Poslovni broj Pn-63/2025-15

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri, odvjetnicima u Rijeci, radi naknade štete , nakon glavne javne rasprave zaključene 9. veljače 2026., održane u prisutnosti punomoćnice tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 23. ožujka 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tuženik EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, dužan je isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 1.569,10 EUR sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 9.6.2025. (odnosno dana podnošenja tužbe sudu) do namirenja, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku 15 dana".

II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, da tuženiku Euroherc osiguranju d.d., OIB: 22694857747, naknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi od 9. lipnja 2025. naveo da se dana 19. travnja 2006. dogodila prometna nezgoda na način kako to proizlazi iz Zapisnika o očevidu PU Istarske, Postaje prometne policije Pula od 20. svibnja 2006., u kojem štetnom događaju je osiguranik tužitelja DČ upravljao motociklom reg istarske oznake: [registarska oznaka], vl. KČ, kada je došlo do sudara sa vozilom tip "Yugo Koral 55", u vlasništvu TČ, kojim je upravljao vozač ŽČ, koje je vozilo registarske oznake: [registarska oznaka] tada bilo osigurano kod tuženika policom br. [broj police], u kojoj nezgodi je osiguranik tužitelja DČ zadobio teške tjelesne ozljede.

1.1. Za navedeni štetni događaj tužitelj prihvaća da postoji suodgovornost / doprinos osiguranika tužitelja DČ nastanku prometne nezgode i šteti u omjeru od 70 % jer je upravljao motociklom brzinom višom od dopuštene, pod utjecajem alkohola i nije nosio zaštitnu kacigu, a osiguranika tuženika u omjeru od 30 % jer nije propustio vozilo, u ovom slučaju motocikl koji se kretao cestom s prednošću prolaska, kako to proizlazi iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4804/2015 od 14. lipnja 2017. Spomenuta pravomoćna presuda donesena je u parničnom postupku koji se između ovosudnih stranaka vodio pred Trgovačkim sudom u Pazinu radi naknade štete, vezano za isti štetni događaj, pod poslovnim brojem P-95/2015, u kojem je donijeta pravomoćna presuda od 12. svibnja 2015., kojima je utvrđena odštetna odgovornost tuženika prema utvrđenom doprinosu 70 % osiguranika tužitelja DČ i 30 % osiguranika tuženika ŽČ, i dosuđena naknada štete nastala isplatama invalidske mirovine osiguraniku DČ za obračunsko razdoblje od 1. svibnja 2009. do 30. travnja 2011.

1.2. Također, pred Trgovačkim sudom u Pazinu pravomoćno je okončan parnični postupak koji se vodio pod poslovnim brojem P-385/2017, između ovosudnih stranaka, za daljnje obračunsko razdoblje isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja DČ od 1. svibnja 2011. do 31. srpnja 2017., u kojem je presuda poslovni broj P-385/2017 od 28. veljače 2019. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-2103/2019 od 18. svibnja 2020., dok je za razdoblje isplate invalidske mirovine osiguraniku DČ u razdoblju od 1. kolovoza 2017. do 30. lipnja 2022. u tijeku postupak pred Općinskim sudom u Puli - Pola pod poslovnim brojem Pn-118/2020. Nadalje, pred Općinskim sudom u Puli- Pola pod poslovnim brojem P-198/2008 osiguranik ovdje tužitelja DČ vodio je parnični postupak protiv ovdje tuženika, radi naknade štete iz istog štetnog događaja, u kojem je provedeno više vještačenja radi dokazivanja odlučnih činjenica ovog štetnog događaja.

1.3. Rješenjem tužitelja broj 19449 od 18. rujna 2009. osiguraniku DČ, kod kojeg je zbog ozljede izvan rada 50 % (prometne nezgode iz točke I tužbe) i ozljede na radu 50 %, nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato je počevši od 9. veljače 2009. pravo na invalidsku mirovinu. Tuženik je temeljem navedenih pravomoćnih presuda za prethodno obračunsko razdoblje od 1. svibnja 2009. do 30. travnja 2011. namirio tražbinu dana 30. kolovoza 2017., a za razdoblje od 1. svibnja 2011. do 31. srpnja 2017. dana 27. srpnja 2020. Tužitelju nastaje daljnja šteta time što se na temelju rješenja tužitelja broj 19449 od 18. rujna 2009. osiguraniku DČ i dalje isplaćuje invalidska mirovina, koja daljnja šteta za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. svibnja 2025. prema obračunu novčanih davanja iz mirovinskog osiguranja od 5. lipnja 2025. iznosi 10.460,68 eura, odnosno s osnova ozljede izvan rada (50 %) iznosi 5.230,34 eura, a s osnova doprinosa osiguranika tuženika nastanku predmetne prometne nezgode u omjeru od 30 % iznosi 1.569,10 eura. Tužitelj je dužan na temelju odredbi čl. 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13) i čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 115/18), namiriti tužitelju utuženi iznos na ime naknade štete sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe, uvećano za parnični trošak. Predlaže da sud nakon provedenog postupka prihvati njegov tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da priznaje kao nespornu činjenicu nastanak prometne nezgode od 19. travnja 2006. u kojoj su sudjelovali sudionici tj. vozila opisana u tužbi, dok sve ostale navode osporava u cijelosti. Kako se tužba ne temelji na Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu već na Zakonu o mirovinskom osiguranju, tuženik osporava pasivnu legitimaciju. Ukazuje da njegova obveza u svakom konkretnom odnosu nastaje na temelju ugovora o osiguranju sklopljenog sa vlasnikom konkretnog vozila kojim je prouzročena šteta i na temelju Zakona o obveznom osiguranju u prometu kojim je reguliran sadržaj tog njihovog međusobnog odnosa. Upravo u tom pravnom okviru potrebno je razmatrati visinu obveze tuženika i u konkretnoj stvari. Obvezu tuženika potrebno je utvrđivati primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09; u daljnjem tekstu ZOOP). Prema čl. 27. st. 3. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji ako bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu, a što se utvrđuje vještačenjem. U prilog iznijetom ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo u odluci broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. i broj Rev-2320/2015 od 21. svibnja 2019. Budući da tužitelj uopće nije dokazao osnov i visinu štete primjenom čl. 27. ZOOP, tuženik smatra da je već sada moguće donošenje odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku pročitane su isprave sadržane u spisu.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao osiguravatelja mirovinskog osiguranja, za isplatu razmjernog iznosa invalidske mirovine isplaćene tužiteljevu osiguraniku DČ u razdoblju od 1. srpnja 2022. do 31. svibnja 2025. Naime, osiguraniku tužitelja je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti koja je nastala kao posljedica ozljede izvan rada u omjeru od 50 % - prometne nezgode koju je prouzročio ŽČ upravljajući vozilom osiguranim kod tuženika. Tužitelj navodi da za utuženo razdoblje razmjerni iznos invalidske mirovine s osnove ozljede izvan rada iznosi 5.230,34 eura, a s obzirom na doprinos osiguranika tuženika u omjeru od 30 %, potražuje iznos od 1.569,10 eura.

6. Pritom, na temelju dokumentacije u spisu utvrđene su sljedeće, među strankama nesporne, činjenice:

- da se dana 19. travnja 2006. u Puli na raskrižju Mutvoranske ulice, Ulice 43. istarske divizije i Ulice J. Žakna dogodila prometna nezgoda, u kojoj su sudjelovali osiguranik tužitelja DČ kao vozač motocikla reg istarske oznake [registarska oznaka] i osiguranik tuženika ŽČ koji je upravljao osobnim vozilom reg istarske oznake [registarska oznaka];

- da je odgovornost za prometnu nezgodu utvrđena pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-95/2015 od 12. svibnja 2015., djelomično preinačenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4804/2015-3 od 14. lipnja 2017., na način da je osiguranik tužitelja odgovoran za štetu 70 %, a osiguranik tuženika 30 %;

- da je u trenutku prometne nezgode vozilo registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao ŽČ bilo osigurano kod tuženika temeljem police osiguranja od automobile odgovornosti broj 0810193988;

- da je tužitelj rješenjem od 18. rujna 2009. svom osiguraniku DČ priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u iznosu od 570,80 kuna, na način da mu je 50 % invalidnine priznato zbog ozljede izvan rada (predmetne prometne nezgode) i 50 % zbog ozljede na radu, s time da je pravo na isplatu invalidske mirovine uspostavljeno počevši od 1. svibnja 2009.

6.1. Nadalje, iz ispisa isplata dostavljenih po tužitelju, koje tuženik nije osporio (list 60-77 spisa), proizlazi da je tužitelj svom osiguraniku DČ u utuženom razdoblju (od 1. srpnja 2022. do 31. svibnja 2025.) isplatio invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 10.460,68 eura (pri čemu 50 % navedenog iznosa, koji se odnosi na ozljedu izvan rada, iznosi 5.230,34 eura, a tužitelj potražuje 30 % toga iznosa, koliko iznosi doprinos osiguranika tuženika nastanku štete).

7. Među strankama je prvenstveno sporna primjena materijalnog prava, odnosno sporno je primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme izvršenih isplata invalidske mirovine, po kojim odredbama bi tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, ili se primjenjuje čl. 27. Zakona o obveznom osiguranju u prometu.

8. Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO/05) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Štetni događaj je samo jedna od pretpostavki koje se moraju ostvariti da bi do štete došlo (čl. 1045. ZOO/05). Tužitelju šteta nije nastala danom nastanka štetnog događaja ni danom priznanja prava na invalidsku mirovinu jer tim trenutkom njegova imovina nije umanjena. Tužitelju šteta, u vidu umanjenja imovine, nastaje tek isplatom svakog pojedinog iznosa mirovine te se na pravo tužitelja da zahtijeva naknadu štete primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u trenutku isplate svakog pojedinog iznosa mirovine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-x-436/10 od 2. veljače 2011.).

9. Prema odredbi čl. 161. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje u tekstu: ZOMO) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu; 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja te 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

10. Odredbom čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23, dalje u tekstu: ZOOP) propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

11. Prema stavu ovoga suda, u konkretnom sporu kojega je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv štetnikova osiguratelja radi naknade štete koju trpi u vidu isplaćene mirovine, valja primijeniti čl. 27. ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja i koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine.

11.1. Naime, tuženik nije štetnik već je osiguravajuće društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP. Prema odredbi čl. 8. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tome Zakonu i uvjetima za osiguranje. Obveza tuženika u konkretnom slučaju proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljenog s vlasnikom motornog vozila. Kao osiguratelj motornog vozila štetnika tuženik se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik, već ima obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača štetnika) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stoga tuženik može odgovarati samo u okviru odredaba zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, konkretno ZOOP, kojim je uređen opseg osigurateljnog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, na temelju čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja.

11.2. Iako je ZOMO kasniji zakon, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, jer je ZOOP posebniji zakon budući da uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZOMO, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZOMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZOMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Stoga, kao posebniji (lex specialis), valja primijeniti ZOOP.

11.3. Prema ocjeni ovoga suda, a u skladu s jasnim izričajem odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

11.4. No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

11.5. Pravna shvaćanja iz ove odluke predstavljaju recentnu i ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u većem broj odluka, npr. Rev 90/2023- 2 od 4. travnja 2023., Rev 1149/2022-2 od 20. ožujka 2024., Rev 620/2024-2 od 15. svibnja 2024., Rev 958/2024-2 od 10. srpnja 2024. i dr.

12. Dakle, u konkretnom je slučaju, radi utvrđenja osnovanosti (i visine tužbenog zahtjeva) valjalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12.1. Tužitelj, kao aktivna stranka u postupku koja postavlja tužbeni zahtjev, bio je dužan iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i za te činjenice predložiti dokaze. Tužitelj nije predložio nikakve dokaze na okolnost utvrđivanja visine štete kao razlike u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP. Naime, na izričit upit suda, tužitelj je na ročištu glavne rasprave naveo da ne predlaže financijsko vještačenje prema odredbama ZOOP, već je predložio vještačenje samo na okolnost izvršenih isplata (iznosa invalidske mirovine), koji dokazni prijedlog je sud odbio kao nepotreban, jer tuženik nije ni osporio izvršene isplate, već je u tijeku postupka isticao da tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP.

12.2. Slijedom navedenoga, kako tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da postoji razlika između iznosa mirovine koji je isplaćen na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan.

13. Tuženik je uspio u sporu pa mu je tužitelj na temelju čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) dužan naknaditi parnični trošak. Tuženiku pripada nagrada od 100 bodova za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/23), što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 200,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV od 50,00 eura (Tbr. 46. Tarife) ukupno iznosi 250,00 eura.

U Puli 23. ožujka 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- Tužitelju

- Tuženiku po punomoćnicima