REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1247/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 3. veljače 2026., u nazočnosti tužiteljice i zamjenika njenog punomoćnika, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, 23. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže s tuženiku, Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužiteljici ĐF iznos od 1.737,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,15 EUR od 1. rujna 2006. do isplate,

- 0,05 EUR od 3. listopada 2006. do isplate,

- 2,77 EUR od 8. travnja 2008. do isplate,

- 2,69 EUR od 8. svibnja 2008. do isplate,

- 2,67 EUR od 11. lipnja 2008. do isplate,

- 2,70 EUR od 8. srpnja 2008. do isplate,

- 2,64 EUR od 20. kolovoza 2008. do isplate,

- 2,65 EUR od 9. rujna 2008. do isplate,

- 2,69 EUR od 6. listopada 2008. do isplate,

- 8,78 EUR od 10. studenoga 2008. do isplate,

- 2,75 EUR od 8. prosinca 2008. do isplate,

- 11,16 EUR od 8. siječnja 2009. do isplate,

- 12,23 EUR od 6. veljače 2009. do isplate,

- 12,77 EUR od 9. ožujka 2009. do isplate,

- 11,49 EUR od 6. travnja 2009. do isplate,

- 11,31 EUR od 8. svibnja 2009. do isplate,

- 9,28 EUR od 8. lipnja 2009. do isplate,

- 7,52 EUR od 8. srpnja 2009. do isplate,

- 8,13 EUR od 6. kolovoza 2009. do isplate,

- 9,45 EUR od 9. rujna 2009. do isplate,

- 10,26 EUR od 9. listopada 2009. do isplate,

- 9,51 EUR od 9. studenoga 2009. do isplate,

- 11,22 EUR od 14. prosinca 2009. do isplate,

- 12,83 EUR od 13. siječnja 2010. do isplate,

- 14,52 EUR od 8. veljače 2010. do isplate,

- 14,08 EUR od 9. ožujka 2010. do isplate,

- 16,93 EUR od 7. svibnja 2010. do isplate,

- 16,19 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate,

- 17,63 EUR od 8. srpnja 2010. do isplate,

- 25,72 EUR od 6. kolovoza 2010. do isplate,

- 23,88 EUR od 8. rujna 2010. do isplate,

- 30,78 EUR od 6. listopada 2010. do isplate,

- 27,14 EUR od 6. listopada 2010. do isplate,

- 24,40 EUR od 8. studenoga 2010. do isplate,

- 32,72 EUR od 7. prosinca 2010. do isplate,

- 37,88 EUR od 7. siječnja 2011. do isplate,

- 34,14 EUR od 8. veljače 2011. do isplate,

- 34,69 EUR od 9. ožujka 2011. do isplate,

- 32,01 EUR od 7. travnja 2011. do isplate,

- 32,84 EUR od 9. svibnja 2011. do isplate,

- 41,95 EUR od 7. lipnja 2011. do isplate,

- 43,23 EUR od 6. srpnja 2011. do isplate,

- 53,32 EUR od 8. kolovoza 2011. do isplate,

- 49,65 EUR od 6. rujna 2011. do isplate

- 43,94 EUR od 4. listopada 2011. do isplate,

- 43,80 EUR od 4. studenoga 2011. do isplate,

- 43,18 EUR od 6. prosinca 2011. do isplate,

- 45,25 EUR od 9. siječnja 2012. do isplate,

- 47,53 EUR od 3. veljače 2012. do isplate,

- 47,59 EUR od 2. ožujka 2012. do isplate,

- 46,16 EUR od 10. travnja 2012. do isplate,

- 46,74 EUR od 7. svibnja 2012. do isplate,

- 47,60 EUR od 5. lipnja 2012. do isplate,

- 46,68 EUR od 5. srpnja 2012. do isplate,

- 46,76 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 45,91 EUR od 4. rujna 2012. do isplate,

- 44,33 EUR od 2. listopada 2012. do isplate,

- 46,26 EUR od 7. studenoga 2012. do isplate,

- 46,95 EUR od 3. prosinca 2012. do isplate,

- 46,67 EUR od 7. siječnja 2013. do isplate,

- 43,87 EUR od 4. veljače 2013. do isplate,

- 45,82 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 46,26 EUR od 3. travnja 2013. do isplate,

- 45,39 EUR od 3. svibnja 2013. do isplate,

- 49,67 EUR od 5. lipnja 2013. do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.350,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 2. lipnja 2006. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 757773 na iznos od 12.839,00 CHF obračunato u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, s kamatnom stopom od 5,10% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Navodi i da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te koje su kao takve utvrđene ništetnima u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu donesenoj u predmetu poslovni broj P- 1401/2012 4. srpnja 2013., koja je u dijelu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u odnosu na tuženika, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Kako se radi o odluci donesenoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojom je utvrđena povreda istih ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi, tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz iste. Nadalje, u tužbi se navodi da je tuženik temeljem navedenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi stekao bez valjane osnove iznos od 13.093,25 kn, odnosno 1.737,76 EUR, koji iznos je zatražila i to sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ne sporeći da su stranke sklopile ugovor o kreditu i s ugovornim odredbama koje su navedene u tužbi, međutim, istaknuo je prvenstveno prigovor zastare, jer je tužiteljica pokrenula postupak tek 7. lipnja 2023., što je, smatra tuženik, po proteku zastarnog roka od 3 godine, ukoliko se radi o naknadi štete ili o povratu mjesečnih anuiteta, odnosno zastarnog roka od 5 godina, ukoliko se radi o stjecanju bez osnove, i to s obzirom na tijek zastare od dana plaćanja pojedinog iznosa. Nadalje, smatra da tužiteljica svoje potraživanje temelji na pogrešnom tumačenju presude donesene u tzv. parnici "Potrošač", jer utvrđenja iz te presude nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi bila primjenjiva, presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u tom predmetu, ne mogu se izravno primijeniti na konkretni predmet, jer ugovorne odredbe konkretnih ugovora nisu u tom predmetu utvrđene ništetnima, već je u tom postupku utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita te tužiteljica niti ne pokušava dokazati da se radilo o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među pravima i obvezama ugovornih strana, pri čemu ukazuje i da se radi o jasnim i razumljivim odredbama te da je tužiteljica mogla od djelatnika tuženika zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja. Tvrdi i da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, te da se ista mijenjala sukladno tržišnim uvjetima, a ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo u suprotnosti s tadašnjim važećim propisima. Nadalje, tvrdi da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti ugovarajući valutnu klauzulu u CHF, jer se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi, koja je u skladu sa zakonom, te ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, i tuženik je bio izvrgnut riziku te odredbe, pa se stoga ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ustvrdio je i da nema govora o nepoštenom postupanju tuženika, a dodao je i da je predmetni Ugovor solemniziran po javnom bilježniku. Navodi i da, iako osporava osnovu, podredno ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, s tim da ukazuje kako se nije radilo o ugovaranju fiksne kamatne stope, a tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kao da je bila ugovorena takva kamatna stopa. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u otplatnu tablicu po kreditu, plan otplate, Ugovor o kreditu broj 757773 od 2. lipnja 2006. (dalje: Ugovor), solemnizaciju, prometnu karticu po kreditu te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora da su isti sklopili 2. lipnja 2006. tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, odnosno prednik tuženika Volksbank d.d. (kasnije Sberbank d.d., čiji sljednik je Nova Hrvatska banka d.d. te čiji sljednik je Hrvatska poštanska banka d.d.), kao kreditor, kao i da je temeljem istog Ugovora tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 12.839,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, s ugovorenom kamatnom stopom od 5,10% godišnje, koja stopa je promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama tuženika (čl. 2.4. Ugovora), odnosno nije sporno da je istim Ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule u valuti švicarski franak (CHF), te promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Iz istog Ugovora proizlazi i da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca te otplata u mjesečnim anuitetima u iznosu od 182,07 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća, te je ugovoreno dospijeće anuiteta svakog 1. u mjesecu počevši od 1. srpnja 2006. (čl. 8. Ugovora). Proizlazi i da se radilo o kreditu za kupnju vozila, a imajući u vidu definiciju pojma potrošača iz čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), te da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba, kao i da iz njenog iskaza, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i uvjerljiv, proizlazi da je vozilo nabavila za privatne potrebe, slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru.

6. Među strankama nije sporno niti da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik, kao jedna od tuženih banaka iz tog postupka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

7. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i to u odnosu na sve tuženike iz tog postupka, osim u odnosu na tuženika iz ovog postupka (u tom postupku 8. tuženika), u odnosu na kojeg je prvostupanjska odluka preinačena i odbijen tužbeni zahtjev, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom su odbijene revizije stranaka protiv te presude.

8. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovaranje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio taj dio tužbenog zahtjeva u odnosu na sve tuženike iz tog postupka, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva, kao i odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na ovdje tuženika u cijelosti.

9. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je potvrđen dio navedene presude Visokog trgovačkog suda kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, kao i kojom je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na ovdje tuženika, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosio na utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na ovdje tuženika, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., tako da je ista postala tada pravomoćna i u odnosu na tuženika i to po obje osnove temeljem kojih je zatraženo utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, kao i u odnosu na tuženika po obje osnove.

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te je odlučeno i da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope, odnosno potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima i rizicima koje nosi vezanje glavnice uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

12. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenim od strane tuženika, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, što ne isključuje mogućnost da tuženik dokaže da je u konkretnom slučaju od strane tuženika postupljeno drugačije. Međutim, tuženik, na kojem je teret dokaza tih okolnosti, isto nije dokazao. Ovo imajući u vidu da iz sadržaja Ugovora proizlazi da se radi o ugovoru sklopljenom na standardiziranom obrascu, te na sadržaj iskaza tužiteljice. Naime, iz istog proizlazi da je ona pristala na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF jer je njoj i suprugu takav ugovor prezentiran kao najpovoljniji, a i s obzirom da im je bilo otežano realizirati kredit imajući u vidu njihove tadašnje ukupne prihode, budući da joj je suprug tada bio u mirovini. Iskazala je i da joj pritom nisu predočeni nikakvi rizici vezani za takvu ugovornu odredbu, niti su ona i suprug bili upoznati sa mogućnošću da će doći do značajnije oscilacije tečaja i rasta rate, a niti je ona imala bilo kakvih saznanja da bi tečaj CHF mogao biti nestabilan te joj nije bilo poznato da tada HNB nije štitio tečaj kune u odnosu na CHF, za razliku od EUR. Bila je svjesna da ugovara promjenjivu kamatnu stopu, ali joj nije bilo rečeno ništa o tomu kako će se ona mijenjati i o kojim parametrima će to ovisiti, a rata joj je tijekom otplatnog razdoblja narasla i zbog promjene tečaja i zbog promjene kamatne stope, a iskazala je i da je kredit u cijelosti sama otplatila.

13. Iz navedenog slijedi da tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije nego što je to utvrđeno u postupku na koji se poziva tužiteljica, odnosno da je bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, kao i da bi tužiteljici bio objašnjen rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a k tome istodobno s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da bi joj bio objašnjen način promjene kamatne stope, odnosno da bi bila upoznata s parametrima vezano uz koje će se mijenjati kamatna stopa, pa kako je predmetni Ugovor sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno utvrđenjima iz presude donesene u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem je utvrđeno da se radi o nepoštenim i kao takvima ništetnim odredbama, odredbe predmetnog Ugovora koje sadržajno odgovaraju odredbama koje su u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika i obveza vezana uz valutu CHF, su ništetne.

14. Kako se radi o ništetnim odredbama, te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), dužan je vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužiteljica bi imala pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi za redovnu kamatu. Imala bi pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene tečaja valute CHF po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

15. Prigovor zastare utvrđen je neosnovanim, jer se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Nadalje, potraživanje tužiteljice, sukladno članku 225. ZOO, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a ne u roku od 3 godine iz čl. 230. ZOO, odnosno 226. ZOO, kako to pogrešno smatra tuženik. Ovo stoga što pravilnim tumačenjem odredbe članka 502.c. ZPP, proizlazi da se ne radi samo o naknadi štete, već i o isplati koja se može potraživati u posebnim parnicama s pozivanjem na pravno utvrđenje iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a s obzirom da je u predmetnom slučaju riječ o tražbini stečenog bez osnove iz čl. 323. st. 1. ZOO, po osnovi nišetnih odredbi, to se ima primijeniti opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO. Zastara je u odnosu na tuženika po obje osnove počela teći tek 14. lipnja 2018., iz razloga što je tek tada donesena presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača i ugovaranjem valutne klauzule u CHF i ugovaranjem promjenjive kamatne stope, koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, pa s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2023., proizlazi da za potraživanje tužiteljice, niti po jednoj od dvije osnove, do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok.

16. Slijedom navedenog, s obzirom da visina potraživanja nije sporna, odnosno nije sporno da preplata po osnovi obje ništetne odredbe, kada bi se obveza tužiteljice uzela po početnom tečaju CHF i početnoj kamatnoj stopi, iznosi ukupno 1.737,76 EUR, a nisu sporni niti pojedinačni iznosi i datumi preplate (isti su i razvidni iz prometa po kreditu), tužiteljici je dosuđen po obje osnove navedeni iznos, a dosuđene su joj i zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate tekuće od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, te da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati, da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice).

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

18. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to, trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 18. rujna 2023. i 13. svibnja 2024., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 3. veljače 2026. po Tbr. 9. toč. 1. (100 bodova), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), te trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR. Nije joj priznat trošak pristojbi na tužbu i presudu, jer su sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51/23), potrošači u predmetnim sporovima oslobođeni od plaćanja pristojbi.

19. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.350,00 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 23. ožujka 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku