Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-89/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužitelja HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku u ZOU mr. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić, Pisarnica Koprivnica, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon na dan 6. veljače 2026. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 23. ožujka 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, da plati tužitelju HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 8.403,38 eura ( tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 euro ), sa zakonskom zateznom kamatom zajedno sa zateznim kamatama od 09. studenoga 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

-na iznos od 164,82 eura od 09. studenoga 2011. do plaćanja,

-na iznos od 161,79 eura od 09. prosinca 2011. do plaćanja,

-na iznos od 172,14 eura od 06. siječnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 179,99 eura od 09. veljače 2012. do plaćanja,

-na iznos od 180,40 eura od 09. ožujka 2012. do plaćanja,

-na iznos od 175,31 eura od 07. travnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 176,33 eura od 09. svibnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 182,14 eura od 09. lipnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 177,38 eura od 07. srpnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 177,65 eura od 09. kolovoza 2012. do plaćanja,

-na iznos od 174,81 eura od 08. rujna 2012. do plaćanja,

-na iznos od 169,38 eura od 06. listopada 2012. do plaćanja,

-na iznos od 176,66 eura od 09. studenoga 2012. do plaćanja,

-na iznos od 177,27 eura od 08. prosinca 2012. do plaćanja,

-na iznos od 177,90 eura od 09. siječnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 168,50 eura od 09. veljače 2013. do plaćanja,

-na iznos od 172,45 eura od 09. ožujka 2013. do plaćanja,

-na iznos od 176,96 eura od 09. travnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 172,67 eura od 09. svibnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 161,45 eura od 08. lipnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 158,70 eura od 09. srpnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 161,36 eura od 09. kolovoza 2013. do plaćanja,

-na iznos od 167,83 eura od 07. rujna 2013. do plaćanja,

-na iznos od 174,57 eura od 08. listopada 2013. do plaćanja,

-na iznos od 171,53 eura od 09. studenoga 2013. do plaćanja,

-na iznos od 172,89 eura od 07. prosinca 2013. do plaćanja,

-na iznos od 172,63 eura od 09. siječnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 177,80 eura od 08. veljače 2014. do plaćanja,

-na iznos od 182,68 eura od 08. ožujka 2014. do plaćanja,

-na iznos od 179,83 eura od 09. travnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 176,18 eura od 09. svibnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 174,57 eura od 07. lipnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 176,38 eura od 09. srpnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 179,46 eura od 09. kolovoza 2014. do plaćanja,

-na iznos od 182,79 eura od 09. rujna 2014. do plaćanja,

-na iznos od 183,83 eura od 08. listopada 2014. do plaćanja,

-na iznos od 185,96 eura od 08. studenoga 2014. do plaćanja,

-na iznos od 188,33 eura od 09. prosinca 2014. do plaćanja,

-na iznos od 187,43 eura od 09. siječnja 2015 .do plaćanja,

-na iznos od 189,16 eura od 07. veljače 2015. do plaćanja,

-na iznos od 147,23 eura od 07. ožujka 2015. do plaćanja,

-na iznos od 147,23 eura od 09. travnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 147,23 eura od 09. svibnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 147,23 eura od 09. lipnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 147,23 eura od 09. srpnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 147,23 eura od 08. kolovoza 2015. do plaćanja,

-na iznos od 499,87 eura od 09. rujna 2015. do plaćanja,

sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnoga postupka u iznosu od 2.535,30 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. ožujka 2026., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. lipnja 2019. podnio ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 70.000,00 kn protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb. U tužbi je naveo da je sa tuženikom 15. svibnja 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209136155, a koji Ugovor o kreditu je potvrđen po javnom bilježniku Biserki Čmrlec-Kišić, 18. svibnja 2007. pod posl. br. OV-5948/07. Kredit je iznosio 78.900,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, na rok od 15 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,50% godišnje, uz valutnu klauzulu odnosno vezanost kredita uz CHF. Tvrdi da ubrzo po potpisu predmetnog kredita, već 1. listopada 2007., tuženik počinje jednostranim odlukama, bez ikakvih pregovora povećavati kamatnu stopu i to prvo na 5,15% godišnje, zatim na 5,80 % godišnje, zatim na 6,30% godišnje, pa ju neznatno spušta na 6,05% godišnje i 5,50%, te 5,25% godišnje. Naveo je i da je zakonskom intervencijom spuštena na 3,23% godišnje. Ujedno dolazi i do snažnog rasta tečaja CHF, što u kombinaciji sa tuženikovim povećanjem kamatnih stopa bitno povećava iznose koje podmiruje tuženiku, te uslijed navedenoga nema izbora već potpisuje Dodatak Ugovora o kreditu, dana 19. siječnja 2016., potvrđen po javnom bilježniku Lani Mihinjač, 22. siječnja 2015. pod poslovnim brojem: OV-564/16. Tvrdio je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ( CHF ) nepoštene, a samim time i ništetne. Pozivao se na kolektivni spor, tužitelja POTROŠAC — Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv ukupno 8 banaka, između ostalog i tuženika te da presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. Naveo je da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna nakon presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13. od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018. Pozvao se i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj: Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019. i tvrdio da ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovorn ih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Pozvao se i na presudu Suda Europske unije, poslovni broj: C-118/18 ( predmet H ) i to točke 42. i 43. iste i tvrdi da sklopljenim Aneksom nije nestao uzrok ništetnosti, budući da mu učinkom konverzije nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu, te nije izvršio isplatu na koju ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Naveo je da se konverzijom, a ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora te da je navedeno potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Tužitelj je naveo da se poziva na pravno utvrđenje iz tog rješenja te da tužbu unatoč sklopljenom Aneksu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju podnosi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena promjena kamatne stope sukladno odluci tuženika i ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove. Dakle, tužitelj je tvrdio da su odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope temeljem odluke o kamatnim stopama banke kao i vezanost uz valutnu klauzulu su temeljem odredbe čl. 322. ZOO-a ništetne i uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača , da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. ZZP/03. Naveo je da ugovorne odredbe nisu bile ni lako uočljive ni lako razumljive, a ni na koji način jasno određene u odnosu na potrošača. Tvrdio je da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji on kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, te da je takvim ugovornim odredbama tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Pozvao se na odredbu čl. 269. i 270. ZOO- a, te tvrdio da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a njemu je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu njegovu suglasnost. Naveo je da stoga potražuje iznos od 70.000,00 kn, sve sukladno odredbi članka 1111. ZOO -a, dok zatezne kamate potražuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a visinu zatezne kamate potražuje sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku te predložio da se sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Nadalje je tuženik naveo da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova. Istaknuo je prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Istaknuo je da da je odlučna činjenica u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 19. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15), te da su tim Dodatkom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Naveo je da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Citirao je odredbe čl. 19.b i 19.c ZIDZPK/15 i tvrdi da je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). Naveo je i da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Nadalje je tuženik naveo da je potpisivanju Dodatka sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Istaknuo je da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, te da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, te naveo da to proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku 4. ožujka 2020. Tuženik citira pitanje i odgovor na postavljeno pitanje u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, odnosno obrazloženje navedene odluke i navodi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Naveo je da tužitelj ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu i protivio se svim dokaznim prijedlozima tužitelja te predložio tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan, odnosno tuženik je predložio odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja i naložiti da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. U podnesku od 25. siječnja 2021. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika. U bitnom je osporio tuženikov prigovor zastare, kao i navode da nema pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i pravo na isplatu. Također tužitelj je i precizirao tužbeni zahtjev u točki I., te smanjio u točki II. na iznos od 63.315,00 kuna i precizirao je tužbeni zahtjev u pogledu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose. Predložio je i da se postupak prekine do donošenja prethodne odluke od strane Suda Europske unije i donošenja odluke od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-1042/2017. Taj podnesak je dostavljen tuženiku 28. siječnja 2021. i tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva. Sud je raspravnim rješenjem odredio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, a raspravnim rješenjem od 9. lipnja 2022. postupak je nastavljen s obzirom da je VSRH povukao zahtjev za prethodnu odluku Suda Europske unije. U podnesku od 3. lipnja 2022. tuženik je isticao da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se stan kupljen sredstvima kredita koristi za potrošačke svrhe, te da je teret dokaza glede toga na tužitelju. U bitnom je ponavljao i svoje navode glede pitanja konverzije i učinaka konverzije. Tužitelj je isticao da nije jasno temeljem čega mu tuženik osporava status potrošača te da ima pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove uslijed ništetnog ugovorenih odredbi u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

4. Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 16.kolovoza 2023. na način da je došlo do izmjene samo u točki II. tužbenog zahtjeva odnosno zatražio je isplatu iznosa od 8.403,38 EUR / 63.315,26 kuna. Pojedinačni mjesečni iznosi na koje tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu istovjetni su onima u podnesku od 25. siječnja 2021. (list 111-117 spisa), osim zadnjeg preplaćenog iznosa na koji tužitelj potražuje zateznu kamatu od 9. rujna 2015. Naime, u podnesku od 25. siječnja 2021. tužitelj je zatražio zakonsku zateznu kamatu na iznos od 3.766,65 kuna, a u podnesku od 16.8.2023. tužitelj je zatražio isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 499,87 EUR-a, odnosno 3.766,25 kuna. Prema stajalištu suda tužitelj je podneskom od 16. kolovoza 2023. uskladio tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje HŠP i sud je ocijenio da se tu ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva već samo o ispravku greške u računanju i pisanju brojeva u podnesku od 25. siječnja 2021. Tuženik se podneskom od 3. listopada 2023. očitovao na podnesak tužitelja od 16.kolovoza 2023. navodeći da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Međutim, tužitelj je djelomično povukao tužbu, odnosno smanjio tužbeni zahtjev već podneskom od 25. siječnja 2021. i tuženik se tom smanjenju tužbenog zahtjeva nije protivio, odnosno o tome se nije izjasnio u roku od 15 dana od kada mu je dostavljen podnesak tužitelja od 25. siječnja 2021. (tuženiku je 28. siječnja 2021. dostavljen podnesak tužitelja od 25. siječnja 2021.).

5. Valja reći da je u ovom predmetu donesena presuda poslovni broj P-734/2019-29 22. studenoga 2023. kojom je u cijelosti prihvaćen konačno preciziran tužbeni zahtjev tužitelja podneskom od 16. kolovoza 2023., odnosno odlukom sadržanom pod točkom I. izreke su utvrđene ništetnima odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209136155, sklopljenog između stranaka i to u dijelu čl.1. koji glasi „ Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.„ , članak 2. u dijelu koji glasi „ Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 78.900,00 CHF ( slovima: sedamdesetosamtisućadevetsto švicarskih franaka )“ i u dijelu koji glasi „je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.„ , članak 7. u dijelu koji glasi „ Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 599,96 CHF ( slovima: petstodevedesetdevet švicarskih franaka i devedesetšest rapa) „ , te u dijelu koji glasi „ Za slučaj izmjena redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu sa Općim uvjetima poslovanja Kreditora.„ , te da navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Odlukom sadržanom pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju plati 8.403,38 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate ( a kako je to utvrdila stalna sudska vještakinja u nalazu i mišljenju), a odlukom sadržanom pod točkom III. izreke je odlučeno o troškovima postupka, na način da je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.779,57 eura. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik. Žalba je djelomično odbijena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-276/2024 od 1. veljače 2024. i potvrđena je presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredaba (točka I. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-734/2019-29 od 22. studenoga 2023.), a rješenjem je djelomično uvažena tuženikova žalba i ukinuta je presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-734/2019-29 od 22. studenoga 2023. i to u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 8.403,38 EUR s pripadajućim kamatama i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju (točka II. i III. izreke prvostupanjske presude) te je u tom dijelu predmet vraćen ovome sudu na ponosno suđenje u stadij prethodnog postupka. Iz obrazloženja navedene drugostupanjske odluke u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud valjano zaključio da je predmetni ugovor o kreditu zaključen između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, da s obzirom da tuženik nije niti predlagao izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljeva osobnog bankara ta da i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a o čemu se radi u ovom slučaju. Nadalje, proizlazi da niti iz jednog dokaza ne proizlazi nedostatak aktivne legitimacije na tužiteljevoj strani te da je sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu u dijelu više zatraženog zahtjeva, a što znači kako je prigovor zastare neosnovan jer je tužitelj prvotno postavljenim zahtjevom i obuhvatio konačno postavljeni zahtjev (veće sadržava u sebi manje). Također iz obrazloženja navedene drugostupanjske presude ne proizlazi da je tužba tužitelja bila neuredna te da je valjano ovaj sud odbio prigovor zastare jer je tužitelj postavio zahtjev za isplatu iznosa od 70.000,00 kuna unutar zastarnog roka od 5 godina, a koji rok valja računati od pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu, a konačno postavljenim zahtjevom tužitelj je zahtjev za isplatu smanjio na 63.315,26 kuna, odnosno 8.403,28 EUR, a zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare te da je ovaj sud ispravno zaključio da je zbog tzv. Kolektivne presude i utvrđenja iz iste tuženik nepoštena (nesavjesna) ugovorna strana, pa je ispravno odredio tijek kamate. Također, iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazilo je da je valjano ovaj sud zaključio da kod tužitelja postoji pravni interes i za deklaratorni dio zahtjeva, a sve i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda. Međutim iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da je temeljni zaključak ovog suda da je konverzija potpuno pravno irelevantna te da zaključke ovog suda glede učinka Dodatka ugovora o kreditu br. 1/15 od 29. prosinca 2015. ne prihvaća drugostupanjski sud kao pravilne. Drugostupanjski sud je ukazao da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje Novela) u odredbi članka 19b propisano načelo konverzije kredita tako da Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Naveo je da je kao način konverzije kredita je, između ostalog, u odredbi članka 19 c stavak 1 točka 1. i 2. Novele propisano da Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje je Županijski sud u Splitu naveo da je učinak prihvata konverzije propisan, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje iz obrazloženja drugostupanjske odluke Županijskog suda u Splitu proizlazi da su s tranke, što proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu br. 1/15 od 29. prosinca 2015., prihvatile konverziju te u članku 2 stavku 2. Dodatka mijenjale odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju pretplatom. Nadalje je Županijski sud u Splitu naveo da Dodatak ugovora o kreditu br. 1/15 od 29. prosinca 2015. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). Navodi se i da je u svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera te da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Županijski sud u Splitu nadalje navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele te da razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. Navodi i daje u presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 H protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Međutim, ne radi se o izravnoj zakonskoj intervenciji u svaki ugovorni odnos, već su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Navodi se i da su sudovi vezani pravnim shvaćanjem iz odluke Gos- 1/2019, te da stranke nisu zaključile Dodatak ugovora o kreditu br. 1/15 od 29. prosinca 2015. prvostupanjska presuda bi bila u cijelosti valjana, no s obzirom na zaključeni Dodatak, pravnu prirodu istog i odredbe Novele, odnosno ZIDZPK („Narodne novine“ broj 102/15) presuda je valjana u dijelu odluke o deklaratornom zahtjevu, a glede zahtjeva za isplatu da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Drugostupanjski sud je naveo da je položaj tužitelja morao biti izjednačen s položajem potrošača koji je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora zaključio isti ili sličan ugovor o namjenskom kreditu vezan uz valutnu klauzulu u EUR te da je trebalo utvrditi kolika je bila osnovna kamatna stopa za kredite u EUR jer je u Osnovnom ugovoru kamatna stopa određena u visini od 4,50%, te da je trebalo utvrditi jesu li i odredbe o promjenjivosti kamatne stope na kredite u EUR potencijalno ništetne, odnosno je li i za te kredite ostavljeno banci da jednostrano mijenja stopu zatezne kamate što bi ukazivalo na ništetnost i takvih odredbi jer ne smiju potrošači između sebe biti stavljeni u nejednaki položaj samo zbog odabira valute te da neovisno jesu li odredbe o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR bile valjane prije svega treba utvrditi je li konverzija obavljena u skladu s Novelom (ZIDZPK) time da u slučaju ništetnosti odredaba o promjenjivosti kamatne stope za kredite u EUR valja poći od osnovne kamatne stope za tu vrstu kredita. Drugostupanjski sud je naveo da je potrebno utvrditi iznos glavnice koji je dan tužitelju na ime kredita, taj iznos vezati uz valutu EUR i kamatnu stopu pripadajućoj tim vrstama ugovora (eventualno bez promjenjivosti) te utvrditi koliko je tužitelj isplatio tuženiku po Osnovnom ugovoru i potom ako razlika postoji imajući u vidu i zaključeni Dodatak kao prihvat konverzije obvezati tuženika da plati tu razliku, jer time što su stranke prihvatile konverziju tužitelj kao potrošač mora biti izjednačen u svojim pravima i obvezama s drugim potrošačima koji su zaključili ugovore o kreditu vezane uz EUR. Dakle, Županijski sud u Splitu je naveo da zbog pogrešnog pravnog pristupa nije razjašnjeno pitanje postoji li razlika u obvezi tužitelja i potrošača u (valjanim) kreditima vezanim uz EUR te da je počinjena povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a te da je stoga valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu, te predmet vratiti na ponovno suđenje u fazu prethodnog postupka, kako bi se omogućilo strankama da se izjasne (i dokazuju): kolika je bila predviđena kamata za takvu vrstu kredita vezanim uz EUR, je li bila predviđena promjenjivost i te kamate i je li ta promjenjivost ništetna (jednostrane izmjene odlukom banke i sl..), kolika je eventualna razlika između onog što je po Dodatku primio već tužitelj i onog što bi mu trebalo biti isplaćeno da je tuženik usporedio tužiteljev ugovor s valjanim ugovorom vezanim uz EUR.

6. U ponovljenom dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103649848, preslike prometa po kreditu, preslike Ugovora o namjenskom kreditu, preslike Dodatka Ugovora o kreditu, preslike informativnog sažetka izračuna konverzije sa otvorenim stavkama i izjavom, preslike otplatnog plana, informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30.9.2015., pregleda otvorenih stavaka po kreditu na dan 30.9.2015. i obavijesti o prihvatu izračuna konverzije i sudske prakse ( u koverti stranica 7 spisa), dopis i izračun konverzije na dan 30.9.2015. i izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak, odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i kreditnim institucijama. Pročitan je i nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje HŠP i tužitelja, a stalna sudska vještakinja je sukladno prijedlogu tuženika ponovno saslušana na ročištu održanom 6. veljače 2026.

7. Naime, na pripremnom ročištu održanom 6. ožujka 2025. u ponovljenom postupku pročitana je presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu Gž 276/2024 i stranke su pozvane da se sukladno sadržaju presude i rješenja Županijskog suda u Splitu izjasne i dokazuju kolika je bila previđena kamata za takvu vrstu kredita vezanim uz EUR, je li bila previđena promjenjivost i te kamate, je li ta promjenjivost ništetna, kolika je eventualna razlika između onog što je po dodatku već primio tužitelj i onog što bi mu trebalo biti isplaćeno da je tuženik usporedio tužiteljev ugovor s valjanim ugovorom vezanim uz EUR. Stranke su upozorene na sadržaj odredbe čl.299. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je naveo da ostaje kod svih navoda svog podneska od 30.prosinca 2024. uz koji je dostavio i presudu Županijskog suda u Splitu Gž 2656/2024 od 24. listopada 2024. koja je donesena nakon odluke presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu Gž 276/2024 kojom je potvrđeno pravo potrošača na isplatu preplaćenih novčanih iznosa neovisno o tome što je sukladno odredbama ZID ZPK/15 sklopljena konverzija iz CHF u EUR, a pozvao se i na Rev 1096/22 Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u navedenoj odluci utvrdio da sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija potrošač ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbu osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik je izjavio da ostaje kod svega iznesenog u postupku, a posebno kod podneska od 16. siječnja 2025. kojim se upućuje na odluku Vrhovnog suda Rev 637/19 , a prema kojoj potrošači koji su sklopili konverziju nemaju pravo na obeštećenje. Predložio je da se vještak očituje je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene, s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate do konverzije kredita kao i je li pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita CHF-EUR. Predložio je da se do sada izvedeni dokazi obnove čitanjem i da vještakinja dopuni svoj nalaz. Tužitelj je predložio da se do sada izvedeni dokazi obnove čitanjem. S obzirom na takve izjave stranaka sud je zaključio prethodni postupak i odlučio da će se do sada izvedeni dokazi obnoviti čitanjem i da će se dopuniti financijsko vještačenje u skladu s prijedlogom tuženika.

8. Dakle, u ponovljenom postupku tužitelj je prvenstveno ukazivao da je Županijski sud u Splitu promijenio svoje pravno shvaćanje vezano uz prava potrošača na punu restituciju neovisno o tome što su sukladno odredbama ZID ZPK/15 sklopili konverziju kredita iz CHF u EUR, a tuženik se u ponovljenom postupku pozivao na praksu Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz koje bi prema tvrdnjama tuženika proizlazilo da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi ugovora o kreditu i/ili dodatka kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi odnosno da tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tuženik je tvrdio i da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu dovelo do ne pripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Dakle, u ponovljenom postupku je prvenstveno sporno ima li tužitelj uslijed provedene konverzije i sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15 pravo na isplatu utuženog iznosa, sa zatraženim zakonskim kamatama.

9. Na temelju ponovljenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), sud je ocijenio preostali dio tužbenog zahtjeva, o kojem već nije pravomoćno odlučeno, osnovanim.

10.Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.900,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 15.5.2007. zaključen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209136155, kreditna partija 7103649848 između Zagrebačke banke d.d. Zagreb i HŠ, kao korisnika kredita i VŠ kao založnog dužnika, da je kredit odobren na iznos od 78.900,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Rok otplate kredita je ugovoren na 15 godina, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, a prvi anuitet je iznosio 599,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, važećem na dan plaćanja.

11. Analizom predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209136155 već je pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim , odnosno već je pravomoćno utvrđeno da su navedene odredbe ništetne.

12. Nadalje nije bilo sporno da je tužitelj 19.1.2016. s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Iz istog proizlazi da su ugovorne stranke utvrdile da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl.2. tog Dodatka Ugovoru iznosi 42.847,37CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30.9.2015. iznosi 299.107,72 kn, te da na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita iznosi 81 mjesec, a da preplata na dan 30.9.2015. iznosi 54.668,04 kn, koja će se koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta/rata po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta/rate podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, a dok je Korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli dio anuiteta/rate, a dok se zadnjom uplatom iz preplate podmiruje dio anuiteta/rate koji može biti manji od 50% anuiteta/rate, te je Korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta/rate, dok je Korisnik kredita nakon iskorištenja preplate nadalje podmirivati anuitete/rate u punom iznosu ( članak 6. Sporazum o preplati). Nadalje proizlazi da su člankom 8. Dodatka ugovoru o kreditu ugovoreni uvjeti otplate kredita u EUR, odnosno da na dan 30.9.2015. nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. tog Dodatka ugovoru, koja je zakonski učinak konverzije, kojega na temelju Zakona prinudno snosi tuženik, iznosi 27.114,37 EUR, koju je tužitelj dužan platiti tuženiku zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama tog članka Dodatka ugovoru, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Nadalje proizlazi da se redovna kamatna stopa sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, da fiksni dio kamatne stope iznosi 3,48 %, te se mijenja do konačne otplate kredita, zatim da varijabilni dio kamatne stope na dan 30.9.2015. iznosi 2,36 %, odnosno da visina redovne kamatne stope na dan 30.9.2015. iznosi 5,84 % godišnje, a zbog umanjenja redovne kamatne stope temeljem diskrecijske ocjene tuženika ukupna redovna kamatna stopa iznosi 5,59% godišnje. Člankom 9. Dodatka ugovoru o kreditu ugovorena je otplata kredita iz koje proizlazi da anuitet po kamatnoj stopi iz čl. 8.

Dodatka ugovoru iznosi 402,64 eura.

13. Iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi da je Dodatak ugovoru o kreditu o konverziji dobrovoljno potpisao jer nije imao drugog izbora s obzirom na obiteljsku situaciju i sve ostalo.

14. Kako je već Županijski sud u Splitu naveo Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita: – učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona, - razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajn ih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

15. Iz Dodatka ugovoru o kreditu od 19.siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita i postigle su sporazum o preplati, kako je već naprijed navedeno i taj Dodatak ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Gos-1/2019, a kao što to navodi i Županijski sud u Splitu, kao i da je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio ZID ZPK usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., kao i da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. S obzirom da Vrhovni sud Republike Hrvatske apostrofira da je sporazum o konverziji trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele u ponovljenom postupku je navedeno i utvrđivano.

16 U postupku je određeno izvođenje dokaza financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji HŠP radi utvrđenja koliko je tužitelj platio više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu predmetnim ugovorom o namjenskom kreditu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu od 30.9.2015., uz uračunavanje pretplate iz konverzije , pravilnim obračunom po ZOO zatvaranjem prvo zateznih kamata i kao i na okolnost visine kamata na iznos preplate utvrđen konverzijom od dana preplate do 30. 9.2015. ( navedeno s obzirom na shvaćanje VSRH iz prosinca 2022., koje u konačnici nije prošlo službu evidencije VSRH).

17.Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje HŠP proizlazi da je 15. svibnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu između stranaka, na iznos od 78.900,00 CHF uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje. Ugovoren je rok otplate kredita 15 godina (180 mjeseci), te da se isti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 599,96 CHF. Vještakinja je prikazala promjene visine kamatnih stopa po predmetnom Ugovoru o kreditu i navela da je razlika anuiteta izračunata na način da je od anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje otplate kredita dobiven iznos iz prvog otplatnog plana u CHF i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita. Nadalje je iz nalaza i mišljenja proizlazilo da je da je tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika više platio CHF 3.536,13 odnosno 15.662,23 kuna. Razlika radi promjene tečaja izračunata je na način da je na anuitete po promjenama kamatne stope primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama, te iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF više platio 80.541,96 kuna, odnosno da je s osnova promjene kamatne stope od strane tuženika i promjene tečaja CHF više platio 96.204,19 kuna i prikazala je izračun preplate uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i preračune obveza po tečaju na dan korištenja kredita do 30.09.2015., odnosno do izračuna konverzije. Vještakinja je navela da je tužitelju kredit isplaćen 21.5.2007. po tečaju 1 CHF = 4,429202 kuna, odnosno iznos od 349.464,03 kune, te da ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita proizlazi da je tužitelj do 30.9.2015. više je uplatio 96.204,59 kuna. Nadalje proizlazi da je 19.1.2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom iz CHF u EUR. Prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neopterećena glavnica kredita iznosi 27.114,37 EUR, a preplata iznosi 54.668,04 kuna, koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta. Vještakinja je izradila izračun na način da je na iznose preplata za razdoblje od 15.6.2007. do 8.11.2011. (djelomično) obračunala zateznu kamatu i zateznu kamatu i iznos preplate namirila iz utvrđene preplate iz Dodatka Ugovoru u iznosu od 54.668,04 kuna. Vještakinja je navela da ako se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30.9.2015. namire više uplaćeni iznosi od 32.888,93 kuna u razdoblju od 15.6.2007. do 8.11.2011. i obračunata kamata na te iznose 21.779,11 kuna prema izračunu preplaćeni iznosi do 30.9.2015. iznose 63.315,26 kuna, odnosno 8.403,38 Eura i prikazala je preplaćeni iznos po mjesecima i u skladu s time je tužitelj konačno precizirao tužbeni zahtjev. Također vještakinja je navela da prema dokumentu tuženika izračun konverzije na dan 30.9.2015. preplata iznosi 54.668,04 kuna koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta, dok obračunata zatezna kamata na iznose iz izračuna konverzije do 30.9.2015. iznosi 16.271,11 kuna i taj iznos je prikazala po pojedinačnim mjesečnim iznosima. Vještakinja je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje te je iskazala da je u nalazu i mišljenju izračunala razlike sukladno zadatku suda, s tim da je u nalazu i mišljenju u tabeli 3. iskazana razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa, dok je u tabeli 4. razlika više plaćenog radi promjene tečaja, a u tabeli 5. prikazana je ukupna razlika. Iskazala je da je u nalazu i mišljenju uzela u obzir točne uplate tužitelja, a ne simulirane uplate tužitelja kako je to predložio tuženik. Radi potvrde ispravnosti obračuna i točnog tijeka zatezne kamate izrađena je tabela 6. u kojem su prikazane obveze po tečaju na dan isplate kredita i po prvom otplatnom planu koje su odbijene od stvarno izvršenih uplata. Dakle, cjelokupni postupak izvršila je na način kako bi tuženik da je u poslovnim knjigama provodio knjiženja po principu fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja iskazivao promjene. Vještakinja je istaknula da tuženik kroz cijelo razdoblje otplate kredita nije iskazivao dug prema tužitelju odnosno tužitelj je stalno bio u preplati. Vezano za primjedbu tuženika da je pogrešno obračunata zatezna kamata na preplate i da tužitelj na tu kamatu nema pravo iskazala je da je zatezna kamata obračunata na preplate koje su iskazane prije konverzije u njenom izračunu te da bi tužitelj u svakom slučaju da nije bilo konverzije imao pravo na tu zateznu kamatu od dana preplate do dana podmirenja te obveze od strane tuženika. Vještakinja je iskazala da u nalazu i mišljenju u točki 5. nije obračunala zateznu kamatu na preplate koje je utvrdio tuženik u obračunu konverzije već je obračunala zateznu kamatu na preplatu koju je sama utvrdila u svom nalazu na način da je primijenjena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj (tabela 7.) i do iskorištenja iznosa preplate obračunala zateznu kamatu, a što je sve vidljivo iz tabele 9.

18. U ponovljenom postupku u kojem je vještakinji naloženo da se očituje je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene, s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate do konverzije kredita, kao i je li pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita CHF-EUR, stalna sudske vještakinja HŠP se očitovala da da je konverzija provedena sukladno zakonu te da su u obzir uzete sve uplate tužitelja u razdoblju od isplate kredita do 30.9.2015. odnosno do dana provedbe konverzije. Stalna sudska vještakinja je iskazala da neovisno o provedenoj konverziji tužitelj ima preplate kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju, dakle da preplate prije provođenja konverzije ukupno iznose 96.204,19 kuna. Uračunavanje preplate iz konverzije izvršeno je na dva načina i to u prvom načinu koji je naveden pod točkom 5. na preplate do 8.11.2011. obračunata je zatezna kamata do 30.9.2015. koja je do dana preplati utvrđenoj u ranijim izračunima i od koje je oduzeta preplata koja je utvrđena u postupku konverzije na koji način je dobivena preplata u ukupnom iznosu od 63.315,26 kuna na dio preplate koja nije iskorištena u ovom izračunu, dakle na dospijeća nakon 8.11.2011. dalje teče kamata do dana plaćanja. Iskazala je da je pod točkom 6. nalaza, a prema zadatku suda izvršen obračun na preplate koje je u svom izračunu konverzije utvrdio tuženik i to od dana nastanka preplate do 30.9.2015. i ta kamata iznosi 16.271,11 kuna ili 2.159,55 eura. Vještakinja je nadalje na upit tuženika je li tužitelj provedenom konverzijom doveden u položaj kao da je digao kredit u eurima, odgovorila da da, no da u tom slučaju nisu priznate preplate koje su nastale s osnova promjena kamatnih stopa i s osnova promjena tečaja CHF, a što je bio zadatak u ovom predmetu.

19.Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje HŠP sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke i zadatkom koji joj je odredio sud.

20. Dakle, u provedenom postupku je utvrđeno da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK te da su u obzir uzete sve uplate tužitelja u razdoblju od isplate kredita do 30.9.2015. odnosno do dana provedbe konverzije te da neovisno o provedenoj konverziji tužitelj ima preplate u ukupnom iznosu od 63.315,26 kuna , odnosno 8.403,38 eura koje tužitelju nisu priznate u konverziji i to preplate koje su nastale s osnova promjena kamatnih stopa i s osnova promjena tečaja CHF . Slijedom navedenoga sud je konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu, a o kojem nije pravomoćno odlučeno ocijenio osnovanim, s obzirom da prema stajalištu suda sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ništetnosti utuženih odredaba osnovnog ugovora o namjenskom kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, s obzirom na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje HŠP također ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju priznat i/ili vraćen iznos kao razlika između plaćenih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih anuiteta kredita. Također i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije propisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Prema stajalištu suda pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi je osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to potrošačko pravo ukida ili ograničava to prema stajalištu suda mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe sa pravom Europske unije. Zakonodavac to nije učinio, tako da prema stajalištu suda nije osnovan stav tuženika da potrošači koji su konvertirali CHF kredite nemaju pravo na isplatu, odnosno da su izgubili pravo na potpunu restituciju. Valja reći i da sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita i nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna. Točno je i da je tužitelj slobodnom voljom pristao na ponuđenu konverziju, međutim prema stajalištu suda tužitelj se sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije odrekao svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK/15. Valja reći i da odredbe čl. 19.a., 19.b i čl. 19c ZID ZPK/15, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u vezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO, u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 25. ZPK) i tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Dodatka ugovoru o kreditu, ne može se pravno osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepošten ih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu ima pravo restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo. Dakle, s obzirom da je u provedenom postupku utvrđeno da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15 te da su u obzir uzete sve uplate tužitelja u razdoblju od isplate kredita do 30.9.2015. odnosno do dana provedbe konverzije te da neovisno o provedenoj konverziji tužitelj ima preplate u ukupnom iznosu od 63.315,26 kuna, odnosno 8.403,38 eura, koje tužitelju nisu priznate u konverziji i to preplate koje su nastale s osnova promjena kamatnih stopa i s osnova promjena tečaja CHF, sud je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama ocijenio osnovanim, primjenom čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. ZOO, te čl. 1115. ZOO, koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate od dana nakon dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje, ocijenio osnovanim i to iz razloga što je tuženik sam uvrstio ništetne ugovorne odredbe u ugovor o kreditu i utuženi iznos je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o visini zatezne kamate u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO i njezinim izmjenama.

21. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude tog suda broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dakle nakon 13. lipnja 2014. kada je postala pravomoćna, tužitelj saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope, kao niti u odnosu na potraživanje vezano uz ništetnu odredbu ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, s obzirom da je ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da ni u tom dijelu nije nastupila zastara potraživanja i rok zastare teče od 14. lipnja 2018. Nadalje, valja reći da je tužitelj u tužbi zatražio isplatu iznosa od 70.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama. Podneskom od 25.siječnja 2021. je smanjio tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu iznosa od 63.315,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, a konačno je precizirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje, odnosno ispravio greške u pisanju brojeva i računanju podneskom od 16. kolovoza 2023., na način da je zatražio isplatu iznosa od 8.403,38 Eura, odnosno 63.315,26 kn, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate. Slijedom navedenoga, s obzirom da je tužitelj tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev, odnosno djelomično povukao tužbu, a smanjenje tužbenog zahtjeva se ne smatra preinakom tužbe, sud je ocijenio da nije osnovan tuženikov prigovor zastare , s obzirom da do dana podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. računajući od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. nisu protekli zastarni rokovi od 5 godina.

22.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u cijelosti, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 200,00 eura sukladno tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr. 54. Tarife. Tužitelju je priznat trošak za sastav obrazloženih podneska od 25.1.2021., 13.8.2023., 30.12.2024. u visini od 200,00 eura, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, uz vezi s tbr.54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima održanim 9.6.2022. , 12.10.2023., 6.3.2025. i 6.2.2026. u visini od 200,00 eura, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda, s obzirom da na isto nije pristupio punomoćnik tužitelja. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.600,00 eura. Na navedeno valja obračunati i PDV po stopi od 25% u iznosu od 400,00 eura, sukladno tbr.46 Tarife. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.050,00 kn, odnosno 139,36 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora u iznosu od 70.000,00 kn, te trošak plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 130,49 eura, sukladno Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 37/23), te trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn odnosno 265,45 eura. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.535,30 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 23. ožujka 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno čl.106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnicima ZOU mr.LŠ i Dejan Kuharić, iz

Ludbrega, Vladimira Nazora 1

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Lopašićeva 6