REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2, Pazin

Poslovni broj P-179/2024-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mihaeli Kaligari Hek, u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica ŽR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, Dalmatinova 4, i tuženica Zagrebačka banka d. d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici ER, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j. t. d. Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 25. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženice Zvonimira Kalembera Skoka, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j. t. d., 23. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 10.445,81 eura (po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF), sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

– na iznos od 2,85 eura od 16. ožujka 2008.

– na iznos od 0,05 eura od 16. travnja 2008.

– na iznos od 2,32 eura od 16. listopada 2008.

– na iznos od 13,27 eura od 16. studenog 2008.

– na iznos od 39,70 eura od 16. siječnja 2009.

– na iznos od 40,14 eura od 16. veljače 2009.

– na iznos od 26,03 eura od 16. ožujka 2009.

– na iznos od 29,27 eura od 16. travnja 2009.

– na iznos od 29,91 eura od 16. svibnja 2009.

– na iznos od 24,34 eura od 16. lipnja 2009.

– na iznos od 25,31 eura od 16. srpnja 2009.

– na iznos od 21,26 eura od 16. kolovoza 2009.

– na iznos od 27,33 eura od 16. rujna 2009.

– na iznos od 20,58 eura od 16. listopada 2009.

– na iznos od 24,94 eura od 16. studenog 2009.

– na iznos od 24,25 eura od 16. prosinca 2009.

– na iznos od 36,01 eura od 16. siječnja 2010.

– na iznos od 43,57 eura od 16. veljače 2010.

– na iznos od 41,93 eura od 16. ožujka 2010.

– na iznos od 49,44 eura od 16. travnja 2010.

– na iznos od 63,19 eura od 16. svibnja 2010.

– na iznos od 65,29 eura od 16. lipnja 2010.

– na iznos od 81,25 eura od 16. srpnja 2010.

– na iznos od 80,71 eura od 16. kolovoza 2010.

– na iznos od 113,80 eura od 16. rujna 2010.

– na iznos od 94,53 eura od 16. listopada 2010.

– na iznos od 98,98 eura od 16. studenog 2010.

– na iznos od 116,66 eura od 16. prosinca 2010.

– na iznos od 118,47 eura od 16. siječnja 2011.

– na iznos od 111,23 eura od 16. veljače 2011.

– na iznos od 115,61 eura od 16. ožujka 2011.

– na iznos od 115,84 eura od 16. travnja 2011.

– na iznos od 129,23 eura od 16. svibnja 2011.

– na iznos od 157,67 eura od 16. lipnja 2011.

– na iznos od 190,03 eura od 16. srpnja 2011.

– na iznos od 222,68 eura od 16. kolovoza 2011.

– na iznos od 167,56 eura od 16. rujna 2011.

– na iznos od 148,78 eura od 14. listopada 2011.

– na iznos od 150,26 eura od 16. studenog 2011.

– na iznos od 152,82 eura od 16. prosinca 2011.

– na iznos od 168,82 eura od 16. siječnja 2012.

– na iznos od 173,63 eura od 16. veljače 2012.

– na iznos od 168,39 eura od 16. ožujka 2012.

– na iznos od 167,60 eura od 16. travnja 2012.

– na iznos od 170,25 eura od 16. svibnja 2012.

– na iznos od 174,87 eura od 16. lipnja 2012.

– na iznos od 169,11 eura od 16. srpnja 2012.

– na iznos od 167,52 eura od 16. kolovoza 2012.

– na iznos od 153,39 eura od 16. rujna 2012.

– na iznos od 165,57 eura od 16. listopada 2012.

– na iznos od 171,24 eura od 16. studenog 2012.

– na iznos od 167,47 eura od 16. prosinca 2012.

– na iznos od 162,95 eura od 16. siječnja 2013.

– na iznos od 161,40 eura od 16. veljače 2013.

– na iznos od 159,79 eura od 16. ožujka 2013.

– na iznos od 171,04 eura od 16. travnja 2013.

– na iznos od 154,49 eura od 16. svibnja 2013.

– na iznos od 151,78 eura od 16. lipnja 2013.

– na iznos od 153,40 eura od 16. srpnja 2013.

– na iznos od 151,70 eura od 16. kolovoza 2013.

– na iznos od 157,76 eura od 16. rujna 2013.

– na iznos od 161,67 eura od 16. listopada 2013.

– na iznos od 163,58 eura od 16. studenog 2013.

– na iznos od 170,40 eura od 16. prosinca 2013.

– na iznos od 163,52 eura od 16. siječnja 2014.

– na iznos od 159,25 eura od 16. veljače 2014.

– na iznos od 163,19 eura od 16. ožujka 2014.

– na iznos od 159,75 eura od 16. travnja 2014.

– na iznos od 154,83 eura od 16. svibnja 2014.

– na iznos od 155,89 eura od 16. lipnja 2014.

– na iznos od 159,41 eura od 16. srpnja 2014.

– na iznos od 162,21 eura od 16. kolovoza 2014.

– na iznos od 162,93 eura od 16. rujna 2014.

– na iznos od 165,94 eura od 16. listopada 2014.

– na iznos od 170,25 eura od 16. studenog 2014.

– na iznos od 171,07 eura od 16. prosinca 2014.

– na iznos od 171,70 eura od 16. siječnja 2015.

– na iznos od 171,37 eura od 16. veljače 2015.

– na iznos od 171,37 eura od 16. ožujka 2015.

– na iznos od 171,37 eura od 16. travnja 2015.

– na iznos od 171,37 eura od 16. svibnja 2015.

– na iznos od 171,37 eura od 16. lipnja 2015.

– na iznos od 171,37 eura od 16. srpnja 2015.

– na iznos od 171,37 eura od 16. kolovoza 2015.

– na iznos od 171,37 eura od 16. rujna 2015., sve do isplate;

kao i iznosa od 2.665,81 eura (po osnovi razlike glavnice) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

II. Djelomično se prihvaća eventualno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice te se:

1. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3208126980, kreditna partija broj: 7103451877, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 22. prosinca 2006., a koja glasi: „…u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d. d.…“, te u odredbi čl. 7. koja glasi:

„… sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora …“, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3208126980, kreditna partija broj: 7103451877, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 22. prosinca 2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi: „… prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“, u odredbi čl. 2. koja glasi: „… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, te u odredbi čl. 7. koja glasi: „… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“, pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

3. Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati 7.949,77 eura (sedam tisuća devetsto četrdeset devet eura i sedamdeset sedam centi) zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi do 31. prosinca 2015. od 8,14 %, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. od 8,05 %, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. od 7,88 %, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. od 7,68 %, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. od 7,41 %, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. od 7,09 %, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. od 6,82 %, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. od 6,54 %, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. od 6,30 %, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. od 6,11 %, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. od 5,89 %, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. od 5,75 %, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. od 5,61 %, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. od 5,49 %, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. od 5,31 %, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. od 5,5 %, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. od 7 %, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. od 7,50 %, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. od 7,25 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. od 6,15 %, od 1. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025. po stopi od 5,15 %, a od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. ; dalje: ZOO), uvećanoj za tri postotna poena.

4. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa iznad dosuđenog u t. II. 3., odnosno za iznos od 2.665,81 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da glavni tužbeni zahtjev za isplatu djelomično povučen, za iznos od 685,24 eura sa zateznim kamatama.

II. Dopušta se preinaka tužbe od 17. prosinca 2025.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.818,75 eura (tisuću osamsto osamnaest eura i sedamdeset pet centi) sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2026. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 13. lipnja 2023. pred Općinskim sudom u Puli – Pola podnijela tužbu (zaprimljena pod posl. br. P-697/2023) protiv tuženice radi: 1) utvrđenja da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe iz Ugovora o kreditu br. 3208126980 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 22. prosinca 2006., kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 96.000,00 CHF, a kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope (promjenjiva kamatna stopa), te kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka (valutna klauzula), sve kako je to pobliže opisano u t. I. i II. izreke presude; te radi 2) isplate iznosa od 11.131,05 eura / 83.866,87 kuna sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačno preplaćeni iznos anuiteta do isplate, a kojeg da je tužiteljica pretplatila na ime ništetnih odredbi; i 3) isplate iznosa od 2.665,81 eura / 20.085,57 kuna sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022., po osnovi razlike glavnice u konverziji.

1. 1. Tužbu je obrazložila u bitnome navevši:

– da ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika; da u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate; da je navedena odredba dio je standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim odredbama se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu; da je tužiteljica bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženicu kao davatelja kredita kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja

– da je prilikom ugovaranja valutne klauzule tuženica propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

– da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta, a povećavala se u nekoliko navrata i kamatna stopa

– da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i da su takve odredbe ugovora ništetne

– da se shodno tome i predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka imaju utvrditi ništetnim, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost

– da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila

– da činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen dodatak uz ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija nije od utjecaja na pravo tužiteljice da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog govora.

1. 2. Nakon u ovom postupku izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, u podnesku od 17. prosinca 2025. (str. 333–339), tužiteljica je tužbu u odnosu na glavni zahtjev za isplatu djelomično povukla (za iznos od 685,24 eura), na način da konačno potražuje isplatu iznosa od 10.445,81 eura (po osnovi pretplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF) sa zateznim kamatama na tekućim na svaki pojedinačno preplaćeni iznos anuiteta do isplate), te isplatu iznosa od 2.665,81 eura na ime nepriznatog iznosa umanjene glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice), sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. U tom je podnesku ujedno postavila dva kumulirana tužbena zahtjeva, navevši da u slučaju da sud ne prihvati prvu varijantu obračuna vještaka, (uz utvrđenje ništetnosti) potražuje 10.615,58 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, a ako se i taj odbije, tada je predložila prihvaćanje drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva kojim (uz utvrđenje ništetnosti) potražuje 3.349,33 eura (na ime zateznih kamata na pojedinačno utvrđene pretplate) sa (daljnjim) zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od 28. rujna 2023. (str. 96–112) tuženica je osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, u pogledu osnove i visine, te je istaknula prigovor zastare, i to na sve/bilo koji iznos dospio prije 13. lipnja 2018., a posebno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na koju je zastara nastupila odavno s obzirom na presuđenje u kolektivnom sporu (13. lipnja 2014.). Nadalje, tužiteljici je osporila status potrošača.

2. 1. Osporavanje je obrazložila, u bitnome, navodima:

– da su sve uplate tužiteljice (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate), kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate, uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15

– da je tužiteljica prihvatila konverziju predmetnog kredita izvršenu od strane tuženice sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužiteljica potpisala dodatak ugovoru o kreditu

– da je sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije, koji je tuženica morala prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom

– da su tužiteljici povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite

– da nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove

– da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, a istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati (pa je na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti); a osim toga tužiteljica je vlasnica obrta za usluge [obrt], u vezi sa savjetovanjem kod poslovanja i upravljanja, stoga se zasigurno ne može smatrati prosječnim potrošačem s pravom pozivanja na načelna utvrđenja u kolektivnom sporu.

2. 2. U prilog svojih tvrdnji citirala je brojnu sudsku praksu.

2. 3. Usprotivila se preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska od 17. prosinca 2025., te je i za preinaku istaknula prigovor zastare. U konačnici je predložila odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Predmet je rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola, broj 31 Su 83/2024-3 od 9. veljače 2024., ispravljeno rješenjem broj Su-83/2024-5 od 13. veljače 2024., ustupljen ovome sudu na rješavanje.

4. Budući da je nakon u ovom postupku provedenog vještačenja tužiteljica smanjila prvo postavljeni tužbeni zahtjev, došlo je (u tom dijelu) do djelomičnog povlačenja tužbe (a ne preinake) iz čl. 193. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka USRH, 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka USRH, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), za kojeg je, budući da je do smanjenja došlo nakon što se tuženica upustila u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženice. Tuženica se na smanjenje tužbenog zahtjeva nije očitovala (već se samo usprotivila „preinaci“), pa je sud smatrajući da je tuženica pristala na djelomično povlačenje (čl. 190. st. 4. ZPP-a), utvrdio djelomično povlačenje tužbe kao u t. I. izreke rješenja. Glede preinake tužbenog zahtjeva, odnosno isticanja eventualnih tužbenih zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, sud je navedeno prihvatio polazeći od odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a (koja propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka), a uzimajući u obzir i zaključak donesen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. da je u predmetima po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

5. U dokaznom postupku pročitane su i razgledane isprave u spisu, i to: ugovor o namjenskom kreditu od 22. prosinca 2006. (str. 11–16), dodatak ugovoru o kreditu od 18. siječnja 2016. (str. 17–22), uz izvadak iz zemljišne knjige (str. 23), obavijest o izračunu efekata konverzije od 14. siječnja 2016. (str. 24), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 25), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. (str. 26) i otplatne tablice (str. 27–29, 32–36), pregled promjena kamatne stope po kreditnoj partiji 7103451877 (str. 31), obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 37, 59–64, 68, 72, 76, 80–71) uz otplatne planove (str. 38–45, 65–67, 69– 71, 73–75, 77–79, 82–83), izračun konverzije uz prijedlog izmjene ugovora (str. 46– 58), promet po kreditu (str. 84–89), dopis od 19. rujna 2011. (str. 90–91), opomena pred tužbu (str. 92–93), dopis od 12. studenog 2015., uz izračun (str. 116–124), te izvadak iz obrtnog registra (str. 125). Nadalje, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oec., (pisani nalaz i mišljenje od 3. rujna 2025., str. 281–301; usmeno iznošenje nalaza i mišljenja 11. prosinca 2025., str. 326–327), te je saslušana tužiteljica (str. 327–328).

6. Ocjenom izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je odlučio da je glavni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu nije osnovan, a da je eventualno postavljeni tužbeni zahtjev (prvi) djelomično osnovan. Kako je djelomično prihvatio prvi eventualno postavljeni tužbeni zahtjev (u kojem je sadržan i drugo postavljeni), o drugo postavljenom tužbenom zahtjevu sud nije odlučivao.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu br. 3208126980, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 22. prosinca 2006., o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i sve kasnije izmjene tih odluka (kako je specificirano u t. I. i II. izreke presude), i posljedično tome zahtjev za 1) isplatu preplaćenih iznosa na ime tečajne razlike do konverzije 30. rujna 2015. u iznosu 10.445,81 eura sa zateznim kamatama na svaki pojedinačno preplaćeni iznos do isplate, te 2) isplatu iznosa od 2.665,81 eura na ime manje priznate glavnice konverzijom sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Eventualni tužbeni zahtjev (prvi) odnosi se na isplatu iznosa od 10.615,58 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. (koji obuhvaća uz razliku glavnice u iznosu 2.665/,81 eura, i preplaćene iznose na ime tečajne razlike i obračunate zatezne kamate u iznosu 3.349,33 eura, umanjeno za priznatu pretplatu tužiteljici).

8. Nesporno je u ovom postupku (jer to stranke nisu osporile, a proizlazi i izvedenih dokaza):

– da su stranke 22. prosinca 2006., i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor, sklopile Ugovor o kreditu br. 3208126980, kreditna partija br. 7103451877, kojim ugovorom je tuženica odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 96.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita; namjene kupnja kuće i oranice (čl. 1. i 6. ugovora)

– da je rok otplate kredita ugovoren na 15 godina (180 mjeseci) u visini mjesečnog anuiteta od 729,98 CHF, sve prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (anuiteti dopijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu; prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 3.353,59 kn), uz kamatnu stopu 4,50 % , koja je ugovorena kao promjenjiva (čl. 2., 3. i t. ugovora)

– da su stranke nakon sklapanja predmetnog ugovora, i nakon što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/2015.; dalje ZID ZPK) 30. rujna 2015., sukladno odredbama toga Zakona, sklopile 18. siječnja 2016. dodatak uz predmetni ugovor o kreditu, kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-o

– da je predmetnom konverzijom utvrđen početni iznos odnosno stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita tj. 441.031,48 kn, odnosno 59.940,05 eura

– da je iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30. rujna 2015., naveden u dodatku ugovora o kreditu 32.340,43 eura odnosno 246.824,68 kn (po primijenjenom tečaju 7,632078 za 1 EUR); koji iznos ostatka glavnice je neovisan o uplatama tužiteljice i predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu.

9. Sporan je domašaj sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, odnosno pripada li tužiteljici s obzirom na izvršenu konverziju kredita pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi eventualno ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli; kao i tzv. razlika glavnice. Dakle, sporna je osnova, potom visina potraživanja, te pitanje zastare novčane tražbine tužiteljice. Sporan je i njezin status potrošača.

10. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.), i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.), i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. 1. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju čl. 502.a – 502.h Zakon o parničnom postupku, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka USRH, 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka USRH) i čl. 131.

– 141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s time tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezin interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

10. 2. Vrhovni sud RH je u odluci posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud RH potvrdio je utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.

11. I u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za istovjetno utvrđenje. Takvu odluku ovaj sud je utemeljio na odredbama Zakona o zaštiti potrošača, i to tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje do 7. travnja 2014. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007. – ispravak, 79/2009., 89/2009. – ispravak, 75/2009. – Zakon o potrošačkom kreditiranju, 133/2009. – Zakon o platnom prometu, 78/2012. i 56/2013.), i to čl. 96. i 97. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima; kao i na odredbi čl. 502.c citiranog Zakona o parničnom postupku koja propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa (na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi), a iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka (donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača); te činjenici da je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu došlo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama.

11. 2. Glede prigovora tuženice o statusu potrošača tužiteljice, neosnovano tuženica ukazuje da tužiteljica nije dokazala da ima status potrošača. U situaciji kada iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podignula za kupnju kuće za stanovanje, u kojoj kući je i živjela, a da i u ugovoru o kreditu stoji da je odobren za kupnju kuće i oranice, tada je na tuženici bio teret dokaza da tužiteljica nema status potrošača. Ona na te okolnosti nije predložila dokaze, a iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu namjeravala sredstva utrošiti u nekretninu koju bi koristila u privatne svrhe, što je naposljetku i učinila.

12. Svi navodi tuženice kojima osporava ništetnost odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli neodlučni su, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a konkretno u ovome predmetu tuženica nije dokazala da bi tužiteljica (za koju je utvrđeno da je postupala kao potrošač) u postupnosti bila upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih je mogla donijeti informiranu odluku. Upravo suprotno, iz iskaza tužiteljice, čiji je iskaz sud pozitivno vrednovao ocijenivši ga uvjerljivim i vjerodostojnim, proizlazi da tužiteljica nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten o pravnim i ekonomskim posljedicama radi donošenja informirane odluke za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu. Tužiteljici je, kako to proizlazi iz njezinog iskaza, uručen pripremljeni ugovor, na čiji sadržaj nije mogla utjecati. Nije joj ponuđen drugi model ugovora (primjerice u drugoj valuti), već joj je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji te joj je sugerirana valuta CHF. Nisu joj pojašnjene pojedine odredbe ugovora. Nije upozorena na rizike koji prate sklapanje ugovora. Nije joj prikazano ni buduće kretanje valute CHF, posebno ne način na koji bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla razumjeti. Na konverziju je pristala iz stanja nužde, kao privremeno rješenje.

13. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa

– načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

13. 1. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njihove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljivo nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio (tako Županijski sud u Puli – Pola, u odluci posl. br. Gž-345/2024- 2 od 5. ožujka 2025.).

13. 2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je završila višu ekonomsku školu, no neovisno o navedenom, iz njezinog iskaza ne proizlazi, a niti je tuženica to dokazala, da bi se o predmetnim ugovornim odredbama pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako je te ugovorne odredbe bila unaprijed formulirana od strane tuženice, to se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a takve nepoštene ugovorne odredbe su, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništetne.

14. Pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora tužiteljici pripada i na temelju općih propisa obveznog prava, odredbe čl. 328. u vezi s čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (čl. 327. i 328.). Na to pravo tužiteljice ne utječe ni činjenica da su stranke konvertirale predmetni ugovor. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti obnovom, a niti nagodbom stranaka (čl. 326.)

15. Slijedom svega iznesenog, valjalo je odlučiti kao u t. II. 1. i 2. izreke presude i utvrditi da su u predmetnom ugovoru o kreditu br. 3208126980 ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

16. Suprotno navodima tuženice, tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli (na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica nije zahtijevala isplatu) odnosno pravo na razliku između utvrđene visine preplaćenih iznosa i priznate preplate, neovisno o izvršenoj konverziji.

16. 1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c t. 6. ZID ZPK na način kako je to propisano tim zakonom. Glavna svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Odredbama ZID ZPK, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga (i) prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

16. 2. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., VR protiv ERSTE Bank Hungary Zrt., C-118/17, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, a s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., C-452/18, protiv Ibercaja Banco, SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno (tako i Županijski sud u Rijeci u svojoj odluci posl. br. Gž-3773/2020-5 od 26. lipnja 2024., ali i Županijski sud u Puli

– Ž u odluci posl. br. Gž-498/2024-2 od 2. rujna 2024.).

16. 3. Osim toga, Vrhovni sud RH je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Shvaćanje da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.

16. 4. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a koji zahtjev nije u zastari. Ovo iz razloga jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2023. neosnovan je prigovor zastare tuženice jer propisani petogodišnji zastarni rok dotad nije protekao.

17. Glede visine tužbenog zahtjeva, po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanje je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

17. 1. U ovom slučaju provedenim je vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oec., čiji je nalaz i mišljenje sud u konačnici ocijenio kao objektivan i izrađen na temelju stručnih i iskustvenih saznanja, i to unatoč primjedbama tuženika (koje primjedbe su u osnovi bile pravne prirode i koje su otklonjene), utvrđeno da, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatila 10.445,81 eura. Nadalje, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatila 241,55 eura. Nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.665,81 eura. Dakle, tuženica je za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije. Tužiteljica je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 5.845,37 eura na dan 30. rujna 2015.

17. 2. Usmeno saslušan, vještak je napomenuo da je njegova zadaća bila da se u obzir uzme preplata koja je tužiteljici priznata dodatkom ugovora o kreditu, a budući da nije specificirano na koji način, tada je primijenjen standardni način prebijanja tražbina uzimajući u obzir članke 171. i 172. ZOO-a. Iznio je i obračun bez preplate po kamati (koja je bila obuhvaćena pisanim nalazom, po nalogu suda), a budući da je preplata po kamati u inicijalnom nalazu i mišljenju iskazana primjenjivši početni tečaj, odnosno tečaj isplate, tečajne razlike su u cijelosti identične onima kakve bi bile i da nije iskazana kamatna stopa. Razlika nastaje kod obračuna zateznih kamata na pojedinačno utvrđenu preplatu te one iznose 3.349,33 eura, a kada se stave u odnos s utvrđenom preplatom, nakon oduzimanja zateznih kamata od preplate, ostatak neiskorištene pretplate iznosi 2.496,04 eura. Navedeni ostatak se nadalje umanjuje od ukupnog potraživanja, odnosno od glavnice budući da su sve zatezne kamate iskorištene. Nakon umanjenja, ukupno potraživanje tužiteljice (glavnica) na dan 30. rujna 2015. temeljem tečajnih razlika, uključujući i razliku glavnice, iznosi 10.615,58 eura.

18. Tužiteljici pripada pravo („samo“) na iznos preplate po osnovi promjene u tečaju CHF u razdoblju od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu do sklapanja dodatka, odnosno 10.445,81 eura, sve sa zateznim kamatama od dana plaćanja tako preplaćenih iznosa, pa do isplate (od dana kada je ista plaćala dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, u smislu čl. 1115. ZOO-a). Te zatezne kamate obračunate su do 30. rujna 2015. u iznosu 3.349,33 eura. Međutim, od tog ukupnog iznosa valja oduzeti priznatu pretplatu tužiteljici (13.795,14 eura minus 5.845,37 eura), pa slijedi da tužiteljici pripada iznos pretplate od 7.949,77 eura.

18. 1. Tužiteljica pored navedenog, nema pravo i na isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženice u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđene primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, a koja razlika prema obračunu vještaka iznosi 2.665,81 eura. Iznos koji tužiteljica potražuje na ime razlike glavnice je posljedica sklapanja dodatka ugovora o kreditu, a tužiteljica nije dokazala da su neke od odredbi tog dodatka nepostojeće ili ništetne niti ovaj sud, po službenoj dužnosti, može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti. Osim toga, tužiteljica nije dokazala (niti to uopće tvrdi) da konverzija ne bi bila provedena u skladu s odredbama ZID ZPK (a vještak je u nalazu utvrdio da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015, sukladno odredbama ZID ZPK uzevši u obzir sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su iskazani kao preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom). Tužiteljici su sklapanjem dodatka ugovora o kreditu smanjene preostale glavnice te je ona prihvatila visinu novih glavnica izraženih u valuti euro i pristala na daljnju obvezu prema tim glavnicama, pa nema pravo na razliku po osnovi razlika glavnice.

18. 2. U izračun nisu uzete tzv. negativne razlike jer tuženica nije potrošač niti se može pozvati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Tužiteljica nije bilo što primila ili stekla bez osnove jer je uplate primala tuženica u cijelosti.

19. Slijedi da se dodatkom ugovora o kreditu nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu i da tužiteljica ima i dalje pravo na razliku između utvrđene visine preplaćenih iznosa i priznate preplate jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom ZID ZPK, a koja je razlika redoslijedom umanjenja iznosi 7.949,77 eura (priznata pretplata 5.845,37 eura umanjena je prvo od obračunatog iznosa preplaćenih kamata u iznosu 3.349,33, a za ostatak od 2.496,04 eura od dijela ukupno priznatih tečajnih razlika u iznosu 10.445,81 eura).

20. Budući da prvotno potraživanje tužiteljica nije umanjila za iznos priznate pretplate, glavni tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu primjenom odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a odbijen je, kao u t. I. izreke presude, čime su se stekli uvjeti za odlučivanje o preostalim zahtjevima. Eventualni prvo postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je prihvaćen te je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi 7.949,99 eura sa daljnjim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, a za iznos od 2.665,81 eura (razlika između zatraženih 10. 615,58 eura i dosuđenih 7.949,99 eura, a što predstavlja tzv. razliku glavnice) sa zateznim kamatama tužbeni zahtjev je odbijen, sve kao u t. II. 3. i 4. izreke presude.

21.Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

21. 1. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a odluka o troškovima donosi se prema uspjehu stranaka u sporu. Prema st. 2. istog čl. ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Kod djelomičnog uspjeha stranaka u postupku potrebno je prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh“ i „razmjerni dio troškova“ ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

21. 2. Iako je tužiteljičin glavni zahtjev (za isplatu) odbijen, a podredni prihvaćen (djelomično) ne utječe na (konačni) uspjeh stranaka u postupku, s obzirom na to da se oba zahtjeva temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i da u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije nastao nikakav trošak (tako i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 451/2022-2 od 3. listopada 2023. u kojoj je odgovoreno na pravno pitanje o naknadi parničnog troška kod eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva kada je glavni zahtjev odbijen, a prihvaćen eventualno kumulirani, na način: „Kada je sud odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio je podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev pri čemu u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije nastao nikakav posebni trošak, tužitelj je uspio u sporu u cijelosti i pripada mu parnični trošak u cijelosti.“).

21. 3. Kod odlučivanja o trošku kad se radi o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva potrebno je odrediti relevantnu vrijednost predmeta spora u odnosu na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva prema tuženici. Konkretno, glavni tužbeni zahtjev se odnosi na isplatu novčane tražbine u iznosu ukupno 13.111,62 eura (nakon financijskog vještačenja), a prihvaćeni podredno postavljeni tužbeni zahtjev se dijelom odnosi na nenovčanu tražbinu, za koju je tužiteljica u tužbi nije označila vrijednost, a dijelom na novčanu tražbinu u iznosu 10.615,58 eura. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju tužiteljica u odnosu na tuženicu uspjela djelomično s podredno postavljenim tužbenim zahtjevom za isplatu, to se pri određivanju vrijednosti parničnih radnji tužiteljice u smislu Tbr. 7 t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023.) ima primijeniti vrijednosti razreda od

1.327,01 eura do 13.272,00 eura

21. 4. Tužiteljica je u sporu uspjela u pogledu osnove sa 100 %, a u pogledu visine djelomično sa 75 %, što ukupno iznosi 175 %, a podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 87,5 %. S druge strane, tuženica je glede osnove uspjela s 0 %, a u odnosu na visinu s 12,5 %, ukupno 12,5 %, a što podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) iznosi 6,25 %. Kada se nakon toga oduzme veći postotak s kojim je uspjela tužiteljica od manjeg postotka uspjeha tuženice dobije se 81,25 % iznosa, pa tuženica treba tužiteljici naknaditi 81,25 % opravdanog i potrebnog troška.

21. 5. Tužiteljici pripada zatraženi trošak nagrade odvjetniku za sastav tužbe i podnesaka od 7. siječnja 2025. (zadatak vještaku), 2. prosinca 2025. i 17. prosinca 2025. (očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka), te za zastupanje na ročištima održanim 5. studenog 2024., 11. prosinca 2025. i 25. veljače 2026., sve po 100 bodova, ukupno 600 bodova x 2,00 eura/bod, odnosno 1.200,00 eura uvećano za PDV po stopi 25 %, odnosno 300,00 eura, sveukupno 1.500,00 eura, sve prema tbr. 7. t. 1., tbr. 8. t. 1. i tbr. 9 t. 1., tbr. 46., tbr. 52. i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. S obzirom na postotak uspjeha u sporu, tužiteljici pripada 1.218,75 eura. Tom iznosu treba pribrojiti iznos od 600,00 eura, koliko je tužiteljica uplatila za vještačenje.

21. 6. Tužiteljici nisu priznati troškovi za sastav opomene (jer opomena u konkretnom slučaju nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe) i podnesaka od 24. listopada 2023. (kojim se traži odobrenje za podnošenje podneska, jer nije odobreno) 26. listopada 2024. (kojim se unatoč tome što nije odobreno, očituje na navode iz odgovora na tužbu) i 21. veljače 2026., jer je riječ o troškovima koji prema ocjeni ovog suda koji je vodio postupak, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Materijalni troškovi nisu specificirani, a niti je dostavljen dokaz da su nastali, pa nisu ni dosuđeni. Tužiteljica sudske pristojbe nije platila, a niti će joj plaćanje u ovom stadiju postupka biti naloženo (s obzirom na zakonsko oslobođenje) pa ni ti troškovi nisu priznati.

21. 7. Glede zatraženih putnih troškova i troškova izbivanja iz pisarnice, o njima će se odlučiti sukladno čl. 11. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/2013., 33/2015., 82/2015., 82/2016., 67/2018., 126/2019. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 130/2020. – Odluka USRH, 21/2022., 60/2022. – Odluka USRH, 16/2023. – Odluka USRH, 155/2023., 36/2024., 136/2025.).

21. 8. O zatraženom trošku za zastupanje na ročištu za objavu odlučit će se naknadno nakon što ono bude održano, kada će se znati je li tužiteljici taj trošak nastao.

21. 9. Stoga je tuženici naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.818,75 eura sa zateznim kamatama od presuđenja (23. ožujka 2026.) do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, kao u t. III. izreke rješenja, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen, kao u t. IV. izreke rješenja, te je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka odbijen u cijelosti, kao u t. V. izreke rješenja.

U Pazinu 23. ožujka 2026.

Sutkinja

Mihaela Kaligari Hek

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 (petnaest) dana od dostave presude.

DNA:

– tužiteljica po pun.

– tuženica po pun.