REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 3169/21-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja ĐM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. iz odvj. društva Santica i Đapić u Splitu protiv tuženika OTP BANKE d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić & Anić u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 4. veljače 2026. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 23. ožujka 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 97393/05 od 9. prosinca 2005. g., zaključenog između tužitelja ĐM, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika OTP banke d.d. Split, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu u kojem je u čl. 1. t. 1. ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF na način da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.365,00 CHF, u čl. 1. t. 2. ugovoreno da se kredit otplaćuje po kupovnom deviznom tečaju kreditora važećim za CHF na dan korištenja kredita, u čl. 10. t. a) i d) ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 457,80 CHF odnosno zadnjeg anuiteta od 460,10 CHF odnosno u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF kao valuti ugovora koji se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, odnosno u slučaju kašnjenja korisnika kredita po prodajnom deviznom tečaju važećem na dan kada je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, odnosno u slučaju prijevremene uplate izvršene prije desetog u mjesecu po tečaju na dan redovnog dospijeća.

II.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 97393/05 od 9. prosinca 2005. g. zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika, kao kreditora, u dijelu čl. 4. i 9. u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom kreditora.

III.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.132,97 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-42,36 EUR teče od 12. srpnja 2010. g. do isplate,

-31,34 EUR teče od 10. kolovoza 2010. g. do isplate,

-59,33 EUR teče od 10. rujna 2010. g. do isplate,

-44,64 EUR teče od 11. listopada 2010. g. do isplate,

-47,49 EUR teče od 10. studenog 2010. g. do isplate,

-59,67 EUR teče od 10. prosinca 2010. g. do isplate,

-75,76 EUR teče od 10. siječnja 2011. g. do isplate,

-57,66 EUR teče od 10. veljače 2011. g. do isplate,

-63,28 EUR teče od 10. ožujka 2011. g. do isplate,

-55,33 EUR teče od 11. travnja 2011. g. do isplate,

-73,32 EUR teče od 10. svibnja 2011. g. do isplate,

-85,65 EUR teče od 10. lipnja 2011. g. do isplate,

-91,25 EUR teče od 11. srpnja 2011. g. do isplate,

-153,42 EUR teče od 10. kolovoza 2011. g. do isplate,

-94,45 EUR teče od 12. rujna 2011. g. do isplate,

-85,65 EUR teče od 10. listopada 2011. g. do isplate,

-87,82 EUR teče od 10. studenog 2011. g. do isplate,

-87,02 EUR teče od 12. prosinca 2011. g. do isplate,

-94,69 EUR teče od 10. siječnja 2012. g. do isplate,

-100,06 EUR teče od 10. veljače 2012. g. do isplate,

-101,71 EUR teče od 12. ožujka 2012. g. do isplate,

-97,81 EUR teče od 10. travnja 2012. g. do isplate,

-99,89 EUR teče od 10. svibnja 2012. g. do isplate,

-102,04 EUR teče od 11. lipnja 2012. g. do isplate,

-98,82 EUR teče od 10. srpnja 2012. g. do isplate,

-98,52 EUR teče od 10. kolovoza 2012. g. do isplate,

-34,99 EUR teče od 10. rujna 2012. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 12. srpnja 2010. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-od 12% godišnje u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g.,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.593,22 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 23. ožujka 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 31. kolovoza 2021. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da je dana 9. prosinca 2005. g. s pravnim prednikom tuženika, HVB Splitskom bankom d.d. Split, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj 97393/05 temeljem kojeg mu je prednik tuženika stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 30.365,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Prednik tuženika da je u tom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, otplatu kredita vezao je za tu valutu te je u odredbi čl. 4. naveo visinu kamatne stope od 6,88% godišnje, ugovorivši u čl. 9. Ugovora da je kamatna stopa promjenjiva na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o tome na koji će se način mijenjati. Postupajući na opisani način, odnosno ugradivši u Ugovor nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te odredbu o jednostranoj promjeni kamatne stope, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, prednik tuženika da je, suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja i zakonodavstvu Europske unije, prouzročio neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zbog takvog protupravnog postupanja da je protiv prednika tuženika vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i iz zaštite interesa tužitelja, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i Visokim trgovačkim sudom RH te su navedeni brojevi odluka iz tog predmeta i sadržaj tih odluka. Tužitelj je na temelju dokumentacije iz kredita angažirao vještaka za financije Marijana Jovića koji je izradio nalaz i mišljenja te je utvrdio razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o valuti švicarski franak i ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamati te izračunao da je tuženik neosnovano stekao iznos od 30.126,71 kn. S obzirom da su odredbe o valuti švicarski franak i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka odnosno otkada su ugovorene, tužitelj da ima pravo pokrenuti postupak u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla te je predloženo donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi te tuženika obvezati na isplatu iznosa od 30.126,71 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući prigovor zastare te navodeći da tužitelj nema pravni interes na podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući da je kredit u cijelosti otplaćen 12. studenog 2012. g. Nadalje, tužitelj da nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, a s obzirom nastupila zastara u odnosu na eventualni povrat po toj osnovi. Ugovorena valutna klauzula u CHF da je pravno valjana odredba i da nije u protivnosti s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Stranke da su u vrijeme sklapanja Ugovora pregovarale o spornoj odredbi, tužitelju nije zatajena niti jedna informacija koju je tuženik imao ili za koju je znao i koja bi mogla utjecati na njegovu odluku o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF te je bio i potpuno informiran o rizicima ugovaranja u toj valuti. Nadalje, u vrijeme sklapanja ugovora tuženik da je u ponudi imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule, odnosno u kn, ali je tužitelj inzistirao na sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Što se tiče razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli navedeno je da se tužitelj bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prigovor zastare da je prvenstveno istaknut u odnosu zahtjev za isplatu radi navodno ništetnih odredbi o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Istaknuto je da je nakon prekida zastare radi predmeta Visokog trgovačkog suda RH zastarni rok od pet godina protekao 13. lipnja 2019. g. kada je nastupila zastara za ovaj dio zahtjeva.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen podneskom od 27. siječnja 2026. g. te je tužitelj, osim utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, zatražio isplatu iznosa od 2.123,97 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 97393/05 od 9. prosinca 2005. g., otplatnog plana, prometa po kreditu i knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po vještaku Anti Mrčeli koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 19. rujna 2024. g. i pisanu dopunu od 24. lipnja 2025. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi i to odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iz čl. 1. t. 1. i 2. i čl. 10. t. a) i d) Ugovora o kreditu broj 97393/05 od 9. prosinca 2005. g. i odredbi koje sadrže ovlaštenje tuženika jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu iz čl. 4. i 9. Ugovora te zahtjev za isplatu iznosa od 2.123,97 EUR s pripadajućim kamatama radi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

Među strankama, naime, nije bilo sporno da je između pravnog prednika tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 9. prosinca 2005. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 30.365,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 457,60 CHF (83 rate) i jedne rate od 460,10 CHF, obračunatih po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi pravnog prednika tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 6,88 % godišnje koja je promjenjiva te da je odredbom čl. 9. određeno da je kamatna stopa promjenjiva i da se utvrđuje Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 12. studenog 2012. g. u cijelosti otplatio kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu dijelom ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF. Tužitelj je, naime, konačno uređujući tužbeni zahtjev u podnesku od 27. siječnja 2026. g. u skladu s pisanom dopunom nalaza i mišljenja vještaka Mrčele od 24. lipnja 2025. g. povukao tužbu u dijelu kojim je tražio isplatu radi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi navodeći da, iako se protivi prigovoru zastare u odnosu na to potraživanje, tako postupa radi ekonomičnosti.

Kako je tužitelj u t. 2. petita tužbe zatražio utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 4. i 9.) koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope, iako nije ustrajao u tužbi za isplatu stečenog bez osnove temeljem ovih ugovornih odredbi, trebalo je ocijeniti ima li tužitelj pravni interes na podnošenje tužbe na utvrđenje iz odredbe čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) prema kojoj tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. U st. 2. propisano je da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

Tužitelj, po ocjeni suda, ima pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla i bez obzira što je Ugovor ispunjen u cijelosti, a potraživanje temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari, što je stajalište ovog suda koje nije potrebno posebno obrazlagati jer kondemnatornog zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nakon konačnog uređenja zahtjeva više nema. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi.

Tužitelj se, pritom, pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 7) Societe-Generale Splitska banka d.d. Split u razdoblju od 1. listopada 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, nadalje, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da su odredbe čl. 4. i 9. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora ništava jer se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja ne proizvodi pravne učinke, te je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koje se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF) sadržanih u čl. 1. t. 1. i 2. i čl. 10. t. a) i d), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije tužitelju dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kn u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su i odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF na način da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit koji glasi u kunskoj protuvrijednosti 30.365,00 CHF, da se kredit otplaćuje po kupovnom deviznom tečaju kreditora važećim za CHF na dan korištenja kredita, da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 457,80 CHF odnosno zadnjeg anuiteta od 460,10 CHF odnosno u mjesečnim anuitetima izraženim u CHF kao valuti ugovora koji se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, odnosno u slučaju kašnjenja korisnika kredita po prodajnom deviznom tečaju važećem na dan kada je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, odnosno u slučaju prijevremene uplate izvršene prije desetog u mjesecu po tečaju na dan redovnog dospijeća ništetne, radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

To, nadalje, znači da tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po navedenom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike radi povećanja tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje su ništetne.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije Anti Mrčeli na okolnost postojanja razlike odnosno više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj, pojedinačno po anuitetima.

U pisanom nalazu i mišljenju od 19. rujna 2024. g. izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještak je naveo da je prema prvom otplatnom planu tužitelj prvi anuitet trebao platiti 10. siječnja 2006. g. te da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti 10. prosinca 2019. g., pa da je utuženo razdoblje od 10. prosinca 2004. g. do 12. studenog 2012. g.

Nadalje, nakon što je izradio tablični pregled razlike anuiteta iskazanih u kn i EUR za promatrani period, vještak je u tekstualnom dijelu nalaza i mišljenja naveo da je prikazao:

-iznose anuiteta u CHF i kn koji su plaćeni tuženiku,

-iznose anuiteta u CHF i kn koji su trebali biti plaćeni tuženiku u predmetnom razdoblju, sve na temelju Ugovora o kreditu,

-u stupcu 10. razlike anuiteta iskazane u CHF, koje predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje,

-u stupcu 11. razlike anuiteta iskazane u kn u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika,

-u stupcu 11. a razlike anuiteta iskazane u kn u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike je tužitelj platio manje tuženiku,

-u stupcu 11 b razlike anuiteta iskazane u kn u koje su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika, koje razlike da je iz stupaca 11 i 11 a kompenzirao, odnosno izvršio prijeboj više i manje plaćenih iznosa tuženiku i

-u stupcu 11. c preostale nepodmirene razlike anuiteta u EUR po fiksnom tečaju za konverziju.

U mišljenju je naveo da je u tablici 1. stupac 11. b iskazao razlike anuiteta iskazane u kn za razdoblje od 10. siječnja 2006. g. do 12. studenog 2012. g. u ukupnom iznosu od 20.992,44 kn, odnosno 2.786,18 EUR.

Tužitelj u odnosu na pisani nalaz i mišljenje nije imao prigovora, a tuženik je u podnesku od 24. veljače 2025. g. naveo da nema primjedbi na matematičku točnost izračuna vještaka koji je preplatu kredita po osnovu promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF utvrdio u neto iznosu od 2.786,18 EUR, ali da je u tom iznosu sadržana preplata po osnovu tečajnih razlika i po osnovu promjene kamatnih stopa, bez da se može utvrditi koji iznos se odnosi na preplatu po osnovu tečajnih razlika, a koji iznos se odnosi na preplatu po osnovu promjene kamatnih stopa.

Smatrajući da se radi o nedostacima u nalazu i mišljenju koji se mogu otkloniti, sud je, postupajući u skladu s odredbom čl. 261. st. 2. ZPP-a, odlučio obnoviti vještačenje s istim vještakom koji je u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 24. lipnja 2025. g., očitujući se o prigovorima tuženika u konačnom mišljenju naveo da je:

-u tablici 1., stupac 11. b. 1. iskazao razlike anuiteta iskazane u kunama za razdoblje od 10. siječnja 2006. g. do 12. studenog 2012. g. u ukupnom iznosu od 20.992,44 kn, što da predstavlja iznos od 2.786,18 EUR,

-u istoj tablici, stupac 11. c. 1. iskazao razlike ugovornih kamata u EUR: u iznosu od 662,19 EUR i

-u istoj tablici, stupac 11. e iskazao razlike tečaja iskazane u EUR u iznosu od 2.123,99 EUR.

Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio, kako je već dva puta navedeno, u podnesku od 27. siječnja 2026. g. u skladu sa završnim mišljenjem vještaka iz pisane dopune nalaza i mišljenja jer je zatražio isplatu iznosa od 2.123,97 EUR s pripadajućim kamatama.

Taj iznos predstavlja razliku između iznosa koji je tužitelj više platio radi toga što je tečaj CHF bio viši od početno ugovorenog i iznosa koji je manje platio jer je tečaj CHF bio manji od početno ugovorenog.

I bez obzira prihvaća li ovaj sud da je iznos koji je tužitelj više platio radi porasta tečaja za CHF od početno ugovorenog potrebno umanjivati za iznos koji je tužitelj manje platio radi nižeg tečaja, tužitelj je tako odlučio i time je doveo do toga da tuženik, a kako je pun. navela na ročištu od 4. veljače 2026. g.: više nema primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje.

Na ovom je ročištu pun. tuženika izjavila i kako tužitelju ne osporava status potrošača radi čega je pun. tužitelja povukao prijedlog za saslušanje tužitelja.

To, nadalje, znači da je tužitelju na ime preplate radi plaćanja anuiteta radi ugovaranja ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF trebalo priznati zatraženi iznos od 2.123,97 EUR, što je za 0,02 EUR manje od iznosa koji je izračunao vještak (2.123,99 EUR).

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog ugovorenog znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 31. kolovoza 2021. g. u odnosu na isplatu radi ništetnosti valutne klauzule u CHF podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te nakon 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima, a posebno u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, radi čega je sud odlučio kao u izreci.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu radi čega je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova kojima je bio izložen tužitelj.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 16. studenog 2021. g. i 27. siječnja 2026. g. i zastupanja na ročištima od 4. ožujka 2024. g. i 4. veljače 2026. g. po 100 bodova (ukupno 500 bodova).

Ukupan broj bodova od 500 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.000,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV, zatraženu pristojbu tužbe (325,64 kn odnosno 43,22 EUR) i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (300,00 EUR) te tako dobiti iznos od 1.593,22 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki IV. izreke rješenja.

Tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 12. lipnja 2023. g. i 19. veljače 2025. g. jer sud smatra da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Splitu, 23. ožujka 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).