Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1396/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Stjepku Medvedu, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Zlatku Knezović, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 3. ožujka 2026. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP), a objavljene 23. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140060242- 62000145284/2005 zaključenog između tužitelja RL, kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek, kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, iz čl. 6. st. 1. i 8. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu kojima se tužitelj kao korisnik kredita obvezao platiti naknadu za obradu istog kredita, kao i naknadu za njegovu prijevremenu otplatu.

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju RL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati novčani iznos od 1.357,16 € (tisućutristopedesetsedameura- išesnaestcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 396,54 € od 19.05.2005. do isplate te na iznos od 960,62 € od 20.11.2020. do isplate, po stopi koja za period do 31.07.2008. iznosi 15% godišnje, od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje primjenom prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. zatezna se kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za period od 01.01. 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom kamatnog potraživanja od 01.10.2020. do 19.11.2020. o d b i j a .

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od

954,64 € (devetstopedetčetirieuraišezdesetčetiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 23. ožujka 2026. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopio 5. svibnja 2005. Ugovor o kreditu br. 5140030242- 62000145284/2005 na iznos od 79.000 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja, na rok otplate od 30 godina.

1.1. Navodi da čl. 6. st. 1. predmetnog ugovora propisuje da korisnik kredita ima obvezu izvršiti uplatu naknade za sklapanje ovog kredita u visini od 0,80% od visine kredita, a što je iznosilo 622,58 CHF, koji iznos mu je uskraćen iz kreditnih sredstava. Kako je dana 18.5.2005. kada mu je ova naknada naplaćena srednji tečaj NBH za 1 CHF iznosio tadašnjih 4,73 kn, to je ova naknada naplaćena u iznosu od 2.944,80 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije kn/EUR od 7,5345 kn za 1 €, ta naknada je iznosila 390,84 €. Čl. 8. st. 2. predmetnog ugovora propisuje da korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita ima obvezu izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita. Kako se tijekom otplate kredita odlučio na prijevremenu otplatu, istom je naplaćena naknada 30. studenog 2020. u iznosu od 968,38 €.

1.2. Vezano za odredbu o naknadi za obradu kredita kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Smatra da je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bio u poziciji pregovarati te se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na njegovu štetu, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni u međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pri tome, valja još dodati da je tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, istu naknadu utvrdio u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Ovdje se radi o tipskom ugovoru, te se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključuje da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Stoga, imajući u vidu da je kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, kao niti o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, a niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita upućuje na nezakonitost istih. Naime, banka nema pravo na naplaćivanje ovih naknada u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita. U presudi po reviziji 43/22 Vrhovni sud potvrdio je da banke nisu smjele ugovarati niti kasnije naplaćivati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Sudačko vijeće VSRH odbijanjem revizije potvrdilo je presudu o ništetnosti ugovorene odredbe za naplatu tzv. „izlazne naknade“. Ugovaranje takve naknade u suprotnosti je sa shvaćanjem VSRH izraženim u odluci broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine. Isto pravno shvaćanje zauzeo je i Ustavni sud RH u postupku posl. broj: U-III-3231/2022. Stoga, u takvim okolnostima, neovisno o tome je li davatelju kredita nastala šteta zbog prijevremenog vraćanja kredita prema odredbi čl. 1024. ZOO, odnosno je li tuženik imao troškove zbog prijevremenog zatvaranja kredita, predmetna se ugovorna odredba ukazuje ništetnom jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 87. st. 1. ZZP/03).

1.3. Eventualan prigovor zastare glede isplate troškova obrade kredita i naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, ukoliko isti bude istaknut, biti će neosnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj:

Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa bi se prigovor zastare cijenio neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev od 07.10.2025. u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbe te ističe prigovor zastare. Po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena je naknada za obradu kredita 18.05.2005. u iznosu od 2.987,73 HRK te naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita 19.11.2020. u iznosu od 7.237,81 HRK. Shodno tome ističe da je tužitelj suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora

2.1. U odnosu na odredbu čl. 6. Ugovora navodi da je jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 0,80 % jednokratno, unaprijed. ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita, a tu je obvezu ispunio. Navodi da je čl. 6. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade.

2.2. U odnosu na spornu odredbu čl. 8. Ugovora, ističe da je navedena ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. Stoga je odredba u čl. 8. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna jer je navedeno da se u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke.

2.3. Ističe da su obje odredbe u čl. 6. i 8. predmetnog ugovora o kreditu lako uočljive jer su navedene istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu te samim time i razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03), a pitanje raskida uređeno je sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je ispunio (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Navodi da u pogledu jasnosti i uočljivosti dodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je banka postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Ukazuje da je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te smatra da predmetne odredbe nisu i ne mogu biti ništetne.

2.4. Poziva se na odluke suda Europske unije C-621/17, C-84/19, C-224/19 i C- 259/19, C-565/21, C-186/16 te odluke Županijskog suda u Splitu br. Gž-230/2023, VSRH br. Rev-2781/2011, Rev-2288/2000…

3. Tužitelj je u podnesku od 11. prosinca 2025. uredio toč. 2. tužbenog zahtjeva, a opisanog kao u izreci presude, sukladno tuženikovim navodima u odgovoru na tužbu da mu je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.987,73 HRK (396,54 €), te naknada za prijevremenu otplatu u iznosu od 7.237,81 HRK (960,62 €), odnosno, ukupno 1357,16 €, zbog izbjegavanja spora o visini tužbenog zahtjeva i nepotrebnog vještačenja. Osim toga, protivi se ostalim tuženikovim navodima u odgovoru na tužbu i predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su Slavonska banka, pravni prednik tuženika, i tužitelj sklopili 05.06.2005.

Ugovor o kreditu br. 5140060242-62000145284/2005;

- da je čl. 6. st.1. Ugovora ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a koja iznosi 0,80 % jednokratno, unaprijed;

- da je čl. 8. st. 2. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici banke;

- da je 18.05.2005. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,80 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 622,58 CHF, dok je 19. studenog 2020. naplaćena naknada na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 7.237,81 kn.

5. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne odredbe čl. 6.st.1. i čl. 8.st.2. predmetnog Ugovora;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja.

6. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

7. Tužitelj RL, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je s bivšom Slavonskom bankom koju je naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a tu banku sadašnja Addiko Bank, 2005. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu za kupovinu stana, a u vrijednosti 79.000,00 CHF što je bilo oko 50.000,00 €. Za kredit je pregovarao u poslovnici Slavonske banke u [adresa] s djelatnicom banke koja mu je preporučila isključivo taj kredit kao najpovoljniji. U to vrijeme bio je zaposlen u jednoj privatnoj tvrtki i djelatnica banke mu je isključivo preporučila kredit u CHF, a on joj je vjerovao da je to za njega najpovoljniji i nije mu nudila druge kredita. Popunio je zahtjev za kredit i banka je isključivo po svojim uvjetima sačinila ugovore. Djelatnica banke ga nije upozoravala niti upoznala s troškovima ulazne naknade za obradu kredita koja je po čl. 6. Ugovora iznosila 0,80 %. Nije mogao utjecati na sadržaj bilo koje odredbe iz ugovora pa ni na tu ulaznu naknadu iako mu djelatnica banke nije objasnila koji parametri čine tu naknadu. Ugovore je letimično pogledao u odnosu na visinu kredita, rok otplate od 30 godina kao i visinu rate kredita te odnio kod javnog bilježnika i javni bilježnik je ugovore ovjerio i nije mu tumačio pojedine odredbe ugovora o kreditu. Ugovore je vratio u banku i iznos kredita je isplaćen prodavatelju stana u [adresa] u kunama. Ništa nije dobio od kredita tako da uopće ne zna koliki iznos obrade kredita mu je naplaćen, a koliko je stvarno isplaćeno prodavatelju stana. Za iznos od 390,84 € na ime ulazne naknade je doznao tek naknadno. Rate kredita su mu iznosile otprilike 1.920,00 kn da bi se s vremenom povećale na 3.100,00 kn. Ne bi ispunjavao uvjete za kredit da mu je početna rata kredita iznosila 3.100,00 kn. Dobivao je obavijesti o povećanju rata kredita i doznao da to tako mora biti zbog promjene tečaja, valute i promjenjive kamatne stope u koje pojmove se razumijem, a o čemu je više saznao nakon pokrenutih tužbi građana za kredite u CHF. Stan je kupio isključivo kao fizička osoba u kojem živi i danas sa sinom i koristi ga isključivo za osobno stanovanje. Stan se ne iznajmljuje niti koristi za obavljanje trgovačke djelatnosti. Ne bi podizao nikada takav kredit da sam dobio ispravne informacije od djelatnika banke da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Zbog visokih rata kredita bio je prisiljen u drugoj banci podići kredit kako bi otplatio kredit u tada Hypo Alpe Adria Bank i za tu prijevremenu otplatu banka mu je naplatila 968,38 €. Isto kao i u odnosu na ulaznu naknadu, djelatnik banke mu nije uopće objasnio koji parametri čine tu izlaznu naknadu i zašto ona iznosi upravo kao navedeni iznos, a morao je pristati na uvjete banke jer u suprotnom ne bi mogao prijevremeno otplatiti kredit. Prije je bio klijent Slavonske banke, a sada nije klijent Addiko banke. Ponovno navodi da mu djelatnik banke nije spominjao pojedine odredbe ugovora, a nije mu uopće spominjao ulaznu i izlaznu naknadu.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 6. st.1. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 0,80 % unaprijed kao i odredba čl. 8. st.2. Ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno poslovnoj politici banke.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 0,80 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati. Isto tako prilikom otplate kredita naveo je da mu nije bilo rečeno da će se naplaćivati naknada te ne zna na koji je način izvršena naplata za prijevremeno zatvaranje kredita, ali tek kada je sve platio, dobio je potvrdu od banke da je kredit u cijelosti riješen.

11. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za zatvaranje drugog kredita pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 0,80 % te u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici banke.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Osim toga, sud prihvaća navode tužitelja da tuženik, kao banka, ima pravo na vraćanje glavnice kredita, na naplatu ugovorenih kamata te na naknade koje su stvarne odnosno za koje postoji dokaz da je banka imala određene troškove pa ih je onda imala pravo i naplatiti. Kod prijevremene otplate kredita, potpuno je jasno da banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno.

19. Stoga se tužitelj ispravno poziva na zajedničku presudu Ustavnog suda od 13. srpnja 2023. br. U-III-3231/22 i dr. kojom je presuđeno da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

20. Kako su ništetne odredbe i to čl. 6.st.1. i čl. 8.st.2. Ugovora o kreditu, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 396,54 €, a koja je naplaćena 18.05.2005. kao i na isplatu naknade na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 960,62 € koja je naplaćena 19.11.2020. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

21. Sud je odbio tužitelja s preostalim dijelom kamatnog potraživanja od 01.10.2020. do 19.11.2020. jer je prijevremena naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 19.11.2020. pa mu kamate teku od 20.11.2020.

22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. i 8. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

24. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

25. Tužitelj, koji je ovu parnicu dobio u cijelosti, priznati su zahtijevani troškovi u iznosu od 954,64 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 200,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 11.12.2025. po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 03.03.2026. po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 175,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 700,00 € te iznosa od 26,55 € na ime pristojbe na tužbu kao i iznos od 53,09 € na ime pristojbe na presudu.

26. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 23. ožujka 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika