR) ili NRS (nacionalna referentna stopa) ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječna kamatna stopa na depozite građana u odnosnoj valuti. Svaki od navedenih parametara ima dakle drugačiji utjecaj na visinu kamatne stope.

35. Iz navedenog proizlazi da ne postoji zakonom propisana referentna kamatna stopa, kao niti jedinstveni parametar uz koji bi se vezala promjenjiva kamatna stopa, a koja kamata ili parametri bi se po sili zakona primjenjivali u situaciji kada je ugovorna odredba proglašena ništetnom.

36. Jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

37. Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

38. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

39. Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

40. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno uopće pregovaralo što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

41. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tuženik 6. veljače 2016. sklopili Aneks (strana 56 do 60 spisa) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj je kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je utvrđeno da na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica iznosi 81.639,31 EUR, a da preplata iz konverzije (strana 56 spisa) iznosi 10.868,45 kn koji će se koristiti za podmirenje 50% budućih anuiteta/obroka.

43. Nije sporno da je iznos koji je u konverziji utvrđeno da je preplatila, tužitelju vraćen kroz umanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu.

44. Sporno je nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnog ugovora o kreditu, ima li tužitelj pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici, dakle ima li tužitelj pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i jesu li sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK-a otklonjene posljednice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

45. Naime, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora i da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF i da tužiteljica više nema i ne može imati bilo kakvo potraživanje niti pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

46. Neosnovani su navodi tuženika.

47. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

48. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015, točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

49. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

50. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 utvrđena je rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

51. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita i nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

52. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

53. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

54. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

55. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

56. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (ĐR protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

57. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

58. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je da prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

59. U konkretnom slučaju tužitelj se odlučio za konverziju odnosno odabrao je zaključiti aneks osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF. Zaključenjem sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu, nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti se tužitelj zaključenjem ugovora o konverziji odrekao potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

60. Naime, Aneks ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, sklopljen 6. veljače 2016. kada presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak Naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja Aneksa ugovora primjenom ZID ZKP tužitelj kao prosječni potrošač nije znao niti je mogao znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

61. U vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

62. Međutim tužitelj se kod sklapanja Aneksa ugovora o kreditu nigdje nije odrekao potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

63. Sklapanjem Aneksa osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili aneks osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

64. Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

65. Sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužiteljica tim Aneksom odrekla potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

66. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

67. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

68. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužiteljica kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

69. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužitelj kao potrošač na bilo koji način pa ni Aneksom ugovora o kreditu nagodio i dogovorio s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

70. Imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji tj. Aneksa ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužiteljica osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule, i da tužiteljica ima jednako tako i na povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita.

71. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po D&S d.o.o. Karlovac te je financijskim vještačenjem utvrđeno sljedeće:

- U varijanti 1 u kojoj se u obzir uzimaju samo pozitivne razlike (preplaćene iznose):

- tužitelj je zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 11.451,57 CHF više no što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala,

- ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan isplate kredita iznosi 51.783,99 kuna,

- razlika zbog ugovorene valutne klauzule, nastala kao razlika između stvarnog tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 78.732,40 kuna

- ukupna razlika po obje osnove iznosi 130.516,39 kuna

Ukupna razlika u eurima po obje osnove iznosi 17.322,53 EUR.

- U varijanti 2 – sve razlike – pozitivne i negativne

- tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 11.010,27 CHF više no što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala. U ovom iznosu negativne razlike zbog toga što je kamatna stopa kod obračuna bila niža od one u trenutku sklapanja ugovora iznose 441,30 CHF, a pozitivna 11.451,57 CHF

- razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan isplate kredita iznosi ukupno 49.788,44 kune od čega negativne razlike iznose 1.995,55 kuna, a pozitivne 51.783,99 kuna (stupac 18 tablice 2 u prilogu),

- razlika zbog ugovorene valutne klauzule, nastala kao razlika između stvarnog tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 77.844,61 kunu u čemu negativne tečajne razlike za vrijeme dok je tečaj bio niži od onoga u trenutku sklapanja ugovora o kreditu iznose 887,79 kn, a pozitivne 78.732,40 kn,

- ukupna razlika po obje osnove iznosi 127.633,05 kuna u čemu negativne razlike iznose 47,04 kune, a pozitivne 127.780,09 kuna.. Ukupna razlika iskazana u eurima iznosi 16.939,85 EUR u čemu negativne razlike iznose 19,52 EUR, a pozitivne 16.959,37 EUR

72. U odnosu na razliku između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica po početnom otplatnom planu pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 3.483,30 CHF, odnosno 15.751,49 HRK obračunato po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita. Iskazano u eurima razlika glavnice iznosi 2.090,58 EUR. Po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 30.9.2016. iznosi 185.258,02 kune, odnosno 24.587,96 eura, od čega se 130.516,39 kuna (17.322,50 eura) odnosi na glavnicu duga, a 54.741,63 kune (7.265,46 eura) na obračunate zatezne kamate. Povratom priznate preplate isplaćen je dio obračunatih zateznih kamata u iznosu od 15.590,42 kune, odnosno 2.069,20 eura. Zatezna kamata na glavnicu teče i dalje od 1.10.2016. godine pa do isplate. Razlika između anuiteta koje bi tužitelj platio da je primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita u iznosu od 4,522000 i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta iznosi 887,79 kuna, odnosno 117,81 EUR. Razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početna ugovorena kamatna stopa od 3,88 % i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama 3,23% koje je obračun dan u prilogu iznosi 1.179,27 CHF / 7.244,13 HRK / 961,45 EUR. Vještak dalje navodi da tužitelj, međutim, zbog promjene kamatne stope naniže u odnosu na početno ugovorenu, nije platio manje prethodno spomenuti iznos koji predstavlja razliku obračunatih kamata u svakom anuitetu već je, zbog smanjenja plaćao manje iznose anuiteta u visini od 469,60 CHF / 2.798,79 HRK / 371,44 EUR. Naposljetku, vještak je mišljenja da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK 15.

73. Ovaj sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka prema prvoj varijanti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim te napravljenim u skladu sa zadatkom suda koji je formuliran sukladno pravno iznijetoj ocjeni ovog suda. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju već je u skladu s nalazom određeno postavio zahtjev. U odnosu na prigovore tuženika nije bilo potrebe za posebnim usmenim očitovanjem vještaka obzirom tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu već se radi o prigovorima pravne prirode.

74. Dakle, u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno sve što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada.

75. Kako sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF u odnosu na glavnicu duga te u odnosu na zatezne kamate koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te da postoj razlika u pogrešno konvertiranoj glavnici, to je u tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti prema prvoj varijanti nalaza i mišljenja obzirom tuženik nije isticao niti materijalnopravni niti procesnopravni prigovor prijeboja.

76. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

77. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

78. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13).

79. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

80. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

81. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

82. U odnosu zastarni rok, prije svega treba reći da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

83. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 27. svibnja 2019.

84. Obzirom zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7/2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6/17 od 14. lipnja 2018. Obzirom se anuitet sastoji od kamate i od glavnice te kako se u konkretnom slučaju traži isplata razlike anuiteta između onoga koliko bi oni iznosili na temelju izračuna prema kamatnoj stopi i tečaju CHF u trenutku isplate kredita i onoga što je tužiteljica stvarno isplatila zbog povećanja kamatne stope i tečajne razlike, to zastara različito teče. Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023.

85. Iz svega navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

86. Nije osnovan prigovor zastare niti u odnosu na povećani zahtjev.

87. U konkretnom slučaju tužitelj je preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog tužbenog zahtjeva u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi prema prvo postavljenom zahtjevu.

88. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. doneseno je sljedeće pravno shvaćanje:„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

89. Nakon toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1038/2023-2 od 5. lipnja 2024. u odnosu na revizijsko pitanje zauzima stav: " U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka."

90. Nakon svega, i ovaj sud je pravnog shvaćanja da je i u odnosu na povećani zahtjev došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO već s podnošenjem tužbe.

91. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/25) obzirom je u cijelosti uspio u sporu.

92. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku-odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), i to za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR prema Tbr.7.t.1., za zastupanje na raspravama 5.3.2020, 10.12.2024 i 4.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr.9.t.1. za svako ročište, za sastav podneska od 9.1.2026. (kojim je povećan zahtjev) iznos od 500,00 EUR prema Tbr.8.t.1., za zastupanje na ročištu 10.2.2026. iznos od 500,00 EUR prema Tbr.9.t.1, za pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što sve uvećano za PDV od 25% prema Tbr.46, nagrade za financijsko vještačenje u iznosu od 650,00 EUR, iznos plaćene sudske pristojbe na tužbu 53,09 EUR, ukupno iznosi 3.078,09 EUR, koji iznos je naložen tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade troškova postupka, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke.

93. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 23. ožujka 2026.

Sudac: Irena Šegavić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Šavorić & Partneri d.o.o. Zagreb