REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2, Pazin

Poslovni broj P-336/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mihaeli Kaligari Hek, u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica ĆTV, OIB [osobni identifikacijski broj], Ć, K, [adresa], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnici u Pazinu, Franine i Jurine 7, i tuženica Zagrebačka banka d. d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici ĆT, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j. t. d. Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 26. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika, KT, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženice Zvonimira Kalembera Skoka, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j. t. d., 23. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se u ugovoru o kreditu koji je zaključen između parničnih stranaka, broj 3207356668/06, broj kreditne partije: 7103294490, u Kanfanaru, te koji je 26. rujna 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Davora Dušića, iz Rovinja, pod brojem OU- 854/06:

– djelomično ništetnom odredba iz čl. 2. st. 3. i čl. 18. st. 1. točka H) u dijelu u kojem je propisano da troškove obrade kredita snosi Korisnik kredita

– ništetnom u cijelosti odredba iz čl. 2. st. 4. koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 1,7 % koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1. ovog Ugovora, uvećanog za 20 %.“

– djelomično ništetnom odredba iz čl. 18. st. 1. točka D) u dijelu u kojem je propisano da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati 472,78 eura (četiristo sedamdeset dva eura i sedamdeset osam centi) sa zateznim kamatama koje:

– na iznos od 169,14 eura teku od 2. listopada 2006.

– na iznos od 230,03 eura teku od 2. listopada 2006.

– na iznos od 73,61 eura teku od 8. svibnja 2012.

sve do isplate i po stopi do 31. prosinca 2007. od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. od 8,14 %, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. od 8,05 %, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. od 7,88 %, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. od 7,68 %, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. od 7,41 %, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. od 7,09 %, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. od 6,82 %, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. od 6,54 %, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. od 6,30 %, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. od 6,11 %, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. od 5,89 %, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. od 5,75 %, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. od 5,61 %, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. od 5,49 %, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. od 5,31 %, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. od 5,5 %, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. od 7 %, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. od 7,50 %, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. od 7,25 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15 %, od 1. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025. po stopi od 5,15 %, a od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), uvećanoj za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 546,45 eura (petsto četrdeset šest eura i četrdeset pet centi) sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2026. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, za iznos od 553,09 eura sa zateznim kamatama.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 28. travnja 2025. podnijela tužbu (str. 1–4) radi 1) utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu zahtjeva, naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, te o premiji osiguranja, koje su sadržane u ugovoru o kreditu broj 3207356668/06, kojeg su 6. rujna 2006. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, i posljedično tome radi 2) povrata iznosa kojeg je tuženica naplatila na temelju tih ništetnih odredbi.

1. 1. Tužbu je obrazložila u bitnome navevši da je tuženica od tužiteljice nezakonito naplatila naknadu troškova obrade kredita, naknadu za osiguranje kredita, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora kojima se tužiteljici nametnula obveza isplate predmetnih naknada. Nadalje, predmetne ugovorne odredbe nisu bile razumljive tužiteljici kao potrošaču. U predmetnom ugovoru o kreditu uopće nije određeno na koji se način i prema kojim točno parametrima formira visina naknade za obradu kredita, kao ni visina naknade za osiguranje kredita, niti prema kojim se točno parametrima formira visina naknade u slučaju prijevremene otplate kredita tako da je tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj jer je platila naknade za koje nije znala na koji se način formira njihova visina. Visinu predmetnih naknada odredila je tuženica odlukama na koje tužiteljica uopće nije mogla utjecati niti su joj uručene prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, radi se o odredbama koje su unaprijed formulirane od strane tuženika, na čiju formulaciju tužiteljica nije imala utjecaja, o istima se nije pregovaralo, tužiteljici nisu dane nikakve informacije te iste nisu sročene jasno i razumljivo, jer se ne može izvesti zaključak na što se iste odnose i zašto se naplaćuju, niti zašto se naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita naplaćuje upravo u toj visini, i zašto se naknada za osiguranje kredita naplaćuje u omjeru od 1,7 % iznosa odobrenog kredita uvećanog za 20 %.

2. U odgovoru na tužbu od 4. lipnja 2025. (str. 37–56) tuženica je osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Istaknula je prigovor zastare. Osporila je tužiteljici potrošačko svojstvo. Glede isplate na ime premije osiguranja, istaknula je prigovor promašene pasivne legitimacije.

2. 1. Tuženica je osporavanje obrazložila navevši u bitnome da su ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) kao i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) valjano ugovorene. One su jasne, razumljive i lako uočljive. Njima nije prouzročena nikakva (a još manje „znatna“) neravnoteža između stranaka. Naknade se temelje, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, „Narodne novine“ br. 143/2013.; Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite, „Narodne novine“, br. 15/2014.). Istaknula je i da je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, i nije u praksi nepoznato, niti su naknade zabranjene. Zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 101/2017. od 12. listopada 2017.), propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita (što ovdje nije slučaj), pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (12. listopada 2017.). I za odredbe ugovora o kreditu o jednokratnoj premiji osiguranja navela je da su jasne, lako razumljive i uočljive stoga da nije dopušteno ispitivati poštenost takve odredbe.

2. 2. Glede obveze plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženica je istaknula da je ona u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena (a također je propisana Općim uvjetima poslovanja Banke); ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 3. ugovora o kreditu; određena u postotku od iznosa kredita; određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; ekvivalentna izvršenim uslugama banke; pa tuženica smatra da se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužiteljicu i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Tužiteljica je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila informirana i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. U odnosnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženica je istaknula da prijevremena otplata svakog kredita koji je banka ugovorila s korisnikom kredita, izravno uzrokuje stvarne troškove (ili trošak kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju); ili trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila).

3. Očitujući se na navode tuženice iz odgovora na tužbu, tužiteljica je u podnesku od 3. studenog 2025. (str. 142–145) ponovno istaknula zašto smatra da su predmetne ugovorne odredbe ništetne te se dodatno pozvala na praksu domaćih sudova (konkretno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto po tom pitanju u odluci posl. br. Rev-1035/2024-2 od 6. studenog 2024.). Osporila je istaknuti prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020.

3. 1. Tužiteljica je istaknula da ulazna naknada očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što proizlazi iz činjenice da je tuženica nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditiranog iznosa, tužiteljici obračunavala i zaračunavala kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom iako mu je faktički isplatila drugi, manji iznos od ugovorenog kredita za onoliko koliko iznosi ta naknada. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 22. svibnja 2023. na kojem je zauzeo sljedeće stajalište: „Kod ugovora o kreditu i ugovora o zajmu davatelj kredita odnosno zajmodavac ima pravo obračunavati ugovorne kamate samo na novčani iznos koji je korisniku kredita odnosno zajmoprimcu stavljen na raspolaganje.“

3. 2. Osim toga, navela je i da sama činjenica da u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoje te naknade, da nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura tih troškova već je ulazna naknada određena u paušalnom postotku, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tuženica na taj način ne pokriva zapravo stvarne troškove koje je imala. Pa tako su neosnovani navodi tuženice da je riječ o primjeni postotnog računa koji je određen odnosno odrediv u svakome trenutku. Da su zaista ugovorenim naknadama plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem i razgledavanjem isprava koje se nalaze u spisu, i to: ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 6. rujna 2006. (str. 7–12), otplatne tablice (str. 13–15), dopisa od 18. travnja 2025. (str. 16), prometa po kreditu (str. 27–21), dopisa od 12. lipnja 2025. (str. 141), zapisnika ovog suda posl. br. P-1714/2019 od 5. srpnja 2021. (str. 162–167), presude i rješenja Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž-19/2022-2 od 28. ožujka 2022. (str. 168– 176) i presude i rješenja ovog suda posl. br. P-1714/2019-20 od 10. kolovoza 2021. (str. 177–190), te je saslušao tužiteljicu (str. 194–195).

5. Ocjenom izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka USRH, 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka USRH, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 3207356668/06 od 6. rujna 2006., koje se odnose na pravo tuženice na 1) naknadu troškova obrade kredita, 2) jednokratnu premiju osiguranja tražbine, i 3) naknadu za prijevremenu otplatu kredita, kao i 4) restitucijski zahtjev s osnova tih nepoštenih ugovornih odredbi.

7. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

– da su stranke na temelju ugovora o kreditu broj 3207356668/06 od 6. rujna 2006., zasnovale ugovorni odnos u kojem je tuženica tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.303,36 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, promjenjivu, sukladno odluci tuženice, za kupnju motornog vozila marke Renault (čl. 1. i 2. ugovora o kreditu)

– da se u čl. 2. st. 3. ugovora o kreditu tužiteljica kao korisnica kredita obvezala platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora (a prema čl. 18. H) ugovora i troškove obrade kredita), dok se u čl. 2. st. 4. ugovora obvezala platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 1,7 % koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1.ugovora, uvećanog za 20 %

– da je ugovorom o kreditu (čl. 18. st. 1. t. D) propisano da tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate

– da su od tužiteljice 2. lipnja 2006. (prema potvrdi koju je izdala tuženica 12. lipnja 2025., str. 141) naplaćene naknada za obradu kredita u iznosu 1.274,37 eura sada 169,14 eura, i premija osiguranja (u korist Croatia osiguranja d. d.) u iznosu 1.733,13 kn sada 230,03 eura, a 8. svibnja 2012. naplaćena je naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu 554,52 kn sada 73,61 eura

– da tužiteljica, jednako kao i za cijeli predmetni ugovor o kreditu (konkretno valutnu klauzulu i kamatnu stopu, a što je utvrđeno presudom i rješenjem ovog suda posl. br. P-1714/2019-20 od 10. kolovoza 2021., koja je potvrđena presudom i rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola, posl. br. Gž-19/2022-2 od 28. ožujka 2022.), nije imala mogućnost pregovora glede troškova za obradu kredita, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kreditu, kao ni premije osiguranja; da tužiteljici kod sklapanja predmetnog ugovora nije pojašnjeno na što se točno odnose predmetne naknade, kao ni koja je njihova konačna cijena; da je ugovoru pisalo da se plaća naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu, ali bez konačne cifre ili postotka pomoću kojeg bi se došlo do izračuna, a jednako tako ni za jednokratnu premiju osiguranja nije navedena ukupna cijena, već samo postotak; da tužiteljici ništa od navednog nitko u banci nije posebno pojašnjavao prilikom sklapanja ugovora; da je riječ o tipskom ugovoru kojeg je banka unaprijed sastavila; da tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora nije znala koliko točno mora platiti predmetne naknade, to je saznala nakon isplate, kad je umanjen kredit za navedene naknade; da joj nije pojašnjeno nakon isplate kredita na što se odnosilo umanjenje; da je tužiteljica kredit sklopila radi kupnje automobila za osobne potrebe (što će reći u svojstvu potrošača); a što sve proizlazi iz iskaza tužiteljice kojeg je sud u cijelosti pozitivno ocijenio, jer je sudu iskazivala uvjerljivo, jasno i razumljivo.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.; dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U st. 3. navedene odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. 1. Nadalje, u čl. 83. ZZP-a propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Predmetne sporne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita, očito su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, i to zato jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale (ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženica u postupku nije učinila). Riječ je o odredbama koje su bile unaprijed formulirane i pripremljene od strane tuženice, a tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Tuženici nisu prilikom sklapanja ugovora o kreditu objašnjeni točno troškovi se podmiruju tim naknadama. Predmetne ugovorne odredbe ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, te su u suprotnosti s načelom dobre vjere, što svakako utječe na pravni položaj tužiteljice, i stvarnu značajnu neravnotežu na njezinu štetu. Tuženica ni na koji način nije dokazala da predmetne naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima za predmetni ugovor o kreditu. Zato su predmetne odredbe ništetne, a tuženica je nepošteni stjecatelj, jer je odgovorna za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnula tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja. Tužiteljica je nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženicu, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu morala prihvatiti navedene ugovorne odredbe sastavljene od strane tuženice jer bez prihvaćanja nije bilo moguće niti sklopiti ugovor o kreditu.

9. 1. Odredbe ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom na to da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženicom o spornim ugovornim odredbama, tuženica je trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti predmetne odredbe tužiteljici kako bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što nije učinila.

9. 2. Slijedom svega navedenog, okolnosti da banka tužiteljici nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, okolnosti da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora te okolnosti da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica nije imala objektivne mogućnosti utjecati na sadržaj tih odredbi, sveukupno su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača pa je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZPP-a i čl. 87. st. 1. ZZP-a. Tuženica nije dokazala da tužiteljica nije potrošač odnosno da prema odredbi čl. 3. ZZP-a nije fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa da se citirane odredbe ZZP-a ne bi odnosile na tužiteljicu.

10. U odnosu na premiju za osiguranje kredita, u pravu je tužiteljica da iz odredbe čl. 2. st. 4. ugovora o kreditu nije jasno odnosno razumljivo što se njome točno osigurava, niti iz te odredbe proizlazi kako je dobiven iznos premije od 1.733,13 kn sada 230,03 eura (kao ni zašto se ugovara u postotnoj visini premijske stope u visini 1,7 %...). Tuženica nije obrazložila na što se odnosi premija (usluga i/ili trošak), te nije navela ni dokazala da je u vezi ugovaranja osiguranja imala bilo kakvih stvarnih troškova (prema osiguravajućem društvu ili svojih troškova poslovanja). Nije dokazala ni da bi se ta premija osiguranja naplatila u korist Croatia osiguranje d. d. (pa je prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan), a budući da nije dokazala ni da se o toj odredbi pregovaralo, valjalo je i ugovornu odredbu ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu tužiteljice na plaćanje jednokratne premije osiguranja utvrditi ništetnom i obvezati tuženicu da tužiteljici isplati iznos od 73,61 eura (554,52 kn koliko je prema potvrdi tuženice 8. svibnja 2012. naplaćeno od tužiteljice).

11. Budući da je u ovome postupku utvrđeno da postupanje tuženice glede ugovaranja naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, kao i naplata premije osiguranja, nije bilo dopušteno, te da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, pod t. I. izreke presude utvrđena je ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnosne na te naknade i premiju.

12. Primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a (koja regulira institut stjecanja bez osnove, jer je tuženica ovdje sporni iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove) i čl. 1115. ZOO-a, naloženo je tuženici da tužiteljici izvrši povrat nepripadno primljenih iznosa sa zateznim kamatama od dana njihova plaćanja do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve kao u t. II. izreke presude.

13. Istaknuti prigovor zastare tuženice sud je ocijenio neosnovanim. To stoga jer je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tek je ovom presudom utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredbi na kojoj tužiteljica temelji zahtjev za isplatu, pa je jasno da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

14. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

14. 1. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a odluka o troškovima donosi se prema uspjehu stranaka u sporu. Tuženica u ovom sporu nije uspjela pa joj ne pripada ni zatražena naknada troškova postupka.

14. 2. Visina troškova određuje se prema vrijednosti predmeta spora, koju je tužiteljica naznačila u visini 1.800,00 eura (deklaratorni i kondemnatorni zahtjev), a sud utvrdio (na pripremnom ročištu održanom 11. studenog 2025., str. 160–161), po prigovoru tuženice, sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a, u iznosu 472,78 eura (samo kondemnatorni zahtjev), i to uzimajući u obzir praksu VSRH da deklaratorni zahtjev (konkretno utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi) istaknut uz zahtjev na činidbu (konkretno isplatu novca), ne utječe na vrijednost predmeta spora.

14. 3. Tužiteljici prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora pripada zatraženi trošak nagrade odvjetniku za sastav tužbe i podneska od 3. studenog 2025., te za zastupanje na raspravama održanim kod ovog suda 11. studenog 2025. i 25. veljače 2026., sve po 50 bodova, ukupno 200 bodova, odnosno 400,00 eura, uvećano za PDV po stopi 25 % odnosno 100,00 eura, ukupno 500,00 eura, sve prema tbr. 7. t. 1. i 8., tbr. 8. t. 1. i tbr. 9 t. 1., tbr. 46., tbr. 52. i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023.). Tužiteljici pripada i zatražena sudska pristojba za tužbu u iznosu 33,18 eura (koliko je tužiteljica platila), te iznos od 13,27 eura (50 % prema vps-u od 472,78 eura), koju pristojbu će biti u obvezi platiti tužiteljica (prema čl. 3. st. 2. i čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ br. 118/2018., 51/2023.).

14. 4. Stoga je tuženici naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 546,45 eura za zateznim kamatama od 23. ožujka 2026. do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, dok je njezin zahtjev za naknadu iznosa od 553,09 eura sa zateznim kamatama, kao i zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka, odbijen, kao u t. III. do V. izreke presude.

U Pazinu 23. ožujka 2026.

Sutkinja

Mihaela Kaligari Hek

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 (petnaest) dana od dostave presude.

DNA:

– tužiteljica po pun., uz rješenje o pristojbi za presudu,

– tuženica po pun.