Poslovni broj: Us I-4121/2025-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: CC, mlt. VC, mlt. AC i mlt. ZC, svi iz [adresa], državljani Rusije, zastupani po opunomoćeniku Stjepanu Babiću, odvjetniku iz Zagreba, Vodovodna 13/I, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ilica 335, radi poništavanja rješenja, dana 23. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I -216- 03/23-06/42898, URBROJ: 511-01-212-25-8 od 09. listopada 2025. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za odobravanje besplatne pravne pomoći.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužiteljica CC kao strankinja (državljanka Rusije) tužbom osporava tuženikovo rješenje od 09. listopada 2025. godine, kojim joj je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (RH). Tim su zahtjevom (kao i ovom tužbom) obuhvaćena i trojica tužiteljičinih maloljetnih sinova, dok je tužiteljičin suprug bio obuhvaćen posebnim zahtjevom i posebnom odlukom.

Tužiteljica u tužbi iznosi nekoliko navoda koji će biti navedeni u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljica je C, državljanka Rusije, te je zajedno s troje maloljetne djece namjeru za međunarodnu zaštitu u RH izrazila 13. listopada 2023. godine na graničnom prijelazu Dvor.

U zahtjevu za međunarodnu zaštitu od 06. studenog 2023. godine je tužiteljica navela da je već u Njemačkoj bila tražiteljica azila, ali je od toga odustala zbog saznanja da su ih htjeli deportirati. U RH je s djecom došla za suprugom koji je došao prije njih, a RH im je bila ciljana zemlja te su na put krenuli iz Kazahstana, gdje su bili kod obitelji njezinog supruga. Tužiteljica je tada navela da međunarodnu zaštitu traži zbog toga što njezin suprug ima problem jer ga ruske vlasti žele poslati na ratište. Tužiteljica je prilikom saslušanja 25. ožujka 2024. godine izjavila da je taksijem legalno iz Rusije otišla u Kazahstan, te je potvrdila da im je azil u Njemačkoj bio odbijen. Također je navela da su joj i brat i otac u Rusiji.

Tuženik je osporavanim rješenjem od 09. listopada 2025. godine odbio tužiteljičin zahtjev za međunarodnu zaštitu, navodeći da se izneseni razlozi odnose na njezinog supruga, da je suprugov zahtjev odbijen te da je sigurnosna situacija u Čečeniji dobra.

Tužiteljica u tužbi navodi da bi u slučaju povratka u Rusiju mogla biti zadržana na ispitivanju i time izložena nečovječnom postupanju.

Tužiteljica nije ukazala na to zašto bi ispitivanje na policiji sâmo po sebi predstavljalo nečovječno postupanje, a i nije učinila vjerojatnim da bi zbog napuštanja Rusije uopće bila ispitivana, jer je legalno napustila svoju zemlju.

Nadalje, suprug joj ima kazahstansko državljanstvo i širu obitelj u toj državi, što znači da svakako zajedno sa suprugom i djecom može boraviti u [adresa], čak i bez obzira na činjenicu da tužiteljica potvrđuje da joj je muški dio šire obitelji (otac i brat) ionako u Rusiji.

Iako tužiteljica opširno ukazuje na razloge za međunarodnu zaštitu koji se odnose na njezinog supruga, sud ističe da je suprugov zahtjev u upravnom postupku također odbijen te mu je u upravnom sporu koji se vodio pred ovim sudom u predmetu Us I-419/25 presudom od 06. studenog 2025. godine odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja iz upravnog postupka. Ta nepravomoćna presuda je izvršna, što znači da suprug tužiteljice više nije u statusu tražitelja međunarodne zaštite. Sud ponavlja da suprug tužiteljice ionako ima kazahstansko državljanstvo i članove šire obitelji u toj državi, a iz navoda iz zahtjeva za međunarodnu zaštitu i proizlazi da je tužiteljica s djecom prije ciljanog dolaska u Europu nakon legalnog odlaska iz Rusije boravila u [adresa] kod članova šire obitelji njezinog supruga. Na neosnovanost tužiteljičinog zahtjeva i na nevjerodostojnost njezinih navoda ukazuje i činjenica da se očito s članovima svoje obitelji ciljano uputila prema RH te da međunarodnu zaštitu nije ni pokušala tražiti u zemljama kroz koje putovala da bi došla u RH (Kazahstan, Ujedinjeni Arapski Emirati i BiH).

Eventualno postojanje razloga koji bi opravdavali priznavanje međunarodne zaštite bi svakako upućivalo na to da stranac tu međunarodnu zaštitu zatraži čim se nađe na sigurnom području treće zemlje, a ne da sebi unaprijed određuje udaljenu ciljanu zemlju (i to baš u Europi) u kojoj želi nastaviti život i do koje putuje preko više drugih destinacija. Takvo ponašanje zapravo ne ukazuje na bijeg iz vlastite zemlje, već na ciljanu migraciju.

Zbog svega navedenog sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju doista ne postoje nikakvi uvjeti niti za priznavanje azila niti za priznavanje supsidijarne zaštite (čl. 20. i čl. 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti; NN 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25), pa je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog tuženikovog rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS). Tužiteljičin zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći je odbijen na temelju čl. 60. st. 1. i 3. ZMPZ-a, odnosno na temelju čl. 8. st. 1., čl. 8. st. 2. t. 1. i čl. 8. st. 11. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15 i 155/22 - Pravilnik).

Naime, iz podataka u spisu upravnog tijela proizlazi da je tužiteljica u radnom odnosu i da prima plaću. Usprkos tome, odabrani pružatelj besplatne pravne pomoći nije uz tužbu dostavio obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, što je u suprotnosti s čl. 5. st. 2. Pravilnika. Na temelju čl. 8. st. 6. Pravilnika je uz zahtjev za besplatnu pravnu pomoć trebalo priložiti isplatne liste i potvrdu poslodavca o prosječnoj neto plaći zadnja tri mjeseca, ali ni to nije učinjeno. Treba napomenuti da pravo na besplatnu pravnu pomoć sud odobrava isključivo na temelju zahtjeva (čl. 8. st. 11. Pravilnika).

Primjerak obrasca zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći je priložen u spis upravnog tijela, ali u njemu nema nikakvih podataka o dohotku i primicima, iako je sasvim nesporno da je tužiteljica zaposlena i da prima plaću, što proizlazi i iz niza pisama preporuke koje je tužiteljica dostavila u spis na raspravnom ročištu. U takvoj situaciji sud nije bio u mogućnosti na teret poreznih obveznika tužiteljici priznati pravo na besplatnu pravnu pomoć, dodatno imajući u vidu da obitelj tužiteljice uredno plaća najam stana, iako postoji mogućnost smještaja u Prihvatnom centru za tražitelje međunarodne zaštite Porin u Zagrebu, kada ne bi bilo troškova najma, ali niti troškova smještaja, hrane ni režijskih troškova. Na taj način sud zaključuje da tužiteljica zapravo raspolaže dostatnim novčanim sredstvima za plaćanje pružene pravne pomoći (čl. 8. st. 2. t. 1. Pravilnika).

Tužiteljica je izgubila ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njezin zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu 23. ožujka 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje osporavanog rješenja.

DNA:

1. odv. Stjepan Babić

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ilica 335