REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalana služba u Donjoj Stubici

Donja Stubica, Matenačka 3/I

Poslovni broj: P-813/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja RV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku, odvjetniku Igoru Poljaniću iz Zagreba, Ulica Petra Preradovića 31a, [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa],OIB: 87939104217, zastupano po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 23. veljače 2026. godine u punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude, dana 23. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku, HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, [adresa], OIB:87939104217, da tužitelju, RV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.310,75 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

11,53 EUR od dana 7.12.2007 do isplate

11,53 EUR od dana 10.1.2008 do isplate

11,53 EUR od dana 8.2.2008 do isplate

11,53 EUR od dana 7.3.2008 do isplate

11,53 EUR od dana 10.4.2008 do isplate

29,87 EUR od dana 9.5.2008 do isplate

29,87 EUR od dana 6.6.2008 do isplate

29,87 EUR od dana 10.7.2008 do isplate

29,87 EUR od dana 8.8.2008 do isplate

29,87 EUR od dana 10.9.2008 do isplate

29,87 EUR od dana 10.10.2008 do isplate

29,87 EUR od dana 11.11.2008 do isplate

29,87 EUR od dana 11.12.2008 do isplate

46,54 EUR od dana 9.1.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 12.2.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 13.3.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 10.4.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 12.5.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 10.6.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 10.7.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 13.8.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 11.9.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 9.10.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 6.11.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 10.12.2009 do isplate

46,54 EUR od dana 11.1.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 8.2.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 8.3.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 8.4.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 7.5.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 8.6.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 9.7.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 9.8.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 10.9.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 7.10.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 10.11.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 10.12.2010 do isplate

46,54 EUR od dana 10.1.2011 do isplate

46,54 EUR od dana 9.2.2011 do isplate

46,54 EUR od dana 10.3.2011 do isplate

46,54 EUR od dana 8.4.2011 do isplate

46,54 EUR od dana 9.5.2011 do isplate

46,54 EUR od dana 8.6.2011 do isplate

46,54 EUR od dana 7.7.2011 do isplate

46,54 EUR od dana 9.8.2011 do isplate

46,54 EUR od dana 9.9.2011 do isplate

46,54 EUR od dana 7.10.2011 do isplate

40,54 EUR od dana 9.11.2011 do isplate

40,54 EUR od dana 8.12.2011 do isplate

40,54 EUR od dana 10.1.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 7.2.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 7.3.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 6.4.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 8.5.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 6.6.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 9.7.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 7.8.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 10.9.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 5.10.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 7.11.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 7.12.2012 do isplate

40,54 EUR od dana 10.1.2013 do isplate

40,54 EUR od dana 8.2.2013 do isplate

40,54 EUR od dana 11.3.2013 do isplate

40,54 EUR od dana 10.4.2013 do isplate

40,54 EUR od dana 8.5.2013 do isplate

40,54 EUR od dana 7.6.2013 do isplate

40,54 EUR od dana 10.7.2013 do isplate

40,54 EUR od dana 8.8.2013 do isplate

40,54 EUR od dana 15.10.2013 do isplate

40,54 EUR od dana 19.11.2013 do isplate

40,54 EUR od dana 19.12.2013 do isplate

40,54 EUR od dana 20.1.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 20.1.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 13.3.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 11.4.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 13.5.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 11.6.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 11.7.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 12.8.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 12.9.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 13.10.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 13.11.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 12.12.2014 do isplate

8,73 EUR od dana 14.1.2015 do isplate

8,73 EUR od dana 12.2.2015 do isplate

8,73 EUR od dana 11.3.2015 do isplate

8,73 EUR od dana 10.4.2015 do isplate

8,73 EUR od dana 12.5.2015 do isplate

8,73 EUR od dana 11.6.2015 do isplate

8,73 EUR od dana 10.7.2015 do isplate

8,73 EUR od dana 15.7.2015 do isplate

8,73 EUR od dana 12.8.2015 do isplate

8,73 EUR od dana 14.9.2015 do isplate

1.194,41 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do dana 31.07.2015.g. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023.g. do isplate se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023.g. pa do isplate se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine;

2. Nalaže se tuženiku, HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, [adresa], OIB:87939104217, da tužitelju, RV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 13.055,92 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

4,12 EUR od dana 10.1.2005 do isplate

8,19 EUR od dana 9.1.2009 do isplate

10,39 EUR od dana 12.2.2009 do isplate

13,46 EUR od dana 13.3.2009 do isplate

3,72 EUR od dana 10.4.2009 do isplate

5,80 EUR od dana 12.5.2009 do isplate

1,80 EUR od dana 10.6.2009 do isplate

0,15 EUR od dana 10.12.2009 do isplate

6,38 EUR od dana 11.1.2010 do isplate

9,28 EUR od dana 8.2.2010 do isplate

10,45 EUR od dana 8.3.2010 do isplate

18,44 EUR od dana 8.4.2010 do isplate

17,02 EUR od dana 7.5.2010 do isplate

24,49 EUR od dana 8.6.2010 do isplate

43,90 EUR od dana 9.7.2010 do isplate

38,32 EUR od dana 9.8.2010 do isplate

64,26 EUR od dana 10.9.2010 do isplate

49,12 EUR od dana 7.10.2010 do isplate

42,00 EUR od dana 10.11.2010 do isplate

65,79 EUR od dana 10.12.2010 do isplate

88,94 EUR od dana 10.1.2011 do isplate

74,03 EUR od dana 9.2.2011 do isplate

77,27 EUR od dana 10.3.2011 do isplate

66,11 EUR od dana 8.4.2011 do isplate

73,14 EUR od dana 9.5.2011 do isplate

108,81 EUR od dana 8.6.2011 do isplate

98,57 EUR od dana 7.7.2011 do isplate

161,48 EUR od dana 9.8.2011 do isplate

157,54 EUR od dana 9.9.2011 do isplate

108,87 EUR od dana 7.10.2011 do isplate

109,42 EUR od dana 9.11.2011 do isplate

101,95 EUR od dana 8.12.2011 do isplate

110,99 EUR od dana 10.1.2012 do isplate

118,59 EUR od dana 7.2.2012 do isplate

118,04 EUR od dana 7.3.2012 do isplate

117,51 EUR od dana 6.4.2012 do isplate

121,88 EUR od dana 8.5.2012 do isplate

125,75 EUR od dana 6.6.2012 do isplate

121,96 EUR od dana 9.7.2012 do isplate

120,99 EUR od dana 7.8.2012 do isplate

118,59 EUR od dana 10.9.2012 do isplate

111,96 EUR od dana 5.10.2012 do isplate

120,39 EUR od dana 7.11.2012 do isplate

121,98 EUR od dana 7.12.2012 do isplate

120,70 EUR od dana 10.1.2013 do isplate

111,91 EUR od dana 8.2.2013 do isplate

116,28 EUR od dana 11.3.2013 do isplate

120,69 EUR od dana 10.4.2013 do isplate

117,67 EUR od dana 8.5.2013 do isplate

108,45 EUR od dana 7.6.2013 do isplate

102,83 EUR od dana 10.7.2013 do isplate

105,43 EUR od dana 8.8.2013 do isplate

111,95 EUR od dana 15.10.2013 do isplate

118,35 EUR od dana 19.11.2013 do isplate

114,72 EUR od dana 19.12.2013 do isplate

116,71 EUR od dana 20.1.2014 do isplate

97,32 EUR od dana 20.1.2014 do isplate

102,39 EUR od dana 13.3.2014 do isplate

105,14 EUR od dana 11.4.2014 do isplate

103,45 EUR od dana 13.5.2014 do isplate

101,06 EUR od dana 11.6.2014 do isplate

99,36 EUR od dana 11.7.2014 do isplate

101,44 EUR od dana 12.8.2014 do isplate

103,96 EUR od dana 12.9.2014 do isplate

106,06 EUR od dana 13.10.2014 do isplate

107,49 EUR od dana 13.11.2014 do isplate

108,95 EUR od dana 12.12.2014 do isplate

110,63 EUR od dana 14.1.2015 do isplate

110,53 EUR od dana 12.2.2015 do isplate

97,93 EUR od dana 11.3.2015 do isplate

97,93 EUR od dana 10.4.2015 do isplate

97,93 EUR od dana 12.5.2015 do isplate

97,93 EUR od dana 11.6.2015 do isplate

97,93 EUR od dana 10.7.2015 do isplate

97,93 EUR od dana 15.7.2015 do isplate

97,93 EUR od dana 12.8.2015 do isplate

97,93 EUR od dana 14.9.2015 do isplate

6.457,17 EUR od dana 30.09.2015. do isplate

sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do dana 31.07.2015.g. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023.g. do isplate se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023.g. pa do isplate se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 3.812,50 EUR u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 562,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je e dana 29.10.2004.g. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 310400, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

U članku 4. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 4,60 %.

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća za CHF.

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. g. do 31.12.2008.g.povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015.g.

Rubriciranim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama

ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara.

Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne

U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž- 6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,60%, a nakon 01.01.2014.g. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23%.

Isto tako imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj je dana 29.03.2016.g. s tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

No bitno je reći kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Aneksa tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Aneksa.

Da provedena konverzija i sklapanje Aneksa ne utječe na navedeno pravo potrošača stajalište zauzima VSRH u: odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019.g. i odluci broj Rev 18/2018 od dana 26.05.2020.g.

Tužiteljevo pravno shvaćanje, a što je najbitnije i ključno, podupiru sljedeće odluke Suda EU. Odluka Suda EU broj C-118/17 Dunai c/a Erste bank Hungary, broj C-452/18 Ibercaja Banco SA od 09.07.2020.g.

Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu sve do dana 01.01.2014.g. kada je, kako je rečeno, zakonski uvedena fiksirana kamatna stopa od 3,23% sve do dana konverzije ugovora. Preplata uslijed povećanja kamatnih stopa nastavila se i nakon 01.01.2014.g. do dana konverzije jer se kamatna stopa od 3,23% primjenjivala na nezakonito uvećanu glavnicu zbog ništetnih ranijih promjena, kao i iz razloga jer se navedena fiksirana stopa mora primijeniti i ukoliko Ugovor o kreditu vrijedi bez ništetnih odredbi.

Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa:

1. tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije iznose anuiteta koji su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta – ukupno iznos od 3.383,47 EUR / 25.492,92 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate

2. tužitelju na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u odnosu na iznos glavnice da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa – ukupno iznos od 788,04 EUR / 5.937,49 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana konverzije do isplate

Tužitelj je više obračunati iznos preostale glavnice pod točkom 2. preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga je na ime povećanja kamatne stope zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos od 788,04 EUR / 5.937,49 kn. Tako ukupno preplata iznosi 4.171,51 EUR / 31.430,24 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: 1. tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konverzije kunske obveze na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita – ukupno iznos od 7.250,67 EUR / 54.630,36 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate

2. tužitelju na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula – ukupno iznos od 18.241,18 EUR / 137.438,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 29.03.2016.g. do isplate

No tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od 12.782,88 EUR / 96.312,59 kn, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije.

Obzirom navedenim tuženik tužitelju nije uspostavio restituciju gornje više obračunatog iznosa od 19.029,22 EUR / 143.375,69 kn, tužitelj ističe kako, nakon oduzimanja navedenih iznosa, konačni iznos preplate iz točke 2. iznosi 5.458,31 EUR / 41.125,64 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 29.03.2016.g. do isplate.

Tužitelj je više obračunati iznos preostale glavnice pod točkom 2. preplatio jer je danom konverzije knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po osnovnom ugovoru na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR (novi kredit), a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja banke. Stoga je na ime ništetne primjene valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita upravo za neosnovano viši iznos od 5.458,31 EUR / 41.125,64 kn

Ukupno preplata 1. + 2. iznosi 12.708,98 EUR / 95.755,81 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj je kasnije, nakon provedenog financijskog vještačenja specificirao kako je to navedeno u stavku I izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu drži kako je tužba je neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti.

U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju

c. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;

d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

e. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora

o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

f. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno

pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

g. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP)

h. Metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana

i. Prigovor radi prijeboja

Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSHR“) donio rješenju broj Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji.

Rješenjem se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91,91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR.

Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužitelja u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan.

Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da: „se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“ Argumentum a contrario, u slučajevima konverzija koje su provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošač nema pravni interes. Potrošači su izgubili pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. Uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe. Nadalje tuženik napominje da je Tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo 21.08.2023. pa tuženik smatra da su utuženi iznosi u zastari sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz Tužbe.

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

Tuženik naglašava da je općepoznata činjenica da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR.

Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 310400 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 29. 03. 2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu“).

Sklapanjem Dodatka br. 1 tužitelj i tuženik sklopili su svojevrsnu nagodbu, i to s retroaktivnim učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu, stoga odredbe Ugovora o kreditu na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev ne proizvode pravne učinke i to sa učinkom ex tunc.

S obzirom da je provedbom konverzije ugovora denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor s valutnom klauzulom u EUR tužitelj, kao potrošač, izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u konkretnom slučaju postignuta je svrha koju je zakonodavac namjeravao postići.

Sasvim je jasno kako tužitelj nema pravni interes za nastavak predmetnog postupka, slijedom čega bi tužbu tužitelja žurno trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, s obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je inicijalno sklopio s tuženikom ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, raspravljanje u postupku postalo je bespredmetno te su otpali svi do sada izneseni prigovori i navodi tužitelja u pogledu nezakonitosti Ugovora, slijedom čega tuženik predlaže sudu da tužbu tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovanu U konkretnom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa.

Isto tako tuženik napominje da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.

Tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, i na navodnoj vezanosti suda tim utvrđenjima, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač.

Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna.

Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač.

U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.

Članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope.

Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena.

Tuženik ima potrebu na ovom mjestu još jednom naglasiti da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09; dalje kao: „ZZP“), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje kao: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj.

Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti.

Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

Tuženik opravdano tvrdi da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Isto tako Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).

Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 97.000,00 u CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća, dakle radi se jasnoj i lako uočljivoj odredbi.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora.

Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.15. i 9.16. Ugovora.

Nadalje, odredbama 9.17. i 9.18. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR.

Drugim riječima, Ugovor o kreditu sadržavao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti u slučaju da je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu.

Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredbamora prouzročiti:

− nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; − a koja neravnoteža mora biti značajna.

Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF.

Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Nadalje tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, a osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanja o visni. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Tijekom postupka pročitani su Ugovor o kreditu broj 310400 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnu knjigu od 29. 10. 2004. godine, Aneks br. 1. tog ugovora od 21. 03. 2016. godine, otplatni plan po kreditu br. 310400, povijesni izvadak iz sudskog registra za tu tuženika, kartica prometa po kreditu 310400 za korisnika RV, otplatna tablica po kreditu za klijenta RV, otplatna tablica od 20. listopada 2004., plan otplate u jednakim anuitetima prometna kartica po kreditu, otplatna tablica po kreditu, te je provedeno financijsko vještačenje Ručević vještačenja d.o.o.. Saslušan je tužitelj.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Nije sporno, a koji podaci su vidljivi iz sudskog registra, da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d. koje je kao kreditor sa tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio Ugovor o kreditu broj 31400 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnu knjigu dana 29. 10. 2004. godine.

Tim je ugovorom tužitelju dan kredit u iznosu od 97.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, a u namjena kredita bila je kupnja stana u [adresa].

Kredit je odobren na rok otplate od 25 godina, te se prema članku korisnik kredita obvezao platiti kreditoru "redovnu kamatu po stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,6 % godišnje. Kamatna stopa promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora." (članak 4.) Korisnik kredita je bio dužan otplaćivati glavnicu u 300 mjesečnih anuiteta, a "prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi CHF 554,68 CHF, a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća." (članak 7. Ugovora)

6. Isto tako nije sporno da je prednik tužitelja Sberbank d.d. sa tužiteljem sklopio Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 310860 dana 24. 01. 2026. godine, koji su suglasne da je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015, dalje u tekstu Zakon) Kreditor obvezan izvršiti konverziju predmetnog kredita, da je Kreditor izvršio sve svoje zakonske obveze u vezi s dostavom izračuna konverzije i druge propisane dokumentacije, a Korisnik kredita prihvatio izračun konverzije i obvezao se pristupiti sklapanju ovog Aneksa… Strane ovog Aneksa sporazumno su utvrdile da je ukupni iznos uplaćen radi namirenje početno utvrđenih anuiteta po Ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona manji od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 17.449,73 kn, po tečaju otplate kredita na dan 30. 09. 2015. te da će se za navedeni iznos prama sporazumu o namirenju vjerovnika i potrošača iz članka 19.c stavak 1. točka 6. Zakona uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita s valutnom klauzulom u EUR.

7. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i osmotužena Sberbank. d.d. „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

8. Nadalje presudom Vrhovnog suda poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., revizija osmo tužene protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, „ u dijelu (toč. 8. izreke) kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je osmotužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje“, odbijena je kao neosnovana.

9. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

10. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit trebao za kupnju stana i rješavanja stambenog pitanja njene obitelji, jer je do tada bila podstanar 18 godina i taj stan je korišten isključivo u stambene svrhe. U banci joj je taj kredit predstavljen kao najpovoljniji kredit što se tiče njenee kreditne sposobnosti tj. u odnosu na njenu plaću i rate koja bi bila za taj kredit po mjesecima. Rok otplate iznosio je 25 godine. Ugovor je pročitala i vidjela da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da je tečaj vezan za CHF.

Međutim "ni u snu" nije mogla pomisliti niti je od bilo koga bila upozorena da bi moglo doći do znatnih poremećaja da mjesečna rata kredita iznosi skoro cijelu njenu plaću, odnosno od plaće joj je nakon otplate preračunato u sadašnje eure ostalo negdje oko 55 eura.

Nakon otprilike pet godina od otplate kredita kada je usporedila svoju platnu listu sa platnom listom na početku otplate toga kredita vidjela je da se ništa bitno nije promijenilo te da je i nakon pet godina otplate na početku jer se glavnica nije skoro ništa mijenjala, a to ju je najviše pogodilo. Taj kredit ugrozio je financijsku stabilnost nje i njene obitelji jer nije bila u stanju redovito plaćati režije te sa su joj stizale ovrhe p je morala raditi i druge poslove. Kada ju je banka pozvala sa namjerom da se napravi ta konverzija to je objeručke prihvatila jer joj je bilo objašnjeno da će kredit biti prebačen u euro, te da će nam to predstavljati financijsko rasterećenje što se tiče daljnjih mjesečnih rata otplate kredita.

Ne može reći da je baš sve razumjela što su jo iz banke rekli vezano uz konverziju, a u skraćenoj verziji bilo joj je rečeno da je ista rađena upravo u svrhu zaštite klijenata koji su podigli kredit u CHF.

Nije znala da uopće sa bankom ima mogućnosti pregovora nego joj je isti ugovor prezentiran prilikom samog potpisivanja ugovora, a na isti način je sačinjen i dodatak ugovora o kreditu.

U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica nije imala otvoren nikakav obrt niti tvrtku već je bila zaposlenica KBC Zagreb, što je i danas.

Navela je da nije prikupljala ponude drugih banaka već da je došla kod tuženika te da joj je tamo upravo taj kredit u CHF bio prezentiran kao najpovoljniji za nju te nije vidjela niti smisla niti potrebe hodati po drugim bankama. Na isti kredit je pristala obzirom da je dugi niz godina bila podstanar.

U obavijesti banke o promjeni kamatne stope, se ona kao laik o ne razumije jer nije mogla znati slijedom tih obavijesti koliko će joj iznositi slijedeća mjesečna rata po tom ugovoru na dan plaćanja.

12. Dakle, sud zaključuje kako je riječ o potrošačkom ugovoru, a s druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o načinu promjene kamatne stope.

13. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, te sukladno prijedlogu tužitelja, financijski je vještak u u svom nalazu naveo slijedeće:

Volksbank d.d. (kao pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili su 29. listopada 2004. Ugovor o kreditu br. 310400 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

• iznos kredita je kunska protuvrijednost od 97.000,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju kreditora na dan isplate kredita,

• ugovoren je rok otplate od 25 godina, (otplata u jednakima anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,60 % godišnje,

• prema knjigovodstvenoj kartici, dospijeće prve obveze bilo je 3. siječnja 2005., a sljedećih (upravilu) svakog trećeg dana u mjesecu,

• utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća.

Kredit je iskorišten 3. prosinca 2004., s kojim danom je kupovni tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,934400 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 97.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 478.636,80 kn, odnosno 63.526,02 EUR. Sberbank d.d. (kao pravni slijednik Volksbank d.d. i pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili su 29. ožujka 2016. Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 310400 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, sa sljedećim osnovnim elementima: • na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 50.541,06 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan 30.9.2015.,

• prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnica je uplatama po kreditu u CHF manje platila konvertirani kredit u EUR za iznos od 17.449,73 kn. Uvidom u primijenjeni otplatni plan s prikazom promjena kamatnih stopa, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

• 4,60 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 3. studenoga 2007.,

• 4,90 % godišnje od anuiteta s dospijećem 3. prosinca 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 3. travnja 2008.,

• 5,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 3. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 3. prosinca 2008.,

• 6,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 3. siječnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 3. listopada 2011.,

• 5,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 3. studenoga 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 3. prosinca 2013.,

• 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 3. siječnja 2014. do izračuna konverzije 30. rujna 2015.

Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 na sljedećim stranicama nalaza dat je otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate do dana izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015.), kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima:

• glavnica u iznosu od 97.000,00 CHF,

• fiksna stopa ugovornih kamata od 4,60 % godišnje,

te se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazuju razlike u visini obveza, i to:

• prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1),

• zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog kupovnog tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1), • konačno, iskazuju se razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 's' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je dao mišljenje kako slijedi:

• isplaćeni iznos od 97.000,00 CHF iznosio je protuvrijednost od 63.526,02 EUR (konvertirani iznos),

• razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.758,25 CHF, odnosno 3.116,34 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR),

• razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i kupovnog tečaja kreditora na dan isplate kredita, iznosi ukupno 6.598,75 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza,

• iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 31. prosinca 2013. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,60 %, a od 1. siječnja 2014. do izračuna konverzije 30. rujna 2015. zakonom propisana kamatna stopa od 3,23 %, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 7.651,58 EUR

14. Tužitelj na nalaz i mišljenje iznio primjedbu pa je vještak u skladu s istim po nalogu sud dopunio taj nalaz i mišljenje te je u skladu s utvrđenjima i izračunima kako iz osnovnog tako i ovog dopunskog nalaza, na temelju prigovora tužitelja iz podneska od 30. srpnja 2025., utvrdio da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 31. prosinca 2013. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,60 %, a od 1. siječnja 2014. do izračuna konverzije 30. rujna 2015. zakonom propisana kamatna stopa od 3,23 %, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 7.651,58 EUR od kojeg iznosa se:

1.194,41 EUR odnosi na razliku s osnove rasta kamatne stope te 6.457,17 EUR odnosi na razliku s osnove rasta tečaja.

U ostalom dijelu u cijelosti je ostao kod utvrđenja iz osnovnog nalaza kao i kod danog mišljenja.

15. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje naveo kako ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, ali i nadalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

16. Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, no iz pravnih razloga koji se daju u nastavku, taj nalaz i mišljenje nije bio relvantan za odluku o tužbenom zahtjevu. .

17. Naime, Tužitelj ne dovodi u pitanje pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

18. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

19. Nije sporno da je predmetni Aneks ugovoru o kreditu sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

20. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj.

21. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

22. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

23. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

25. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

26. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegovog kredita u EUR odnosno ovdje stranke su se sporazumjele da se za utvrđeni manjak uveća glavnica kredita u EUR.

27. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

28. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

29. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

30. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

31. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen, a posljedično tome prigovor zastare potraživanja tužitelja, je bespredmetan.

32. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

33. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, naloženo je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025).

34. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 250 bodova, sastav podneska od 15. siječnja 2025., po Tbr. 8. t. 4. u visini od 25 bodova, sastava podneska od 2. srpnja 2025. i 8. siječnja 20206., po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 250 bodova, te zastupanja na ročištima dana 4. lipnja 2023., 12. rujna 2024. i 23. veljače 2026. godine, po Tbr. 9. t. 1. citirane Tarife, svako u visini od 250 bodova.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 3.050,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 762,50 EUR.

35. Preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka je neosnovan.

U Donjoj Stubici, dana 23. ožujka 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika