Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Križevcima
B 14
48260 Križevci
Poslovni broj: P-900/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sutkinji toga suda Ivani Prosenečki Kamenjak, u pravnoj stvari tužiteljice BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagrebu, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 19. veljače 2026., u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužitelja KĐ, odvjetničkog vježbenika kod Ivana Vuković, odvjetnika u Križevcima, i punomoćnice tuženika Hane Porobija, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, a koja presuda je objavljena 23. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj računa 7130052504, zaključenog dana 22.12.2006. godine između tužiteljice BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika PRVA STAMBENA ŠTEDIONICA d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.
II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužiteljici BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eura (tisuću dvjesto četiri eura i šezdeset četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama tekućima od dana donošenja presude odnosno od 23. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti u kojoj navodi
da je dana 22.12.2006. godine tužiteljica i prednik tuženika PRVA STAMBENA ŠTEDIONICA d.d. sklopili su Ugovor o kreditu br. računa 7130052504, koji je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 9.000,00 EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Prilikom sklapanja kredita tužiteljici je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 661,47 kn / 87,79 EUR dana 29.12.2006., a isto je bilo sadržano u čl. 2. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen o tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužiteljica nije imala utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog. Tužiteljica ističe kako je odredba čl. 2. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Naime, odredbom čl. 2. Ugovora određeno je: „“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada kreditora“. Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužiteljica je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 661,47 kn / 87,79 EUR, odnosno kredit za isti je iznos umanjen iznos isplaćenog kredita tužiteljici dana 29.12.2006. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužiteljica naglašava kako ona s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarala o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Zaključno je tužiteljica predložila ovome sudu utvrditi ništetnom odredbu iz članka 2. spomenutoga Ugovora o kreditu te obvezati tuženika na naknadu tužiteljici nastalih troškova ovoga postupka.
2. U svome odgovoru na tužbu tuženik u bitnome predlaže sudu da se tužba odbaci zbog nepostojanja pravnog interesa, a sve obzirom da je po stajalištu tuženika isti u potpunosti neutemeljen. Pri navedenome tuženik se poziva na članak 187. ZPP-a kojim je propisano da tužbu za utvrđenje odnosno „deklaratornu tužbu“ tužiteljica može podnijeti samo ako ima konkretan i aktualan pravni interes da sud mišljenjem utvrdi postojanje ili nepostojanje prava ili pravnog odnosa pozivajući se pritom na čl. 187. ZPP-a. Pri navedenome tuženik ističe da uz to tužiteljica mora učiniti vjerojatnim da će mu prihvaćanje tužbenog zahtjeva donijeti određenu pravnu korist koju bez sudske odluke ne bi mogao ostvariti. Tuženik dalje obrazlaže da ukoliko tužiteljica u tužbi takav interes ne dokaže, sud je prema članku 288. stavku 2. ZPP-a dužan odbaciti tužbu kao nedopuštenu odnosno sud donosi rješenje o odbacivanju tužbe ako ne postoji pravni interes tužiteljice za podnošenje tužbe“ (čl. 288. st. 2. ZPP). Tuženik dalje navodi kako budući da je tužiteljica priznala da je naknada za obradu kredita jasno određena te u skladu s važećim propisima, te jer bi mogao zaštitu ostvariti i kondemnatornom tužbom, u konkretnom slučaju ne postoji specifičan pravni interes za deklaratornu tužbu. Stoga sud na pripremnom ročištu mora odbaciti tužbeni zahtjev zbog nepostojanja pravnog interesa pozivajući se pritom na čl. 187. i čl. 288. ZPP-a. Tuženik ističe i svoj prigovor da tužiteljica u tužbi se ne dokazuje da ima svojstvo potrošača. Pojam „potrošač“ u smislu odgovornosti za materijalne nedostatke i komercijalno jamstvo određen je kao „svaka fizička osoba koja sklapa ugovor o kupoprodaji izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“ (Čl. 399.a, Zakon o obveznim odnosima). Bez dokazivanja da je tužiteljica sklapanjem ugovora nastupila izvan okvira svoje djelatnosti, ne može se smatrati potrošačem. Tuženik prigovara i vrijednosti vrijednost predmeta spora pri čemu ističe da suvremena sudska praksa i zakon dopuštaju da se vrijednost predmeta spora utvrdi prema iznosu koji tužiteljica stvarno potražuje, a to je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 87,79 EUR slijedom čega po stajalištu tuženika postavljanje vrijednosti predmeta spora na iznos od 1.328,00 EUR ne odgovara stvarnoj visini potraživanja. Dalje u svome odgovoru tuženik ističe da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba o naknadi za obradu bila sastavljena jasnim, lako razumljivim i lako uočljivim jezikom, što isključuje njezinu ocjenu po kriteriju (ne)poštenosti. Zakon o zaštiti potrošača propisuje da se „ne ocjenjuju poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive“ (Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača). Nadalje tuženik ističe kako niti jedna činjenica ne ukazuje da je naplaćeni iznos naknade nerazmjeran realnim troškovima usluge obrade kredita ili da je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pri čemu ističe da je Sud Europske unije u predmetu C- 621/17 potvrdio je da nedovoljno specificirane naknade ne prouzrokuju automatski neravnotežu ako su razumljive i odgovaraju stvarnim uslugama, a takav je slučaj i ovdje. Uključivanjem ovih elemenata presjek osporene tužbe bit će potpuniji i usklađen s materijalnim propisima i sudskom praksom. Sukladno svemu navedenome tuženik je predložio naslovnom sudu odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom te ga obvezati na naknadu tuženiku nastalih troškova vođenjem ovoga postupka.
3. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u postupku izvođenja dokaza sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju u spisu i to tužbu (list 1-2), potvrda Zagrebačke banke o naplaćenoj naknadi za obradu zahtjeva od 26. rujna 2024., urudžbeni broj: 321- 014621-24 (list 4), ugovor o stambenom kreditu sklopljen između tužiteljice i tužene od 19. prosinca 2006. broj računa: 7130052504. ovjeren po javnom bilježniku Višnji Tušek 22. prosinca 2006. pod brojem Ov-9956/2006 (list 5-10), odgovor na tužbu od 5. prosinca 2025. (list 13-25), tablica naknada za usluge i proizvode tuženika (list 26- 30), Opći uvjeti poslovanja tuženika (list 31-35), uputa za odobravanje kredita građenima-osnovna uputu iz svibnja 2006. (lit 36-38), podnesak punomoćnika tužiteljice od 28. prosinca 2025. (list 44-48), podnesak punomoćnika tuženika od 23. siječnja 2026. (list 49-51), zapisnik s ročišta održanog 3. veljače 2026 (list 52-53), podnesak punomoćnika tužiteljice od 11. veljače 2026. (list 54-57), izveo je dokaz saslušanjem tužiteljice BĐ (list 59), te zapisnik s ročišta održanog 19. veljače 2026. (list 58 do 60).
4. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude i rješenja.
5. Među strankama nije sporno da su dana 22. prosinca 2006. godine tužiteljica i tuženik, sklopili Ugovor o stambenom kreditu broj računa:7130052504, ovjeren po javnom bilježniku Višnji Tušek iz [adresa] 22. prosinca 2006. pod poslovnim brojem:OV-9956/06. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 9.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Prilikom sklapanja kredita tužiteljici je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 87,79 EUR/ 661,47 kuna i to 29. prosinca 2006., a sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen od tuženika kao tipski Ugovor
6. Između stranaka je sporno da li je tužiteljica imala utjecaj i da li je mogla pregovarati o odredbama spomenutoga ugovora. Nadalje sporno je i da li je odredba čl. 2. Ugovora sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 22. prosinca 2006. nepoštena i ništetna ugovorna odredba, te da li je plaćanjem ulazne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Pored navedenoga, sporno je i da li tužiteljica ima status potrošača, sporna je i od strane tužiteljice u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora, a sporno je i da li tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovoga spora. Pored svega navedenoga sporno je i da li je sporna ugovorna odredba iz članka 2. bila tužiteljici razumljiva, jasna, lako uočljiva.
7. Iz Ugovora o kreditu broj računa:7130052504, utvrđeno je da su 22. prosinca 2006. tužiteljica i tuženik sklopili ugovor o kreditu koji ugovor o ovjeren po javnom bilježniku Višnji Tušek iz [adresa] i to 22. prosinca 2006. pod poslovnim brojem:OV-9956/06. Iz istoga ugovora proizlazi da je temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 9.000,00 eura obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.
7.1. Iz iskaza tužiteljice BĐ, saslušane na ročištu održanom 19. veljače 2026. u bitnome proizlazi da je ona 2006. u Zagrebačkoj banci podizala kredit slijedom čega je s tuženikom sklopila Ugovor o stambenom kreditu kojim joj je tuženik na raspolaganje stavio novčani iznos od 9.000,00 eura. Dalje iz iskaza proizlazi da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom sklopila jer joj je novčani iznos koji joj je sukladno istome Ugovoru stavljen na raspolaganje bio nužno potreban za kupovinu nekretnine odnosno kupovinu stana koji bi predstavljao njezin dom, a sve obzirom da je do tada bila podstanar u vrlo lošem stanu. Uz navedeno, iz iskaza dalje proizlazi da tužiteljica pamti stavku Ugovora kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita za koju zbog proteka vremena ne može precizirati iznos u kojem joj je ona naplaćena ali pamti da ju je platila. Pored navedenoga, tužiteljica pamti da u pogledu te ugovorne odredbe s tuženikom nije mogla pregovarati budući je kod tuženika vrijedilo jasno postavljeno pravilo "uzmi ili ostavi", a tužiteljica je prihvatila tada svoju obvezu plaćanja te naknade svjesna da i sve druge banke naplaćuju istu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. U odnosu na samu naknadu tužiteljica je istakla kako joj njena osobna bankarica VĐ, unatoč pitanju same tužiteljice na što se ta naknada odnosi, nije objasnila na što se konkretno sama naknada za obradu kredita odnosi odnosno koje konkretno radnje i troškove tuženika ona obuhvaća, a uz navedeno, spomenuta bankarica prema iskazu tužiteljice nije prolazila kroz ugovorne odredbe pojedinačno već je tužiteljici predočila smo mjesto na kojem se treba potpisati, a nakon samoga potpisa uputila ju je na odlazak kod javnog bilježnika na ovjeru istoga ugovora. Iznoseći o samim odredbama Ugovora tužiteljica istakla kako s tuženikom o sadržaju istih nije mogla pregovarati budući ju je dočekao kod tuženika već unaprijed pripremljen tzv tipski ugovor za kojega je tužiteljica zapamtila da ga je na svakoj njegovoj stranici potpisala. Zaključno je tužiteljica istakla kako se odlučila upravo kod tuženika podignuti kredit iz razloga što je tamo ranijih godina uplaćivala štednju te joj je jednom prilikom, a prije nego li je sklopljen Ugovor o kreditu osobna bankarica rekla da si pogleda neku nekretninu u roku od 6 mjeseci da bi ukoliko podiže kredit u tome ostavljenom razdoblju mogla kod tuženika ishoditi povoljniju kamatnu stopu.
Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti ocijenivši ga životnim, logičnim te uvjerljivim te potkrijepljenim ispravama sadržanim u spisu predmeta i to ponajprije ugovorom o kreditu. Uz navedeno, iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je istakla da nije imala mogućnosti pregovarati o iznosu naknade za obradu kredita te da je bila određena jednostrano i postavljena od strane tuženika u smislu „uzmi ili ostavi“ jer je u tom dijelu tužiteljica u cijelosti precizno opisala samu dinamiku koja je prethodila sklapanju Ugovora o kreditu kao i samu dinamiku sklapanja kao i postupanje nakon toga. Sud je kao životne i logične prihvatio navode tužiteljice da je ugovor potpisala i njegove ugovorne odredbe prihvatila jer joj je nužno bio potreban novac za kupovinu nekretnine namijenjenu za stanovanje tužiteljice i u toj nuždi je prihvatio pravila tuženika iako s istima nije bio suglasan.
8. Prema čl. 219. u svezi s čl. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev i kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.
8.1. Sukladno odredbi čl.81.st.1.Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 81. st. 2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. istoga članka proizlazi da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radio o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema stavku 4. istoga članka ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
9. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st.1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
10. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu i to u čl.2. Ugovora pa tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, iz iskaza tužiteljice pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan. Naime, iz provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik nije dokazao da bi tužiteljicu upoznao sa onime što čini trošak naknade za obradu kredita, tzv ulazne naknade i nije ga upoznao s razlozima zbog kojih se isti naplaćuje već je utemeljen isključivo na odluci banke kao trgovca i tužiteljica na istu ne može utjecati osim ako odustane od uzimanja kredita.
11. Prema odredbi čl.3 st.1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
12. Iz odredbe sadržane u čl. 2. predmetnog ugovora utvrđeno je kako je između tužene i tuženika ugovoreno da: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odlukom o tarifi naknada Kreditora."
13. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
13.1. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba ugovora o kreditu u kojoj se navodi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Tužiteljici je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužiteljica mogla objektivno predvidjeti da li je to za nju tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe. Pored navedenoga, ovaj je sud stajališta da je nelogično očekivati od tužiteljice kao laika da istu odredbu i naknadu jasno razumije.
14. Pravilnom primjenom odredbe članka 81. stavka 1. i članka 84. ZZP/03 uvažavajući i odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kao i pravna shvaćanja izražena u odlukama Suda EU broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kao i odluke broj C-621/17 od 3. listopada 2019. na koju se poziva tuženik ovaj sud utvrđuje ništetnom predmetnu odredbu ugovora jer je tom odredbom tužiteljici kao potrošaču nametnuta odredba koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ugovorena naknada odgovara stvarno nastalim troškovima pruženih usluga.
Uz navedeno, ovaj je sud stajališta da tuženik nije dokazao da se o toj spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača odnosno tužiteljice iz ovoga postupka.
Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.2. Ugovora o kreditu od 22. prosinca 2006. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u točci I izreke ove presude.
14.1. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala, niti je predlagala izvođenje dokaza na te okolnosti. Osim toga, iz iskaza tužiteljice, čiji iskaz je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka- tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženica nije pregovarala s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da o navedenoj odredbi nije mogla pregovarati, jer joj je dan na potpis već pripremljeni ugovor, a banka – tuženica nije dokazivala da je omogućila tužiteljici da pregovara o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
Dakle, s obzirom na to da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženica odnosno prednik tuženice nije postupio u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita – potrošač obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odlukom o tarifi naknade Kreditora, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod točci I izreke ove presude. Za napomenuti je da je tužiteljica bila informirana o svojoj obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, koje usluge i troškovi u to ulaze, u kojoj visini, kao i da je tužiteljica imala prije sklapanja ugovora informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o njezinoj visini i krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu ugovornu odredbu i da je bilo pojedinačnog pregovaranja, odnosno je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača. Kako se radilo o tipskom ugovoru, jasno je da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik vodio računa o zakonitim interesima potrošača. Čak štoviše potrošaču je isplaćen umanjeni iznos kredita. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorne naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu.
15. U odnosnu na prigovor tuženika o previsoko naznačenoj visini predmeta spora od strane tužiteljice, ovaj sud je isti ocijenio kao neosnovan. Naime, člankom 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj:118/18 i 51/23), jasno je i nedvosmisleno propisano da u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužiteljica naznačila u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Kako je tužiteljica u tužbi od 10. studenoga 2025. kao vrijednost predmeta spora naznačila upravo iznos od 1.328,00 eura, prigovor tuženika o pogrešno naznačenoj vrijednosti predmeta spora ocijenjen je u cijelosti kao neosnovan.
15.1. U odnosu na tuženikov prigovor da tužiteljica ne uživa status potrošača odnosno da ga je dužna u ovom postupku dokazati sud je isti ocijenio kao neosnovan, a sve obzirom da iz iskaza tužiteljice pa i samoga Ugovora o stambenom kreditu proizlazi da je isti namjenski potrošen i to za stambeno zbrinjavanje odnosno kupovinu stana u kojoj tužiteljica živi, a u kojoj tužiteljica nema nikakvu registriranu djelatnost niti ju je imao u vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora. Preciznije, uvidom u Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je ista tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da je isti kredit određen kao namjenski i to isključivo za kupovinu nekretnine koja tužiteljici služi kao njegov stambeni prostor. S obzirom na navedeno stav je ovoga suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredaba Ugovora o kreditu te iz njegovog iskaza iz kojih jasno i nedvosmisleno proizlazi da je kredit namjenski potrošen.
Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica u smislu odredbe iz čl.399a ZOO-a bila potrošač.
15.2. Sud je ocijenio u cijelosti neosnovan prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala pravni interes za podnošenje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva odnosno deklaratorne tužbe. Naime, člankom 187. stavkom 2. ZPP-a jasno su propisane procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, pri čemu je istim jasno propisano da se tužba kojom se traži utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Ovaj sud je stajališta da kod tužiteljice postoji pravni interes, a sve budući da iz provedenoga postupka proizlazi da je cilj tužiteljice u ovom postupku donošenje presude koja na neki način pogoduje tužitelju, odnosno osigurava mu zaštitu ugroženih prava, dakle da se donese presuda kojom će se zaštiti prava ili pravni interesi tužitelja, presuda kojom tužiteljica za buduće vrijeme osigurava svoja prava i interese. Uz navedeno, ovaj sud prihvaća tvrdnje tužiteljice u dijelu u kojem ista navodi kako je u ovom postupku podnijela tužbu kojom postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev rukovodeći se načelom ekonomičnosti postupka kao jednim od temeljnih načela građanskoga sudovanja. Naime, pravilno je shvaćanje tužitelja da će u slučaju uspjeha u ovome postupku izbjeći provođenje financijsko-knjigovodstveno vještačenje s obzirom na to da se traži isključivo utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Dakle, tužiteljica se prilikom podnošenja tužbe vodila načelom ekonomičnosti svjesna da će u slučaju uspjeha u sporu u ovome postupku stvoriti bržu, jednostavniju i u konačnici jeftiniju mogućnost uspjeha s eventualnim kondemnatornim tužbenim zahtjevom, što ovaj sud uvažava. Uz navedeno, za napomenuti je da se sukladno članku 327. ZOO-a svaka zainteresirana osoba može pozivati na ništetnost, a na istu sud pazi po službenoj dužnosti. Uz navedeno, prema članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti je neograničeno odnosno ne gasi se.
15.3. U odnosu na prigovor tuženika da je sporna ugovorna odredba iz članka 2. samoga Ugovora bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva za napomenuti je da je isti navod tuženika paušalan. Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Za napomenuti je kako iz samoga članka 2. predmetnoga Ugovora nije jasno zbog kojih je konkretno razloga ta ugovorna odredba uvrštena u predmetni ugovor, koji su razlozi koji opravdavaju njezino plaćanje, a nije vidljivo niti koje usluge i troškove tuženika odnosno tuženikova prednika ona obuhvaća. Pored navedenoga, iz same ugovorne odredbe nije razvidna niti visina te naknade, a nije vidljiva niti krajnja svrha plaćanja iste slijedom čega je i taj dio posebno uzet u obzir kod donošenja odluke u ovome postupku.
16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1 i 155.ZPP-a.
17. Tužiteljici su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe od 9. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 eur, sukladno Tbr.7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj:138/23 dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 28. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 8.toč.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 3. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.9.toč.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 19. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.9.toč.1. Tarife, te trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude 23. ožujka 2026. u iznosu od 100,00 eur sukladno Tbr. 9.3. OT, uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose u iznosu od 225,00 eur, sukladno Tbr. 46. Tarife, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur sukladno Tar.br.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj:37/23, dalje Uredbe) te članka 7. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj:,118/18 i 51/23), te pristojba na presudu u iznosu od 53,09 eur sukladno Tar.br.2. u svezi s Tar.br.1 Uredbe, odnosno sud je tužitelju dosudio trošak u ukupnom iznosu od 1.204,64 sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 23. ožujka 2026., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u točkom II izreke ove presude.
17.1. Sud tužiteljici nije dosudio trošak sastava podneska od 11. veljače 2026. na ime kojega tužiteljica potražuje iznos od 200,00 eura, a sve obzirom da ovaj sud isti podnesak u smislu članka 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice odnosno isti niti u kojem obimu nije utjecao na ishod ovoga postupka, a i navode iznijete u tom podnesku tužiteljica je bila ovlaštena iznijeti na ročištu koje je predstojalo 19. veljače 2026. Uz navedeno, sud tužiteljici nije dosudio na ime troška sudske pristojbe na tužbu iznos od 53,09 eura kako to potražuje tužiteljica, a sve obzirom da je istu platila prilikom podnošenja tužbe sukladno čemu ju je platila u visini polovice propisanog iznosa pristojbe, odnosu platila ju je u iznosu od 26,55 eura, a sve kako joj je i dosuđeno i priznato u točci 18. obrazloženja ove presude.
U Križevcima, 23. ožujka 2026.
Sutkinja
Ivana Prosenečki Kamenjak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.
