REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-21/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. veljače 2026., u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, 23. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom te da ne proizvodi pravne učinke odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu br. 045-50-3563115 sklopljenog 10. srpnja 2006. između tužiteljice ŽB i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., koja odredba glasi: "Naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici ŽB iznos od 223,13 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 13. srpnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 339,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom, kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu broj 045-50-3563115 od 10. srpnja 2006., kojim joj je odobren kredit u iznosu od 11.002,24 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke za devize važećem na dan isplate, tj. uz valutnu klauzulu. Čl. 3. Ugovora ugovorena je naknada za obradu zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, međutim, u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ta naknada niti zašto je određena baš u tom iznosu, stoga, iako je lako uočljiva, ta odredba nije bila razumljiva tužiteljici, jer iz iste nije razvidna niti visina naknade. Tužiteljica tvrdi i da se radi o potrošačkom ugovoru, te da nije bilo pregovaranja o njegovim odredbama, pa tako niti o spornoj, već je isti sačinjen na obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe. Zbog navedenog smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, koja je kao takva ništetna, a temeljem koje joj je tuženik nezakonito naplatio naknadu u iznosu od 223,13 EUR. Slijedom navedenog, predložila je da se predmetna odredba o tzv. ulaznoj naknadi utvrdi ništetnom i tuženiku naloži da joj isplati iznos naplaćene naknade od 223,13 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 13. srpnja 2006. do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio istu te tužbeni zahtjev u cijelosti, smatrajući neosnovanom tvrdnju tužiteljice da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, jer je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. predmetnog Ugovora, pa s obzirom da se radi o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi, nije dopušteno ispitivati njenu poštenost, a osim toga i obveza koja proizlazi iz iste je određena. Smatra i da je tužiteljica iz takve ugovorne odredbe mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze, kao i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Nadalje, tvrdi i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, kao i da je tužiteljica potpisom istog pristala na njihovu primjenu. Sve i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, tužiteljica nije ničim dokazala da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovani su navodi tužiteljice da bi tuženik morao u samom Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove on istom pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača, za valjanost istih odredbi potrebno je da potrošač može shvatiti svoju financijsku obvezu koja za njega iz tih odredbi proizlazi, a što je tužiteljica svakako mogla utvrditi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Ukazao je i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužiteljica je naknadu platila i na istu nije imala prigovor, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Tuženik je naveo i da ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, a tijekom postupka je učinio nespornim i da je naknada naplaćena 12. srpnja 2006., ali je ustrajao u osporavanju osnovanosti zahtjeva u cijelosti, kao i da bi bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u otplatni plan, potvrdu od 27. prosinca 2024., prijepis knjigovodstvene kartice, Ugovor o kreditu broj 045-50-3563115 od 10. srpnja 2006. (dalje: Ugovor), solemnizaciju, te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je 10. srpnja 2006. sklopljen Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 11.002,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan isplate, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je isti sklopljen radi kupnje osobnog vozila, te da je odredbom čl. 3. istog ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

6. Nije sporno niti da je tužiteljici prilikom isplate kredita, 12. srpnja 2006., naplaćena naknada u iznosu od 1.681,20 kn, odnosno u važećoj valuti iznos od 223,13 EUR, što i proizlazi iz potvrde tuženika od 27. prosinca 2024., dok je sporno je li ugovorna odredba kojom je predviđena obveza plaćanja te naknade nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužiteljici posljedično pravo na povrat navedenog iznosa naplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužiteljice zastarjela, kao i tijek zateznih kamata, jer tuženik osporava da bi bio nepošteni stjecatelj.

7. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje osobnog vozila koje joj je bilo potrebno za privatne svrhe, a prvenstveno prijevoz djece do vrtića. U autokući u kojoj je odabrala vozilo, sugerirali su joj da odabere kredit kod tuženika jer je tamo najpovoljniji, a kako je u to vrijeme imala minimalnu plaću, bilo joj je bitno dobiti kredit po najpovoljnijim uvjetima. Kada je došla potpisati kredit, isti je već bio pripremljen te ga je pročitala i vidjela odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita u visini 3,30% od iznosa kredita. Pitala je može li ugovor biti bez te odredbe te joj je rečeno da to nije moguće. Dodala je i da joj nitko nije objasnio na koje točno troškove se ta naknada odnosi, zašto se u toj visini naplaćuje, a niti joj je bilo što drugo rečeno o toj odredbi, kao i da nije bilo pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi, a niti joj je rečeno da bi se bilo što moglo drugačije ugovoriti.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužiteljica prilikom njegova sklapanja imala svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužiteljica Ugovor sklopila kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila za privatne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed po tuženiku popunjenom obrascu ugovora, da tužiteljici prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i da ista u smislu vrste i visine, nije uopće bila određena, već je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje i da se plaća od iznosa kredita, da je jednokratna i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj, što tuženik niti ne osporava, a nije od značaja okolnost da su naknade bile propisane općim aktima tuženika koji se spominju u čl. 9. Ugovora, jer se samo na temelju toga ne može zaključiti da je djelatnik tuženika postupio drugačije nego što to proizlazi iz iskaza tužiteljice, odnosno objasnio tužiteljici o kakvoj naknadi se radi i zašto se ista naplaćuje.

9. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača-korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 izravno ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

10. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

11. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da je u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, u kreiranju sadržaja kojeg tužiteljica nije sudjelovala, niti je bilo pregovaranja o njegovim pojedinačnim odredbama, a niti joj je objašnjeno na što se sporna naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u toj visini.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

13. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, manje je jasna u dijelu visine te naknade, jer je navedeno samo u postotku koliko ista iznosi, a pritom nije naveden tečaj po kojem se vrši naplata naknade, niti na koji dan se vrši konverzija tog iznosa koji je naveden u CHF u kune, s obzirom da je obveza vezana za CHF (valutna klauzula). Nadalje, tužiteljica nije upoznata s tom obvezom prilikom dogovaranja kredita, već tek kada je došla potpisati isti. Osim toga, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove, ta naknada odnosi, niti je to tužiteljici objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 223,13 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje nije utvrđeno da korespondiraju, niti tuženik drugačije dokazuje, s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Još je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, stoga, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

15. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana naplate predmetne naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica tek u ovom postupku zatražila da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena ta naknada, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

16. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos naplaćene naknade od 223,13 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada je tužiteljici ista naplaćena tj. prvog sljedećeg dana do dana naplate, kako je to i zatraženo. Ovo stoga što je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi i da je zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, kao i izostanka potpunog informiranja tužiteljice o njoj, ta ugovorna odredba ništetna.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno vrijednosti predmeta spora, a glede u tužbi naznačene vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.330,00 EUR, kojoj je tuženik naknadno prigovorio, za istaknuti je da, iako je tužiteljica, pored zahtjeva za isplatu iznosa glavnice od 223,13 EUR, postavila i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, s obzirom da upravo zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavljaju glavni zahtjev, kako je to navedeno u pravnom shvaćanju izraženom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.), pa je u konkretnom slučaju, mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 223,13 EUR, kako je to sud i utvrdio na pripremnom ročištu, s tim da, s obzirom na izneseno, nije niti bilo potrebno prigovarati naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

18. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), trošak sastava podnesaka od 7. veljače 2025. i 1. srpnja 2025., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x25 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 2. srpnja 2025. i 3. veljače 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x25 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 62,50 EUR te pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR.

19. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 339,04 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 23. ožujka 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika