Poslovni broj P-155/2025-46
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Loran Milanović, odvjetnik u Rovinju, protiv tuženika HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o., Distribucijsko područje Elektroistra Pula, Pula, Vergerijeva 6, OIB: 46830600751, radi činidbe, nakon održane glavne rasprave zaključene 2. veljače 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Josipa Valića, odvjetnika u Puli i punomoćnice tuženika KI, diplomirane pravnice, 23. ožujka 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženomu HEP - Operator distribucijskog sustava d.o.o., DP Elektroistra Pula, Vergerijeva 6, Pula, Pogon Rovinj, Vijenac Braće Lorenzetto BB, OIB 46830600751, izvesti radove premještanja postojeće niskonaponske zračne mreže sa stambenog objekta u [adresa] u vlasništvu tužitelja, a sve u skladu s ponudom, Troškovnikom tuženika broj 203000115 od 15. listopada 2015. i projektom, grafičkim prikazom nove trase SKS-A koji je sastavni dio Troškovnika od 15. listopada 2015., u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 dana.“
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 13. prosinca 2017. navodi da je vlasnik i posjednik obiteljske kuće u mjestu [adresa], kućni broj 23A, sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica]/Z, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Ističe da su na predmetnoj kući, na dva mjesta, na vanjskim nosivim zidovima ugrađeni nosači koji nose metalne vodove (žice) niskonaponske zračne električne mreže u selu [adresa], a s kojim uređajima i vodovima gospodari tuženik. Navodi da je 9. rujna 2014. tužitelj podnio tuženiku zahtjev za skidanje električnih vodova s njegove kuće i premještaj niskonaponske zračne električne mreže na neku drugu lokaciju, s obzirom na to da namjerava svoju kuću građevinski preurediti. Nadalje, navodi da nakon što su djelatnici tuženika utvrdili da takva mogućnost postoji, da je tužitelju dostavljen grafički prikaz izvedbe nove trase te troškovnik s pozivom na plaćanje materijala i radova koji će nastati na izmještanju u ukupnom iznosu od 4.564,69 kuna, a koji iznos je tužitelj u cijelosti uplatio. Ističe da je tuženik premještanje vodova predvidio na način da se na javnu površinu, put k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], opće dobro kojim upravlja i gospodari Općina Kanfanar, ugradi betonski stup na prikladno mjesto uz rub asfaltirane ceste pa je tuženik zatražio i suglasnost Općine Kanfanar, koja je tim povodom izdala pisanu suglasnost 9. srpnja 2015. Nakon što je sve bilo ugovoreno i spremno da tuženik izvrši svoju preuzetu obvezu, isti je dostavio tužitelju dopis kojim ga obavještava da zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa na nekretnini na kojoj je trebalo ugraditi betonski stup odbijaju zahtjev tužitelja i predlažu povrat uplaćenih sredstava tužitelju. Tužitelj smatra da je razlog neizvršenja preuzete obveze tuženika naveden u dopisu od 11. listopada 2016. samo neosnovani izgovor pa kako te radove ne može izvršiti nitko osim tuženika kao ovlaštenog operatera distribucijskog sustava električne energije, tužitelj je onemogućen započeti s građevinskim radovima na svom objektu. Ističe da tuženik godinama koristi njegovu nekretninu kao poslužnu te da je nosače niskonaponske zračne mreže postavio bez suglasnosti vlasnika poslužne nekretnine, a vlasniku poslužne nekretnine nikada nije platio naknadu. Služnost vodova nije upisana u zemljišnu knjigu, ali faktično postoji. Prema stajalištu tužitelja, tuženik je izradom tehničke dokumentacije radi premještanja niskonaponske zračne mreže prihvatio da postoji drugi prikladan način za distribuciju električne energije pa nije svrhovito da se nekretnina tužitelja na dosadašnji način opterećuje, a i korist od ovakve služnosti vodova je manja od štete koju trpi tužitelj koji je onemogućen u planiranim građevinskim zahvatima. Zato je tužitelj u tužbi predlož io da sud donese presudu kojom će se ukinuti služnost električnih vodova niskonaponske zračne mreže na njegovoj nekretnini k. č. br. [katastarska čestica]/Z, kuća, dvorište i koliba, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], naložiti tuženiku da ukloni nosače nadzemne električne linije ugrađene na kući tužitelja u mjestu [adresa], te zabraniti svako daljnje korištenje ovom služnošću, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
1.1. U podnesku od 25. srpnja 2018. tužitelj navodi da je među strankama zasnovan obvezni odnos u trenutku kada je tuženik prihvativši zahtjev (narudžbu) tužitelja istome ispostavio Troškovnik broj 203000115 od 15. listopada 2015. zajedno s grafičkim prikazom (projektom) izvedbe građevinskih radova na premještanju niskonaponske zračne mreže. Cijenu za izvođenje predviđenih radova u iznosu od 4.564,69 kuna tužitelj je kao naručitelj radova platio u cijelosti. Budući da je tužitelj prihvatio ponudu izvođača plaćanjem predviđene cijene radova, time da je faktično i pravno zaključen ugovor o građenju. Tuženik je, prije nego što je dostavio ponudu (u formi troškovnika) naručitelju, zatražio i dobio pisanu suglasnost za izvođenje radova na javnoj površini od Općine Kanfanar koja upravlja i gospodari predmetnom javnom površinom. Slijedom navedenoga, tužitelj je kao naručitelj i sudionik u zasnovanom obveznom odnosu, svoju obvezu u cijelosti ispunio. S druge strane, tuženik kao izvođač koji se obvezao prema određenom projektu izvesti ugovorene (i plaćene) radove sada odbija izvršiti svoju obvezu pozivajući se na nastup bitno promijenjenih okolnosti koje da mu otežavaju, poskupljuju i onemogućuju izvršenje svoje obveze. Kao objektivnu nemogućnost izvršenja preuzete obveze tuženik navodi nastanak nepredviđenih imovinskopravnih prepreka odnosno jasno izraženu namjeru vlasnika susjedne nekretnine da spriječi izvođenje radova svim sredstvima. Tužitelj zaključuje da se radi o prijetnji neimenovane treće osobe uslijed čega se tuženik ustrašio i odustao od ispunjenja obveze. Iz čl. 25. st. 3. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom proizlazi da radove na premještanju dijelova mreže može izvoditi isključivo operater distribucijskog sustava, dakle isključivo tuženik, pa proizlazi, kako zaključuje tužitelj, da je prijetnja usmjerena prema službenoj ili odgovornoj osobi u vezi s njezinim radom. Po stajalištu tužitelja, tuženik je u takvoj situaciji bio dužan protiv te osobe podnijeti kaznenu prijavu, a ako to nije učinio znači da nije bilo ozbiljne prijetnje pa je onda dužan izvršiti svoju ugovorom preuzetu i propisom određenu obvezu. Ponašanje treće osobe, pa bila to i prijetnja, ne predstavlja izvanrednu okolnost nastalu nakon sklapanja ugovora uslijed čega bi ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak pa to ne može biti pretpostavka za raskid ugovora predviđena odredbom članka 369. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik navodi da nije sporno kako je novi betonski nosač niskonaponske mreže trebao biti postavljen na javnu površinu (javni put) i da se Općina Kanfanar s time suglasila pa treća osoba koja ničim ne dokazuje da bi se radovi izvodili na nekretnini u njegovu vlasništvu nije i ne može biti razlogom za odbijanje izvršenja obveze tuženika. Ako smatra da bi joj bila ugrožena određena prava, treća osoba može se koristiti sredstvima pravne zaštite, a ne nedopuštenim prijetnjama. Betonski je nosač trebao biti postavljen na javnom dobru, putu označenom kao k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Zbog navedenog, tužitelj je ustrajao u zahtjevu da tuženik ispuni svoju preuzetu obvezu pa je tužbu preinačio zahtijevajući da sud naloži tuženiku izvesti radove premještanja postojeće niskonaponske zračne mreže sa stambenog objekta u [adresa] u vlasništvu tužitelja, a sve u skladu s ponudom, Troškovnikom tuženika broj 203000115 od 15. listopada 2015. i projektom, grafičkim prikazom nove trase SKS-A koji je sastavni dio Troškovnika od 15. listopada 2015., u roku od 15 dana.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da je načelno bio voljan udovoljiti zahtjevu tužitelja za premještanje niskonaponskih vodova, jer je tada utvrdio da bi takav zahvat bio tehnički moguć, da se radi o zahvatu za kojega je Općina Kanfanar, kao uprav itelj lokalne ceste uz čiji rub je bio planiran zahvat, dala pozitivno mišljenje, kao i da se radi o naplatnoj usluzi predviđenoj čl. 25. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 14/06.), koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 127. Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 85/15.). Ukazuje kako čl. 25. st. 3. Općih uvjeta propisuje da stvarne troškove premještanja dijelova mreže odnosno priključka snosi podnositelj zahtjeva, a da uv jete premještanja određuje i radove izvodi operator distribucijskog sustava. Ističe da je neistinit navod tužitelja da je odbio njegov zahtjev i predložio povrat uplaćenih sredstava tužitelju, već je tuženik obavijestio tužitelja o nastanku novih okolnosti koje otežavaju, poskupljuju i onemogućuju tuženika u izvršenju namjeravanog zahvata. Naime, tuženik je zbog naknadno nastalih bitno promijenjenih okolnosti u odnosu na one koje su postojale u trenutku dogovora s tužiteljem bio obvezan obavijestiti tužitel ja o istima odnosno upoznati ga s činjenicom da je onemogućen u izvršenju zahtijevanog zahvata uslijed nastanka nepredviđenih imovinskopravnih prepreka odnosno jasno izražene namjere vlasnika susjedne parcele da spriječi izvođenje radova svim sredstvima, a koji je istovremeno izjavio i da se namjeravani zahvat planira izvršiti na dijelu nekretnine koja je u njegovom vlasništvu te da on to ne dopušta. Ističe da je u pokušaju da iznađe novo tehničko rješenje za premještaj mreže, različito od onog koji je bio predmet dogovora s tužiteljem, a koje bi eventualno omogućilo izvođenje radova radi izmještanja mreže, tuženik ponovno izašao na očevid na licu mjesta u prisutnosti načelnika Općine Kanfanar, kada je zajednički konstatirano da ne postoji mogućnost premještanja voda na drugu lokaciju bez zadiranja u nekretnine u vlasništvu trećih osoba. U objektivnoj nemogućnosti da pod tako izmijenjenim uvjetima izvrši naručenu uslugu u primjerenom roku i pod istim ranije pretpostavljenim stvarnim troškovima, tuženik je obavijestio tužitelja o nastaloj situaciji te je zatražio da ga tužitelj obavijesti o računu na koji će se izvršiti povrat do tada uplaćenih sredstava, a koja se neće moći angažirati u bliskoj budućnosti iz prethodno navedenih razloga. Tuženik osporava tvrdnju tužitelja da su razlozi neizvršenja preuzete obveze samo neosnovani izgovor. Ističe da, budući da samovlast nije zakonom dopuštena, nije mogao niti smio izvesti radove „na silu“, protivno jasno izraženom protivljenju eventualno pasivno legitimirane treće osobe koja je istakla niz prigovora stvarnopravne naravi i koja očito smatra da bi izvođenjem radova došlo do povrede njezinih zakonom zaštićenih prava u odnosu na spornu nekretninu. Tuženik ukazuje da je upoznao tužitelja s činjenicom da bi, radi eventualne realizacije zahvata, morao pokrenuti određene upravne postupke vezane uz akte za gradnju i nepotpuno izvlaštenje kao i niz drugih sudskih postupaka protiv trećih osoba te da bi tek po eventualnom pravomoćnom pozitivnom ishodu istih mogao zatražiti prisilno izvršenje odnosno obvezu treće osobe da dopusti i trpi izvođenje radova, a da bi se tom slučaju stvarni troškovi vezani uz izvršenje zahtijevanog premještaja vodova višestruko povećali te bi na temelju čl. 25. Općih uvjeta pali isključivo na teret tužitelja, kao naručitelja. Ističe da su navedene okolnosti u više navrata osobno prenesene i obrazložene tužitelju te su istome prezentirani i predvidivi povećani stvarni troškovi realizacije premještanja vodova tuženika pod novim okolnostima, koje je tužitelj izričito odbio prihvatiti i financirati. Osporava tvrdnje tužitelja da je uslijed neizvršenja obveza tuženika onemogućen započeti s građevinskim radovima na svom objektu, te ističe da je navedena niskonaponska mreža izvedena u izoliranom obliku kao samonosivi kabelski snop i ona nema dijelova pod naponom na vodičima već samo na spojnim mjestima, što znači da se, uz postavljanje prikladnih izolacijskih materijala (zaštitna cijev, izolacijski pokrivači i slično), mogu izvoditi radovi na fasadi ili drugi građevinski radovi na objektu i dok je niskonaponska mreža pod naponom te da za izvođenje radova tuženik izdaje propisanu dokumentaciju za siguran rad na postrojenju, sve prema Pravilima i mjerama sigurnosti pri radu na elektrodistribucijskim postrojenjima - Bilten 260 HEP- ODS d.o.o., i utvrđuje na koji se način vrši zaštita od napona dodira na navedenom dijelu niskonaponske mreže na kojoj se vrše radovi uređenja fasade ili neki drugi radovi. Ističe da mu se tužitelj nije nikada obratio sa zahtjevom za izdavanje dokumentacije za izvođenje građevinskih radova na objektu na kojem se nalazi mreža tuženika. Osporava i tvrdnje tužitelja da je nosače niskonaponske mreže postavio bez suglasnosti vlasnika poslužne nekretnine te da nije isplatio naknadu. Ističe da navedena mreža služi za napajanje električnom energijom kupaca [adresa], među kojima je upravo i tužitelj te da je ista postavljena šezdesetih, a rekonstruirana osamdesetih godina prošlog stoljeća, uz znanje i suglasnost vlasnika objekta, te za istu postoji kako građevinska tako i uporabna dozvola i tuženik od tada pošteno posjeduje stvarnu služnost prolaska električnog voda preko objekta tužitelja, izvršavajući trajno njen sadržaj, dok se vlasnik nekretnine nije tome protivio sve do podnošenja tužbe. Tuženik navodi da je ostvario pošteni posjed takve služnosti posjedovanjem iste više od 35 godina, u kojem razdoblju se vlasnici poslužne nekretnine - kuće u mjestu [adresa], sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica]/Z, nisu protivili izvršavanju služnosti, a tuženik je nije izvršavao zloupotrebom povjerenja vlasnika niti silom ili potajno, jer su oni po samoj logici stvari znali odnosno morali znati odnosno nije im moglo ostati nepoznato postavljanje predmetnih nosača pa je slijedom toga tuženik, kao vlasnik povlasnog dobra, dosjelošću, prešutnim pristankom tužitelja ili njegovih prednika, temeljem vršenja sadržaja prava služnosti kroz zakonom propisano vrijeme, stekao pravo stvarne služnosti prolaska električnih vodova na objektu tužitelja. Tuženik posebno ističe da je čl. 4. Zakona o energiji („Narodne novine“ broj 120/12, 14/14, 95/15, 102/15) propisano da su izgradnja energetskih objekata, njihovo održavanje i korištenje te obavljanje energetskih djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku. Nadalje, odredbom čl. 40. st. 1. Zakona o energiji, a koji je u ovom slučaju lex specialis, da je propisano da energetski subjekt ima pravo koristiti nekretnine koje nisu u njegovom vlasništvu za izgradnju i održavanje mreža, odnosno sustava koji služe za prijenos, odnosno transport i distribuciju energije u skladu s posebnim propisima, dok je odredbom st. 2. i 3. istog članka propisano da su pravne i fizičke osobe dužne omogućiti pristup energetskom subjektu na nekretnine na kojima su izgrađeni objekti, uređaji, mreža ili sustav, a u protivno čine prekršaj iz čl. 51. istog Zakona. Istovjetne odredbe da su postojale i u svim ranijim propisima kojima se regulirala djelatnost prijenosa i distribucije električne energije, najprije kao djelatnosti od općeg društvenog interesa, odnosno kasnije kao djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku. Ukazuje kako je mreža koja je predmet ovog postupka jedina postojeća mreža putem koje je moguće napajati [adresa] električnom energijom, da se ista svakodnevno koristi za obavljanje energetske djelatnosti, da služi za distribuciju električne energije kao i da, suprotno navodima tužitelja, ne postoji drugi prikladan način za distribuciju električne energije na tom području. Iz tog razloga da se ne može i ne smije udovoljiti postavljenom tužbenom zahtjevu za ukidanje stečene služnosti i uklanjanje nosača s kuće tužitelja, je bi se time ujedno morao ukloniti i pripadajući elektroenergetski vod koji s nosačem čini nerazdvojivi sustav koji služi za distribuciju električne energije, čime bi došlo do prekida u distribuciji električne energije u [adresa] i nastanka nenadoknadive materijalne i nematerijalne štete kako za tuženika tako i za građane naselja, te počinila povreda kogentnih materijalnih propisa kojima se posebno štiti i regulira obavljanje e lektroenergetske distributivne djelatnosti kao djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku. Tuženik ističe da stečena služnost nije prestala, ista se svakodnevno izvršava, na opterećenoj nekretnini tužitelja postoji naprava namijenjena upravo izvršavanju toga prava, te nije izgubljena svrha radi koje je služnost osnovana, već upravo suprotno. Stoga tužitelj nije ovlašten zahtijevati ukidanje nesporno stečene stvarne služnosti, iako ista nije upisana u zemljišnoj knjizi, sve do eventualnog financiranja tužitelja svih stvarnih troškova vezanih uz pripremu izgradnje, izgradnju i dovršetak izgradnje odnosno do puštanja u pogon nove mreže kojom će se supstituirati postojeća niskonaponska mreža u selu [adresa], koja je jednim dijelom postavljena na nosačima na vanjskim nosivim zidovima obiteljske kuće tužitelja. S obzirom na navedeno, tuženik osporava tužbeni zahtjev i predlaže da ga sud odbije kao neosnovanog.
2.1. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe navodeći da takva preinaka nije svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.
3. Tuženik je ujedno podnio protutužbu u kojoj navodi da tužitelj pogrešno smatra da se u konkretnom slučaju radi o zaključenju ugovora o građenju, jer se odnos parničnih strana u ovom postupku treba sagledati i cijeniti temeljem posebnih odredaba kojima se reguliraju odnosi strana prilikom premještanja dijelova elektroenergetske mreže, kao djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku, kao i temeljem odredaba koji reguliraju institut prelaganja služnosti. Radi se o posebnom naplatnom poslu koji je reguliran čl. 25. st. 3. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 14/06), koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 127. Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 85/15.). Navedenim člankom Općih uvjeta propisuje se da stvarne troškove premještanja dijelova mreže odnosno priključka snosi podnositelj zahtjeva, a uvjete premještanja određuje i radove izvodi operator distribucijskog sustava. Iz tog razloga tuženik je izradio Troškovnik broj 203000115, kojim su obuhvaćeni pretpostavljeni, a ne stvarni troškovi planiranog premještaja, a sve prema tada tuženiku dostupnim informacijama i saznanjima. Tuženik je bio voljan udovoljiti zahtjevu tužitelja za premještanje niskonaponskih vodova, jer je tada utvrdio da bi takav zahvat bio tehnički moguć, da je postojala pretpostavka da će se isti izvoditi isključivo na javnoj površini i da je Općina Kanfanar, kao upravitelj lokalne ceste uz čiji rub je zahvat bio planiran, dala pozitivno mišljenje. Sukladnom takvim saznanjima te Pravilima i uslugama u djelatnosti distribucije i opskrbe električnom energijom (HEP ODS, kolovoz 2006.) i Cjeniku nestandardnih usluga od 1. rujna 2006., tuženik je i sastavio Troškovnik, u koji je uračunao isključivo pretpostavljene buduće troškove materijala i građevinskih radova. Tuženik ističe da kao znak dobre volje prema zahtjevu tužitelja istome nije uračunao i troškove izvođenja elektromontažnih radova (manipulativni troškovi, radno vrijeme (sati rada) i troškovi transporta) koji se uobičajeno naplaćuju prilikom izvođenja radova na zahtjev trećih osoba. Nadalje, tuženik nije uračunao i troškove pripreme izgradnje (projektiranja, ishođenja akta za gradnju, rješavanja imovinskopravnih odnosa i dr.), jer u trenutku sastavljanja Troškovnika nije bilo naznake da će isti biti nužni za realizaciju premještaja. Nakon što mu je treća osoba onemogućila mirno izvođenje planiranih radova opisanih u Troškovniku, tuženik je, postupajući sukladno načelima savjesnosti i poštenja, obavijestio tužitelja o nastanku novih okolnosti koje objektivno otežavaju i poskupljuju pretpostavljenu cijenu (troškovi) pružanja usluge premještanja mreže odnosno onemogućuju tuženika u izvršenju namjeravanog zahvata po pretpostavljenoj cijeni (troškovima) i u dogovorenim rokovima. Tuženik naglašava da nije mogao ili smio izvesti radove „na silu“, protivno jasno izraženom protivljenju eventualno legitimirane treće osobe koja je istakla niz prigovora stvarnopravne naravi i koja očito smatra da bi izvođenjem radova došlo do povrede njezinih zakonom zaštićenih prava u odnosu na spornu nekretninu. Ova okolnost podrazumijeva potrebu da tužitelj utvrdi stvarno stanje, da isključi istinitost stvarnopravnih ili drugih prigovora, odnosno potrebu angažiranja mjeničnog i/ili drugih vještaka, čime se ujedno povećavaju početno planirani troškovi zahvata, a sve radi izbjegavanja nepotrebnih parničnih postupaka protiv tuženika. Nadalje, i pod pretpostavkom da se po vještaku i utvrdilo da treća osoba nema stvarnopravnih ili drugih prava u odnosu na spornu nekretninu, tuženik bi potom trebao zatražiti prisilne mjere osiguranja kojima bi se trećoj osobi naložila obveza suzdržavanja od bilo koje radnje kojom bi se spriječilo izvođenje planiranih radova. Pretpostavka traženja takve sudske zaštite je postojanje valjanog akta za građenje za planirani zahvat u prostoru, što tuženik nije posjedovao prilikom sastavljanja citiranog Troškovnika, a dokaz tome je i činjenica da troškovi vezani uz pribavu akta za građenje (izrada idejnog projekta, lokacijska dozvola, izrada glavnog projekta, geodetske usluge, naknade i pristojbe i dr.) nisu u njemu niti iskazani. Tuženik ponovno naglašava da je tužitelja prije pokretanja ovog postupka upoznao s promijenjenim okolnostima odnosno s činjenicom da bi tuženik u novonastaloj situaciji radi eventualne realizacije zahvata morao ishoditi akte za gradnju, pokrenuti postupak za nepotpuno izvlaštenje i druge sudske postupke protiv trećih osoba te da bi tek po eventualnom pravomoćnom pozitivnom ishodu istih mogao zatražiti prisilno izvršenje odnosno obvezu treće osobe da dopusti i trpi izvođenje radova. S tim u vezi, tuženik je tužitelja upoznao i s činjenicom izvjesnog povećanja stvarnih troškova izvršenja zahtijevanog premještaja vodova, a koji bi, temeljem čl. 25. Općih uvjeta pali isključivo na njegov teret, kao naručitelja. Navedene okolnosti su u više navrata osobno prenesene i obrazložene tužitelju te su istome prezentirani i predvidivi povećani (a po dovršetku izgradnje i stvarni) troškovi realizacije premještanja vodova tuženika pod novim okolnostima, a koji su iskazani u dokumentu Procjena troškova za izradu projektno-tehničke dokumentacije s geodetskim uslugama za premještaj niskonaponske mreže u selu [adresa] na zahtjev NI od 10. listopada 2017. Tužitelj je izričito i nedvosmisleno odbio prihvatiti financiranje svih stvarnih troškova koji će nastati u vezi s traženim premještajem, već je zahtijevao i ustrajao na izvršenju premještaja po fiksnoj cijeni od 4.564,69 kuna, što je za tuženika bilo neprihvatljivo. Tuženik ukazuje da se tužbom u biti zahtijeva prelaganje služnosti iz čl. 179. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Ističe da prema stavku 2. navedenog članka troškove prelaganja snosi vlasnik poslužne stvari. Tužitelj, kao vlasnik poslužne nekretnine, nije ničim dokazao da je izvršavanje postojeće služnosti na dosadašnjem mjestu njemu osobito tegobno. Tužitelju se, na njegov zahtjev, može omogućiti izvođenje potrebnih radova na njegovoj nekretnini poduzimanjem tehničkih mjera bez premještanja postojeće niskonaponske mreže na drugo mjesto. S obzirom na to da tužitelj izričito priznaje tuženika kao ovlaštenika služnosti kao i postojanje same služnosti, tuženik smatra neosnovanim tužbeni zahtjev kojim traži da se tuženiku naloži izvesti radove premještaja (prelaganja) niskonaponske zračne mreže sa stambenog objekta u vlasništvu tužitelja u skladu s Troškovnikom od 15. listopada 2015. Po stajalištu tuženika, tužitelj bi eventualno bio ovlašten zahtijevati premještaj (prelaganje) mreže (pod pretpostavkom da dokaže da je postojeće stanje za njega osobito tegobno) uz obvezu snošenja svih (stvarnih) troškova premještaja, a ne samo onih opisanih u Troškovniku od 15. listopada 2015., u primjerom roku koji se ima računati od dana ostvarenja zakonskih pretpostavki za izvođenje radova (ishođenja potrebnih dozvola, riješenih imovinskopravnih odnosa, stupanja u posjed nekretnine na kojoj se radovi trebaju izvoditi i dr.). Stoga ističe da tužitelj nije ovlašten zahtijevati premještaj postojeće niskonaponske zračne mreže odnosno prelaganje nesporno stečene stvarne služnosti u skladu s Troškovnikom tuženika od 15. listopada 2015., već se eventualno tuženiku može naloži takvo premještanje u cijelosti o trošku tužitelja, bez obzira na iznos troškova, odnosno sukladno svim stvarno nastalim troškovima vezanim uz pripremu izgradnje, izgradnju i dovršetak izgradnje, odnosno puštanje u pogon nove mreže kojom će se supstituirati postojeća niskonaponska mreža u selu [adresa], koja je jednim dijelom postavljena na nosačima na vanjskim nosivim zidovima obiteljske kuće tužitelja. S obzirom na navedeno, tužitelj je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Opreza radi, u slučaju da sud kao prethodno pitanje utvrdi da je postojeća služnost za tužitelja osobito tegobna i da potom usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se tuženiku nalaže izvođenje radova na premještaju postojeće niskonaponske zračne mreže sa stambenog objekta u [adresa] u vlasništvu tužitelja (prelaganje služnosti), tuženik je podnio protutužbu radi nalaganja tužitelju, sukladno članku 25. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 14/06.), koji se primjenjuju temeljem odredbe čl. 127. Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 85/15.), te st. 2. čl. 179. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, da snosi sve troškove koji će tuženiku nastati izvršenjem sudskog naloga iz usvojenog dijela tužbenog zahtjeva odnosno premještanja postojeće niskonaponske zračne mreže sa stambenog objekta u [adresa] u vlasništvu tužitelja, nastalih izvršenjem naloženog premještanja sukladno tuženikovim uvjetima premještanja i izvršenim radovima, u roku od 15 dana od dana dostave računa za izvršeni premještaj.
3.1. Na pripremnom ročištu od 16. siječnja 2019. tuženik je specificirao protutužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 52.148,69 kuna.
4. Raspravljanje po protutužbi bilo je razdvojeno iz razloga što je uređena tek na drugom pripremnom ročištu, kako bi se tužitelju omogućila priprema i kvalitetno očitovanje na protutužbu na pripremnom ročištu. Nakon zaključenja prethodnog postupka u predmetu po (razdvojenoj) protutužbi poslovni broj P-20/2019 taj je spis spojen na ovaj spis radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.
5. U odgovoru na protutužbu od 27. veljače 2019. tužitelj-protutuženik se usprotivio navodima tužiteljima. Osim navoda već isticanih u tužbi i ranijim podnescima, tužitelj navodi da su troškovi premještanja dijelova mreže izraženi u Ponudi-troškovniku u visini od 4.564,69 kuna, za koju cijenu se izvođač obvezao izvršiti sve radove, pa su neosnovani navodi tužitelja da bi se radilo o pretpostavljenim troškovima. Temeljem odredbe čl. 25. st. 3. Općih uvjeta tuženik ima ekskluzivno i isključivo pravo određivati uvjete premještanja i izvoditi radove, što je prilikom sastavljanja ponude kao ozbiljan gospodarstvenik znao, pa se ne može s uspjehom pozivati da u ponudi nije uračunao sve troškove koje bi imao u izvođenju radova na premještanju mreže. Ističe da on nije stručnjak koji bi trebao znati od kojih se elemenata sastavlja ponuda za izvršenje određenog rada pa je upravo zato od tužitelja i zatražio ponudu koju je i prihvatio i avansno platio. Smatra da je tužbeni zahtjev kako ga postavlja tužitelj neodređen i nedopušten, jer nema pravo zahtijevati da mu tuženik isplati „stvarne troškove“ koji će tek nastati u budućem izvršenju premještanja niskonaponske mreže, a sukladno tužiteljevim uvjetima i izvršenim radovima. Smatra da o tako postavljenom tužbenom zahtjevu sud ne može raspravljati pa tužbu s tako postavljenim tužbenim zahtjevom valja odbaciti.
6. Sud je, unatoč protivljenju tuženika, dopustio preinaku tužbe, kojom umjesto ukidanja služnosti zahtijeva ispunjenje ugovorne obveze, jer je ocijenio da je preinaka svrsishodna za konačno uređenje odnosa između stranaka, na temelju čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP). Naime, preinaka je učinjena prije drugog pripremnog ročišta te je tužbeni zahtjev utemeljen na činjenicama koje su iznesene već u tužbi slijedom čega preinaka nije pridonijela odugovlačenju postupka.
7. U ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Puli-Pola je već 11. ožujka 2022. pod poslovnim brojem P-1684/2017-29 donio presudu kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da izvede radove premještanja postojeće niskonaponske zračne mreže sa stambenog objekta u [adresa] u vlasništvu tužitelja, a sve u skladu s ponudom, Troškovnikom tuženika broj 203000115 od 15. listopada 2015. i projektom, grafičkim prikazom nove trase SKS-A koji je sastavni dio Troškovnika od 15. listopada 2015., u roku od 15 dana, kao i zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak (točka I izreke presude). Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan i protutužbeni zahtjev tuženika da se tužitelju naloži snositi stvarne troškove premještanja postojeće niskonaponske zračne mreže sa stambenog objekta u [adresa] u vlasništvu tužitelja, nastalih izvršenjem naloženog premještanja sukladno tuženikovim uvjetima premještanja i izvršenim radovima u iznosu od 52.148,69 kuna, u roku od 15 dana od dana dostave računa za izvršeni premještaj, kao i zahtjev tuženika da se tužitelju naloži da mu nadoknadi parnični trošak (točka II izreke presude).
7.1. Povodom žalbe tužitelja Županijski sud u Vukovaru je rješenjem poslovni broj Gž- 473/2022-3 od 24. ožujka 2025. djelomično ukinuo presudu Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj P-1684/201729 od 11. ožujka 2022. i to pod točkom I izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i u odluci o parničnom trošku te je u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
8. U dokaznom postupku pročitani su izvadci iz zemljišne knjige – neslužbene kopije, zahtjev od 9. rujna 2014., troškovnik od 15. listopada 2015., nalog za plaćanje od 28. listopada 2015., suglasnost Općine Kanfanar od 9. srpnja 2015., dopis HEP -a, Elektroistre Pula od 11. listopada 2016., rješenje bivše Općine Rovinj od 4. ožujka 1982., procjena troškova za izradu projektno-tehničke dokumentacije s geodetskim uslugama za premještaj nn mreže u selu [adresa] na zahtjev NI od 10. listopada 2017., izvadak iz zemljišne knjige za k. č. br. [katastarska čestica] k.o . [adresa], neslužbena kopija izvatka iz zemljišne knjige za k. č. br. [katastarska čestica]/Z k. o. [katastarska općina], Cjenik nestandardnih usluga u djelatnosti distribucije i opskrbe električnom energijom od 25. srpnja 2006., Pravila o uslugama u djelatnosti distribucije i opskrbe električnom energijom iz kolovoza 2006., Sporazum o pružanju projektantskih usluga - grupa 2 [adresa] i [adresa] sklopljen između tuženika kao naručitelja te PGT Škunca d.o.o. i Zemljomjerstvo d.o.o. kao izvođača od 18. studenoga 2015. s troškovnikom projektantskih usluga, Sporazum o pružanju geodetskih usluga - grupa 2Rovinj, Pazin i Labin sklopljen između tuženika kao naručitelja i Geo-Line d.o.o. kao izvođača od 5. studenoga 2015. s troškovnikom geodetskih usluga, izveden je dokaz uviđajem i mjerničnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Milki Kosanović, saslušani su svjedoci OI, MI, VI i II te je saslušan tužitelj-protutuženik i rješenje Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-473/2022-3 od 24. ožujka 2025. te dopunski iskaz svjedoka II.
9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari, nakon donošenja rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-473/2022-3 od 24. ožujka 2025., ostao je zahtjev tužitelja usmjeren na ispunjenje ugovorne obveze premještanja niskonaponske mreže za koju tvrdi da ju je ugovorio s tuženikom te da je svoju ugovornu obvezu u cijelosti ispunio, dok da tuženik svoju ugovornu obvezu nije ispunio.
11. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj vlasnik k. č. br. [katastarska čestica]/Z kuća dvorište i koliba upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na kojoj se nalazi konzola koja drži niskonaponsku mrežu tuženika, a koja služi za opskrbljivanje električnom energijom mještana sela [adresa]. Nesporno je da je tužitelj 9. rujna 2014. tuženiku podnio zahtjev za premještanje mreže sa svoje kuće, u vezi s čime je tuženik izradio skicu i troškovnik broj 203000115 od 15. listopada 2015. te da je tužitelj 28. listopada 2015. u cijelosti platio troškove prema tome troškovniku u iznosu od 4.564,69 kuna. Nadalje, nije sporno da je Općina Kanfanar, na čijem se području nalaze predmetne nekretnine, 9. srpnja 2015. izdala suglasnost, klasa: 310-02/15-01/5, urbroj: 2171/03- 01/15-2 za radove na javnoj površini. Također nije sporno da se vlasnik kuće do ulaza u čije je dvorište trebalo postaviti novi stup usprotivio izgradnji stupa na kojega bi se premjestila mreža. Nesporno je da tužitelj nije spreman plaćati dodatne troškove premještanja mreže izuzev onih koje je već podmirio te da tuženik nije izvršio premještanje mreže već je tužitelju odlučio vratiti primljeni novčani iznos, ali ga je tužitelj odbio primiti.
12. Sporno je između stranaka koji je bio točno razlog odustanka tuženika od planiranog izvođenja radova premještanja mreže prema planiranom troškovniku te ima li tužitelj pravo ostvariti sudskim putem zahtjev za ispunjenje ugovorne obveze premještanja mreže prema dostavljenom mu troškovniku u skladu s kojim je u cijelosti postupio.
13. Navodi tuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o institutu prelaganja služnosti su u cijelosti neosnovani. Naime, prema čl. 179. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) koji uređuje institut prelaganja služnosti, služnost je teret na cijeloj poslužnoj stvari, ali ako se stalno izvršava na jednom njezinom dijelu, može vlasnik poslužne stvari zahtijevati da se izvršavanje preloži na neko drugo, ovlašteniku podjednako prikladno mjesto, ako je izvršavanje na dosadašnjem mjestu vlasniku osobito tegobno. U konkretnom slučaju nije riječ o navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji već tužitelj, nakon što je preinačio (stvarnopravni) zahtjev za ukidanje služnosti, sada zahtijeva ispunjenje ugovorne obveze premještanja niskonaponskog voda za koju navodi da ju je ugovorio s tuženikom.
14. Tužitelj je zahtjev za premještanje mreže od 9. rujna 2014. obrazložio preuređenjem kuće i uređenjem fasade te estetskim izgledom zgrade , a kako je to utvrđeno uvidom u zahtjev od 9. rujna 2014.
15. Iz Troškovnika broj 203000115 od 15. listopada 2015. utvrđeno je da je za uslugu premještaja niskonaponske zračne mreže u mjestu [adresa] tužitelju obračunat trošak od 4.564,69 kuna, od čega 1.050,00 kuna uvećano za PDV za građevinske radove, a preostali iznos za materijal (dva kabla dužine po 30 metara i betonski stup).
16. Iz Suglasnosti za radove na javnoj površini klasa: 310-02/15-01/5, urbroj: 2171/03- 01-15-2 od 9. srpnja 2015. koju je potpisao v.d. pročelnika [adresa] TI utvrđeno je da je vezano za zahtjev tuženika od 7. srpnja 2015. za ugradnju betonskog stupa uz rub asfaltirane ceste u [adresa] radi premještanja niskonaponske mreže s postojećih stambenih objekata i izgradnjom nove po priloženoj situaciji izdana suglasnost uz uvjet da se osigura nesmetana regulacija prometa i da se nekretnina vrati u prvobitno stanje.
17. Uvidom u dopis od 11. listopada 2016. utvrđeno je da je tuženik izvijestio tužitelja da nisu u mogućnosti izvršiti radove prema troškovniku zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa na lokaciji predloženog zahvata, jer vlasnici susjednih parcela ne dozvoljavaju ugradnju stupa uz tvrdnju da se radi o nekretnini u njihovom vlasništvu, iako je ista u naravi cesta. Tužitelj je pozvan dostaviti broj računa radi vraćanja uplaćenih sredstava.
18. Iz procjene troškova za izradu projektno-tehničke dokumentacije s geodetskim uslugama za premještaj niskonaponske mreže u selu [adresa] na zahtjev GI od 10. listopada 2017. utvrđeno je da troškovi iznose ukupno 52.148,69 kuna, od čega za izradu idejnog projekta za ishođenje lokacijske dozvole za izgradnju niskonaponskih nadzemnih vodova za duljinu trase do 100 metara 11.300,00 kuna, za izradu glavnih projekata za ishođenje građevinske dozvole za izgradnju niskonaponskih nadzemnih vodova za duljinu trase do 100 metara 14.900,00 kuna, za izradu elaborata nepotpunog izvlaštenja 2.000,00 kuna, za naknadu za izdavanje lokacijske dozvole 10.000,00 kuna, za naknadu za izdavanje građevinske dozvole 1.000,00 kuna, za izradu elaborata iskolčenja niskonaponske trase 800,00 kuna, za geodetsko iskolčenje trase 100,00 kuna, za izradu geodetskog elaborata snimanja (elaborat vodova) 2.500,00 kuna, za geodetsko snimanje niskonaponske trase 100,00 kuna, a za izvođenje radova (orijentaciono do izgrade glavnog pro jekta) 9.448,69 kuna. Troškovnik sadrži i stavku koja se odnosi na rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, ali bez naznačene novčane svote.
18.1. Strukturu navedenih troškova tuženik je detaljno obrazložio točkom VI. podneska od 2. travnja 2019., u kojoj se pozvao na Troškovnik za projektantske usluge i Troškovnik za geodetske usluge ugovornih pružatelja usluga.
19. Uviđajem i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mjernične struke Milki Kosanović utvrđeno je da tužiteljeva zgrada na k. č. br. [katastarska čestica]/Z, k. o. [katastarska općina], cijelom svojom sjevernom međom graniči s lokalnom cestom/asfalt na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. K. č. br. [katastarska čestica] u naravi obuhvaća cestu kroz selo ali i dijelove uz cestu, na kojima su postavljena dva stupa zapadno od zgrade tužitelja. Na jednom stupu je javna rasvjeta i vodovi niskonaponske mreže električne energije, a na drugom stupu su vodovi telekomunikacije (telefon). S oba stupa (stup JR/NN i stup TK) vodovi se protežu do sjeverozapadnog ugla zgrade tužitelja. Vodovi su položeni duž cijele sjeverne strane zgrade nakon čega idu zračnom Iinijom do slijedeće zgrade u selu (k. č. br. [katastarska čestica]/Z) na koju su jednako pričvršćeni. Na licu mjesta je kao nesporna identificirana Iokacija stupa na kojega je trebao bi premješten niskonaponski vod. Uviđajem je utvrđeno da je tužitelj na sjevernoj strani svoje zgrade (k. č. br. [katastarska čestica]/Z) u prizemlju izveo otvor za budući novi ormarić za struju. Svjedok MI je na licu mjesta pokazao da je međa njegove k. č. br. [katastarska čestica]/Z prema cesti na k. č. br. [katastarska čestica] definirana stupovima lijevo i desno od ulaza s time da su stupovi u cijelosti na k. č. br. [katastarska čestica]/Z. Zapadna međa k. č. br. [katastarska čestica]/Z u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica]/Z definirana je zapadnom stranom stupa na ulazu i dalje prateći betonirani plato na kojemu su vaze s ukrasnim biljem. K. č. br. [katastarska čestica]/Z je prema cesti ograđena starim kamenim zidom. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je predviđena lokacija za postavljanje stupa - nosača voda izmaknutog sa zgrade tužitelja trebala biti isključivo na k. č. br. [katastarska čestica]. Stup je trebao biti postavljen južno od k. č. br. [katastarska čestica]/Z i nema dodirnih točaka s k. č. br. [katastarska čestica]/Z.
19.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je valjano obrazložen, a ni parnične stranke istome nisu prigovarale.
20. Iz iskaza svjedoka UI, rukovoditelja izgradnje i održavanja kod tuženika, utvrđeno je da su na licu mjesta bili s namjerom da uvedu izvođača - građevinara u posao kako bi se premjestila niskonaponska mreža prema zahtjevu tužitelja, te da su utvrdili da je jedino moguće tehničko rješenje da se novi stup postavi na javnoj površini, cesti, odmah do ulaza u dvorište s kućnim brojem 20. Postojeća mreža bila je u potpunosti tehnički ispravna i jedini razlog za njeno premještanje bile su potrebe, odnosno zahtjevi investitora, vlasnika. Niskonaponska mreža ima određene svoje provjese, stupovi koji je nose moraju biti na određenoj udaljenosti i jedino mjesto gdje su mogli postaviti stup radi premještanja, uvažavajući prethodno navedene razloge, je mjesto koje su predvidjeli. Kada bi se stup postavio negdje drugdje trebalo bi poduzeti zahvate i na drugim građevinama na kojima postoji niskonaponska mreža odnosno na objektu iza tužiteljevog. Za potrebe premještanja na toj bi zgradi u slučaju drugačije pozicije stupa trebalo podignuti visinu nosača mreže, za što bi trebalo dobiti suglasnost tog susjeda i ishoditi tehničku dokumentaciju odnosno projekt te ishoditi građevinsku dozvolu. Od Općine Kanfanar dobili su suglasnost za prekop javne površine kako bi mogli premjestiti mrežu na način kako je opisao, to je bio uvjet da ugovore premještaj. Kada su došli na lice mjesta kako bi uveli izvođača radova u posao, reagirali su vlasnik susjedne parcele MI i njegova supruga te su rekli da je mjesto gdje planiraju postaviti stup njihovo zemljište i da ne dozvoljavaju vršenje nikakvog iskopa. Na mjestima gdje su ulice ovako uske znalo se događati da se vlasnici sa svojim ogradnim zidovima malo povuku. Nisu se htjeli sukobljavati s MI, jer je on izričito zabranio da to rade i rekao da je to njegovo. Nakon toga su kontaktirali načelnika [adresa], II, kako bi se obavio izvid i utvrdilo radi li se o javnoj površini ili o privatnoj parceli. Obavljen je uviđaj u prisutnosti gospodina II, bio je prisutan i svjedok, a moguće i gospodin VI. Tada je gospodin II tražio da se provjeri mogućnost da se stup stavi na drugo mjesto, konkretno pored šahta koji je udaljen desetak metara od planirane pozicije stupa. No, objasnili su mu da takav premještaj ne bi bio jednostavan iz razloga kako je prethodno objasnio. Treća opcija bila je da se prekopa asfalt i da se niskonaponska mreža stavi podzemno. Za taj slučaj trebalo je izraditi projektnu dokumentaciju i ishoditi građevinsku dozvolu, kao i osigurati sredstva koja HEP nije imao u planu. U selu [adresa] je niskonaponska mreža u 90% slučajeva postavljena preko fasada objekata, što znači da tužiteljev slučaj nije iznimka. Ako bi se išlo u tzv. kabliranje odnosno postavljanje mreže pod zemlju, trebalo bi izvršiti malo obimniji zahvat, odnosno skinuti mrežu s više fasada. Čini mu se da je čuo da u konačnici više ni Općina Kanfanar nije dala suglasnost za iskop javne površine za potrebe postavljanje novog stupa odnosno da je suglasnost povukla. Svjedok je naveo da se prvoplanirani zahvat, koji je postao sporan zbog reakcije susjeda, mogao izvesti bez projektne dokumentacije i građevinske dozvole, jer se radi o jednostavnom premještanju niskonaponske mreže. Svaki slučaj premještanja mreže koji zadire u vlasništvo trećih osoba pretpostavlja izradu projektne dokumentacije, uz sva odobrenja koja su potrebna. Za planiranu promjenu koridora nije trebalo ishoditi projektnu dokumentaciju, jer do promjene koridora dolazi na istoj čestici. Niskonaponska mreža u mjestu [adresa] rekonstruirana je prije tridesetak godina i može se reći da je to moderna mreža. Nisu imali spoznaje da tužitelj traži kabelski odnosno podzemni priključak. Ako bi to radio, bilo bi na njegov trošak, uz uvjet da dobije odobrenje za prekop.
21. Nadalje, iz iskaza svjedoka MI, tužiteljevog susjeda, utvrđeno je da u kući na adresi [adresa] živi od rođenja, a u kući na kućnom broju 21 živi susjeda HI. Cesta uz navedene kuće je prvi put asfaltirana između 1979. i 1981. Ogradni zid dvorišta uz kuću s kućnim brojem 21 izgrađen je prije više od 15 godina. Ranije je ogradni zid bio više prema cesti. Stup na ulazu u dvorište kuće s kućnim brojem 20 izgrađen je negdje 2004. ili 2005. Prije izgradnje tog stupa na ovom mjestu bila je štala. Zid te štale prema cesti bio je otprilike na mjestu gdje se danas nalazi ovaj stup. Međa između njegove parcele i parcele susjede HI proteže se po vanjskom rubu stupa na ulazu u dvorište prema parceli HI. Stup je negdje na granici između njegove parcele i ceste. Reagirao je kada je na licu mjesta zatekao djelatnika HEP-a i, pretpostavlja, izvođača koji su namjeravali postaviti novi stup do njegove kolone kako bi se premjestio kabel s kuće susjeda GI koji mu nagrđuje kuću, jer bi se postavljanjem betonskog stupa do ulaza njemu nagrđivao izgled kuće. Dakle, reagirao je zbog nagrđivanja kuće, a ne zbog vlasništva. Što se tiče vlasništva, na mjestu gdje je trebao biti postavljen stup nekada ranije bio je ogradni zid susjedne parcele do njegove. Ta parcela je sada u vlasništvu Općine Kanfanar. Ispod mjesta gdje su oni namjeravali napraviti stup za struju prolazi cijev za vodu na 80 centimetara ili metar dubine koja se proteže od šahta do njegove kolone. Općina Kanfanar dala je suglasnost za postavljanje stupa prije nego što su njega kontaktirali, a bez da su bili na licu mjesta. Načelnik mu je kasnije rekao da je poslao dopis HEP-u da se taj stup ne postavlja. UI je na licu mjesta rekao da ne dozvoljava da se postavlja stup, jer da li bi on dopustio da se njemu ispred kuće stavlja stup i nagrđuje kuću. Nakon toga obratio se Općini Kanfanar te su ga uputili da o svemu što bude dešavalo obavijesti Općinu.
22. Iz iskaza svjedoka VI, u relevantnom razdoblju rukovoditelja tuženikovog pogona u [adresa], utvrđeno je da im je tužitelj podnio zahtjev za premještaj niskonaponske mreže sa svoje fasade. Radi se o crnom sklopu kablova kakvi postoje u starogradskim jezgrama i u selima, kao što je i selo [adresa]. Njihovi djelatnici izašli su na teren i utvrdili su da se može premjestiti niskonaponska mreža na stup kojega je trebalo postaviti na cesti. Za postavljanje toga betonskog stupa trebalo je prethodno iskopati temelje pa premjestiti kablove , a prethodno ih produžiti. Tužitelju su dali prijedlog troškovnika i ponudu, na koje je pristao. Troškovi su stajali oko 4.000,00 kuna. Smatrali su da je to rješivo. Tužitelj je uplatio iznos koji su zatražili te je svjedok dao nalog operativi odnosno gospodinu UI da se to napravi. Međutim, kada su radnici s izvođačem izašli na teren reagirao je susjed iz kuće preko puta tužiteljeve i pobunio se da ne želi da se tamo postavi stup. Tvrdio je da je dio ceste gdje su planirali postaviti stup njegovo vlasništvo. Time su radovi blokirani. Obavijestili su tužitelja da se susjedi protive te su predložili da mu vrate novac, ali on na to nije htio pristati. Nakon toga je organiziran sastanak kod direktora u Puli, bile su prisutne i djelatnice pravne službe, ali nisu uspjeli postići dogovor. S obzirom na to da se radilo o premještanju niskonaponske mreže i da se susjed protivio tvrdeći da je dio ceste njegov, trebalo je napraviti projekat, angažirati geodete te je sačinjen novi troškovnik na oko 50.000,00 kuna. Raspravljali su o tome na sastanku, ali tužitelj nije pristao platiti taj iznos. Do povećanja cijene planiranih radova došlo je zbog imovinsko - pravnih problema sa susjedom zbog kojih je trebalo napraviti projekt, angažirati geodeta i ishoditi građevinsku dozvolu, što je sve pretpostavljalo dodatne troškove, a trebalo je napraviti i idejno rješenje. Svjedok je iskazao da postoje situacije kada se vlasnik parcele prilikom izgradnje ogradnoga zida povuče malo unutra, ali dio površine njegove parcele ostane izvan ogradnog zida. Smatra da je u prvom rješenju koje su ponudili tužitelju i na kojega je pristao sve bilo po zakonu, dobili su i suglasnost Općine Kanfanar za postavljanje toga stupa. Međutim, zbog protivljenja susjeda radovi nisu izvedeni. Na višekratni upit suda zašto je došlo do tolikog povećanja cijene radova, svjedok je odgovorio: Kako ćemo mi ustanoviti do kuda je cesta? Mi nismo geodeti. Novim troškovnikom obuhvaćen je projekt, idejno rješenje. Nema saznanja da je kasnije Općina Kanfanar opozvala suglasnost za postavljanje stupa na toj cesti. Za premještanje niskonaponske mreže u pravilu je potrebna građevinska dozvola. U prvoj ponudi od oko 4.000,00 kuna bili su obuhvaćeni samo troškovi radova i materijala, dok nisu bili obuhvaćeni troškovi koji se odnose na građevinsku dozvolu. Na upit iz kojeg razloga nisu bili obuhvaćeni i ostali radovi, svjedok je odgovorio da su smatrali da se to može jednostavno riješiti postavljanjem stupa na cestu. Tužitelja dugo godina poznaje kao mještanina [adresa] i htio mu je pomoći. Za konzolu na kojoj se nalazi niskonaponska mreža na kući tužitelja drži se i kabel javne rasvjete, koja je u nadležnosti Općine Kanfanar. Radi se o jednom kabelskom snopu (smotane žice) u kome se nalaze kablovi HEP-a te jedna izolirana žica za javnu rasvjetu koja je u nadležnosti Općine. Budući da je Općina dala suglasnost za premještanje, time je bila obuhvaćena i suglasnost za premještanje te žice javne rasvjete, to ne bi bio nikakav problem. Ta žica javne rasvjete ne može se odvojiti od ostatka kabelskog snopa. Svjedok je iskazao da bi u slučaju da se nije javio susjed izveli te radove, sve bi bilo u skladu sa zakonom i po troškovniku.
23. Iz iskaza svjedoka II, načelnika [adresa] od 2009., utvrđeno je da je u vezi s predmetom spora bio na licu mjesta. Siguran je da je bio prisutan i netko iz HEP-a d.o.o. Postojao je interes da se premjesti niskonaponska mreža s kuće tužitelja. On je izašao na teren da vidi mikrolokaciju, odnosno može li za takvo premještanje dati suglasnost. Općina Kanfanar dala je prethodnu suglasnost za izmještanje niskonaponske mreže, jer to i inače čine odnosno dali su suglasnost da se niskonaponska mreža premjesti na toj čestici. Međutim, nakon što su bili na licu mjesta i vidjeli mikrolokaciju gdje bi stup trebalo premjestiti, suglasnost na konačno rješenje nisu dali. Naime, time bi rješavajući problem jednog mještanina stvorili problem drugome, jer bi mu stup postavili do samog ulaza. Suglasnost bi bili dali za neko prihvatljivije rješenje. Predloženim rješenjem ulazili bi u trup ceste te takvo rješenje ne bi bilo prihvatljivo niti radi prometne sigurnosti. Nakon što mu je pročitan sadržaj suglasnosti od 9. srpnja 2015. potpisane po v.d. pročelniku TI, svjedok je zaključio da je očito pročelnik dobio skicu. Međutim, nakon toga je on izašao na teren jer se pojavio problem i utvrđeno je da rješenje koje je predloženo nije prihvatljivo i sugerirano je da se iznađe neko drugo rješenje. Osim toga, u samoj suglasnosti se navodi da bi betonski stup trebalo postaviti uz rub asfaltirane ceste, a vidi se iz fotografija da je u konačnici predloženo da se stup stavi na samu cestu, što im nije bilo prihvatljivo. Ne zna je li nakon ove suglasnosti pročelnik slao nekakve dopise tražeći dodatne uvjete. Međutim, sigurno je u konačnici rečeno da se predložena mikrolokacija ne prihvaća. Ne zna postoji li o tome kakva isprava, ali siguran je da je na terenu rečeno da se mikrolokacija ne prihvaća. S obzirom na izmjene Zakona o komunalnom gospodarstvu HEP bi sada trebao ponovno ishoditi odobrenje za izvođenje radova. Smatra da pravo rješenje za ovu situaciju nije premještanje na stup, već stavljanje kablova pod zemlju. Naime, tamo je ulica uska a problem kao tužitelj imaju i drugi mještani i normalno je da ako bi se rješavao samo tužiteljev problem postoji i već je iskazano nezadovoljstvo ostalih mještana glede takvog rješenja.
23.1. Svjedok II je ponovno saslušan na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. veljače 2026. Iz njegova iskaza utvrđeno je da u načelu suglasnost daje jedinstveni upravni odjel Općine, te da su u konkretnom slučaju dali načelno suglasnost, međutim da kada im se naknadno pokazala mikrolokacija te kada je utvrđeno da se radi o cesti koja ide kroz selo da su oni tu suglasnost povukli jer bi postavljanje stupa na toj cesti u konačnici ugrožavalo promet. Procedura je uvijek ista . Kada su dobili zahtjev za česticu za premještanje niskonaponske mreže dali su suglasnost, međutim kada im je pokazano gdje bi stup trebao biti postavljen tada su zaključili da za to ne mogu dati suglasnost, te su im rekli da im mogu dostaviti eventualni drugi prijedlog. U slučaju da se danas traži izdavanje suglasnost za taj način premještanja niskonaposke mreže s kuće tužitelja, da i danas takvu suglasnost ne bi dali jer se na takav način ugrožava sigurnost prometa, a i stvara se problem sa susjednim nekretninama jer se skidanjem tereta s jedne nekretnine stavlja teret na druge nekretnine. Dali su načelnu suglasnost za konkretnu česticu, ali ne i na konačni projekt, odnosno tehničko rješenje. Nakon što se izašlo na teren i vidjelo da se traži dodavanje stupa koji ranije nije tamo bio suglasnost nije dana. Suglasnost se izdaje u skladu s Odlukom o komunalnom redu. Znalo je biti i ranije u praksi da se suglasnost povlačila ako prijedlog nije uglađen sa situacijom na terenu, ali u 95% slučajeva bi prva prethodna suglasnost bila i konačna te ne bi dolazilo do povlačenja suglasnosti. U slučaju da opozovu suglasnost stup se ne može staviti na javnu površinu odnosno prometnicu, a kod opoziva suglasnosti trebalo je izraditi novi projekt odnosno rješenje i isti dostaviti ponovno na odobrenje. Svjedoku nije bilo poznato na koji se način opozvala predmetna suglasnost, već samo da nakon izlaska na teren nije prihvaćeno tehničko rješenje pa da je suglasnost ukinuta.
24. Tužitelj GI je iskazao da je struja u selo [adresa] došla čini mu se 1958., a rekonstrukcija niskonaponske mreže obavljena je 1970. i neke godine. U to vrijeme vlasnik predmetne kuće bio je njegov otac. Nitko ga nije pitao može li na njegovu kuću staviti konzole za niskonaponsku mrežu. Roditelji su se protivili postavljanju te konzole, ali u to vrijeme, zbog tadašnjeg sistema, jednostavno je rečeno da su šefovi naredili da se konzole stave na njihovu kuću i tako je postupljeno. Prvotna ideja bi la je da niskonaponska mreža ide onim pravcem kako je naknadno za potrebe premještaja iscrtala tehnička služba tuženika. Nakon što je tužitelj postao vlasnik kuće, započeo je s renoviranjem kuće i odlučio je provjeriti postoji li mogućnost skidanja predmetnih konzola. Razgovarao je s UI iz tehničke službe tuženika u [adresa], koji mu je rekao da moraju izaći na teren i provjeriti mogućnosti premještanja. Nakon što su to učinili, izvijestili su ga da postoji mogućnost premještanja, ali da će on morati snositi troškove. Napravljen je nacrt. Dobio je račun na iznos od preko 7.000,00 kuna. Dobio je i specifikaciju troškova te je troškove i patio. U početku je bilo govora o tome da će trošak iznositi manje, možda 2.000,00 kuna, jer da će izradu stupa financirati HEP d.o.o., a on da će podmiriti ostale troškove skidanja mreže, premještanja na stup, uključujući isključenje i uključenje. Međutim, u konačnici mu je došao račun na taj povećani iznos, kojega je pribavio i uplatio. Rečeno mu je da se radovi neće izvoditi dok ne podmiri račun. Sve je dogovarao s glavnim direktorom odnosno šefom službe u [adresa], gospodinom VI, koji je bio potpisnik ugovora. Gospodin VI ga je uputio da sve detalje mora dogovoriti s tehničkom službom pa je nakon toga sve dogovarao s UI. Nakon što je dobio povećani račun u odnosu na ono što mu je bilo najavljeno, otišao je ponovno razgovarati s glavnim direktorom, gospodinom VI. On mu je rekao da račun treba platiti, a kad se to podmiri da će se ići u realizaciju posla. Nakon određenog vremena dobio je dopis tuženika da se radovi neće izvoditi zbog nerazriješenih imovinsko-pravnih odnosa i da dostavi broj tekućeg računa na kojega će mu se vratiti uplaćeni iznos. Protiv toga je podnio prigovor, jer je smatrao da su ispunjeni svi uvjeti da se izvrši premještanje niskonaponske mreže, kako je ona uostalom i prvotno bila predviđena kada se radila rekonstrukcija sedamdesetih godina. Na taj prigovor mu najprije nisu htjeli dati pisani odgovor, ali na njegovo inzistiranje mu je isti ipak dostavljen. Nisu mu uopće obrazložili kakvi su to nerazriješeni imovinsko-pravni odnosi koji bi sprječavali premještanje niskonaponske mreže, s obzirom na to da je stup koji bi nosio mrežu trebalo postaviti na javnog površini, a za to je dobivena suglasnost Općine. Nitko mu nije rekao da je Općina Kanfanar tu suglasnost povukla. Nije se govorilo o postavljanju podzemnog kabla. On je na svojoj kući postavio ormarić za struju ako bi se jednog dana stvorili uvjeti da se postavi podzemni kabel, odnosno ako bi na to pristao tuženik i ako bi Općina Kanfanar dozvolila da se prekopa cesta radi postavljanja podzemnog kabla. Tuženiku nije dostavio broj tekućeg računa da mu vrati uplaćeni iznos, jer inzistira na tome da tuženik ispuni ono što su dogovorili. Kada mu je poslan dopis da se radovi ipak neće izvesti, pokušao je kontaktirati s pravnicom ali nije uspio i onda se obratio direktoru tuženika u Puli, koji ga je primio na razgovor. Rekao mu je da mu je u interesu da to riješe mirnim putem i da se pokušaju dogovoriti. Međutim, kada je drugi put došao na razgovor kod direktora on je počeo spominjati da treba pribaviti građevinsku dozvolu, pokušali su mu nametnuti da financira troškove niskonaponske mreže od trafostanice ili nekog akumulatora do nosivog stupa do njegove kuće, dulje od nekih 150-200 metara, što uopće nije tražio niti je to bilo dogovoreno. Dakle, nametalo mu se da bi trebao platiti nešto što se uopće nisu dogovarali, a on je inzistirao na onome oko čega je s tuženikom postigao dogovor i potpisao ugovor, pojašnjavajući da misli na ugovor o financiranju troškova ili na troškovnik. Dogovor je postignut onda kada je platio račun. Platio je onaj iznos koji stoji u nalogu za plaćanje, a na temelju korekcije koju su u međuvremenu napravili. Ne zna razlog zašto u konačnici tuženik nije napravio ono što su se dogovorili, jer je on svoju obvezu ispunio do kraja. Općini Kanfanar nije podnosio zahtjev za skidanje kabla javne rasvjete koji je postavljen na fasadu njegove kuće. Nije mu poznato je li na njegovoj kući trebala ostati konzola koja bi nosila kabel koji vodi od premještene mreže do njegove kuće, to je stvar tehničke službe tuženika, odnosno njihovog tehničkog rješenja. Njegov cilj bio je da se s njegove kuće skinu dvije konzole koje nose niskonaponsku mrežu koja preko njegove kuće vodi dalje prema ostatku sela.
25. Sud je, u bitnome, prihvatio iskaze svjedoka i tužitelja, jer su u osnovi suglasno iskazivali o postignutom dogovoru između tužitelja i direktora tuženikovog pogona u [adresa] VI da će premjestiti niskonaponsku mrežu s konzole na kući tužitelja na stup kojega su namjeravali postaviti uz rub asfaltirane ceste u vlasništvu Općine Kanfanar, a neposredno uz ulaz u dvorište saslušanog svjedoka MI. Prihvaćen je iskaz svjedoka UI i VI da je razlog odustanku od izvođenja radova intervencija susjeda MI koji je iskazao protivljenje namjeravanoj poziciji novog stupa, jer to proizlazi i iz iskaza navedenog svjedoka te iz sadržaja dopisa tuženika od 11. listopada 2016 . Naime, tuženik je u dopisu od 11. listopada 2016. kojim je tužitelja izvijestio o odustanku od izvođenja radova kao razlog naveo neriješene imovinskopravne odnose na lokaciji predloženog zahvata, jer vlasnici susjednih parcela ne dozvoljavaju ugradnju stupa uz tvrdnju da se radi o nekretninama u njihovom vlasništvu, iako je u naravi cesta, što je tuženik ponovio i u odgovoru na tužbu. Stoga sud prihvaća u tom dijelu iskaze svjedoka UI i VI da se susjed MI usprotivio planiranom izvođenju radova navodeći da je dio ceste gdje se namjerava postaviti stup njegovo vlasništvo , jer je očito na taj način planirao spriječiti izvođenje radova, iako svjedok MI u ovom postupku negira da bi se radovima suprotstavio iz toga razloga već tvrdi da su razlozi bili estetske prirode, a u kojem dijelu je iskaz tog svjedoka u suprotnosti sa sadržajem dopisa tuženika od 11. listopada 2016. te iskazom svjedoka II (načelnika [adresa]) da je on izašao na teren jer se pojavio problem i da je tada utvrđeno da rješenje koje je predloženo nije prihvatljivo . U tijeku ovog postupka je uviđajem i mjerničnim vještačenjem utvrđeno da je tuženik novi stup planirao postaviti na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja u naravi predstavlja asfaltiranu prometnicu, dakle ne radi se o nekretnini u vlasništvu MI niti je to mogao biti opravdani razlog za neizvođenje radova. Međutim, iz izvedenih dokaza, a i očitovanja tuženika danih u tijeku postupka (iako se u tom pogledu nije nedvosmisleno očitovao, očito štiteći postupanje vlastitih zaposlenika) proizlazi da je intervencija svjedoka MI bila razlogom da tužitelj odustane od izvođenja radova po dostavljenom troškovniku, jer takvo izvođenje radova ne bi bilo sukladno propisima. Iako svjedoci OI i VI, koji su izravno bili uključeni u planirano izvođenje radova, navode da su planirani radovi i troškovnik bili zakoniti, evidentno je da se troškovnikom pogodovalo (namjeravalo pogodovati) tužitelju, kada se radove planiralo izvesti bez akta za gradnju i bez obračunavanja niza dodatnih troškova koji se, prema navodima tuženika, uobičajeno naplaćuju za takve vrste usluga. Na takav zaključak upućuje iskaz svjedoka VI, koji je iskazao da tužitelja poznaje dugi niz godina i da mu je htio pomoći. Pritom, međutim, očito gubi iz vida činjenicu da je tuženik javno poduzeće, čije je postupanje pa i naplata izvršenih usluga uređeno općim uvjetima, koji su obvezujući za ugovorne strane pa i za tužitelja u konkretnom slučaju. Da je izdani troškovnik odstupao od općim uvjetima predviđenog načina postupanja jasno proizlazi iz tuženikove protutužbe u kojoj navodi da troškovnikom nisu obuhvaćeni, primjerice, elektromontažni koji se uobičajeno naplaćuju prilikom izvođenja radova na zahtjev trećih osoba pa nije jasno iz kojeg razloga ti troškovi ne bi bili naplaćeni tužitelju (a naplaćuju se drugim korisnicima tuženikovih usluga).
26. Pojam nestandardnih usluga operatora sustava uređen je čl. 21. Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 104/20., 80/21.) prema kojemu su to usluge koje se obračunavaju i naplaćuju na temelju odredbi pravila i cjenika nestandardnih usluga operatora sustava. U navedenom odjeljku Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom kojim su uređene nestandardne usluge je i čl. 23. kojim je određeno da fizička ili pravna osoba, koja je vlasnik nekretnine ili treća osoba uz suglasnost vlasnika nekretnine, može operatoru sustava podnijeti zahtjev za premještanje dijelova mreže (st. 1.). Prema st. 2., o zahtjevu iz st. 1. odlučuje operator sustava, a st. 3. propisano je da stvarne troškove premještanja dijelova mreže snosi podnositelj zahtjeva za premještanje dijelova mreže. Budući da je čl. 121. Općih uvjeta određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tih Općih uvjeta dovršiti prema odredbama Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 85/15. i 49/20.), a prema čl. 127. ovih prethodnih Općih uvjeta primjenjivao se čl. 25. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 14/06.), valja navesti da je st. 3. toga članka ovo pitanje bilo uređeno na isti način budući da je bilo propisano kako stvarne troškove premještanja dijelova mreže odnosno priključka snosi podnositelj zahtjeva, a uvjete premještanja određuje i radove izvodi operator prijenosnog sustava ili operator distribucijskog sustava.
27. U tijeku postupka tuženik je priložio Cjenik nestandardnih usluga u djelatnosti distribucije i opskrbe električnom energijom od 25. srpnja 2006. i Pravila o uslugama u djelatnosti distribucije i opskrbe električnom energijom.
28. Tehnički normativi za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova koji služe za prijenos i razvod električne energije, pa tako i niskonaponskih vodova, detaljno su uređeni Pravilnikom o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova („Narodne novine“ broj 53/91., 55/96., 20/10., 80/13., 111/21., 126/21.). Člankom 4. toga Pravilnika propisano je da je vod skup svih dijelova koji služe za nadzemno vođenje vodiča što prenose i razvode električnu energiju, kojim su obuhvaćeni: vodiči, zaštitna užeta, zemljovodi, uzemljivači, izolatori, nosači, konzole, stupovi i temelji (t. 1.); niskonaponski vod je vod nazivni napon kojega ne prelazi 1000 V (t. 2.); stup je bilo koja konstrukcija koja služi za nošenje izolatora, vodiča i zaštitnih užeta (na primjer: stup, zidna konzola, nosač i sl.), (t. 30.), a noseći stup je stup koji služi za nošenje vodiča i zaštitnih užeta (t. 31.).
29. Prema čl. 128. st. 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 153/13., 20/17., 39/19., 125/19.), sadržanom u odjeljku 7.2. (Građenje bez građevinske dozvole) jednostavne i druge građevine i radovi određeni pravilnikom koji donosi ministar grade se, odnosno izvode bez građevinske dozvole. Stavkom 2. propisano je da se građenju građevina i izvođenju radova iz stavka 1. može pristupiti na temelju glavnog projekta, tipskog projekta za koji je Ministarstvo donijelo rješenje o tipskom projektu, drugog akta, odnosno bez akta ako je to propisano pravilnikom iz st. 1. toga članka.
30. Pravilnikom o jednostavnim i drugim građevinama i radovima („Narodne novine“ broj 112/17., 34/18., 36/19., 98/19., 31/20.) propisno je koje se građevine mogu graditi bez građevinske dozvole i glavnog projekta (čl. 2. st. 1.) odnosno što se može graditi bez građevinske dozvole i glavnog projekta u skladu s odlukom nadležnog tijela jedinice lokalne samouprave prema propisima kojima se uređuje komunalno gospodarstvo na javnoj površini (čl. 2. st. 2.), koji se radovi mogu izvoditi bez građevinske dozvole i glavnog projekta (čl. 3.), koje se građevine mogu graditi bez građevinske dozvole, a u skladu s glavnim projektom (čl. 4.) te koji se radovi mogu izvoditi bez građevinske dozvole, a u skladu s glavnim projektom (čl. 5.). Međutim, nijedna od navedenih odredbi ne odnosi se na premještanje niskonaponske mreže odnosno izgradnju stupa niskonaponske mreže. U tom smislu tužitelj neosnovano upire na odredbu čl. 3. t. 5. navedenog Pravilnika, jer se navedena odredba odnosi na izvođenje radova na priključku kojim se postojeća građevina priključuje na infrastrukturne instalacije (između ostaloga i na niskonaponsku električnu mrežu) , s obzirom na to da u konkretnom slučaju uopće nije riječ o izvođenju radova na priključku već o premještanju niskonaponske mreže. Također je bespredmetno pozivanje tužitelja na točku 8. istoga članka budući da se isti odnosi na gradnju stupa transformatorske stanice 10(20)/0,4 kV u skladu s tipskim projektom za kojega je doneseno rješenje na temelju čl. 77. Zakona o gradnji ili tehnička ocjena sukladno posebnom zakonu.
31. Ugovor kojega su sklopile parnične stranke predstavlja ugovor o djelu u smislu čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO). Člankom 613. st. 1. ZOO propisao je da se naknada (koju je naručitelj dužan platiti) određuje ugovorom, ako nije određena obvezatnom tarifom ili kojim drugim obvezatnim aktom. U konkretnom slučaju je naknada za nestandardne usluge određena Cjenikom nestandardnih usluga u djelatnosti distribucije i opskrbe električnom energijom, a Općim uvjetima uređena je obveza naručitelja da snosi stvarne troškove premještanja mreže pa u tom smislu nema slobode ugovaranja naknade. Proizlazi stoga da je troškovnik broj 203000115 od 15. listopada 2015. kojega je tuženik sačinio povodom zahtjeva tužitelja za premještanje mreže bio nepropisan, odnosno u suprotnosti s Cjenikom nestandardnih usluga u djelatnosti distribucije i opskrbe električnom energijom i Općim uvjetima, jer njime nisu bili obuhvaćeni svi troškovi premještanja mreže koji su prema Općim uvjetima trebali teretiti tužitelja. Ovo, prvenstveno, iz razloga što je tuženik namjeravao pristupiti izvođenju planiranih radova bez ishođenja akta za gradnju, a što bi bilo protivno propisima, pretpostavljajući (očito) da se planiranim radovima nitko neće protiviti jer je u trenutku izdavanja troškovnika broj 203000115 od 15. listopada 2015., još uvijek, postojala (načelna) suglasnost Općine Kanfanar za radove na javnoj površini, a koja je suglasnost naknadno opozvana kako je to utvrđeno iz iskaza svjedoka II, i to iako svaki slučaj premještanja mreže koji zadire u vlasništvo trećih osoba pretpostavlja izradu projektne dokumentacije, uz sva odobrenja koja su potrebna, sve kako to proizlazi iz iskaza svjedoka UI. Iz navedenog razloga troškovnikom nije niti obuhvatio troškove ishođenja akta za gradnju. Nadalje, planiranim troškovnikom tuženik nije obuhvatio sve radove očito preuzimajući dio tereta financiranja radova na sebe kao javno poduzeće. Tužitelj je u tijeku ovog postupka iskazao svoj jasan stav da tuženiku ne želi platiti ništa izvan prvotno dostavljenog troškovnika, iako njime nije obuhvaćen niz stvarnih troškova koji bi nastali premještanjem mreže. Člankom 358. st. 1. ZOO propisano je da u dvostrano obveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla. Budući da je tužitelj izričito odbio platiti tuženiku stvarne troškove premještanja mreže, očito iz razloga što u tom smislu nije postigao sporazum s tuženikom, ne postoji ni obveza tuženika da pristupi premještanju mreže.
32. Osim toga, za ispunjenje ugovorne obveze premještanja mreže potrebna je i suglasnost Općine Kanafanar, budući da je novi stup trebalo postaviti na cestu u vlasništvu Općine Kanfanar. Takva suglasnost potrebna je ne samo zbog privremenog izvođenja radova na javnoj površini, na što upire tuženik, već i zato što se nekretnina Općine Kanfanar na taj način trajno opterećuje stupom. Međutim, iz iskaza svjedoka II, načelnika [adresa] utvrđeno je da je Općina svoju prvotnu suglasnost opozvala nakon što je po obavljenom uviđaju utvrđena mikrolokacija i utvrđeno da se radi o cesti koja ide kroz selo, te da bi se postavljanjem stupa na toj cesti u konačnici ugrožavao promet. Samo iz skice koja je (očito) bila dostavljena Općini Kanfanar za potrebe izdavanja suglasnosti tu mirkolokaciju nije bilo moguće utvrditi, jer na njoj nije precizno prikazana namjeravana pozicija novog stopa, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka II. Dakle, kraj jasno iskazanog protivljenja načelnika Općine Kanfanar planiranom izvođenju radova, proizlazi da nije moguće izvođenje planiranih radova premještanja mreže.
33. Valja navesti da je u međuvremenu donesena Odluka o komunalnom redu Općine [adresa] („Službeni glasnik Općine Kanfanar“ broj 5/19.) kojom je u čl. 113. propisano da se, između ostaloga, za prekope, slične građevinske radove ili gradnju objekata može privremeno koristiti javne površine. Prema st. 2. za obavljanje takvih radova na javnoj površini i drugim površinama uz nju investitor odnosno izvođač radova dužan je ishoditi odobrenje jedinstvenog upravnog odjela kojim će se utvrditi lokacija, uvjeti i vrijeme trajanja radova, mjere sigurnosti i zaštite, uvjeti saniranja javne površine i slično te obveza dovođenja javne površine u stanje prije izvođenja radova (prvobitno stanje). Prema st. 3. zahtjev za izdavanje odobrenja iz st. 2. mora sadržavati: opis radova, vrijeme potrebno za obavljanje radova i zauzimanje javne površine, tehničku dokumentaciju o prekopu i dozvole sukladno propisima o gradnji, a prema st. 4. zabranjeno je obavljanje tih radova bez odobrenja ili suprotno odobrenju jedinstvenog upravnog odjela. Člankom 116. st. 1. Odluke o komunalnom redu propisano je da se pod prekopima podrazumijevaju radovi na iskopima kanala na javnoprometnim površinama, javnim zelenim površinama, a prema st. 3. pod radovima u smislu st. 1. podrazumijeva se, između ostaloga zamjena vodova. Budući da se planiranim radovima nije pristupilo, a Općina Kanfanar je svoju prethodnu suglasnost povukla, ocjena je ovog suda da je za izvođenje planiranih radova potrebno ishoditi novo odobrenje jedinstvenog upravnog odjela Općine Kanfanar sa sadržajem propisanim čl. 113. Odluke o komunalnom redu, a za njegovo ishođenje potrebno je pribaviti i dozvole sukladno propisima o gradnji. U tom smislu, po stajalištu ovog suda, ne radi se o retroaktivnosti s obzirom na to da je prethodna suglasnost opozvana odnosno da je Općina Kanfanar odbila je dati suglasnost za premještanje mreže na predviđeni mirkolokaciju i prema ranije predviđenom tehničkom rješenju.
34. Konačno, tužitelj se neosnovano poziva na stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 192/07-2 od 19. travnja 2007., koji po ocjeni ovog suda nisu primjenjivi u konkretnom slučaju, s obzirom na to da tuženik nije ni započeo s radovima premještanja postojeće niskonaponske zračne mreže jer su se radovi trebali izvoditi na nekretnini (cesti) u vlasništvu Općine Kanfanar, a da je Općina Kanfanar opozvala suglasnost za poduzimanje tih radova, uslijed čega se predviđeni radovi nisu uopće mogli izvesti sukladno troškovniku broj 203000115 od 15. listopada 2015., o čemu je tuženik obavijestio tužitelja. Valja istaknuti kako navedena suglasnost ne postoji ni danas, kako je to utvrđeno iz iskaza svjedoka II, a koji je naveo da ni danas ne bi dali suglasnost jer se na takav način ugrožava sigurnost prometa i stvara se problem sa susjednim nekretninama jer se skidanjem tereta s jedne nekretnine stavlja teret na druge nekretnine, te da im se može eventualno dostaviti drugi prijedlog, na što tužitelj, kako je to već ranije utvrđeno, ne pristaje već ustaje da se radovi provedu sukladno troškovniku broj 203000115 od 15. listopada 2015.
35. Slijedom svega navedenoga, uvažavajući činjenicu da je tužitelj izričito odbio isplatiti stvarne troškove premještanja niskonaponske mreže, a da je Općina Kanfanar na čiju je nekretninu trebalo premjestiti mrežu postavljanjem stupa iskazala protivljenje takvom rješenju, odnosno (usmeno) opozvala prethodnu danu suglasnost, bez koje suglasnosti se radovi ne mogu poduzeti, proizlazi da nisu ispunjene pretpostavke da se tuženika obveže na premještanje niskonaponske mreže, a iz kojeg razloga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
36. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP kako tužitelj nije uspio sa svojim tužbenim zahtjevom valjalo je odbiti i njegov zahtjev za nadoknadu parničnog troška, a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška s obzirom da je točkom II izreke presude ovog suda poslovni broj P-1684/2017-29 od 11. ožujka 2022. već pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, što uključuje trošak uplaćene sudske pristojbe za presudu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu tuženika, pa takav trošak tuženik neosnovano potražuje.
U Puli-Pola 23. ožujka 2026.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 (petnaest) od ročišta za objavu presude za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
Dostaviti:
- tužitelju po pun.
- tuženiku
