Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: 59/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Ludbrega, protiv tuženika Autobusni prijevoz d.o.o., OIB 15263066301, Varaždin, Gospodarska 56, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 12. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, direktorice tuženika i punomoćnika tuženika, te objave presude 23. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Autobusni prijevoz d.o.o. za prijevoz, usluge, trgovinu i putničku agenciju, OIB: 15263066301, Gospodarska 56, 42000 Varaždin da tužitelju ŽL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sa osnova razlike plaće isplati ukupan bruto iznos od 145.429,65 kn/ 19.301,80 EUR (devetnaest tisuća tristo jedan euro i osamdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 1.358,69 kn/ 180,33 EUR sa kamatom tekućom od 16.03.2020. pa do isplate,

- na iznos od 12.915,75 kn/ 1.714,21 EUR sa kamatom tekućom od 16.04.2020. pa do isplate,

- na iznos od 11.978,26 kn/ 1.589,79 EUR sa kamatom tekućom od 16.05.2020. pa do isplate,

- na iznos od 11.978,26 kn/ 1.589,79 EUR sa kamatom tekućom od 16.06.2020. pa do isplate,

- na iznos od 11.978,26 kn/ 1.589,79 EUR sa kamatom tekućom od 16.07.2020. pa do isplate,

- na iznos od 11.978,26 kn/ 1.589,79 EUR sa kamatom tekućom od 16.08.2020. pa do isplate,

- na iznos od 11.978,26 kn/ 1.589,79 EUR sa kamatom tekućom od 16.09.2020. pa do isplate,

Poslovni broj: 59/2025-15

- na iznos od 6.883,14 kn/ 913,55 EUR sa kamatom tekućom od 16.10.2020. pa do isplate,

- na iznos od 5.263,97 kn/ 698,65 EUR sa kamatom tekućom od 16.11.2020. pa do isplate,

- na iznos od 6.883,14 kn/ 913,55 EUR sa kamatom tekućom od 16.12.2020. pa do isplate,

- na iznos od 4.446,21 kn/ 590,11 EUR sa kamatom tekućom od 16.01.2021. pa do isplate,

- na iznos od 4.446,21 kn/ 590,11 EUR sa kamatom tekućom od 16.02.2021. pa do isplate,

- na iznos od 4.446,21 kn/ 590,11 EUR sa kamatom tekućom od 16.03.2021. pa do isplate,

- na iznos od 4.446,21 kn/ 590,11 EUR sa kamatom tekućom od 16.04.2021. pa do isplate,

- na iznos od 4.446,21 kn/ 590,11 EUR sa kamatom tekućom od 16.05.2021. pa do isplate,

- na iznos od 4.446,21 kn/ 590,11 EUR sa kamatom tekućom od 16.06.2021. pa do isplate,

- na iznos od 4.446,21 kn/ 590,11 EUR sa kamatom tekućom od 16.07.2021. pa do isplate,

- na iznos od 4.446,21 kn/ 590,11 EUR sa kamatom tekućom od 16.08.2021. pa do isplate,

- na iznos od 4.446,21 kn/ 590,11 EUR sa kamatom tekućom od 16.09.2021. pa do isplate,

- na iznos od 2.042,38 kn/ 271,07 EUR sa kamatom tekućom od 16.10.2021. pa do isplate,

- na iznos od 2.042,38 kn/ 271,07 EUR sa kamatom tekućom od 16.11.2021. pa do isplate,

- na iznos od 2.042,38 kn/ 271,07 EUR sa kamatom tekućom od 16.12.2021. pa do isplate,

- na iznos od 2.042,38 kn/ 271,07 EUR sa kamatom tekućom od 16.01.2022. pa do isplate,

- na iznos od 2.035,03 kn/ 270,09 EUR sa kamatom tekućom od 16.02.2022. pa do isplate,

- na iznos od 2.013,22 kn/ 267,20 EUR sa kamatom tekućom od 16.03.2022. pa do isplate,

izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II/ Nalaže se tuženiku Autobusni prijevoz d.o.o., OIB 15263066301, Varaždin, Gospodarska 56 da tužitelju ŽL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.000,00 EUR (dvije tisuće eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa

Poslovni broj: 59/2025-15

koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da se referentna stopa utvrđuje prema čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 ~ dalje ZOO) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je zaposlen kod tuženika od 1. ožujka 2019. u vezi čega je zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 1. ožujka 2019. kao i aneks ugovoru o radu od 1. ožujka 2019., a na radnom mjestu upravitelja prijevoza. Nadalje da je tuženik u razdoblju od 1. veljače 2020. do 28. veljače 2022. isplaćivao plaću manju od ugovorene. Tužitelj navodi da prema čl. 15. Zakona o radu ugovor mora biti zaključen u pismenom obliku, a podatak o plaći je i bitan sastojak tog ugovora. Sam ugovor je dvostrano obvezni pravni posao prema čl. 7. Zakona o radu te je za promjenu bitnih sastojaka potrebna suglasnost svih ugovornih strana. Međutim je tuženik bezi pristanka tužitelja kao radnika izmijenio bitan sastojak ugovora o radu t j. plaću i to svojom jednostranom odlukom direktora od 14. travnja 2020. te ju odredio u visini potpora koje je tuženik dobio od Republike Hrvatske u svrhu očuvanja radnih mjesta, i po mišljenju tužitelja takvom odlukom tuženik nije mogao izmijeniti ugovor o radu. To proizlazi i iz tumačenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske od 4. siječnja 2023. iz kojeg proizlazi da potpora služi poslodavcima za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima za koje je isplaćena potpora time da je poslodavac u obvezi isplatiti ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću prema ugovoru o radu. Zbog isplate potpora ne treba doći do promjene ugovora o radu, a koji je i dvostrano obvezni pravni posao te je potreban pristanak obiju strana za izmjenu takvog ugovora. Također bez obzira na tada proglašenu epidemiju u vezi Covid-19 je za poslodavce i dalje postojala obveza ispunjavanja prema radnicima sukladno ugovoru o radu. Dakle je tuženik isplatio u spornom razdoblju tužitelju manju plaću u ukupnom iznosu od 19.301,80 eura kako je to i naznačeno u izreci pod toč. I/, a to u pojedinačnim iznosima za svaki mjesec. Stoga je tužitelj i podnio ovu tužbu tražeći isplatu razlike plaće koja mu je isplaćivana u spornom razdoblju u odnosu na plaću koja je ugovorena ugovorom o radu, a sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa kao i naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja. Priznao je da su doista stranke zaključile ugovor o radu i aneks ugovora o radu kako je to naznačeno u tužbi, a temeljem kojih dokumenata je tužitelj zaposlen kod tuženika od dana 1. ožujka 2019. na radnom mjestu upravitelja prijevoza. Osporio je da bi tuženik bez suglasnosti obiju stranaka izmijenio ugovor u bitnom sastojku u vidu plaće, a to u smislu odredbi iz čl. 7. i 15. Zakona o radu. Smatra da se tužitelj neosnovano poziva na navedene odredbe tek formalno. Također navodi da je tužitelj ukoliko je smatrao da mu je tuženik svojom odlukom direktora od 14. travnja 2020. umanjio plaću te ju je i odredio u visini potpora koje je tuženik dobio od Republike Hrvatske radi očuvanja radnih mjesta i kojom odlukom tuženik nije mogao promijeniti ugovor, morao podnijeti zahtjev za zaštitu prava u smislu odredbe iz čl. 133. st. 1. Zakona o radu. Takav zahtjev tužitelj i nije podnio pa je stoga i ova tužba nedopuštena, slijedom čega je predložio i odbačaj tužbe. Stoga da tužitelj nije mogao podnijeti tužbu u smislu odredbe iz čl. 133. st. 3. Zakona o radu bez podnošenja prethodno zahtjeva

Poslovni broj: 59/2025-15

za zaštitu prava. Isto tako navodi i da tužitelj nije osporio niti drugu takvu odluku tuženika od 20. kolovoza 2020. Ističe da u ovom slučaju svakako treba uzeti u obzir notorne činjenice vezane za korona krizu, a koje su uzrokovale ozbiljne probleme u pružanju usluga javnog prijevoza koji je drastično smanjen pa čak u određenom razdoblju i potpuno zaustavljen i da su u tom razdoblju praktično otkazani dogovoreni prijevozi i turistička putovanja, pa i zatvorene škole i fakulteti, a upravo učenici čine najveću populaciju u javnom prijevozu. Zbog tako drastičnog smanjenja prihoda tuženiku je i dodijeljena potpora, a obzirom da su u istom razdoblju odlukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske u nekoliko navrata i obustavljeni privremeno javni promet (20. ožujka 2020.), pa javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem i međunarodnom prometu (24. travnja 2020.), međunarodni prijevoz putnika (10. svibnja 2020.) te i nalog da se prijevoz mogao obavljati s najviše 40% raspoloživih mjesta u prijevoznim sredstvima (22. prosinca 2020.) koje su mjere trajala do 30. studenog 2021. Međutim tužitelj bez obzira na prednje traži isplatu plaće prema ugovoru o radu iako po mišljenju tuženika je i pristao na tako smanjenu isplatu plaće. Ističe da je tužitelju unatoč odluci o smanjenju plaće od 14. travnja 2020. pa i 20. kolovoza 2020. isplaćivao određene neoporezive primitke, a koji se mogu smatrati plaćom. Slijedom navedenog je i predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, a tužitelj obveže na naknadu troškova tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u svrhu dokazivanja saslušao tužitelja i direktoricu tuženika te svjedoka ČL. Nadalje je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu sa listova 7-51 spisa, u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu sa listova 62-84 spisa, te u dokumentaciju tuženika sa listova 94- 124 spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Posebno se dodaje da su se na ročištu dana 12. veljače 2026. stranke suglasile o matematičkom izračunu potraživanja tužitelja navodeći da taj izračun nije sporan time da je tuženik i nadalje osporavao u cijelosti osnovu tužbe i potraživanje tužitelja.

6. Iz provedenih dokaza sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke dana 1. ožujka 2019. zaključile ugovor o radu i to tužitelj kao radnik, a tuženik kao poslodavac kojim ugovorom je tužitelj zaposlen kod tuženika na poslovima radnog mjesta upravitelja prijevoza (9-11 spisa), a istoga dana i aneks ugovora o radu koji se odnosio na plaću i ostala primanja gdje je definirana osnovna bruto plaća tužitelja sa iznosom od 16.978,26 kn mjesečno (list 7 spisa),

- da su tužitelju u spornom razdoblju isplaćivane manje plaće od ugovorene aneksom od 1. ožujka 2019. (listovi 12-36 spisa),

- da je tuženik dana 14. travnja 2020. po direktoru donio Odluku o isplati umanjene plaće ( list 51 spisa) odnosno naknade plaće radi očuvanja radnih Poslovni broj: 59/2025-15

mjesta tako da će se plaća odnosno naknada plaće isplaćivati u visini utvrđenih potpora za očuvanje radnih mjesta u sektorima pogođenim korona virusom sukladno mjerama Vlade Republike Hrvatske čija je provedba u nadležnosti Ministarstva financija i Ministarstva rada i mirovinskog sustava, a to počevši od isplate plaće za mjesec ožujak 2020.,

- da su se sindikalni povjerenici sindikata koji djeluju kod tu ženika i to ČL (Regionalni industrijski sindikat) i OL (Sindikat prometa i veza Hrvatske) usprotivili takvoj namjeri tuženika za donošenje jednostrane odluke o umanjenju plaće svojim očitovanjem od 10. travnja 2020. (list 37 spisa),

- da je Ministarstvo zdravstva dana 11. ožujka 2020. donijelo odluku o proglašenju epidemije bolesti Covic-19 na području čitave Republike Hrvatske,

- da je Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donosio tijekom tog razdoblja nekoliko odluka o ograničenju obavljanja javnog prometa pa tako dana 21. ožujka 2020. (list 65 spisa), zatim dana 24. travnja 2020. (listovi 66-67 spisa), dana 10. svibnja 2020. (listovi 68-69 spisa) pa i dana 22. prosinca 2020. (listovi 70-71 spisa),

- da u navedenom razdoblju je tuženik ostvarivao smanjeni prihod zbog smanjenja prijevoza koji je trebao obavljati.

7. Između stranaka je prvenstveno sporno da li tužitelj ima pravo na isplatu naknade prema ugovoru o radu ili mu to pravo ne pripada obzirom na odluku direktora od 14. travnja 2020. zbog umanjenja plaće radi proglašenja epidemije Covid-19.

8. Prije svega valja reći da ugovor o radu je u smislu odredbe iz čl. 7. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22 ~ dalje ZR) dvostrano obvezni ugovor između stranaka, a prema toj zakonskoj odredbi poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao. Nadalje prema odredbi iz čl. 15. st. 1. toč. 8. ZR- a visina bruto plaće je bitan sastojak ugovora o radu. Obzirom na navedeno izmjene ugovora o radu moguće su na isti način koji vrijedi i za zaključenje samog ugovora, a to sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 ~ dalje ZOO). Činjenica jest također da tuženik Odlukom od 14. travnja 2020. nije promijenio ugovor o radu na zakonit način već je tom odlukom ustvari na nivou svoje okupnosti odlučio umanjiti plaću svim zaposlenicima bez obzira na zaključene ugovore o radu. Upravo u vezi prednjeg se napominje da sud smatra da tužitelj nije bio u obvezi protiv navedene odluke podnositi zahtjev za zaštitu prava u smislu odredbe iz čl. 133. st. 1. ZR-a jer se ta odluka odnosi uopćeno na sve zaposlenike koji su zaposleni kod tuženika u tom razdoblju, te se posebno ne zadire i u zaključeni ugovor o radu između tužitelja i tuženika. Slijedom navedenog se nedvojbeno ova tužba odnosi na isplatu novčanog potraživanja tužitelja koji se odnosi na isplatu razlike plaće u spornom razdoblju pa prema tome takva tužba ne podliježe prethodnom podnošenju zahtjeva za zaštitu prava iz čl. 133. st 1. ZR-a kako je to propisano odredbom iz čl. 133. st. 3. ZR-a (tako i ŽS Pula u Gž R-149/2023-2 od 15. svibnja 2023.).

9. Nema dvojbe da je doista tuženik tražio isplatu potpora za poremećaje nastale radi provedbe mjera Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske za vrijeme epidemije bolesti covid-19, a koje su se odnosile na ograničavanje prijevoza u

Poslovni broj: 59/2025-15

tuzemnom i inozemnom prijevozu, a koja je i osnovna djelatnost tuženika. Međutim primitak navedenih potpora pa i same potpore svakako ne znače da je tuženik imao pravo isplaćivati plaću odnosno naknadu plaće svojim radnicima upravo u visini potpora koje je primao od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, a kako to i proizlazi iz dopisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područni ured u [adresa] koji je dostavljen u ovosudni predmet br. Pr-69/2022, a koji predmet se također vodio po istovjetnom zahtjevu drugog zaposlenika tuženika LL kako to i proizlazi iz navedenog dopisa (listovi 38-41 spisa). Sud smatra da se sadržaj navedenog dopisa svakako može primijeniti na ovaj predmet obzirom se ipak radi o istovjetnim predmetima. U svakom slučaju iz navedenog dopisa kao i očitovanja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (83-84 spisa), a koje očitovanje je također zaprimljeno u ovosudnom predmetu br. Pr-69/2022 te se i odnosi slijedom navedenog i na ovaj predmet, jasno proizlazi da visina isplaćene potpore pojedinom poslodavcu ne znači da poslodavac mora isplaćivati plaću svojim radnicima upravo u visini potpore. U vezi toga bi u svakom slučaju svaki poslodavac eventualno trebao zajedno sa zaposlenikom zaključiti aneks ugovoru o radu kao drugoj strani tog pravnog odnosa, a što je konačno tuženik i učinio sa nekim svojim radnicima kako to i proizlazi iz dokumentacije sa listova 94-99 spisa koja se odnosi upravo na anekse ugovora o radu tih radnika. Prema tome tuženik je u svakom slučaju tužitelju u obvezi isplaćivati plaću odnosno naknadu plaće ukoliko tužitelj nije radio u spornom razdoblju i to prvenstveno zbog mjera vezanih na epidemiju vezanih na epidemiju Covid-19 i to sukladno odredbama iz čl. 92. i čl. 95. ZR-a. Iz provedenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da tuženik u spornom razdoblju nije isplaćivao tužitelju plaću prema ugovoru o radu već prema svojoj jednostranoj odluci, a što je protuzakonito te je svakako tužitelju dužan isplatiti razliku plaće za to razdoblje kako je tužitelj to i naveo u tužbi. Naime iz dostavljenih obračunskih isprava plaća sa listova 12-36 spisa jasno proizlazi, a što je konačno i nesporno između stranaka da je tuženik tužitelju u tom razdoblju isplaćivao manju plaću od ugovorene.

10. Obzirom na naprijed navedeno sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i presudio kao u izreci. Što se tiče iskaza saslušanog svjedoka i stranaka se ističe da je sud u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka ČL te tužitelja smatrajući da su isti iskazivali logično i uvjerljivo i njihovi iskazi nisu dovedeni u sumnju ostalim provedenim dokazima, a naročito ne iskazu direktorice tuženika. Taj iskaz sud nije prihvatio u dijelu u kojem ista navodi da bi se sindikalni povjerenici pa i tužitelj suglasili sa isplatom plaće prema jednostranoj odluci tuženika jer iz iskaza tužitelja pa i svjedoka ČL te naročito očitovanja sindikalnih povjerenika od 10. travnja 2020. proizlazi drugačije. U vezi ostalih dokaza koje sud posebno ne spominje se navodi da iste sud smatra irelevantne za ishod ovog predmeta.

11. Što se tiče odluke o troškovima ista se temelji na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, time da je sud tužitelju dosudio trošak sastava tužbe tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023-dalje OT) u iznosu od 500,00 eur, zatim trošak zastupanja na ročištima 6. studenog 2025. i 12. veljače 2026. svaki puta po 500,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT kao i za sastav podneska s očitovanjem na odgovor na tužbu od 15. svibnja 2025. u iznosu od 500,00 eura prema tbr. 8. toč. 1. OT odnosno sveukupno 2.000,00 eura. Trošak je dosuđen sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi, te je isti po mišljenju suda bio potreban prema čl. Poslovni broj: 59/2025-15

155. ZPP-a. Na dosuđeni trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata prema odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 23. ožujka 2026

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu odluke, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave odluke na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka odluke.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak odluke dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Odvjetnik Goran Gložinić, Ludbreg (za tužitelja)

2/ Autobusni prijevoz d.o.o., Varaždin, Gospodarska 56