REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4163/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 84397956623, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 6. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja ZĆ, zaposlenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 23. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje u cijelosti koji glasi:

"Tuženik Croatia osiguranje d.d. dužan je platiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iznos od 12.919,82 eur zajedno sa zateznom kamatom od 7. veljače 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegova osiguranica AĆ dana 26.12.1993. nastradala u prometnoj nesreći kao suputnica u vozilu registarske oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika, pa kako joj rješenjem tužitelja od 11.4.1995. priznato pravo na invalidsku mirovinu, to tužitelj trpi štetu jer joj je u razdoblju od 1.12.2022. do 31.12.2024. isplatio po tom osnovu iznos od 12.919,82 eur. Stoga od tuženika potražuje isplatu toga iznosa kao nastale štete zajedno sa zateznom kamatom od 7.2.2025. do isplate, a sve jer mu isti odgovara za štetu temeljem odredaba čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje pasivnu legitimaciju i nastanak predmetnog štetnog događaja kao i odgovornost svog osiguranika za nastanak istoga, ali osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema kojoj bi on bio u obvezi nadoknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine samo kada bi se utvrdilo postojanje razlike između visine invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu pri čemu smatra da je teret dokaza za navedeno na tužitelju pa kako tužitelj nije predložio dokaze na okolnost nastanka stvarne štete, to se ovakav tužbeni zahtjev ukazuje kao neosnovan u cijelosti, a podredno navodi da je navedena osiguranica tužitelja navršila 65 godina pa da bi ista već bila korisnicom starosne mirovine da nije bilo ovog štetnog događaja pa bi joj tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati starosnu mirovinu. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 3- 36).

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je osiguranica tužitelja AĆ nastradala u prometnoj nesreći dana 26.12.1993. kao suputnica u vozilu registarske oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika, pa slijedom toga nije sporna pasivna legitimacija tuženika kao niti njegova odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja, a nije sporno niti to da je rješenjem tužitelja broj IN-536262 od 11.4.1995. (stranica 15 i 16) navedenoj osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu.

6. Međutim, sporno je, je li tužitelju isplatom ove invalidske mirovine izvršenom na temelju rješenja broj IN-536262 od 11.4.1995. i to u utuženom razdoblju od 1.12.2022. do 31.12.2024. nastala šteta i u kojem iznosu te je li mu tuženik u obvezi istu nadoknaditi.

7. Naime, tužitelj smatra da ima pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na ime naknade štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojoj osiguranici u punom iznosu sukladno čl. 161. tada važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, u daljnjem tekstu: ZOMO), dok tuženik smatra da je njegovu obvezu potrebno utvrđivati primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu u razmjernom iznosu ove mirovine koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.

8. Ovaj sud smatra da je sukladno pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, između ostaloga, u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25.8.2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine pa kako je odredbom čl. 27. Zakona o obveznom osiguranju u prometu (Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, u daljnjem tekstu: ZOOP) propisano: da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju; da se stvarnom štetom u tom smislu smatra i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, a da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te kako tužitelj ne samo da nije dokazao da je utuženi iznos utvrdio na način propisan odredbom čl. 27. ZOOP-a, već je izričito naveo da utuženi iznos potražuje u smislu odredbe čl. 161. ZOMO-a smatrajući da ima pravo od tuženika potraživati novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, kao naknadu stvarne štete, radi čega nije niti predložio provesti financijsko vještačenje na okolnost postoji li za njega stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP-a odnosno postoji li razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne predmetni štetni događaj, to je temeljem odredbe čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je sukladno čl. 219. ZPP-a teret dokaza činjenica o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje na temelju rješenja tužitelja i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na ovu mirovinu bila ozljeda na radu, upravo na tužitelju.

9. Stoga je odlučeno kao u izreci pri čemu sud, kraj takvog stanja stvari, nije smatrao potrebnim odlučivati o ostalim prigovorima tuženika.

U Zagrebu, 23. ožujka 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku