REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-303/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti tuženika, te presude javno objavljene dana 23. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u odnosu na vrijednost predmeta spora, te se ista utvrđuje u iznosu od 1.463,78 EUR.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.8.st.2., Ugovor o kreditu br. 456-53014501, sklopljenog dana 25.09.2009. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d..“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 136,55 EUR (stotridesetšesteurapedesetpetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 2.06.2010. godine do isplate, po stopi koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 850,00 EUR (osamstopedeseteura), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

U odnosu na rješenje:

1. Tužitelj je u ovome predmetu vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 1.463,78 EUR, a kojoj vrijednosti predmeta spora je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio, navodeći da kako se svaki deklaratorni nenovčani zahtjev na utvrđenje ništetnosti u ovom postupku treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, te da se stoga VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu. Posljedično da se i svi troškovi trebaju odrediti prema VPS-u određenom bez uzimanja u obzir deklaratornih nenovčanih zahtjev na utvrđenje ništetnosti (tzv. deklaratornog preambula).

2. Prigovor tuženika nije osnovan. Naime, tužitelj je pravilno postavio vrijednost predmeta spora na način da je prilikom utvrđivanja VPS uzeo u obzir i vrijednost za deklaratorni dio tuženog zahtjeva, i to, sukladno čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama u iznosu od 1.327,22 EUR, a za kondemnatorne tužbene zahtjeve prema zbroju iznosa čiju isplatu zahtijeva, tj. u iznosu od 136,55 EUR, te tako utvrdio ukupnu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.463,78 EUR. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 40. st. 3 Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. , 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 55/2023, dalje - ZPP), valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja.

U odnosu na presudu:

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik je pravni slijednik Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Dana 25.09.2009. tužitelj i tuženik da su sklopili Ugovor o kreditu br. 456-53014501, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 37.000,00 HRK. Citiranim Ugovorom da je ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Odredbom čl.8.st.2. predmetnog Ugovora da je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tužitelj da je dana 1.06.2010. izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita prilikom čega je tuženik tužitelju istoga dana naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.028,89 kn a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj

(Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 136,55 EUR. O ugovornim odredbama za tzv. „izlaznu naknadu“ da se nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedene odredbe da nisu bile ugovorene u dobroj vjeri, te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne, te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takve dužan vratit,i zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.1. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci točkama I.i II.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe da osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita dana 1.06.2010. u iznosu od 1.028,89 HRK. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. Navodi da je Ugovor o kreditu otplaćen u lipnju 2010., a sklopljen u rujnu 2009. godine. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 37.000,00 HRK, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 136,55 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05). Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača. Tuženik ističe da tuženik nije iznio niti jedan razlog ništetnosti niti razloga zašto traži povrat naplaćenog iznosa. Tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno da su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome da mu je objašnjeno i u kojem iznosu. Čl. 1022., st. 2. ZOO-a /05 da je propisano da Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi za prijevremenu otplatu kredita jesu uvjeti davanja kredita. To da je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako da se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, tuženik tvrdi da nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove prijevremene otplate kredita. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik da može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Naime, tvrdi da je članak 8. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja se dostavlja u privitku. Lako uočljiva jer je navedena u članku 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time da je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, te je pitanje raskida uređeno sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je tuženik ispunio(NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Navedena naknada odnosno činidba da je odrediva u smislu članka 50. Zakona o obveznim odnosima jer članak 8. Ugovora da jasno navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati i ne može se smatrati neodredivom. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja, te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje, tuženik tvrdi da je za ukazati da je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga da je jasno da o predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Ujedno, tuženik napominje da osim što je postupao po predmetnim odredbama ZOO-a, Zakona o bankama, postupao je i sukladno članku 302. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama koji izričito navodi da prija sklapanja Ugovora kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija da je dužna prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana, te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga da je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. U članku 173. Zakona o bankama da je propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik da je navedenu obvezu ispunio. Na tužitelju da je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno. Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju da ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. Tuženik također navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije nikakav „hrvatski izum“. Tvrdi da je riječ o naknadi koju banke u cijelom svijetu oduvijek i redovito naplaćuju. Tako da se, primjerice, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, Aneks br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a, navodi se: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita t. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Isto zaključak navodi se i na 2. stranici Zelene knjige: hipotekarni krediti u EU-u. Novac s kojim tuženik posluje da je novac za koji se on zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu. Tuženik da matičnoj banci za to plaća kamatu, ne zadužuje se beskamatno. Kako tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci - dakle nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa i nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava - u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. Tvrdi da je to je, ukratko, razlog zašto je član 1024. ZOO-a 05 glasio:

(1) Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.

(3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

(4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

Zakonska odredba identičnog sadržaja da se nalazila i u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, koji je nastao u drugom ekonomskom sustavu. Dakle, zakonodavac da je i tada imao na umu da banke uslijed prijevremene otplate kredita trpe financijsku štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati. Naknada za prijevremenu otplatu kredita da je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. Tuženik također ističe kako je u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako da se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Ujedno, na predmetne okolnosti o valjanosti, potrebi i osnovi naplate predmetne naknade tužitelj u spis dostavlja ovjerenu izjavu CE i svjedokinje GE o načinu i razlozima naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. Zaključno, po pitanju neosnovanosti naplate naknade za prijevremenu (potpunu ili djelomičnu otplatu kredita) tuženik ističe kako je opsežna sudska praksa zauzela svoj stav da je tuženik imao pravni temelj za naplatu predmetne naknade, koju prilaže uz tužbu.

2.1. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, te zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu zaključenog između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. i tužitelja dana25.09.2009., broj 456-53014501, potvrde tuženika o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita od 16. lipnja 2025., pročitao je pisane iskaze svjedoka GE i CE, te je saslušao tužitelja kao stranku.

4. Između stranaka nisu sporne sljedeće činjenice:

- da su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. i tužitelj, dana 25.09.2009. sklopili Ugovor o kreditu broj 456-53014501, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 37.000,00 HRK

-da je odredbom čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno da: " slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

- da je tužitelj dana 1. lipnja 2010. izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita

- da je tuženik tužitelju istoga dana naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.028,89 Kn, a koja protuvrijednost iznosi 136,55 EUR.

5. Između stranka je sporno:

- je li citirana odredba čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna

- je li tužitelj, s osnove ništetnosti citirane ugovorne odredbe, ima pravo na povrat iznosa u visini plaćene naknade

- je li nastupila zastara utuženog potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje.

6. U odnosu na pitanje ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009 i 133/2009, dalje – ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Tako je odredbom čl. 99. tog Zakona propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive.

7. Nadalje, Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost. U tim je predmetima rečeno da se ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora”, trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije bitna činidba Ugovora. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8. Prema tome, ovaj sud j dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te utvrditi da li takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9. Odredbom članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom članka 96. st. 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. st. 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.

11. No, samo zato što je neka odredba unaprijed sastavljena, to ne znači da automatski treba zaključiti kako o toj odredbi strane nisu pojedinačno pregovarale. Da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed, potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

12. Na okolnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi tužitelj je predložio dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za vlastite potrebe, te kada je došao u banku predočio je bankarskom službeniku koji iznos kredita mu je potreban, te kada mu je taj kredit odobren, pisani ugovor mu je uručen na unaprijed sastavljenom, tipskom obrascu i on ga je pročitao u osnovnim crtama, te ga je nakon toga pred javnim bilježnikom potpisao u znak prihvaćanja. Priliko zaključivanja i potpisivanja tog Ugovora uopće nije uočio odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu tog kredita, niti mu je na tu odredbu bilo ukazan od strane bankarskog službenika s kojim je ugovarao kredit. Nakon uručenja pisanog Ugovora, nije ima više mogućnost mijenjati bilo kakvu odredbu , već je morao prihvatiti ugovor o kreditu zajedno sa svim odredbama sa kojima mu je bio ponuđen. Isto tako, kod javnog bilježnika prilikom ovjeravanja potpisa na Ugovoru, nije bio upozoravan na bilo kakve odredbe Ugovora, niti su mu iste od strane javnog bilježnika bile protumačene. Također je iskazao da mu prije potpisivanja ugovora osim u postotnom iznosu, nije bio predočen iznos naknade i u nominalnom iznosu, odnosno, da uopće nije ni na koji način bio upućen koliko iznosi naknada, niti da istu treba platiti.

14. Tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao tužitelja o značenju ugovorne odredbe sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u ovom postupku predložio jedino dokaz čitanjem pisanih iskaza svjedoka GE i CE, ovjerenih kod javnog bilježnika.

15. Iz iskaza i jednog i drugog svjedoka, prije svega, proizlazi da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih Ugovora o kreditu s korisnicima kredita pa tako niti u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem. Nadalje, iz iskaza svjedokinje GE proizlazi da je kod tuženika zaposlena na radnom mjestu direktora transakcijskog bankarstva i operativnih poslova, te da je u okviru svog radnog mjesta zadužena za vođenje knjigovodstvene evidencije ugovora o kreditu, izdavanje potvrda o ugovorima o kreditu, obavještavanje klijenata, te poslove vezane uz povrat, odnosno poništenje sredstava osiguranja nakon konačne otplate kredita, dok iz iskaza svjedoka CE proizlazi da je kod tuženika zaposlen od 2004., a od 1. siječnja 2022. obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga. Nadalje, iz iskaza oboje svjedoka proizlazi da je odredba na temelju koje je banka imala pravo korisniku kredita naplatiti naknadu u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita bila ugovorena do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09). Visina naknade za prijevremenu otplatu kreditu da je bila sadržana u tekstu Ugovora o kreditu iskazivala se u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremen otplate ili je upućivala na Odluku o naknadama banke. Prilikom prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita Banci da nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje s e moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita. Konkretno, radi se o dodatnim troškovima osoblja Banke povezanim s administracijom kredita. Sa zahtjevom za prijevremenu otplatu kredita, svaki korisnik kredita da je bio ovlašten zatražiti smanjenje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Korisniku kredita da je iz izračuna koji mu je dostavljen prilikom prijevremene otplate kredita, poznata ukupna visina naknade koja će se naplatiti za prijevremenu otplatu kredita. Svjedoci naglašavaju da postupak prijevremene otplate kredita, dakle nije automatizirani postupak banke, te da isti zahtijeva ljudski angažman koji inače nije potreban za redovne otplate kredita i koji nije moguće unaprijed predvidjeti.

16. Prema tome, naprijed navedeni svjedoci nemaju neposrednih saznanja o postupanju bankarskih službenika u ovom konkretnom slučaju, tj. o načinu pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora s tužiteljem, te se na temelju iskaza navedenih svjedoka ne može utvrditi činjenica da se s tuženikom, prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, pregovaralo o spornoj odredbi.

17. Stoga je sud u vezi navedene odlučne činjenice u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, s obzirom da iz dokaza koje je u ovom postupku predložio tuženik, ne proizlazi da se s tužiteljem prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu pregovaralo o spornoj odredbi, te da mu je bilo pojašnjeno na što se točno ta odredba odnosi, koji se troškovi njome naplaćuju, te visina u kojoj će ista biti naplaćena.

18. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da i na okolnost da sporna ugovorna odredba odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao, a što tuženik u ovom sporu nije dokazao.

19. Naime, iz pisanih iskaza svjedoka koje je predložio tuženik, samo paušalno proizlazi da su se tom naknadom naplaćivali troškovi osoblja Banke koji su se odnosili na njihov posebni angažman prilikom obrade zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, te da se visina iste određivala u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate ili je upućivala na Odluku o naknadama banke, na koji način tužitelj nije dokazao da je takva odredba odgovarala stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao, tim više što se ista određivala različito od slučaja do slučaja.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tuženik, ugovorivši s tužiteljem spornu odredbu, postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. S obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

22. Na osnovu navedenog, sud je utvrdio da je, u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07, ništetna odredba čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, te je valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom I.

23. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja radi isplate po osnovi sporne ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/2021, 114/2022, 156/2011, 145/2023 i 155/2023 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenog iznosa kojeg je platio zbog primjene ništetne odredbe. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, s obzirom da je upravo tuženik spornu nepoštenu i ništetnu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, na štetu tužitelja kao potrošača, isti se smatra nepoštenim stjecateljem pa tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja sporne naknade.

24. Neosnovan je prigovor zastare koji je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovom postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetne ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, proizlazi da zastara za predmetno potraživanje nije nastupila.

25. Visina naknade koju je tužitelj platio na temelju predmetne ništetne odredbe Ugovora o kreditu, kao niti datum plaćana iste, između stranaka nisu sporni. Dakle, između stranaka nije sporno da je tužitelj dana 1.6.2010. platio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.028,89 kn, a koja protuvrijednost iznosi 136,55 EUR.

26. Stoga je sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim, s osnove ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, potražuje iznos od 136,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim 2. lipnja 2010. do isplate, te je valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

27. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelja je u ovom postupku zastupao punomoćnik koji je odvjetnik pa je prilikom izračuna njegovog parničnog troška valjalo primijeniti važeću Tarifu o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: OT), a prema vrijednosti predmeta spora 1.463,78 EUR. Tako je tužitelju, temeljem Tbr. 7. st. 1. OT, priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, za zastupanje na ročištima od 4.11.2025. i 3.2.2026. prema Tbr. 9. st. 1. OT iznos od 200,00 EUR, za svako, temeljem Tbr. 8. st. 1. OT, za sastav podneska od 12.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR, te temeljem Tbr. 8. st. 4. OT, za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije tuženiku od 11.6.2025. iznos od 50,00 EUR, što ukupno iznosi 850,00 EUR.

28.1. Tužitelju nije priznat trošak koji se odnosi na sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj u ovom postupku oslobođen od plaćanja istih, kao ni trošak zastupana na ročištu za objavu presude jer na isto nije pristupio.

28.2.. Na temelju čl. 151. ZPP-a, tužitelju su dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate na parnični trošak, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

U Pregradi, 23. ožujka 2026.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika