REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5127/2021-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Boški Pavičić, po prijedlogu više sudske savjetnice Anje Stjepić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sa sjedištem u [adresa], OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica CF, zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Grgić Zovko, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, 23. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje od tuženika isplatu 2.862,31 EUR (dvije tisuće osamsto šezdeset dva eura i trideset jedan cent) sa zateznim kamatama od 27. travnja 2017. do isplate.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.000,00 EUR (tisuću eura).
Obrazloženje
1. Tužitelj je 14. lipnja 2021. ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je 18. prosinca 2012. njegov osiguranik ŽF zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nesreći. Upućuje na to da je za predmetnu nesreću odgovoran JF koji je u tom trenutku upravljao osobnim automobilom registracijske oznake [registarska oznaka] koje je bilo osigurano kod tuženika na temelju Police broj [broj police]. Ističe da je protiv JF izdan obvezni prekršajni nalog. Pojašnjava da je zbog posljedica prometne nesreće , zbog kojih je osiguraniku nastala ozljeda izvan rada, tužitelj rješenjem od 485992 od 12. lipnja 2014. svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u određenom omjeru. Tužitelj navodi da je svom osiguraniku po osnovi invalidske mirovine za razdoblje od 1. travnja 2019. do 28. veljače 2021. isplatio 53.915,11 kn, a da se od tog iznosa na ozljedu izvan rada odnosi iznos od 21.566,04 kn. Upućuje na to da je tužitelju nastala šteta u navedenom iznosu pa da je tuženiku 6. travnja 2021. uputio zahtjev za naknadu štete, no da je tuženik nakon dostavljene dokumentacije otklonio zahtjev tužitelja. Stoga tužitelj traži donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti da tužitelju isplati 2.862,31 EUR (21.566,04 kn) sa zateznim kamatama od 27. travnja 2017. do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da je predmetno vozilo bilo osigurano kod tuženika na temelju Police od osiguranja od automobilske odgovornosti, kao i činjenicu da je osiguranik tužitelja MF na dan štetnog događaja bio putnik u tom istom vozilu. S druge strane pak osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U tom smislu osporava da bi postojala uzročna veza između umirovljenja osiguranika tužitelja i njegovih ozljeda. Navodi da su tegobe s lijevim koljenom i kralježnicom zapravo posljedica većeg broja ranijih ozljeda jer je osiguranik tužitelja tijekom života imao više prometnih nesreća u kojima mu je ozlijeđeno lijevo koljeno i vratna kralježnica. Nadalje, tuženik osporava da bi tužitelj doista isplatio mirovinu svom osiguraniku te u tom smislu navodi da interna evidencija tužitelja ne može biti dokaz o plaćanju, odnosno dokaz da je uistinu došlo do prijenosa sredstava s jednog računa na drugi. Upućuje na to da se u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.
3. U nastavku postupka tužitelj upućuje da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju.
4. Sud je izveo dokaz čitanjem zapisnika o očevidu (list 3-5 spisa), obveznog prekršajnog naloga (list 6-7 spisa), nalaza i mišljenja (list 8-14 spisa), rješenja tužitelja (list 15-19 spisa), prikaza isplata iznosa invalidske mirovine osiguraniku (list 20 spisa), izvoda iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 21 -32 spisa), dopisa tužitelja uz povratnicu (list 33-34 spisa), dopisa tuženika (list 35 spisa), zatim uvid u spis tužitelja broj 485992 (ovjerena preslika u priklopu spisa) te dokaz vještačenjem po vještaku medicine rada (list 139-168 spisa).
5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa invalidske mirovine koju je isti isplatio u razdoblju od 1. travnja 2019. do 28. veljače 2021. svom osiguraniku ŽF koji je 18. prosinca 2012. u prometnoj nesreći zadobio tjelesne ozljede koje su priznate kao ozljeda izvan rada, a za koju tužitelj navodi da su utjecale na umirovljenje njegovog osiguranika u omjeru 60 %.
7. Među strankama nije sporno da je vozilo registracijske oznake [registarska oznaka] u trenutku nastanka štetnog događa bilo osigurano kod tuženika, a nije sporno niti da je osiguranik tužitelja bio putnik u tom istom vozilu u trenutku nastanka štetnog događaja. Međutim, sporna je osnova i visina te tijek zateznih kamata.
8.1. Treba reći da je u ovoj pravnoj stvari, odnosno u postupku koji je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (kao tužitelj) protiv osiguratelja štetnika (tuženika) radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine u utuženom razdoblju, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate pojedinih iznosa invalidske mirovine osiguraniku tužitelja.
8.2. Čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Istim člankom propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju (među ostalim) razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), a da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Spomenute odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.).
8.3. Dakle, sukladno spomenutom čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu, odnosno svaku štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, sve dokle se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama obveza preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika. Kad je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP). Identično pravno mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim brojnim odlukama (primjerice odluka poslovni broj Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022.).
9. Iz tužiteljevog rješenja klasa: 141-02/13-01, urbroj: 341-25-05/3-13-063484 od 12. lipnja 2014. (list 15-17 spisa) proizlazi da je osiguraniku tužitelja ŽF priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti u omjeru 60 %, a zbog ozljede izvan rada u omjeru 40 %.
10. Nadalje, čitanjem obračuna isplata tužitelja (list 20 spisa), koji predstavlja javnu ispravu sukladno čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužitelj svom osiguraniku ŽF po osnovi invalidske mirovine u razdoblju od 1. travnja 2019. do 28. veljače 2021. isplatio 53.915,11 kn (za razdoblje od 1. travnja do 30. lipnja 2019. iznos od 6.822,81 kn, za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. iznos od 13.978,80 kn, za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. iznos od 14.077,50 kn, za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. iznos od 14.277,00 kn i za razdoblje od 1. siječnja do 28. veljače 2021. iznos od 4.759,00 kn), od kojeg iznosa je svom osiguraniku isplatio 21.566,04 kn po osnovi ozljede izvan rada (odnosno u već ranije spomenutom omjeru od 40 %).
11. Treba reći da ostvarivanje mirovinskih (i invalidskih) prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih individualnih prava osiguranika te isplatu novčanih iznosa koja temeljem tako utvrđenih prava pripadaju tim osiguranicima pa kada tužitelj izda potvrdu (obračun) o invalidskoj mirovini isplaćenoj svom osiguraniku (kao što je to u ovom slučaju), onda je tužitelj izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja. Stoga takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi (potvrđuje) u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a. Ovakvo mišljenje izraženo je i u brojnim sudskim odlukama i to primjerice u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x 386/2018 od 29. siječnja 2020., Rev-x 827/15 od 7. veljače 2017., Rev-x 456/14 od 23. rujna 2014. i Revt 138/16-2 od 15. veljače 2017.
12. Međutim, navedeni obračun tužitelj je sastavio primjenom čl. 161 -170. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21), odnosno na temelju odredbi koje se po ocjeni ovoga suda ne primjenjuju u ovoj pravnoj stvari. Naime, postojanje obveze tuženika naknaditi štetu i eventualna visina istog utvrđuje se na temelju odredbi ZOOP-a, o čemu je već bilo riječi (točka 8.1. obrazloženja).
13.1. Dakle, s obzirom da tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine, obveza tuženika naknaditi takvu štetu tužitelju postoji samo ako postoji razlika između mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a.
13.2. Treba reći da se teret dokaza da je tužitelju zaista nastala šteta, odnosno da uopće postoji razlika koju je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju i visina istog u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, nalazi na strani tužitelja (čl. 219. st. 1. ZPP). Tužitelj u tijeku postupka ne dostavlja, odnosno ne predlaže izvođenje dokaza na temelju kojih bi sud mogao utvrditi da je tužitelju šteta uopće nastala u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, to jest na temelju kojih bi se moglo utvrditi postojanje iznosa razlike između invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
13.3. Tuženik je tijekom postupka predlagao provođenje financijskog vještačenja (list 46 spisa), no od takvog prijedloga je naknadno odustao (list 193 spisa).
13.4. Slijedom navedenog, sud je o činjenici postojanja štete zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), odnosno zaključio je da tužitelju nije nastala šteta na temelju koje potražuje isplatu utuženog iznosa u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, odnosno da u konkretnom slučaju ne postoji razlika između invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
14. U odnosu na navode tužitelja da se u ovom postupku primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21; dalje: ZOMO) treba reći da je čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO-a koji je bio na snazi u trenutku kad je tužitelj vršio isplate svakog pojedinog iznosa mirovine svom osiguraniku, propisano da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete u pogledu novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, odnosno u pogledu novčanih davanja koja su isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine. Dakle, u slučaju primjene odredbi ZOMO -a, tuženik bi bio u obvezi tužitelju isplatiti ukupan iznos koji je tužitelj svom osiguraniku isplatio na ime invalidske mirovine, odnosno iznos koji je tužitelj prikazao u obračunu (list 24 spisa, točka 10. obrazloženja). Međutim, navedeno nije odlučno pri donošenju odluke u ovom postupku jer se, kao što je već rečeno, u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe ZOOP-a (točka 8.1. obrazloženja).
15. Sud je tijekom postupka prihvatio prijedlog tuženika za provođenje vještačenja po vještaku medicine rada (list 68 spisa) te je vještakinja Tanja Lelas sud uputila da joj je za izradu nalaza i mišljenja potrebna dodatna medicinska dokumentacija (list 168 spisa). Međutim sud je u nastavku postupka odustao od izvođenja spomenutog dokaza, jer isto ne bi bilo ekonomično, niti svrsishodno. Naime, s obzirom da je tužbeni zahtjev neosnovan iz naprijed obrazloženih razloga, izvođenjem dokaza vještačenjem po vještaku medicine rada ne bi bile utvrđene okolnosti koje bi u konačnici utjecale na odluku u ovom postupku.
16. Stoga je sud na temelju čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki I izreke ove presude.
17.1. Budući da je u cijelosti uspio u ovoj parnici, tuženik ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Odluka o troškovima parničnog postupka stoga je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a, odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) te je donesena u skladu s vrijednosti predmeta spora i troškovnikom tuženika (list 194 spisa).
17.2. Tuženiku je stoga priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav odgovora na tužbu u visini 100 bodova i podneska od 26. lipnja 2024. u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) te zastupanja na ročištima održanim 30. studenog 2022. i 2. ožujka 2026. u visini 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife). Dakle, tuženik ima pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini od ukupno 400 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) i uvećano za PDV od 25 posto (Tbr. 46 Tarife) iznosi 1.000,00 EUR. Stoga je tužitelj u obvezi tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 1.000,00 EUR te je odlučeno kao u točki II. izreke presude. S druge strane tuženik nema pravo na naknadu troška za vještačenje po vještaku zaštite na radu (265,45 EUR) jer takav trošak u konačnici nije nastao jer je sud od izvođenja navedenog dokaza odustao.
U Zagrebu 23. ožujka 2026.
Sutkinja:
Boška Pavičić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju
2. Tuženiku - po punomoćniku
