REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-927/2025

U  I M E R EP U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Nelli Stipaničev, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate u iznosu od 1.532,80 EUR, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Domagoja Tomića i punomoćnika tuženika DF, s danom objave 23. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu, broj: 85371/05 od dana 26. srpnja 2005., sklopljenog između ČF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i HVB SPLITSKA BANKA d.d. Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, kao kreditora s druge strane i to u dijelu koji glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, isplati iznos od 132,80 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 28.07.2005. godine pa do isplate,

- do 31.12.2007. godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 229,65 EUR sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu od 596,90 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta pora u iznosu od 132,80 eura.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 26. ožujka  2025. navodi da su ČF (dalje u tekstu: korisnik kredita) i tuženik su dana 26.07.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 85371/05. Tužitelj ja s korisnikom kredita sklopio Ugovor o cesiji, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih odredba Ugovora o kreditu, a o čemu je obavijestio tuženika. Ističe da je člankom 8. Ugovora o kreditu pod nazivom "Naknada za obradu zahtjeva" predviđena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna, s time da je plaćanje navedene naknade jednokratno, prije korištenja kredita, dok se korisnik kredita istu obvezuje platiti neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. S tim u vezi tužitelj tvrdi da je korisniku kredita 28. srpnja 2005. naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 132,80 EUR. D predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.

Tužitelj nadalje u tužbi navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu ističe da korisniku kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve s obzirom da je predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, tvrdi da korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Tužitelj navodi da je takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita pa da time plaćanje predmetne naknade iz članka 8. Ugovora o kreditu u iznosu od 132,80 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnik kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, koji iznos je umanjen iznos od 132,80 EUR od iznosa kredita.

3.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako smatra da je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Navodi da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Prigovora VPS-u. Ističe nedostatak aktivne i pasivne legitimacije. Smatra da ne postoji osnova za stjecanje bez osnove. Ističe prigovor zastare. Također naglašava da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tzv. Ulazna naknada, nije ništetna. Ovo stoga jer nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužitelja da naknadi troškove postupka tuženiku.

4.

U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod navoda iz odgovora na tužbu.

5.

Dalje, tužitelj navodi da je korisnik kredita, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu kupnje stana, što nedvojbeno proizlazi iz odredbe članka 3. Ugovora o kreditu. Stoga smatra da korisnik kredita nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je predmetni Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje sporne odredbe. Tvrdi da je sve navedeno dovelo do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika, čime je pravni prednik tuženika izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

6.

Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u: plan otplate ( list 6- 21, 48-50, 58-60 spisa), ugovor o kreditu (list 23-40 spisa),zk izvadak ( 44 spisa), dodatak ugovora o kreditu ( 52-55, 62-65 spisa), ugovor cesiji (list 66-70 spisa), kreditna dokumentacija ( list 73-133 spisa).

7.

Tijekom postupka tužitelj je odustao od dokaznih prijedloga da se provede financijsko vještačenje jer je visina nesporna, kao i dokaz saslušanjem svjedoka ČF iz [adresa] obzirom da tuženik ne osporava činjeničnu osnovu.

8.

Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9.

Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita i tuženika od 26.07.2005. kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

10.

Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita i tuženik ugovorili kredit dana 26.07.2005. g. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi čl. 8. sadrži odredbu o plaćanju naknade, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. “Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime naknade korisnik kredita ČF, platio tuženiku iznos od 132,80 EUR. Nije sporna niti visina, tužbenog zahtjeva pod točkom II. tužbe.

11.

Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnika kredita prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 8. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 132,80 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

12.

Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita i tužitelja od 1. lipnja 2023. vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 85371/05 sklopljenog dana 26.07.2005. Navedenim ugovorom o cesiji je korisnik kredita na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

13.

Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

14.

Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

15.

U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednika tužitelja strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinskopravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

16.

Slijedom navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupiti, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17.

Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

18.

Zaključno, novčana tražbina potrošača ČF na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu broj: 85371/05 sklopljenog dana 26.07.2005.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

19.

Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

20.

Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 26.07.2005., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

21.

Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio korisnik kredita, kao fizička osoba, te da se radi o stambenom kreditu. Zbog navedenog, korisnik kredita ČF je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

22.

Status potrošača treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. Sud je stava da je tužitelj u konkretnom sporu, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošača korisnika kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključio da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje kredita s korisnikom kredita).

23.

Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

24.

Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25.

Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

26.

Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

27.

Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

28.

Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

29.

Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

30.

Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

31.

Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

32.

Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tipska odredba ugovoru o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora i to iz isprava u spisu te posebno iz iskaza korisnika kredita. Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita.

33.

Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnosi naplaćena naknada. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu nije jasno što je uopće „naknada“. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koji troškovi nastaju za tuženika prilikom obrade zahtjeva za kredit. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za us luge Kreditora. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34.

Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz čl. 8. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

35.

Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz čl. 8. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. ZZP

-a nepoštena ugovorna odredba ništava. Pri tome još valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326 ZOO-a budući da kako je gore već navedeno korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade.

36.

Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

37.

Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

38.

Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba čl.8. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u t. I. izreke.

39.

Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

40.

Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

41.

Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 132,80 EUR.

42.

Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43.

S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 132,80 EUR počev od 28.7.2005. obzirom da je naknada plaćena taj dan, a koja činjenica plaćanja, kao i iznos te dan plaćanja nisu sporni do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 2.ZPP-a, koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

44.

Nadalje u pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

45.

Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u t. II. izreke.

46.

U odnosu na visinu stope zatezne kamate valja reći kako se radi o potraživanju stečenog bez osnove proizašlog iz ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Zbog navedenog, kamate je trebalo dosuditi, kako ih je sud i dosudio u t. II. izreke po čl. 29. st. 2. ZOO-a i to stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

47.

Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

48.

O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 154. i 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23., 107/25. - dalje u tekstu: Tarife) imajući u vidu vrijednost predmeta spora koju je sud odredio u iznosu od 186,45 eura. Pritom valja reći kako je tužitelj u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 1.532,80 EUR (1.400,00 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i 132,80 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva), dok je tuženik prigovarao vrijednosti predmeta spora stoga je sud odredio vrijednost predmeta spora na način da je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 132,80 EUR za sukladno kondemnatornom dio tužbenog zahtjeva. Stoga je odlučeno kao u izrijeci rješenja.

49.

Kao potrebne troškove za vođenje parnice tužitelju valjalo priznati trošak: sastav tužbe (Tbr. 7/1), sastav podnesaka od 7.12.2025. (Tbr. 8), pristup na ročište 9.2.2026. (Tbr 9), svaka radnja 50,00 EUR, pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 EUR. Ukupno tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 229,65 EUR, a na troškove postupka dosuđene su zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP- a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u točki III izreke. PDV nije obračunat jer tužitelj isti nije zatražio.

50.

Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

51.

Ne pripada mu naknada za pristupa na ročište za objavu presude budući taj trošak nije bio potreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Također tužitelju ne pripada razlika za pristojbu na presudu preko dosuđenih 53,10 eura, kao i razlika za sastav tužbe, podneska i pristupa na ročište preko dosuđenih 50,00 eura, obzirom da je VPS sud utvrdio u naznačenom iznosu, stoga je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan za iznos od 596,90 eura i odlučiti kao u toč. IV. Izrijeke.

U Zagrebu, 23. ožujka 2026.

SUDAC :

Nelli Stipaničev

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa Domagoj Tomić

2. OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30