REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-87/2026-10

[adresa] B 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja Grada Pule – Pola (OIB: 79517841355), Pula, Forum 1, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (OIB: 72910430276), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli (OIB: 3993757343), Pula, Rovinjska 2A, radi naknade za oduzetu imovinu, 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-03/24-01/23, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 9. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-03/24-01/25, URBROJ: 216324-02/14-24-41 od 19. studenoga 2024. utvrđeno je da je 18. prosinca 1954. nekretnina oznake k. č. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], upisana na ime BE. O, temeljem odredbe čl. 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanta, postala društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske (točka 1. izreke rješenja), te je zemljišno knjižnom odjelu Pula, Općinskom sudu u Puli naloženo da nakon pravomoćnosti tog rješenja provede promjenu zemljišno knjižnog stanja na navedenoj nekretnini brisanjem prava vlasništva OE. O, uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva u 1/1 dijela na ime Republika Hrvatska (točka 2. izreke rješenja). Ujedno je tim rješenjem utvrđeno da će se o statusa imovine za nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], odlučiti dopunskim rješenjem (točka 3. izreke rješenja) i da svaka stranka snosi svoje troškove (točka 4. izreke rješenja).

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-03/24-01/23, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25- 02 od 9. prosinca 2025. odbijena kao neosnovana.

3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu. Tužitelj u tužbi i tijekom spora navodi, u bitnome, da je pravilno utvrđeno u upravnom postupku da je raniji zemljišnoknjižni vlasnik optant te da je predmetna imovina kao optantska imovina na temelju odredbe čl. 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanta, prešla u društveno vlasništvo, međutim smatra da je pogrešno utvrđeno da je novi vlasnik predmetne nekretnine Republika Hrvatska, a ne tužitelj kao jedinica lokalne samouprave. Navodi da su upravna tijela temeljila svoju odluku na čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) kojom je propisano da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu, međutim navodi da tuženik zanemaruje da je odredbom čl. 365. ZV predviđen upis i neuknjiženih prava na nekretninama pa se upis prava vlasništva nekretnine koja potječe od nekadašnjega prava upravljanja ili korištenja i raspolaganja stvari u društvenom vlasništvu provodi i onda kada pravo upravljanja ili korištenja i raspolaganja stvari nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi. Navodi da je nesporno da predmetna nekretnina u naravi predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište koje se nalazi na području grada Pule-Pola, pa da se glede pitanja vlasništva ima primijeniti odredba čl. 9. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“, broj 54/80, 42/86, 41/88, 16/90 i 53/90, dalje: ZGZ) kojom je propisano da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno-politička zajednica ili druga društvena pravna osoba. Stoga da iz te odredbe slijedi da je nositelj prava koja izviru iz društvenog vlasništva općina, dakle da je titular poznat i da stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 362. st. 3. ZV-a. Smatra da je neosnovan zaključak tuženika da pravo upravljanja koje je temeljem odredbe čl. 9. ZGZ imao pravni prednik tužitelja (nekadašnja Općina Pula) nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja). S time u vezi pojašnjava da su nekadašnje općine temeljem ZGZ imale i pravo raspolaganja neizgrađenim građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu. Slijedom toga, smatra nelogičnim zaključak da pravo bivše Općine Pula da koristi, upravlja i raspolaže predmetnom nekretninom predstavlja samo pravo gospodarenje tim zemljištem do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva. Upravo suprotno, nekadašnje općine su određivale titulara prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu. Dakle, pravom korištenja raspolagale su upravo bivše općine i to njihovo predstavničko tijelo (skupština općine), a pravo korištenja prenosilo se naplatnim pravnim poslom – ugovorom o prijenosu prava korištenja uz naknadu. Smatra da je jedini ispravan pravno-logički zaključak da su bivše općine morale imati pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja, a da bi ga mogle prenositi i dodjeljivati drugim pravnim i fizičkim osobama. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da se poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje i da mu se nadoknadi trošak ovog spora.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Zainteresirana osoba se je u svom odgovoru na tužbu navela kako smatra da je tuženik donio zakonitu i pravilnu odluku te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

6. U sporu je sporno pravno pitanje tko je vlasnik (Republika Hrvatska ili jedinica lokalne samouprave) nekretnine koja predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište i koja je sada u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo, a radilo se je o slobodnoj optantskoj imovini koja je prešla u društveno vlasništvo bivše Jugoslavije s danom zaključenja Sporazuma od 18. prosinca 1954.

7. Budući da su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne, da tužitelj osporava samo primjenu prava, a stranke u tužbi i odgovorima na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) i odredbe čl. 8. ZUS prema kojoj je sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

8. Na temelju razmatranja nespornih činjeničnih i spornih pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz razloga koje su valjano obrazložila upravna tijela.

9. Sporazumom između FNRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koji proizlaze iz Ugovora o miru i sukcesivnih Sporazuma („Službeni list FNRJ“, Dodatak br. 2 od 1. veljače 1956.), čl. 2. zaključeno je da u društveno vlasništvo prelaze sve nekretnine optanata koji su dali izjavu da svoje nekretnine žele prodati bivšoj Jugoslaviji, s tim da je navedenim Sporazumom istovremeno zaključeno da će se pitanje tzv. slobodne optantske imovine definitivno riješiti kasnijim sporazumom između dviju vlada.

10. Sporazumom o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. („Službeni list SFRJ“, broj 8/65), i to čl. 1., slobodna optantska imovina, izuzev dobara navedenih u prilogu „A“ Sporazuma, koja ostaje u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva, prešla je u društveno vlasništvo s danom zaključenja Sporazuma iz 1954. odnosno s danom 18. prosinca 1954. Čl. 3. Sporazuma bivša jugoslavenska vlada obvezala se platiti talijanskoj Vladi novčanu naknadu.

11. Dakle, citiranim Sporazumom države potpisnice riješile su pitanje slobodne optantske imovine, a bivša je Jugoslavija postala vlasnikom te imovine s danom 18. prosinca 1954.

12. Čl. 362. st. 1. ZV propisano je da se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. U st. 2. istog članka propisano je da se smatra da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenoga prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. U st. 3. istog članka propisano je da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1. i 2. tog članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. U st. 4. istog članka propisano je da što je u st. 1. do 3. tog članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu.

13. Čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine", broj 34/91) propisano je da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike postaje nositelj vlasništva Republika Hrvatska, a st. 2. propisano je da poljoprivredno zemljište koje je ranijim vlasnicima oduzeto nakon 15. svibnja 1945. ostaje u vlasništvu Republike Hrvatske do donošenja propisa o denacionalizaciji i vraćanju poljoprivrednog zemljišta prijašnjim vlasnicima. Čl. 2. st. 2. istog Zakona propisano da se poljoprivrednim zemljištem u smislu toga Zakona smatra i neizgrađeno građevinsko zemljište osim uređenog građevinskog zemljišta užih dijelova starih gradskih jezgri koje će utvrditi skupština općine.

14. Čl. 9. ZGZ koji je važio do stupanja na snagu ZV 1. siječnja 1997., bilo je propisano da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi to zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno-politička zajednica, mjesna zajednica ili druga društvena pravna osoba.

15. Na temelju pravnog stajališta izraženog u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 671/09-3 od 12. svibnja 2010., koje se odnosi na nekretnine koje predstavljaju neizgrađeno građevinsko zemljište, a koje su u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo, pravo upravljanja koje su imale općine u skladu s citiranim čl. 9. ZGZ, koji je prestao važiti stupanjem na snagu ZV-a, ne predstavlja jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već se radi o pravu gospodarenja građevinskim zemljištem do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva. Stoga se na predmetne nekretnine ima primijeniti predmnijeva iz citiranog čl. 362. st. 3. ZV-a. Isto slijedi i iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4528/20 od 12. ožujka 2021.

16. Slijedom izloženog proizlazi da je nekretnina koja je predmetom ovog postupka, s danom 18. prosinca 1954. prestala biti vlasništvo imenovanog talijanskog državljanina te je postala društveno vlasništvo bivše Jugoslavije, a što posljedično znači da se na istoj ima upisati pravo vlasništva Republike Hrvatske, koja je pravni slijednik bivše SFRJ.

17. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju pravilno su upravna tijela primijenila odredbe relevantnog materijalnog prava, te je pravilno naložen upis prava vlasništva Republike Hrvatske.

18. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

19. Odluka o trošku iz točke II. izreke ove presude temelji na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 23. ožujka 2026.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 126. i čl. 127. ZUS).

Dostaviti:

- Gradu Puli-Pola, Pula, Forum 1

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- zainteresiranoj osobi Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Rovinjska 2a