REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-2386/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB: 61238079664, kojeg zastupa punomoćnik Marin Domjanović, odvjetnik u Zagrebu, III Pile 23, protiv tuženika Grada Zagreba, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice po zaposlenju tuženika, s danom objave 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 018279, klasa: 363-02/2007-001/378, urbroj: 251-13-31/200-07-1, bez datuma, zaključen između tužitelja, kao korisnika, i tuženika, kao grada, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, iznos od 67.176,43 eura, sa zateznim kamatama koje teku i to:

- na iznos od 417,60 eura od 11. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 2.229,78 eura od 11. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 992,04 eura od 17. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 31,23 eura od 17. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 8.813,09 eura od 18. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 4.330,85 eura od 18. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.511,34 eura od 24. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 799,25 eura od 24. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 7.829,28 eura od 28. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 14,25 eura od 28. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 864,98 eura od 30. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 2,92 eura od 30. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 6.839,14 eura od 23. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 4.585,39 eura od 23. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 123,85 eura od 6. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 248,92 eura od 6. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 358,92 eura od 10. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 13,95 eura od 10. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 1,82 eura od 19. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 270,97 eura od 9. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 101,54 eura od 9. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 272,06 eura od 8. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 100,42 eura od 8. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 257,51 eura od 10. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 115,09 eura od 10. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 271,19 eura od 9. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 101,37 eura od 9. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 258,05 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 114,46 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 163,87 eura od 9. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 208,63 eura od 9. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 274,99 eura od 5. studenoga 2021. do isplate,

- na iznos od 97,77 eura od 5. studenoga 2021. do isplate,

- na iznos od 252,90 eura od 8. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 119,60 eura od 8. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 266,82 eura od 6. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 106,00 eura od 6. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 245,91 eura od 10. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 126,92 eura od 10. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 288,62 eura od 5. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 84,12 eura od 5. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 400,44 eura od 10. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 20.896,54 eura od 30. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 653,97 eura od 30. studenoga 2022. do isplate,

- na iznos od 372,69 eura od 7. prosinca 2022. do isplate,

- na iznos od 372,69 eura od 11. siječnja 2023. do isplate,

- na iznos od 372,69 eura od 11. veljače 2023. do isplate, i to za razdoblje do do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 67.176,43 eura preko dosuđene stope zatezne kamate pod točkom II. izreke, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.362,78 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 75,63 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2026. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su tužitelj, kao korisnik, i tuženik, kao Grad, zaključili su u Zagrebu Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 018279, klasa: 363-02/2007-001/378, urbroj: 251-13-31/200-07-1, bez datuma. Tim ugovorom je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje velikog reklamnog panoa BIG BOARD, reklamne površine 120 m2, na zemljištu u privatnom vlasništvu – k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (koja odgovara dijelu z. k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]), u iznosu od 2.808,00 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (372,69 eura /EUR/ po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1.1.2023. godine), a temeljem članka 14., stavka 1 tada važeće Odluke o komunalnom redu (,,Službeni glasnik Grada Zagreba,,, broj 20/05 i dr., od 5.12.2005.). Nakon sklapanja tog ugovora tuženik je donio Rješenje klasa: UP/I- 363-02/07-01/295, urbroj: 251-13-31/200-07-5, od 15.10.2007., kojim je odobreno postavljanje reklamnog panoa opisanog u prethodnom stavku.

Člankom 5. Ustava Republike Hrvatske (,,Narodne novine,, broj: 56/90 i dr. - u daljnjem tekstu: Ustav) propisano je: "U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske". Članak 14. Odluke o komunalnom redu (dakle ,,ostali propis,,, kako ga naziva Ustav) navedene u prethodnoj točki ove tužbe (dalje: OKR 2005.) - temeljem kojeg je zaključen predmetni ugovor između stranaka - glasi: ,"Ako se natpisi i reklame postavljaju na zgrade, zemljište i druge prostore, za njihovo postavljanje plaća se naknada koju određuje Gradsko poglavarstvo. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja odobrenja".

Taj članak ne razlikuje, dakle, situaciju kad se reklama postavlja na privatnom zemljištu (zemljištu u vlasništvu fizičke ili pravne osobe) od situacije kad se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da su nerazlikovani, plaća se naknada tuženiku koja se regulira ugovorom (u konkretnom slučaju ugovorom opisanim u točki I ove tužbe), a taj je ugovor preduvjet za izdavanje rješenja tuženika o odobrenju postavljanja reklame. Tuženik je bez sumnje ovlašten donijeti podzakonski propis kojim će regulirati, među inim, i uređenje naselja, u što svakako spada i postavljanje reklama. Ovlašten je i propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada. Međutim, naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatno zemljište nikako ne može ući u djelokrug komunalnog reda. Tako nešto ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu (,,Narodne novine,, broj: 36/95 i dr.), kao niti iz Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (,,Narodne novine,, broj 33/01 i dr.), te Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (,Narodne novine,, broj 117/93 i dr.). Na ovom mjestu valja istaći da članak 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i članak 3., stavak 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uređuju prihode jedinica lokalne samouprave, a niti u jednoj odredbi nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknade za reklame postavljene na privatnom zemljištu. Dakle, članak 14. OKR 2005. nesuglasan je i Zakonu o komunalnom gospodarstvu (,,Narodne novine,, broj: 36/95 i dr.) i Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (,,Narodne novine,, broj 33/01 i dr.) i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (,Narodne novine,, broj 117/93 i dr.) koji su bili na snazi u vrijeme njezina donošenja, s samim time je taj članak OKR 2005. i neustavan i nezakonit.

Na nezakonitost odredaba kakve sadrži i sporni članak OKR 2005. zbog suprotnosti s navedenim zakonskim odredbama upućuju relevantna pravna stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske prema kojima iz mjerodavnih zakona kojima se uređuju prihodi jedinica lokalne samouprave proizlazi da su jedinice lokalne samouprave u prikupljanju prihoda ograničene zakonom pa nisu ovlaštene kao vlastiti prihod propisati plaćanje naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama koje nisu u njezinom vlasništvu, odnosno za plaćanje koje nema temelja u posebnim zakonima. Stoga se propisivanje plaćanja naknade za reklamne predmete i natpise postavljene na površinama u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba ukazuje protivnim Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (kurzivom su označeni stavovi iz presude toga suda broj: Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016.). U tom je predmetu sud ukinuo sporne odredbe općeg akta Grada Vodnjana - Dignano u dijelu koji je glasio: ,,…ili na površinama (zemljištu i objektima) u vlasništvu drugih fizičkih i pravnih osoba.,, U predmetu broj: Usoz-118/20 Visoki upravni sud Republike Hrvatske ukinuo je istovjetnu odredbu općeg akta Grada Velike Gorice.

Slijedom navedenog ističe da je odredba prema kojoj je plaćanje naknade tuženiku preduvjet za dobivanje odobrenja za postavljanje reklame na privatnom zemljištu u svakom slučaju nezakonita. Tužitelj nadalje ističe kako je ista i neustavna. Naime, odredbom članka 49., st. 1 Ustava propisano je da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske, a stavkom 2. istog članka da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Člankom, pak, 50., stavak 2. Ustava propisano je da se poduzetnička sloboda može iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Svakako, tužiteljeva poduzetnička sloboda jest obavljati svoju registriranu djelatnost s ciljem ostvarenja dobiti i u tom svojstvu sklapati pravne poslove/ugovore s privatnim subjektima o postavljanju reklama na njihovom zemljištu, uz naknadu koju za to plaća tim subjektima kao vlasnicima zemljišta. O jednakom pravnom položaju tužitelja na tržištu u usporedbi s drugim poduzetnicima koji se bave istom ili sličnom djelatnošću ne može biti ni govora ako se uzme u obzir činjenica da tužitelj – temeljem osporene OKR 2005. i ugovora koji je s tuženikom sklopio temeljem nje – mora plaćati naknadu tuženiku za reklame postavljene na privatna zemljišta na njegovom području, a drugi poduzetnici, koji se istom djelatnošću bave u jedinicama lokalne samouprave u kojima takva nezakonita naknada nije propisana, ne moraju. Jasno je da odredba članka 14. OKR 2005. ograničava poduzetničku slobodu (jer tužitelj za postavljanje reklame već plaća naknadu vlasniku zemljišta, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku), ali to ograničenje nije propisano zakonom (kako traži članak 50., stavak 2 Ustava), već podzakonskim aktom (OKR 2005.), a nije opravdano ni zaštitom interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, ni zaštitom prirode, a niti ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Slijedom toga, takvo je ograničenje apsolutno protuustavno. S obzirom da je ugovor iz točke I ove tužbe sklopljen temeljem članka 14. OKR 2005. koji je, kako je gore pokazano, i protuzakonit i protuustavan, to je isti u cijelosti ništetan i ne proizvodi pravne posljedice, slijedom odredbe članka 322., stavak 1 Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine,, broj: 35/05 i dr.). Istovjetan pravni stav u istovrsnom predmetu zauzeo je i Trgovački sud u Zagrebu u recentnoj presudi broj: Povrv-158/23 od 23. svibnja 2023.

S obzirom da je tužitelj tuženiku temeljem ništetnog ugovora dosad platio iznos od 67.176,43 EUR u 47 različitih navrata (što s naslova redovne zakupnine, što s naslova kamata, što je vidljivo iz priložene analitičke kartice samog tuženika), tuženik je po ništetnom ugovoru navedeni iznos stekao bez pravne osnove. Stoga je tuženik - temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - u obvezi tužitelju vratiti sve te pojedine uplate, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana svake pojedine uplate do dana povrata. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok potraživanja za iznose plaćene po ništetnom ugovoru teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Stoga je tužitelj ovlašten potraživati sve uplate koje je izvršio tuženiku po ništetnom ugovoru.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj ništetnost Ugovora Klasa: 363-02/2007-001/378, urbroj: 251-13- 31/200-07-1, šifra ugovora: 018279 godine dokazati i izvesti iz dokazivanja navodno protuzakonitog i protuustavnog članka podzakonskog akta, u konkretnoj pravnoj stvari čl. 14. Odluke o komunalnom redu iz 2005. godine pri tome:

- ne dokazujući da bi u odnosu na sporni članak tada važeće Odluke o komunalnom redu ikada bio pokrenut zakonom propisani postupak za ocjenu zakonitosti i ustavnosti ove odredbe;

- ne dokazujući da bi u za to propisanom postupku bila donesena odluka Visokog upravnog suda RH ili Ustavnog suda RH kojim se ovaj članak utvrđuje nezakonitim ili neustavnim;

- pozivajući se na obrazloženje nepravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br: Povrv-158/23 od 23. svibnja 2023., a pri tome ne uzimajući u obzir da je postojeća sudska praksa odavno riješila sličnu pravnu situaciju ukazujući da sud nije ovlašten ispitivati niti utvrđivati ustavnost i zakonitost određenog podzakonskog akta, mimo za to propisanog postupka. Tuženik ne spori da je sa tužiteljem sklopio Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 018279, Klasa: 363-02/2007- 001/378, urbroj: 251-13-31/200-07-1.

Predmetni Ugovor sklopljen je u skladu s propisanim postupkom za postavljanje reklame temeljem čl. 14. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05 i 16/07) – u daljnjem tekstu: Odluka) i temeljem odredaba tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa (Sl. glasnik Grada Zagreba 11/06 - u daljnjem tekstu: Pravilnik). Odluka o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 20/05 i 16/07) donesena je sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine 36/95, 70/97, 128/99, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) koji jasno upućuje na ovlaštenje i obvezu donošenja provedbenih propisa kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom gospodarstvu (uređenje naselja, održavanje čistoće, čuvanje javne površine, korištenje javnih površina, skupljanje i odvoz komunalnog otpada i dr.) i niti jedna odredba navedene Odluke ne dovodi u pitanje niti krši odredbe navedenog Zakona niti drugih propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja navedene Odluke, niti je čl. 14. ove Odluke ikada i u jednom postupku utvrđen nezakonitim ili neustavnim. Dakle, tuženikovo ovlaštenje za naplatu utužene naknade proizlazilo je i proizlazi iz važećih pravnih propisa, odredbe kojih do danas nisu ukinute niti poništene ni odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao niti odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u čijoj su nadležnosti ocjena zakonitosti i ustavnosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Stoga se ističe kako Naslovni sud u ovome postupku nije ovlašten ispitivati ni utvrđivati ustavnost i zakonitost Odluke o komunalnom redu niti pojedinih odredaba te odluke, a posljedično tome niti izvoditi zaključak o ništetnosti ugovora koji je sklopljen među strankama i koji, budući da je u cijelosti utemeljen na tada važećim pravnim propisima, nije ništetan niti može biti utvrđen ništetnim. Ovo nesporno proizlazi iz sudske prakse koju tuženik dostavlja u prilogu odgovora na tužbu, a koja je jedinstvena u stavu i određenju, da se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravih vlasti provodi na temelju čl. 19. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) čl. 25. toč.2. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) i čl. 12.st.3. točke 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), slijedom čega Naslovni sud u konkretnoj pravnoj stvari nije ovlašten provoditi vlastitu ocjenu zakonitosti i ustavnosti određenog podzakonskog akta, u konkretnom slučaju Odluke. Pored navedenog, tuženik ističe kako je osporena odredba čl. 14. Odluke o komunalnom redu (Sl. glasnik Grada Zagreba 20/05 i 16/07), prestala važiti stupanjem na snagu nove Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08, 8/09, 17/09, 17/10, 5/11, 8/11, 5/12, 18/13, 24/13), slijedom čega, a sukladno čl. 88.st 2. Zakonu o upravnim sporovima, u konkretnom slučaju ne bi niti postojale pretpostavke za vođenje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom čl. 14. Odluke o komunalnom redu.

Slijedom iznijetog u cijelosti su neosnovani navodi kojima tužitelj pokušava dokazati bi dio podzakonskog propisa temeljem kojeg je zaključen ugovor među strankama bio protutustavan i protuzakonit, a samim time i da bi sklopljeni Ugovor bio ništetan. U odnosu na sudsku praksu na koju se tužitelj poziva u tužbi tuženik napominje kako se ista ne može utjecati na rješavanje merituma u gornjoj pravnoj stvari, jer se dostavljene presude Visokog upravnog suda RH odnose na opće akte Grada Vodnjana i Grada Velike Gorice, koji se ne primjenjuju na području Grada Zagreba, a pravna stajališta izražena u obrazloženju navedenih presuda, kako je gore detaljno obrazloženo, ne mogu biti obvezujuća za sud u ovome postupku. Posebno se ističe i da presuda naslova poslovni broj: Povrv-158/23 od 23.5.2023. nije pravomoćna te ne može predstavljati sudsku praksu koja je, kako je razvidno iz odluka dostavljenih u prilogu ovog odgovora na tužbu, u cijelosti različita od obrazloženja označene presude. Budući da je Ugovor iz kojeg proizlazi obveza tužitelja na plaćanje utužene naknade tuženiku sklopljen temeljem važećih propisa te isti nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 322. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

Posebno tuženik osporava tijek kamata na utuženi novčani iznos, obzirom da isti nije u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame sklopljen između ovdje tužitelja i tuženika bez datuma (list 7-9 spisa), Rješenje broj 120/07 Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet KLASA: UP/I-363-02/07- 01/295 URBROJ: 251-13-31/200-07-5 od 15. listopada 2007. (list 10-12 spisa), izlist prijepisa posjedovnog lista 1154, k. o. [katastarska općina] (list 13 spisa), izvadak iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 14-18 spisa), analitičku karticu za Ugovor 018279 (list 36-40 spisa).

4. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim, osim u dijelu stope zakonske zatezne kamate.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 018279, klasa: 363-02/2007-001/378, urbroj: 251-13-31/200-07-1, sklopljenog između tužitelja i tuženika te za isplatu iznosa od 67.176,43 eura stečenog bez osnove koji iznos je tužitelj platio tuženiku na temelju tog Ugovora .

6. Među strankama nije sporno da je sklopljen Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 018279, klasa: 363-02/2007-001/378, urbroj: 251-13- 31/200-07-1, (dalje: Ugovor) da je reklamni pano postavljen na zemljištu koje nije u vlasništvu tuženika te nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Također nije sporno da nije donesena niti jedna odluka od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ili Ustavnog suda Republike Hrvatske glede nezakonitosti, odnosno neustavnosti sporne odredbe članka 14. Odluke o komunalnom redu.

7. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva odnosno je li Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame ništetan pa da bi time tužitelj bio ovlašten zahtijevati povrat stečenog bez osnove a isplaćenog na temelju tako ništetnog ugovora.

8. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (˝Narodne novine˝, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10. Naime iako u samom Ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklame nije naveden datum sklapanja iz Rješenja od 15. listopada 2007. proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen 12. listopada 2007. Stoga se, obzirom na vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora, u konkretnom slučaju primjenjuje tada važeća odredba čl. 14. st. 1. Odluke o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj: 20/05 dalje: Odluka) prema kojoj ako se natpisi i reklame postavljaju na zgrade, zemljište i druge prostore, za njihovo postavljanje plaća se naknada koju određuje Gradsko poglavarstvo. Prema st. 2. podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade a Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja odobrenja (st. 3).

11. Prema tome sukladno navedenoj odredbi čl. 14. Odluke o komunalnom redu između stranaka je sklopljen Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 018279, klasa: 363-02/2007-001/378, urbroj: 251-13-31/200-07-1 od 12. listopada 2007. a potom je tuženik tužitelju izdao Rješenje od 15. listopada 2007.

12. Uvidom u Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 018279, klasa: 363-02/2007-001/378, urbroj: 251-13-31/200-07-1, utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika i tuženika , te su odredbom čl. 1.ugovorne strane suglasno utvrdile da će korisnik postaviti veliki reklamni pano BIG BOARD (dalje: reklama), reklamne površine 2x60 m2, odnosno ukupno 120 m2, na zemljištu u vlasništvu DČ i SČ iz [adresa], na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u Zagrebu, Slavonska avenija, sjeverna strana kod Sesveta, te da je za njegovo postavljanje korisnik dužan temeljem čl. 14. st. 1. Odluke o komunalnom redu, (službeni glasnik Grada Zagreba "20/05") plaćati Gradu naknadu. Nadalje odredbom čl. 2. ugovorena je naknada u ukupnom iznosu od 2.808,00 kn sukladno Pravilniku o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 11/06).

Prema odredbi čl. 6. Ugovora korisnik je dužan za postavljanje reklame ishoditi odgovarajuće odobrenje Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet.

Prema odredbi čl. 9. st. 1. Ugovora korisnik može otkazati ugovor ne navodeći razloge otkaza, a prema st. 3. korisnik je dužan naknadu plaćati sve dok ne ukloni reklamu iz Ugovora, odnosno dok se reklama ne ukloni na njegov trošak.

13. Nadalje uvidom u Rješenje broj 120/07 klasa: UP/I-363-02/07-01/295, Urbroj: 251-13-31/200-07-5 od 15. listopada 2007. utvrđeno je da je isti izdan tužitelju po zahtjevu i to za izgradnju reklamnog panoa tipa Bigboard na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prema idejnom rješenju iz ožujka 2007 izrađenom po N.Š. Konstrukta d.o.o. iz Zagreba oznake TD:277/06 koja je donesena sukladno Odluci o komunalnom redu . U istom se također utvrđuje da je sklopljen Ugovor o plaćanju naknade za postavu predmetnog reklamnog panoa 12. listopada 2007.

14. Nadalje iz navedenog rješenja (obrazloženja) kao i iz dostavljenog posjedovnog lista i zk. izvatka razvidno je da je nekretnina na kojoj su se postavljali reklamni panoi u privatnom vlasništvu.

15. Prema podacima analitičke kartice za Ugovor 018279 (list 36-40 spisa), , tužitelj je na ime naknade za postavljene reklame na lokaciji na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u Zagrebu, Slavonska avenija, sjeverna strana kod Sesveta, tuženiku platio ukupan iznos od 67.176,43 eura. Navedena plaćanja među strankama nisu sporna te nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

16. Obzirom na sporne činjenice prvenstveno valja istaknuti kako Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem U-II-5157/2005 i dr. od 5. ožujka 2012., "Narodne novine" broj 41/2012.). a što proizlazi i iz odredbe čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim je propisano da predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom. Prije nego što stupi na snagu opći akt obavezno se objavljuje u službenom glasilu jedinice, a ako općina i grad nema svoje službeno glasilo, opći akt općine i grada objavljuje se u službenom glasilu županije. Opći akt stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave. Iznimno, općim se aktom može iz osobito opravdanih razloga odrediti da stupa na snagu prvog dana od dana objave. Opći akt ne može imati povratno djelovanje.

17. Nadalje prema odredbi čl. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12, 152/14 dalje: ZUS) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu. O zakonitosti općih akata, u skladu čl. 12. ZUS-a odlučuje Visoki upravni sud, s time da, prema odredbi čl. 83. ZUS-a postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda. Prema odredbi čl. 86. st. 3. i 4. ZUS-a sud će presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u Narodnim novinama. Kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka, sud će isti rješenjem obustaviti (čl. 88. st. 2. ZUS-a).

18. Dakle kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka( ocjene zakonitosti općeg akta). Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti u skladu s čl. 83. st. 3. i 4. Zakona o upravnim sporovima a što je ujedno i razvidno i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-150/2012 od 30. lipnja 2014. kojom je obustavljen postupak za ocjenu zakonitost Odluke o komunalnom redu iz 2008., koji zahtjev je prvotno bio podnesen Ustavnom sudu Republike Hrvatske te je rješenjem pod brojem U-II-2493/2011 od 5. ožujka 2012. ustupljen na rješavanje Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.

19. Prema tome, kako se u konkretnom slučaju radi o o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinak na valjanost pravnog posla odnosno jer je proizveo pravne učinke među parničnim strankama koji je temeljem njega sklopljen, iako isti kao takav više nije na snazi ovaj sud ima ovlaštenje i dužnost preispitati zakonitost toga općeg akta. O ovom je pitanju stajalište izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023. te u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2019, U-III-4025/2019 i U-III-4026/2019 od 14. srpnja 2021., a na koje se poziva i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem Pž-1736/2014 od 18. rujna 2024. Svako suprotno tumačenje dovelo bi do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu (čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.).

20. Prema tome sud je preispitao zakonitost Odluke o komunalnom redu na osnovu koje je sklopljen ugovor između stranaka, a koja je u međuvremenu prestala važiti stupanjem na snagu Odluke o komunalnom redu iz 2008.

21. Prema odredbi čl. 1. Odluke u cilju uređivanja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, sakupljanja, odvoza i postupanja sa sakupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda, te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba tom odlukom propisuje se komunalni red i mjere za njegovo provođenje.

22. Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 16. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 129/00, 59/01, 82/04, 178/04, dalje: ZKG) prema kojoj je, u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

23. Nadalje, prema odredbi čl. 11. Odluke na zemljištima i zgradama u vlasništvu mogu se postavljati reklamne zastave, reklamna platna postavljena kao zaštita na građevinskim skelama, transparenti i drugi prigodni natpisi, reklamni ormarići, i drugi predmeti što služe reklamiranju (u nastavku teksta: reklame, reklamni panoi), te jarboli za zastave, zaštitne naprave na izlozima (tende, roloi, platna i slično) u skladu s odredbama ove odluke i propisa donesenih na temelju nje. Način postavljanja, te vrste predmeta i naprava iz stavka 1. ovoga članka određuje pravilnikom Gradsko poglavarstvo na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Gradskoga zavoda za prostorno uređenje i Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode.Na reklamne panoe primjenjuju se odredbe ove odluke što se odnose na reklame, ako nije drugačije određeno ovom odlukom.

Prema odredbi iz čl. 12. st. 1. Odluke za postavljanje natpisa, reklama, jarbola za zastave i zaštitnih naprava na izlozima potrebno je odobrenje gradskog upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, ako posebnim propisima nije određeno drugačije, a gradsko upravno tijelo nadležno za komunalne poslove dužno je konferencijom, prije izdavanja odobrenja za postavljanje predmeta iz stavka 1. ovoga članka, pribaviti mišljenje Gradskog zavoda za prostorno uređenje i Gradskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode samo u slučajevima koji nisu pravilnikom jasno definirani (st. 2. ). U odobrenju iz stavka 1. ovoga članka odredit će se mjesto i način postavljanja, izgled predmeta, vrijeme na koje se predmet postavlja i drugi uvjeti, a zabranjeno je natpis, reklamu, jarbol za zastavu i zaštitnu napravu na izlogu postaviti bez odobrenja, odnosno suprotno odobrenju iz stavka 1. toga članka (st. 3. i 4.).

Prema čl. 13. Odluke zahtjevu za izdavanje odobrenja iz čl. 12. podnositelj je dužan priložiti idejno rješenje, tehnički opis, skicu ili fotomontažu mjesta na kojem se predmet postavlja (mikrolokacija), a za svjetleće reklame i opis priključka na elektromrežu, te dokaz o vlasništvu, odnosno korištenju zemljišta, zgrade, odnosno drugog objekta (izvadak iz zemljišne knjige, ugovor na temelju kojega je podnositelj stekao pravo vlasništva na zemljištu, ugovor o zakupu, pisana suglasnost vlasnika).

24. Konačno, prema odredbi čl. 14. Odluke, čiju zakonitost tužitelj spori, ako se natpisi i reklame postavljaju na zgrade, zemljište i druge prostore, za njihovo postavljanje plaća se naknada koju određuje Gradsko poglavarstvo, pri čemu podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade i to prije izdavanja odobrenja.

25. Dakle iz navedenih odredbi proizlazi da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tuženik iz ZKG-a crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.

26. Međutim, ovdje se postavilo kao sporno pitanje prava odnosno ovlaštenja tuženika da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.

Takvo ovlaštenje ovaj sud ne pronalazi u odredbama ZKG-a, jednako kao što navedeno ne proizlazi niti iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

27. Prema tada važećoj odredbi čl. 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“ br. 117/93, 92/94, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07) vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s ovim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.

28. Prema odredbi čl. 19. st. 1. ZKG-a komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.

29. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos. U odnosu na ovlaštenje tuženika za plaćanje ovakve naknade i Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod brojem Revd-2054/2020 od 15. rujna 2020. dopustio podnošenje revizije.

30. Slijedom navedenog, prema ocijeni ovoga suda, Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 14 kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama (i reklamnih panoa) na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom.

31. Navedeno utvrđenje nije suprotno niti utvrđenjima i ocjeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji je odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu (odluke broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/2020 od 25. travnja 2022.).

32. Dakle, ovaj je sud kao prethodno pitanje utvrdio da je nezakonita Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 14., koja odredba, iako je prestala važiti, proizvela je pravne učinke među strankama. Valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a pa da ju tužitelj eventualno ne bi mogao isticati budući da je tužitelj navedeni ugovor sklopio upravo na temelju čl. 14. Odluke sukladno proceduri upravo i propisanoj od strane tuženika (izdavanje rješenja).

33. Slijedom navedenog te imajući u vidu i odredbu čl. 322. ZOO-a Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame, šifra: 018279, klasa: 363-02/2007-001/378, urbroj: 251-13-31/200-07-1 je ništetan pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

34. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).

35. Kako je predmetni ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je znao odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

36. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, već je riječ o stjecanju bez osnove. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev je odbijen za stopu zatezne kamate koja je zatražena preko iznosa koji tužitelju sukladno zakonu pripada (točka III. izreke).

37. Valja napomenuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Stoga, a budući da tražbina po osnovi povrata onoga što je tuženik primio na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO), koji rok još nije počeo teći jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovora.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Naime, tužitelj je u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev uspio u pretežitom dijelu, odnosno nije uspio samo u pogledu prekomjerno zatražene visine stope zatezne kamate, što predstavlja sporednu tražbinu, a zbog kojeg dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi.

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.012,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podneska od 24. studenog 2023. iznos od 50,00 eura (Tbr. 8/4Tarife), podneska od 14. prosinca 2023. iznos od 1.012,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za trošak zastupanja na ročištu 28. veljače 2024. i 9. veljače 2026. iznos od po 1.012,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), te za sastav žalbe iznos od 1.265,00 eura (Tbr. 10/1 Tarife) što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) ukupno iznosi 6.703,75 eura.

Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,81 eura , presudu 663,61 eura i na žalbu u iznosu od 663,61 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te čl. 2. ZPP-a te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 8.362,78 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 30. kolovoza 2023. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice, te trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno Tarifi, stoga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

Zagreb, 23. ožujka 2026.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana od dana ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno u roku 15 dana po primitku presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.