Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: Povrv-97/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, u pravnoj stvari tužitelja MP, vl. Odvjetničkog ureda Dražen Srb, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Slavenu Vrbošiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Terešak & Partneri d.o.o., Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjeničkog punomoćnika tuženika Jurice Jurića, odvjetnika u Đakovu, dana 23. ožujka 2026. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Davida Crnova iz Đakova, poslovni broj Ovrv-4339/2023, UPP/OS-Ovrv-1081/2023 od 23. listopada 2023. godine, u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je naloženo tuženiku NP iz [adresa], isplatiti tužitelju MP iz [adresa], novčani iznos od 5.060,06 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 23. rujna 2023. do 31. prosinca 2023. godine, po stopi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.591,45 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2026. godine pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadom troškova u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Nakon donošenja drugostupanjskog rješenja broj Gž-1301/2024-2 od 20. prosinca 2024. godine od strane Županijskog suda u Puli-Pola, predmet odlučivanja u ovom postupku je ostao zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 5.060,06 eura sa zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2023. godine, sadržanog u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Davida Crnova iz Đakova, poslovni broj Ovrv-4339/2023, UPP/OS- Ovrv-1081/2023 od 23. listopada 2023. godine, te ovršni i parnični trošak.

2. Naime, tužitelj je predmetni postupak pokrenuo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – računa broj 20/1/1 u iznosu od 6.345,81 eura, zahtijevajući naplatu ovog iznosa od 6.345,81 eura. Tijekom postupka je povukao dio tužbenog zahtjeva, za iznos od 1.285,75 eura.

3. Ovaj sud je najprije donio presudu i rješenje pod poslovnim brojem Povrv- 79/2023-11 od 12. lipnja 2024. godine, kojom je u točki I. presude održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika i naložio tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 5.060,06 eura, a koju točku presude je drugostupanjski sud, povodom žalbe tuženika, ukinuo i vratio ovome sudu na ponovno odlučivanje, kao i u dijelu troškova postupka (točka II. izreke rješenja sadržanog u istoj presudi).

3. Predmet spora u ovoj fazi postupka je, dakle, zahtjev za isplatu iznosa od 5.060,00 eura, na ime naknade i nagrade za odvjetničke usluge koje je tužitelj kao odvjetnik pružao tuženiku kao izabrani branitelj u kaznenom predmetu. Među strankama nije sporna visina, već osnova tužbenog zahtjeva.

4. Naime, tuženik spori bilo kakvo dugovanje prema tužitelju navodeći da je s tužiteljem postigao dogovor da će mu platiti iznos od 8.000,00 kn + PDV za zastupanje tijekom cijelog prvostupanjskog postupka. Tuženik tvrdi kako se naime suglasio s prijedlogom tuženika da osim tih 10.000,00 kn neće potraživati nikakve dodatne novčane iznose za zastupanje, već da će se tužitelj, u slučaju uspjeha u postupku, odnosno donošenja oslobađajuće presude, naplatiti iz sredstava Državnog proračuna u visini koji bi bili dosuđeni tuženiku za troškove obrane. Slijedom toga, tuženik predlaže ukinuti u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika.

5. Tužitelj pak tvrdi kako je tuženik platio samo akontaciju obrane u visini od 10.000,00 kn, te da stranke nikad nisu zaključile bilo kakav sporazum kojim bi tužitelj sebi ograničio pravo na naplatu svih troškova. Navodio je kako bi kao branitelj tuženika, svoju uslugu naplatio ili iz sredstava Državnog proračuna u slučaju oslobađajuće presude, ili od tuženika u slučaju osuđujuće presude. Osporavao je navode tuženika kako je postojao usmeni dogovor kojim je bilo ugovoreno da će tuženik isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 kn, a nakon koje uplate tužitelj više ne bi imao potraživanja prema tuženiku, kao i da će se isključivo u slučaju oslobađajuće presude tužitelj naplatiti iz sredstava Državnog proračuna. Tužitelj je isticao i kako je prema tada važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, za takav sporazum propisan obvezatan pisani oblik. Kako mu je tuženik otkazao punomoć prije pravomoćnog okončanja kaznenog postupka, to je tuženiku ispostavio račun za sve poduzete radnje.

6. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u spis te pročitao račun broj 20/1/1 (str. 7 spisa), troškovnik od 13. rujna 2023. godine (str. 35 spisa), dopis tuženika (str. 36 spisa), zapisnike o kaznenim raspravama (str. 43 do 94 spisa i str. 102 do 105 spisa), te saslušao stranke i svjedoke KP i ŠP. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7. Tužitelj MP iskazao je da mu se tuženik obratio kako bi ga zastupao u kaznenom predmetu koji se vodio pred Županijskim sudom u Osijeku pod brojem K- 7/2022 pa je tako preuzeo njegovu obranu. Prilikom potpisivanja punomoći s tuženikom dogovorio je da mu se plati akontacija za zastupanje, a tuženik ga je zamolio da mu ispostavi račun na firmu koja je u vlasništvu tuženika, tako da je izdao račun na 8.000,00 kn uvećano za pripadajući PDV. Tuženik je u kratkom roku i podmirio navedeni iznos te ga je nastavio zastupati sve do trenutka kada je donesena presuda kada mu je opozvao punomoć, a nakon čega je tuženiku ispostavio račun za sve radnje, prema troškovniku. Tužitelj je navodio kako je prilikom dogovora, tuženiku bilo rečeno da će naknadno ispostaviti račun, odnosno tuženik i on su bili uvjereni da će doći do oslobađajuće presude, u kojem slučaju bi se troškovi obrane naplatili iz proračunskih sredstava, međutim, kako je došlo do osuđujuće presude i opoziva punomoći, tuženiku je ispostavio račun za sve radnje koje je imao, a u konačnom obračunu je umanjio akontaciju koju mu je tuženik podmirio prilikom potpisivanja punomoći. Napomenuo je kako je uz račun koji je izdao bio priložen i troškovnik u koji su bile uključene sve pravne radnje koje je imao za tuženika. Naveo je kako nikada nije bilo riječi o tome da će od tuženika naplatiti samo akontaciju koju mu je u početku platio jer u tom slučaju ne bi mogao izdati račun, a i po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika to nije moguće. Nije znao odgovoriti zašto na računu koji je izdao tuženiku na iznos od 8.000,00 kn i uključen PDV nije bilo naznačeno da se radi o akontaciji. Računao je da će se kazneni postupak u kojem je zastupao tuženika ranije završiti i da će rezultirati oslobađajućom presudom. Nakon plaćanja akontacije, a prije nego što je donesena osuđujuća presuda, nije zatražio od tuženika da mu plati ikakve troškove. Tuženik mu nije objasnio zašto ne želi platiti predmetni iznos jer nisu kontaktirali nakon opoziva punomoći. Tuženik je bio nezadovoljan rezultatom kaznenog postupka, a to mu je i rekao prilikom opoziva punomoći.

8. Tuženik NP u svom iskazu je navodio da kada je s tužiteljem razgovarao o svojoj obrani u kaznenom postupku, da su razgovarali i o troškovima zastupanja koje je trebao podmiriti pa mu je tužitelj ponudio ili da plaća po svakoj raspravi koja će se održati ili jednokratno. Ukoliko bi pristao, a što je i pristao, platiti jednokratno iznos, tužitelj mu je rekao da taj iznos vrijedi neovisno o tome koliko rasprava će biti održano u predmetu te da neće imati nikakvih naknadnih troškova. Također mu je rečeno kako će troškovi koje bi imao njegov branitelj, odnosno on, za zastupanje bili podmireni iz Državnog proračuna u slučaju oslobađajuće presude. Dakle, on se odlučio da plati jednokratno iznos od 10.000,00 kn, što je i učinio odmah brzo nakon što je potpisao punomoć, a to je platio preko svoje firme. Nadalje, naglasio je da je njegova supruga također bila suoptužena kao i ŠP te mu je poznato kako je bio dogovor s njihovim braniteljima da se troškovi plaćaju odmah nakon održane rasprave, ali njemu tužitelj nikada nije tražio nikakav dodatni iznos da mu plati nakon plaćene akontacije, iako su nakon rasprava redovito išli na piće. Tek nakon što je donesena osuđujuća presuda i kako je bio nezadovoljan tim ishodom, odlučio je opozvati punomoć tužitelju koji mu je tek tada rekao da mu mora platiti nekakve troškove. U tom razgovoru, tužitelj mu je pokazao troškovnik pa mu je čak i ponudio da plati 1.000,00 eura te ako plati tih 1.000,00 eura da neće morati platiti iznos koji sad potražuje, ali je on to odbio. Nije imao nikakav pisani sporazum da tužitelj od njega neće potraživati troškove po Tarifi. Tužitelj mu se prije nije nikad požalio na visoke troškove zastupanja, i nije tražio da mu plati još dodatan iznos.

9. Svjedokinja KP, supruga tuženika, je iskazivala kako joj je suprug rekao da je s tužiteljem dogovorio zastupanje i da su postigli usmeni sporazum da mu za cjelokupno zastupanje plati jednokratno 10.000,00 kn, unaprijed. Navela je da koliko ona zna, prema tom njihovom dogovoru, suprug nije morao više ništa poslije ovog iznosa plaćati. Ovo sve zna iz razloga što joj je to prenio suprug. Nije bila nazočna njihovom dogovoru. Nju je zastupao u istom kaznenom postupku drugi odvjetnik. Taj odvjetnik je i njoj ponudio mogućnost plaćanja unaprijed jednokratne nagrade ili za svaku poduzetu radnju posebno, ali se ona odlučila za ovu drugu opciju. Navodila je kako su poslije svakog ročišta znali zajedno otići na piće, suprug, gospodin ŠP i ona, zajedno sa svojim punomoćnicima, te su ona i gospodin ŠP svoje odvjetnike plaćali nakon svake radnje, dok suprug nije ništa plaćao tužitelju, niti je tužitelj tim prilikama tražio od tuženika ikakvo plaćanje troškova zastupanja. Ona sa svojim odvjetnikom nije ugovarala jednokratnu nagradu jer se nadala da postupak neće dugo trajati. Nije imala saznanja da je tužitelj na utuženi iznos računa tražio prethodno od tuženika nekakav umanjeni iznos. Konačno, odgovorila je kako nema saznanja o možebitnim dogovorima između supruga i tužitelja o naknađivanju troškova u slučaju oslobađajuće presude.

10. Svjedok ŠP je iskazivao da je s tuženikom vjenčani kum i da su zajedno bili suokrivljeni u kaznenom predmetu, a pored njih je suokrivljena bila i supruga tuženika. Svatko od njih je imao svog odvjetnika za zastupanje. Naveo je kako zna da je tuženik sa svojim odvjetnikom, ovdje tužiteljem, dogovorio jednokratnu nagradu za cijelo zastupanje, dok su on i supruga tuženika sa svojim odvjetnicima dogovorili plaćanje po svakoj odrađenoj radnji. Naveo je da to zna jer su svi zajedno, dakle, oni kao okrivljenici i njihovi odvjetnici, nakon ročišta znali odlaziti na kave te su pred odvjetnicima znali pričati kako su on (svjedok) i supruga tuženika lošije prošli jer su više plaćali svoje odvjetnike, dok je tuženik bolje prošao jer je dogovorio unaprijed ukupan iznos. Nije prisustvovao dogovoru tuženika i tužitelja vezano za njegovo zastupanje i plaćanje, već je naveo kako se o tome pričalo na ovim spomenutim kavama poslije ročišta. Nije znao za nikakve dogovore između stranaka vezano za eventualni ishod postupka. Na upite je dalje odgovarao da su njegovi i Ljiljanini odvjetnički troškovi bili podjednaki, a kazneni predmet povodom žalbi još uvijek nije okončan.

11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), sud je ocijenio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Predmet postupka jest naknada troškova za rad tužitelja kao odvjetnika u svezi obrane tuženika u kaznenom postupku. Među strankama nije sporno da je tužitelj poduzeo radnje koje su prema važećoj odvjetničkoj tarifi iznosile ukupno 48.125,00 kn, što umanjeno za 10.000,00 kn koliko je tuženik platio tužitelju, jest 38.125,00 kn, odnosno sada 5.060,06 eura. U ovoj fazi postupka više nije sporna visina tužbenog zahtjeva, ali je među strankama sporna osnova, tj. sporno je jesu li stranke prilikom dogovora za zastupanje, postigle sporazum o plaćanju jednokratne nagrade za zastupanje za cijeli kazneni postupak te je li tuženik plaćanjem 10.000,00 kn, po takvom postignutom sporazumu, naknadio sve troškove njegove obrane bez obzira na broj poduzetih radnji i ishod postupka, ili se radi o plaćenoj akontaciji, a tužitelj je pridržao pravo naplate svih troškova odnosno poduzetih radnji zastupanja po završetku kaznenog postupka.

13. Iz iskaza stranaka proizlazi da je bilo dogovoreno kako će tuženik platiti tužitelju iznos od 8.000,00 kn uvećano za PDV, odnosno 10.000,00 kn, dok se ostatak iznosa za troškove obrane očekivao naplatiti po presudi iz Državnog proračuna jer su i tužitelj i tuženik očekivali donošenje oslobađajuće presude. U navedenom dijelu su, naime, i tužitelj i tuženik istovjetno iskazivali, pa sud ne može izvesti drugačiji zaključak, nego da je postojao takav dogovor, a takav dogovor ne isključuje pravo tužitelja od naplate troška za sve poduzete radnje, jer proizlazi da se on dakle trebao naknaditi po donošenju oslobađajuće presude, iz Državnog proračuna. Ovo je jasno kad i sam tuženik u svom iskazu koristi izraz akontacije za plaćenih 10.000,00 kn. Iz iskaza stranaka sud nalazi kako iste nisu dogovorile način podmirivanja odvjetničkih troškova u slučaju osuđujuće presude, kao ni za slučaj otkazivanja punomoći, a tuženik je konkretno tužitelju otkazao punomoć u trenutku kada je bila donesena nepravomoćna osuđujuća presuda.

14. Saslušani svjedoci svojim iskazima ne potvrđuju tuženikove navode da je između stranaka postojao dogovor da bi plaćanjem jednokratnog iznosa tužitelj bio u cijelosti naknađen za zastupanje i da mu tuženik ne bi morao više ništa platiti. Naime, svjedoci su saznanja crpili preko tuženika, a niti jedno nije imalo neposrednih saznanja o samom dogovoru između tužitelja i tuženika, jer istome nisu prisustvovali. To što su na zajedničkim kavama komentirali kako je tuženik bolje prošao jer je on platio (do tada) 10.000,00 kn, a oni su svoje odvjetnike plaćali poslije svake rasprave pa su njihovi troškovi premašili tuženikov plaćen iznos, ne potvrđuje da bi između tužitelja i tuženika bio postignut dogovor da tužitelj osim primljene uplate od 10.000,00 kn neće potraživati preostale nenamirene troškove na kraju postupka.

15. Stranke ovog postupka su, naime, smatrale da će se kazneni postupak okončati oslobađajućom presudom i da će se u tom slučaju tužitelj za sve troškove obrane naplatiti temeljem presude, na teret Državnog proračuna, pa stoga proizlazi da je tužitelj svakako računao na naplatu svih troškova, a ne samo na plaćenih 10.000,00 kuna, dok tužitelj i tuženik očito nisu ništa dogovorili, ni usmeno ni pisano, kako će se troškovi zastupanja naknaditi u slučaju neuspjeha u kaznenom postupku odnosno ako ne bude donesena oslobađajuća presuda.

16. Po ocjeni ovog suda, uz činjenicu nepostojanja bilo kakvog pisanog sporazuma oko visine nagrade za zastupanje sukladno čl. 39. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), prihvaćanje tvrdnje tuženika nije moguće samo na osnovi iskaza svjedoka, s kojima je rodbinski vezan (supruga i kum), a koji nisu prisustvovali samom dogovoru stranka, te sud nema pouzdane osnove za zaključak o tome da je postojao usmeni dogovor stranaka kako tuženik neće potraživati nikakve dodatne troškove povrh plaćenih 10.000,00 kn, jer se to ne može jasno zaključiti iz njihovih iskaza.

17. Budući da stranke, dakle, nisu sklopile pisani sporazum kako je to nalagala važeća Tbr. 39. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sud je poklanjajući vjeru tužitelju, a koji je sukladno članku 18. st. 3. Zakona o odvjetništvu ispostavio račun za predmetno zastupanje, utemeljen na troškovniku od 13. rujna 2023. godine (list 35 spisa), a kojeg je tuženik potvrdio da mu je tužitelj predočio kada ga je pozvao na plaćanje po opozivu punomoći, prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan. Naime, opozivom punomoći tužitelj se više ne može namiriti u kaznenom postupku iz očekivane oslobađajuće presude, što je bio inicijalni i jedini dogovor stranaka, a opozivom punomoći se ne gasi obveza tuženika za plaćanje one nagrade i naknade u svezi njegove obrane koja je poduzeta od strane tužitelja, sve do opoziva punomoći.

18. Odluka o troškovima ovog postupka pod toč. II i III izreke ove presude temelji se na odredbama članka 154. st. 2. i članka 155. ZPP-a. Naime, uspjeh tužitelja u ovom postupku je 89,87% jer je glede osnove spora uspio sa 100%, a glede visine sa 79,74% (zbog djelomičnog povlačenja tužbe, koje povlačenje je pravomoćno riješeno u ranije donesenoj presudi Povrv-79/2023-11 od 12. lipnja 2024.). Prema tome, tuženikov uspjeh u ovom postupku je 10,13%. Kada se od postotka uspjeha tužitelja oduzme postotak uspjeha tuženika, dobije se 79,74%, u kojem omjeru je tužitelju valjalo priznati troškove ovog postupka.

19. Tužitelju je na ime nastalog ovršnog troška priznat trošak sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 248,75 eura te javnobilježnički trošak u iznosu od 25,00 eura, a glede parničnog troška priznat je trošak sastava podneska od 14. prosinca 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (sukladno Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine” broj 138/2023., dalje OT), zastupanja na pripremnom ročištu 20. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura (sukladno Tbr. 9.1. OT), zastupanja na pripremnom ročištu 14. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (sukladno Tbr. 9.1. OT), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 7. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (sukladno Tbr. 9.1. OT), za pristup ročištu za objavu presude 12. lipnja 2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.3. OT), zastupanja na ročištima za glavnu raspravu 2. prosinca 2025. i 10. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura svako (Tbr. 9.1. OT), sve navedeno uvećano za 25% PDV-a, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 97,05 eura. Sve navedeno ukupno iznosi 1.995,80 eura, a 79,74% od navedenog, jest 1.591,45 eura. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 27. veljače 2024. godine jer je u tom podnesku ponavljao navode koje je već ranije iznio pa ga sud nije smatrao potrebnim, temeljem članka 155. st. 1. ZPP-a, te nije priznat trošak pristupa ročištu za objavu presude (23. ožujka 2026.) u iznosu od 100,00 eura uvećano za PDV jer istome tužitelj po punomoćniku nije pristupio.

U Đakovu 23. ožujka 2026.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku